Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1346/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću sutkinja Nike Grospić Ivasović, predsjednice, PJ, izvjestiteljice i članice, VJ, članice, u pravnoj stvari tužitelja Hidroelektra mehanizacija d.d. za građenje i usluge u stečaju /OIB: 96667257878/ sa sjedištem u [adresa], kojeg zastupa Fran Kušeta, odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu Mladen Markoč, Relja Pećina i Fran Kušeta iz Zagreba, protiv tuženika Hrvatske vode /OIB: 28921383001/ sa sjedištem u [adresa], kojeg zastupa Hrvoje Kardum, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Kardum i Partneri j. t. d. iz Zagreba, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika i žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-707/2023-229 od 4. veljače 2026., u sjednici održanoj 21. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-707/2023-229 od 4. veljače 2026. pod stavkom I. izreke.

II. Preinačuje se po žalbi tužitelja presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-707/2023-229 od 4. veljače 2026. u dijelu stavka II. izreke u kojem je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 59.907,15 eura sa zateznim kamatama od 4. veljače 2026. do isplate i sudi:

Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju na ime naknade imovinske štete daljnji iznos od 59.907,15 eura sa zateznim kamatama od 4. veljače 2026. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope – kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnja banke, za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju daljnji iznos od 42.212,00 eura na ime troškova prvostupanjskog postupka sa zateznim kamatama tekućim od 1. travnja 2026. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope – kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnja banke, za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak žalbe u iznosu od 1.562,50 eura, u roku od 15 dana.

V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu daljnjeg iznosa od 5.287,50 eura (preko iznosa od 1.562,50 eura do iznosa od 6.850,00 eura) na ime troška predmetne žalbe i zahtjev za naknadu iznosa od 5.480,00 eura na ime troška odgovora na žalbu tuženika.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 231.366,82 eura sa zateznim kamatama od 4. veljače 2026. do isplate i naknaditi trošak postupka u iznosu 97.374,68 eura sa zateznim kamatama od 4. veljače 2026. do isplate (stavak I. izreke).

Odbijen je kao neosnovan zahtjev za isplatu daljnjeg iznosa 59.907,15 eura sa zateznim kamatama od 17. travnja 2001. do isplate i zahtjev za isplatu zateznih kamata na iznos 231.366,82 eura od 17. travnja 2001. do 3. veljače 2026. (stavak II. izreke).

2. Protiv presude pod stavkom I. izreke žali se tuženik pozivom na sve dopuštene žalbene razloge (članak 353. stavak 1. ZPP-a[1] ). Predlaže preinaku pobijanog dijela prvostupanjske presude slijedom žalbenih navoda. Tuženik zahtijeva trošak žalbe u iznosu od 8.155,20 eura.

3. Tužitelj u odgovoru na žalbu predlaže odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu pod stavkom I. izreke. Tužitelj zahtijeva trošak odgovora na žalbu u iznosu od 5.480,00 eura.

4. Protiv presude u dijelu stavka II. izreke kojim je odbijen zahtjev za isplatu iznosa od 59.907,15 eura i odluke o troškovima, žali se tužitelj iz razloga određenih člankom 353. stavkom 1. ZPP-a. Predlaže preinaku pobijanog dijela prvostupanjske presude slijedom žalbenih navoda. Tužitelj zahtijeva trošak žalbe u iznosu 6.850,00 eura.

5. Odgovor na žalbu nije podnesen.

1 Zakon o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 144/2022., 155/2023., u daljnjem tekstu: ZPP-a)

6. Žalba tuženika je neosnovana.

7. Žalba tužitelja je osnovana.

8. Ispitivanjem prvostupanjske presude nisu utvrđene bitne povrede odredba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP-a). Odlučeno je o zahtjevu iz sudske nadležnosti s osobama koje mogu biti stranke u postupku i pravilno su zastupane, a vezano za koji zahtjev nije u tijeku druga parnica, pravomoćno suđeno, sklopljena sudska niti s njom izjednačena nagodba, presudom jasne izreke i obrazloženja, koju je moguće ispitati.

