Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1346/2025-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Gabriele Topić Kordej kao predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice Sandre Artuković Kunšt univ.spec.iur. i Suzane Radaković kao članica vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice JD OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Filipu Galiću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Pećarević & Relić j.t.d. u Zagrebu, protiv tužene Republike Hrvatske OIB:52634238587, zastupane po zakonskom zastupniku Općinskom građanskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, Zagreb, Slavonska avenija 6, radi isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 9530/2023-23 od 19. prosinca 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 21. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Preinačava se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-9530/2023-23 od 19. prosinca 2024. i sudi:

1. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„I. Nalaže se tuženici isplatiti tužiteljici iznos 7.007,76 eura sa zateznim kamatama tekućim od 19. prosinca 2024. do isplate, po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženici naknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu 2.250,00 eura sa zateznim kamatama tekućim od 19. prosinca 2024. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.“ kao neosnovan.

2. Svaka stranka snosi svoj trošak.

II Odbija se zahtjev tužene za naknadu troška sastava žalbe.

III Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1.1. Presudom suda prvog stupnja posl. br. P-9530/2023-23 prihvaćen je tužbeni zahtjev i tuženoj je naloženo isplatiti tužiteljici iznos od 7.007,76 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 19. prosinca 2024. do isplate, kao u stavku I izreke presude suda prvog stupnja.

1.2. U stavku II izreke prvostupanjske presude naloženo je tuženoj da tužiteljici naknadi parnične troškove u iznosu od 2.250,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 19. prosinca 2024. do isplate.

2.1. Protiv navedene presude žali se tužena zbog svih žalbenih razloga i predlaže prvostupanjsku presudu preinačiti u skladu sa žalbenim navodima uz naknadu troška sastava žalbe s pripadajućim zakonskim zateznima kamatama, podredno ju ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje,

2.2. Tužiteljica u odgovoru na žalbu smatra da je žalba neosnovana te predlaže žalbu kao takvu odbiti, uz naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

3. Žalba je osnovana.

4.1. U prvostupanjskoj presudi i u postupku koji joj je prethodio ne uočavaju bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991 i "Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP) na koje ovaj sud kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP.

4.2. Iz činjenica što ih je utvrdio prvostupanjski je sud izveo nepravilan zaključak o postojanju drugih činjenica a na tim je činjenicama utemeljio presudu. Ostvaren je žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP. Usvajajući tužbeni zahtjev prvostupanjski je sud pogrešno primijenio materijalno pravo iz čl. 13. Zakona o sustavu državne uprave („Narodne novine“ br. 75/9, 92/96 i 48/99, dalje: ZSDU/93) i iz čl. 154. st. 1., čl. 172. st. 1. i čl. 376. st. 2. u vezi čl. 360. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 - dalje: ZOO/78) koji se primjenjuje temeljem čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine", broj 35/05, dalje: ZOO).

5.1. Predmet spora je zahtjev tužiteljice podnesen 5. listopada 2023. za pružanje sudske zaštite nalogom tuženoj da joj za njezinih 264 dionica Croatia Banke d.d. koje su povučene i poništene Odlukom o sanaciji i restrukturiranju Croatia Banke d.d. Zagreb od 23. rujna 1999. isplati nominalnu vrijednost tih dionica u iznosu od 7.007,76 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

5.2. Tužiteljica zahtjev temelji na tvrdnji da je pretrpjela štetu zbog toga što joj je tužena protupravnim postupanjem oduzela dionice a time imovinska i upravljačka prava.

5.3. U postupku je utvrđeno slijedeće:

- do donošenja Odluke o sanaciji i restrukturiranju Croatia banke d.d. Zagreb od 23. rujna 1999. tužiteljica je bila dioničarka te banke s portfeljem od 264 dionice

- dana 23. rujna 1999. Vlada Republike Hrvatske donijela je Odluku o sanaciji i restrukturiranju Croatia banke d.d. Zagreb („Narodne novine“ br. 98/99) temeljem Zakona o sanaciji i restrukturiranju banaka („Narodne novine“ br. 44/94, dalje: Zakon o sanaciji i restrukturiranju banaka)

- Odluka o sanaciji i restrukturiranju Croatia banke d.d. Zagreb donesena je po prijedlogu Hrvatske narodne banke, na osnovi ocjene da je postupak sanacije moguć i ekonomski opravdan