9. Tuženik, iako se poziva na bitne povrede odredaba parničnog postupka ne navodi konkretne povrede i propuste prvostupanjskog suda koje bi imale značaj povrede pravila o sadržaju presude ili drugih povreda iz odredbe članka 354. stavka 1. i 2. ZPP-a.

9.1. To što tuženik činjeničnim zaključivanjem prvostupanjskog suda nije zadovoljan i što smatra da je njegovo tumačenje materijalnog prava pravilno nema značaj bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, a niti drugih povreda postupovnog prava.

10. Tumačenje činjenica po tuženiku i zaključci koje iz takvog tumačenja izvode nemaju značaj žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava (članak 356. ZPP-a), niti s tim u vezi nepravilno utvrđeno činjeničnog stanja (članak 355. ZPP-a).

11. Predmet spora je zahtjev za naknadu imovinske štete u visini tržišne vrijednosti poslovne zgrade tužitelja koja se nalazila na k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] – [adresa] (231.366,82 eura) i troškova rušenja i uklanjanja poslovne zgrade po nalogu upravnog tijela (59.907,15 eura), koji tužitelj u bitnome temelji na navodima o neodržavanju po tuženiku obaloutvrdnog zida s lijeve strane korita rijeke [adresa] i neposredne strane korita na kojoj se nalazi obaloutvrdni zid, uslijed kojeg propusta je došlo do urušavanja njegove poslovne zgrade i uklanjana, što je kao građevinska tvrtka obavio po nalogu nadležnog upravnog tijela.

12. Iz rezultata prvostupanjskog raspravljanja kao izvjesno proizlazi:

- da je korito na predmetnoj dionici rijeke [adresa] usječeno u vlastitom nanosu, umjetno uređeno izvedbom visokih, gotovo okomito i plitko temeljenih obaloutvrdnih zidova od 1900. godine;

- da obaloutvrdni zidovi korita rijeke [adresa] nisu održavani - ugrađeni komadi lomljenog kamena nisu bili povezani, time niti stabilni, nisu sanirane posljedice erozija temeljne stope zida koja je bila plitko postavljena, nisu praćene učestale varijacije protoka u koritu [adresa] sa značajnim velikim vodama i pojave procjeđivanja zaobalnih voda prema koritu vodotoka, nije postojala drenaža zaobalja čija bi uloga bila efikasno odvodnjavanje zaleđa obaloutvrdnog zida u cilju sprječavanja pojave hidrostatičkih pritisaka i nekontroliranog procjeđivanja vode i iznošenje sitnih čestica tla i vezivnog materijala samog obaloutvrdnog zida), što je 2001. godine dovelo do urušavanja obaloutvrdnog zida na lijevoj strani korita rijeke (pucanje, slijeganje), a posljedično tome i dijela temelja tužiteljeve poslovne zgrade (etažnog objekta s tavanskim prostorom, vanjskih dimenzija 30 x 10,40 m), koja se od 1930. godine nalazila sa lijeve strane rijeke [adresa] na k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] – [adresa],

- i da je tuženik naknadno sanirao predmetnu dionicu lijevog obaloutvrdnog zida korita rijeke [adresa] i neposrednu stranu korita na kojoj se nalazi ta dionica obaloutvrdnog zid (nakon što je poslovna zgrada tužitelja urušena / uklonjena po nalogu nadležnog upravnog tijela).

13. Osporavajući odgovornost, tuženik u žalbi ustrajava na stavu da je lijeva obaloutvrda rijeke [adresa], izgrađena kao javna građevina 1900. godine, taj status mogla zadržati samo do 1930. kada je „cjelokupna zemljišna čestica“ na kojoj se nalazila poslovna zgrada tužitelja (njegovog pravnog prednika) postala privatno vlasništvo, da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu članka 9. i članka 10. ZV-a/1995[2] jer da se odredbe tog Zakona ne mogu retroaktivno primijeniti na stanje iz 1900. godine kad je izgrađena lijeva obaloutvrda, niti 1930. godinu kada je izgrađena građevina koja je bila u privatnom vlasništvu, odnosno da te odredbe mogu imati pravni učinak samo na vodne građevine izgrađene nakon 4. siječnja 1996., kad je taj Zakon stupio na snagu i one građevine koju se prešle u vlasništvo Republike Hrvatske, da je u konkretnom slučaju riječ o privatnom vlasništvu tužitelja 1/1, a ne objektu izgrađenom na pravu služnosti na javnom / državnom vlasništvu, da je postavljanjem temelja poslovne zgrade na već izgrađenu obaloutvrdu vlasnik zgrade preuzeo obvezu održavanja temelja i rizik propasti zgrade, apostrofirajući da odredba članka 10. ZV-a/1995 nema učinak konfiskacije, nacionalizacije, niti eksproprijacije i da je prvostupanjski sud trebao primijeniti odredbu članka 10. stavka 3. ZV-a/1995.

14. U odgovoru na žalbu tužitelj se priklanja iskazanom shvaćanju prvostupanjskog suda da je obaloutvrda kao zaštitna i vodna građevina (članak 1. stavak 1. točka 1. ZV-a/1995) dobro od općeg interesa u vlasništvu Republike Hrvatske (članak 10. stavak 1. ZV-a/1995), da se status nije mijenjao, da je tuženik prema odredbi članka 10. stavku 2. ZV-a/1995 bio dužan upravljati vodnim građevinama, brinuti o njihovom čuvanju, tehničkom i gospodarskom održavanju, apostrofirajući da je tuženik nakon urušavanja lijevog obaloutvrdnog zida proveo mjere sanacije – podbetoniravanjem temeljne stope i postavljanjem kamenog nabačaja, i da je njemu izričito bilo zabranjeno uklanjanje temelja iznad obaloutvrdnog zida.

15. Stav tuženika je pogrešan i bez utjecaja na konačnu odluku o odgovornosti.

16. Naime, prvenstveno je za podsjetiti se da osnovni izvori posebnog stvarnog uređenja za vodno dobro sežu od 1891. godine (Zakon o vodnim pravima, pravno pravilo iz § 287. OGZ-a[3] , Zakon o iskorištavanju vodnih snaga iz 1931., Osnovni zakon o vodama iz 1965., Zakoni o vodama koji su bili na snazi 1974. – 2023.), a prema kojima je zemljište na kojem je izgrađena obaloutvrda (regulacijska i zaštitna

2 Zakon o vodama (Narodne novine, broj: 107/1995., u daljnjem tekstu: ZV-a/1995)

3 Opći građanski zakon (Allgemeines bürgerliches Gesetzbuch) u vezi s Zakonom o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. (Narodne novine, broj: 73/1991.)

vodna građevina), kao i neposredna strana korita rijeke, dio javnog vodnog dobra koje je pod posebnom zaštitom države i u pravilu je u njezinom vlasništvu (članak 52. Ustava[4] , članak 4., članak 35. stavak 1., 3., 4. ZVDSP-a ), i da je svako onaj koji upravlja stvarima u vlasništvu Republike Hrvatske dužan postupati kao dobar domaćin i odgovaran je za to (članak 35. stavak 7. ZVDSP-a).

17. Dakle, neovisno o vremenskom važenju osnovnih izvora posebnog stvarnog uređenja za vodno dobro i to što je odredbama ZV-a/1995 po prvi put u hrvatskom zakonodavstvu ustanovljen pojam javnog vodnog dobra (članak 3., 10., 11., 57., 60., 156., 207.), a ZV-a[6] dorađena regulativa pitanja pravnog statusa vodnog dobra (članak 9.), javnog vodnog dobra (članak 12.), prestanak statusa vodnog dobra (članak 13.) i upisa javnog dobra u zemljišnu knjigu (članak 15.), za zaključiti je:

- da obaloutvrda na rijeci [adresa] (kao i neposredna strana korita rijeke na kojoj se nalazi) nije, niti može biti privatno vlasništvo, čak i kada bi se nalazila na k. č. koja je privatno vlasništvo, već da je dio javnog vodnog dobra (dobra od interesa za Republiku Hrvatsku i u vlasništvu Republike Hrvatske), kojima upravljaju Hrvatske vode, tako što se brinu o njihovu čuvanju, redovnom tehničkom i gospodarskom održavanju i namjenskom korištenju;

- da su Hrvatske vode u ispunjavanju svojih obveza dužne postupati kao dobar domaćin i odgovaraju za to,

- i da status javnog vodnog dobra može prestati samo kada trajno prestanu postojati prirodne značajke koje ga određuju kao vodno dobro.