- objavom Odluke o sanaciji i restrukturiranju Croatia banke d.d. Zagreb u „Narodnim novinama“ br. 98/99 27. rujna 1999. povučene su i poništene dionice te su prestale funkcije Skupštine, Nadzornog odbora, ovlaštenja Uprave i prava dioničara koja su im pripadala na temelju dotadašnjih dionica

- ovlasti Uprave, Nadzornog odbora i Glavne skupštine Croatia banke d.d. preuzeo je privremeni upravitelj

- po povlačenju i poništavanju dotadašnjih dionica banka izdaje zamjenske dionice u ukupnom iznosu koji odgovara visini potrebnog temeljnog kapitala za redovno poslovanje

- nove zamjenske dionice predane su Državnoj agenciji za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka u visini izvršene dokapitalizacije banke

- Zakon o sanaciji i restrukturiranju banaka prestao je važiti 31. svibnja 2000. stupanjem na snagu Zakona o prestanku važenja Zakona o sanaciji i restrukturiranju banaka („Narodne novine“ br. 52/00);

- Ustavni sud Republike Hrvatske je rješenjem br. U-II-899 („Narodne novine“ br. 32/03) obustavio postupak po prijedlogu za pokretanje postupka ocjene suglasnosti s Ustavom i zakonom Odluke o sanaciji i restrukturiranju Croatia banke d.d. Zagreb od 23. rujna 1999.

6.1. Kada je usvojio tužbeni zahtjev, prvostupanjski je sud zaključio kako su ispunjene pretpostavke odgovornosti tužene za štetu zbog nezakonitog rada uprave a koja šteta je tužiteljici prouzročena oduzimanjem dionica Odlukom Vlade Republike Hrvatske o sanaciji i restrukturiranju Croatia Banke d.d. od 23. rujna 1999., za koju odluku je prvostupanjski sud zaključio da je nezakonita.

6.2. Pri tom je sud prvog stupnja utemeljio svoj zaključak o nezakonitosti Odluke o sanaciji i restrukturiranju Croatia Banke d.d. od 23. rujna 1999. na utvrđenjima iz presude Europskog suda za ljudska prava od 19. studenog 2020. u predmetu Project- Trade d.o.o. protiv Republike Hrvatske po zahtjevu br. 1920/14 od 19. studenog 2020. o ostvarenju povreda prava na suđenje u razumnom roku i na pristup sudu zbog nemogućnosti sudske kontrole te povrede prava na zaštitu vlasništva.

7.1. U presudi Europskog suda za ljudska prava od 19. studenog 2020. u predmetu Project-Trade d.o.o. utvrđeno je kako je do miješanja u vlasništvo dioničara Croatia banke d.d. došlo objavom Odluke o sanaciji i restrukturiranju Croatia Banke d.d. od 23. rujna 1999., koja odluka predstavlja podzakonski akt i kao takvu ju nije moguće preispitivati. Stoga je zaključeno kako miješanje nije bilo zakonito zbog izostanka dovoljnih postupnih jamstava protiv proizvoljnosti.

7.2. U navedenoj presudi od 19. studenog 2020. po zahtjevu br. 1920/14 izričito je navedeno kako Europski sud za ljudska prava sud ne smatra potrebnim odgovoriti na tvrdnje podnositelja zahtjeva da Odluka Vlade od 23. rujna 1999. godine nije bila u skladu s mjerodavnim domaćim zakonom (toč. 81. obrazloženja te presude) smatrajući dovoljnim utvrđenje da miješanje u prava podnositelja nije ispunilo pretpostavku zakonitosti. Ujedno se Europski sud suzdržao od davanja bilo kakvog mišljenja o svrhovitosti Odluke o sanaciji i restrukturiranju Croatia banke d.d. od 23. rujna 1999. ili o pitanju je li ta mjera bila u općem interesu i, ako jest, je li uspostavljena pravična ravnoteža između zahtjeva od općeg interesa zajednice i zaštite prava društva podnositelja zahtjeva na mirno uživanje vlasništva, kao u toč. 87. navedene presude tog suda. Pri tom je isti sud napomenuo kako je Odluka Vlade od 23. rujna 1999. imala osnovu u domaćem pravu jer se temeljila na mjerodavnim odredbama Zakona o sanaciji i restrukturiranju banaka, smatrajući da je to zakonodavstvo ispunjavalo kvalitativne zahtjeve dostupnosti i predvidljivosti.

7.3. Utvrđenja koja proizlaze iz presude Europskog suda za ljudska prava u predmetu Project-Trade d.o.o. protiv Republike Hrvatske po zahtjevu br. 1920/14 od 19. studenog 2020. o povredi prava na pravično suđenje iz čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori" br. 18/97, 6/99, 14(02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17 i 6/24, dalje: Konvencija) i nezakonitog miješanja u pravo vlasništva zajamčeno čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju jer ono nije bilo popraćeno dovoljnim postupovnim jamstvima protiv proizvoljnosti, ne dovode do ostvarenja prava tužiteljice u ovom sporu na naknadu štete u vidu isplate nominalne vrijednosti dionica.

8.1. Polazeći od čl. 13. ZDSU/93 koji je bio na snazi u vrijeme donošenja Odluke o sanaciji i restrukturiranju Croatia Banke d.d. od 23. rujna 1999. kao propisa mjerodavnog za odgovornost države za nezakonit rad državne uprave a na toj odgovornosti tužiteljica temelji svoj zahtjev, za ostvarenje prava na naknadu štete u ovom slučaju je uz zakonom propisane opće pretpostavke odgovornosti za štetu koje slijede iz odredbe čl. 154. st. 1. ZOO/78 a koje čine subjekti odgovornosti odnosno oštećenik i štetnik, štetna radnja, šteta, uzročna veza između štete i štetne radnje te postojanje protupravnosti, potrebno i kumulativno ispunjenje triju pretpostavki: a) da je rad tijela državne uprave bio nezakonit, b) da je nastala šteta te c) uzročna veza između nezakonitog i rada tijela državne uprave i nastale štete pri čemu je šteta nastala kao neposredna posljedica nezakonitog rada tijela državne uprave u smislu da šteta ne bi nastala da nezakonitog rada nije bilo.

8.2. Pri tom valja reći kako pojedini akt, i u slučaju da je utvrđen nezakonitim, ne dovodi samim utvrđenjem te ništetnosti do odštetne odgovornosti tužene već ta odgovornost postoji onda kada nezakonitost u radu predstavlja takvu ozbiljnu i iznimno tešku povredu zakona koja je posljedica proizvoljnog tumačenja i samovoljne primjene mjerodavnog materijalnog ili postupovnog prava odnosno takvu primjenu koja se temelji na razlozima koji nemaju uporišta ni u činjenicama konkretnog predmeta niti u mjerodavnom zakonodavnom okviru.

8.3. Kada se uzme u obzir da se Odluka o sanaciji i restrukturiranju Croatia Banke d.d. od 23. rujna 1999. temeljila na tada važećem Zakonu o sanaciji i restrukturiranju banaka a donesena je povodom iskazanih a) rizičnih plasmana i potencijalnih obveza u iznosu od 1.809 milijuna kuna u kojima su sadržani i potencijalni gubici od 517 milijuna kuna b) sumnjivih i spornih potraživanja kojima su u cijelosti terećeni troškovi banke u iznosu od 446 milijuna kuna i c) gubitaka iz poslovanja u 1998. i poslovanja od 1. siječnja do 31. svibnja 1999. u iznosu od ukupno 622,2 milijuna kuna kao što je u toj odluci navedeno, tada je moguć zaključak o opravdanosti donošenja Odluka o sanaciji i restrukturiranju Croatia Banke d.d. od 23. rujna 1999.

9.1. Nastavno na daljnju pretpostavku odgovornosti tužene u vidu nastale štete dvojbeno je je li u navedenim okolnostima gubitaka u poslovanju povodom kojih je Republika Hrvatska sanirala navedenu banku, za tužiteljicu nastala šteta oduzimanjem dionica u trenutku donošenja Odluke o sanaciji i restrukturiranju Croatia Banke d.d. od 23. rujna 1999.

9.2. Slijedom odredbi Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“, broj 111/93 i 34/99, dalje: ZTD) valja uzeti u obzir da je dionica vrijednosni papir koji predstavlja udio u temeljnom kapitalu dioničkog društva.

9.3. Nominalna vrijednost dionice je fiksni iznos ispisan na dionici, koji iznos utvrđuje izdavatelj pri osnivanju društva tako da temelji kapital dijeli na dijelove – dionice. Dakle nominalna vrijednost je onaj udio u osnivačkom kapitalu koji je postojao u vrijeme osnivanja društva. Nominalna se vrijednost dionica navodi u aktu o osnivanju društva i, suprotno shvaćanju prvostupanjskog suda, iznos napisan na dionici kao nominalna vrijednost ne odražava i stvarnu vrijednost odnosno onu vrijednost koju dionica ima na tržištu. Vrijednost dionice dakle nije njena nominalna vrijednost nego njena tržišna vrijednost.