18. Stoga, suprotno stavu tuženika, a kako je to u biti zaključio i prvostupanjski sud, kamena obaloutvrda sa lijeve strane rijeke [adresa] (i neposredna strana korita rijeke na kojoj se nalazi) je dio javnog vodnog dobra, koji od izgrađenosti (1900. godine) nikada nije gubio svoju regulacijsku i zaštitnu namjenu neposredne strane korita rijeke [adresa] (a ne privatno vlasništvo tužitelja samo zato što se na k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] – Sušak od 1930. godine nalazila poslovna zgrada), koji tuženik iako dužan nije održavao, što je imalo za posljedicu urušavanje tužiteljeve poslovne zgrade 2001. godine, a što u konačnici kao nesporno proizlazi iz nalaza i mišljenja građevinsko – hidrotehničkog vještačenja Sveučilišta u Zagrebu, Građevinski fakultet (list 604. - 657.).

18.1. Tuženik, pozivajući se na odredbu članka 10. stavak 3. ZV-a/1995 kao mjerodavnu za ocjenu njegove odgovornosti (za koji Zakon tvrdi, potirući sam sebe, da je ne primjenjiv u predmetnom slučaju jer da njegove odredbe mogu imati pravni učinak samo na vodne građevine izgrađene nakon 4. siječnja 1996.), očito gubi iz vida da kamena obaloutvrda sa lijeve strane rijeke [adresa] nije građena sredstvima pravnih prednika tužitelja, niti je služila isključivo za potrebe poljoprivredne ili druge dozvoljene djelatnosti, odnosno radi zaštite imovine u vlasništvu pravnih prednika

4 Ustav Republike Hrvatske (Narodne novine, broj: 56/1990., 135/1997., 8/1998., 113/2000., 124/2000., 28/2001., 42/2001., 55/2001., 76/2010., 85/2010., 5/2014.)

5 Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine, broj: 81/2015. - pročišćeni tekst, 94/2017. - ispravak, u daljnjem tekstu: ZVDSP-a)

6 Zakon o vodama (Narodne novine, broj: 66/2019., 84/2021., 47/2023.)

tužitelja, nastavno i tužitelja, već isključivo kao regulacijska i zaštitna vodna građevina, značajke koje nisu prestajale, a koje ga određuju kao vodno dobro.

19. Iz nespornog dijela nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka mr. sc. Ivice Mintasa dipl. ing. građ., proizlazi da tržišna vrijednost poslovne zgrade tužitelja prema fiksnom tečaju konverzije (7,53450 kuna za 1,00 euro) iznosi 231.366,82 eura (list 230.).

20. Prema tome, prvostupanjski je sud pravilno primijenio materijalno pravo (članak 172. stavak 1. u vezi s člankom 154. stavkom 1., člankom 155., člankom 158. ZOO- a/1991[7] i člankom 1163. stavak 1. ZOO-a ) kad je naložio tuženiku isplatiti tužitelju na ime imovinske štete iznos od 231.366,82 eura (nesporna tržišna vrijednost tužiteljeve urušene poslovne zgrade) sa zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude (4. veljače 2026.) do isplate (tijek zateznih kamata nije sporan).

21. Stoga je odbijena kao neosnovana žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda pod stavkom I. izreke, odnosno odlučeno kao pod stavkom I. izreke drugostupanjske presude (članak 368. stavak 1. ZPP-a).

22. Tuženiku nije priznat trošak žalbe jer nije uspio sa žalbom (članak 154. stavak 1. u vezi s člankom 166. stavkom 1. ZPP-a /stavak III. izreke/).

23. Međutim, opravdano tužitelj dovodi u pitanje zakonitost prvostupanjske presudu u dijelu stavak II. izreke, u kojem je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu daljnjeg iznosa od 59.907,15 eura na ime imovinske štete (troškovi rušenja i uklanja poslovnog objekta po nalogu upravnog tijela), budući da je presumpcija o neosnovanosti tužbenog zahtjeva za isplatu tog iznosa po prvostupanjskom sudu nezakonito izvedena iz pravila o teretu dokazivanja (točka 27.1. obrazloženja prvostupanjske presude).

23.1. Odlučivanje po pravilima o teretu dokazivanja dolazi u obzir samo kada se na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, a što nije slučaj u predmetnoj parnici vezano za troškove rušenja i uklanjanja poslovnog objekta, koji prema odredbi članka 189. ZOO-a/1991 ulaze u opseg imovinske štete, a koje je tužitelj (oštećeni) kao građevinska tvrtka nesporno obavio po nalogu nadležnog upravnog tijela.

24. Iz nalaza i mišljenja vještaka mr. sc. Ivice Mintasa dipl. ing. građ. (listopad 2012.) proizlazi da troškovi uklanjanja oštećene poslovne zgrade s obzirom na površinu (prizemlje. I. kat, potkrovlje), ukupnu bruto površinu (2 893,80 m2) i bruto volumen (3 049,80 m3) iznose 451.370,40 kuna (list 223. - 224., 272., 285. - 289.), odnosno prema konverziji tečaja kune u euro - 59.907,15 eura, a koju visinu troškova tuženik tijekom postupka na pravno relevantan način nije kompromitirao.

7 Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 53/1991., 73/1991., 111/1993., 3/1994., 7/1996., 112/1999., 88/2001., u daljnjem tekstu: ZOO-a/1991)

8 Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 155/2023.)

25. Prema tome, tuženik je dužan tužitelju na ime imovinske štete isplatiti i daljnji iznos od 59.907,15 eura (članak 190. u vezi s člankom 189. stavkom 1. i 2. ZOO- a/1991) sa zateznim kamatama od 4. veljače 2026. (donošenja prvostupanjske presude) do isplate (tijek kamata nije sporan), zbog čega je po žalbi tužitelja preinačena prvostupanjska presuda u dijelu stavka II. izreke, tako što je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju daljnji iznos od 59.907,15 eura na ime imovinske štete sa zateznim kamatama od 4. veljače 2026. do isplate, odnosno odlučeno kao pod stavkom II. izreke drugostupanjske presude (članak 373. točka 2. ZPP-a).

26. Budući da je tužitelj u konačnici u cijelosti uspio u parnici to mu je tuženik uz dosuđeni trošak po prvostupanjskom sudu (97.374,68 eura sa zateznim kamatama od 4. veljače 2026. do isplate) dužan naknadi i daljnji iznos od 42.212,00 eura na ime troškova prvostupanjskog postupka (preko iznosa od 97.374,68 eura do iznosa od 139.586,68 eura) sa zateznim kamatama od donošenje odluke 21. travnja 2026., do isplate (članak 153. stavak 3. ZPP-a, članak 29. ZOO-a).

27. Tužitelju za sastav žalbe po punomoćniku odvjetniku pripada nagrada u iznosu 1.562,50 eura (prema vrijednosti predmeta spora osporenog dijela prvostupanjske presude – 59.907,15 eura - 625 bodova /Tbr. 10/1. OT[9] / x 2,00 eura /Tbr. 54. OT/ = 1.250,00 eura + 312,50 eura na ime poreza na dodanu vrijednost od 25% /Tbr. 46. OT/ = 1.562,50 eura), a koji iznos mu je dužan naknaditi tuženik (članak 154. stavak 1. u vezi s člankom 155. stavkom 2. ZPP-a).

28. Za daljnji iznos od 5.287,50 eura (preko iznosa od 1.562,50 eura do iznos od 6.850,00 eura) zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbe nije osnovan jer nije postavljen u skladu sa mjerodavnom vrijednosti predmeta spora osporenog dijela tužbenog zahtjeva, a nastavno niti mjerodavnom OT.

29. Radnja odgovora na žalbu, koja se svodi na ponavljanje iskazanih shvaćanja po prvostupanjskom sud, nije bila potrebna u vođenju predmetne parnice (članak 155. stavak 1. ZPP-a), zbog čega zahtijevani trošak te radnje (5.480,00 eura) nije priznat tužitelju.

30. O troškovima žalbenog postupka po zahtjevu tužitelja odlučeno je na temelju odredbe članka 166. stavka 2. ZPP-a.

31. Slijedom navedenih razloga odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 21. travnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Nika Grospić Ivasović

9 Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj:138/2023., u daljnjem tekstu: OT)