10.1. Iz stanja spisa je razvidno da je Croatia banka d.d., Zagreb kao dioničko društvo osnovana 22. prosinca 1989. pod nazivom Banka male privrede d.d. Zagreb kada je 50 dioničara uplatilo iznos osnivačkog fonda od 22.340.435.000 tadašnjih jugoslavenskih dinara, odnosno 319.149,00 Dem, koji osnivački fond je tada bio podijeljen na 4.565 osnivačkih dionica. Promjena naziva u Croatia banka male privrede d.d. Zagreb učinjena je 4. svibnja 1990. a 21. lipnja 1995. u Croatia banka d.d.

10.2. Dioničari snose rizik uspješnog poslovanja društva. Time što imaju dionice dioničari nisu prema dioničkom društvu stekli kakvu novčanu ili drugu imovinsku tražbinu već samo pravo na isplatu dividende ako su za to stečeni uvjeti i ako se o isplati odluči. Valja posebno uzeti u obzir odredbu o zabrani povrata plaćenog dioničarskog uloga iz čl. 217. ZTD kojom je propisano da se dioničarima ne smiju vratiti uplaćeni ulozi.

10.3. Po odredbi čl. 167. st. 2. ZTD redovne dionice, a tužiteljica ne tvrdi da je imala povlaštene dionice, imatelju daju pravo glasa u glavnoj skupštini društva, pravo na isplatu dijela dobiti društva odnosno dividende i pravo na isplatu dijela ostatka likvidacijske, odnosno stečajne mase društva. U okolnostima predmetnog slučaja a neovisno o tome što se prava stečena ulaganjem kapitala ne mogu umanjivati Odlukom o sanaciji i restrukturiranju Croatia Banke d.d. od 23. rujna 1999. kao podzakonskim aktom bez postupovnih jamstava njegove kontrole kao što je utvrdio Europski sud za ljudska prava u predmetu Project-Trade d.o.o. protiv Republike Hrvatske po zahtjevu br. 1920/14 presudom od 19. studenog 2020., upitan je nastanak štete.

10.4. Polazeći od temeljnog pravila da propuste u vođenju dioničarskog društva snose dioničari a uzimajući u obzir revizijski nalaz kojim je utvrđeno da su gubici Croatia banke d.d. na dan 31. prosinca 1998. za 216,1 milijuna kuna premašivali vrijednost temeljnog kapitala, za zaključiti je da je vrijednost kapitala bila nula.

11.1. Suprotno zaključku prvostupanjskog suda, teret dokazivanja nastanka štete kao pretpostavke odgovornosti za naknadu štete bio je na tužiteljici u smislu odredaba čl. 7. st. 1., čl. 129. st. 1. i čl. 299. ZPP. Do povrede prava vlasništva odnosno imovinskog prava može doći tek onda ako neko pravo donosi neke realne koristi ili ako ima neku realno provjerljivu vrijednost ili cijenu. Međutim tužiteljica nije dokazala da bi kao dioničar ostvarila na pravo na dividendu i pravo na cijenu dionica i to onu cijenu koju bi u vrijeme donošenja Odluke o sanaciji i restrukturiranju Croatia Banke d.d. od 23. rujna 1999. njezine dionice postigle na tržištu dionica kada i ako bi se stavljale ili mogle staviti na tržište.

11.2. Bez dokaza o nastanku štete u vidu gubitka vrijednosti dionica na tržištu i dospjele dividende, u okolnostima u kojima iskazani rizični plasmani, potencijalne obveze, sumnjiva i sporna potraživanja i gubici iz poslovanja Croatia Banke d.d. ne dovode do zaključka da bi Odluka o sanaciji i restrukturiranju Croatia Banke d.d. od 23. rujna 1999. predstavlja ozbiljnu i iznimno tešku povredu zakona koja je posljedica proizvoljnog tumačenja i samovoljne primjene prava, izostale su pretpostavke za primjenu čl. 13. ZSDU/93 i čl. 154. st. 1. odnosno čl. 172. st. 1. ZOO/78.

12.1. Kao što je navedeno u toč. 7.2., Europski se sud u presudi od 19. studenog 2020. u predmetu Project-Trade d.o.o. protiv Republike Hrvatske po zahtjevu br. 1920/14, utvrđujući povredu odredbe čl. 1. Protokola 1. Konvencije zbog nezakonitosti miješanja u prava dioničara zbog kršenja postupovnih obveza države jer miješanje nije bilo popraćeno dovoljnim jamstvima protiv proizvoljnosti, suzdržao od toga da ocjenjuje svrhovitost i opravdanost Odluke o sanaciji i restrukturiranju Croatia banke d.d. od 23. rujna 1999. i je li njome uspostavljena pravična ravnoteža između općeg interesa i zaštite prava na mirno uživanje vlasništva.

12.2. Obzirom da presudom Europskog suda od 19. studenog 2020. nije utvrđena nezakonitost same Odluke o sanaciji i restrukturiranju Croatia banke d.d. od 23. rujna 1999. već je navedeno da je ta odluka imala osnovu u mjerodavnim odredbama Zakona o sanaciji i restrukturiranju banaka koje je zakonodavstvo ispunjavalo kvalitativne zahtjeve dostupnosti i predvidljivosti, za odluku o prigovoru zastare tužiteljičinog zahtjeva za naknadu štete ne bi bila mjerodavna konačnost te presude Europskog suda koja je nastupila 19. travnja 2021. kao što je utvrdio prvostupanjski sud, već se radi o osnovanom prigovoru zastare zahtjeva podnesenog 5. listopada 2023. u odnosu na tvrdnju o uzrokovanju štete Odlukom od 23. rujna 1999., u smislu čl. 376. st. 2. u vezi čl. 360. ZOO/78.

13.1. Slijednom navedenog u odluci suda prvog stupnja pogrešno je primijenjeno mjerodavno pravo sadržano u odredbi čl. 13. ZSDU/93 i čl. 154. st. 1. odnosno čl. 172. st. 1. te čl. 376. st. 2. ZOO/78 jer činjenično stanje, suprotno stavu prvostupanjskog suda, dovodi do zaključka o neosnovanosti predmetnog tužbenog zahtjeva tužiteljice zbog izostanka propisanih kumulativnih pravnih pretpostavki nastanka štete za tužiteljicu kao posljedice nepravilnog ili nezakonitog rada tijela državne uprave, za koji je zahtjev ujedno nastupila i zastara.

13.2. Stoga je primjenom odredbe čl. 373. točka 2 ZPP valjalo presudu suda prvog stupnja preinačiti i odlučiti kao u stavku I izreke ove odluke.

14.1. Odluku o naknadi parničnog troška sadržanu u stavku II izreke prvostupanjske presude kojom je prihvaćen zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška u iznosu od 2.250,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 19. prosinca 2024. do isplate valjalo je preinačiti primjenom čl. 380. toč. 3 u vezi čl. 154. st. 4. ZPP i odlučiti kao u stavku I, toč. 2. izreke.

14.2. Navedena je odluka opravdana time što je tužiteljica u ovom sporu zatražila pravnu zaštitu u pravnom pitanju po kojem sudska praksa nije ustaljena. Sukladno praksi Europskog suda za ljudska prava (presuda po Zahtjevu br. 72152/13, J i F od 6. rujna 2016.) i unatoč činjenici da tužiteljica nije uspjela s kondemnatornim zahtjevom, primjereno je odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka zbog nemogućnosti tužiteljice da predvidi svoje izglede za uspjeh u pogledu razumne vjerojatnosti uspjeha u sporu u okolnostima u kojima se sudska praksa o spornom pitanju još nije ustalila, pri čemu se ne radi o tome da bi tužbeni zahtjev bio lišen bilo kakvog sadržaja ili očigledno nerazuman.

15.1. Iako je uspjela sa žalbom, tuženoj nije odmjeren trošak sastava žalbe sukladno prethodno navedenim razlozima na kojima se temelji odluka da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka, kao u stavku III izreke.

15.2. Primjenom čl. 166. st. 2. u vezi čl. 155. st. 1 ZPP odlučeno je o zahtjevu za naknadu troška sastava odgovora na žalbu kao radnje koja nije nužna za postupak, kao u stavku III izreke.

U Zagrebu 21. travnja 2026.

Predsjednik vijeća:

Gabriela Topić Kordej