Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3524/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od predsjednice vijeća Tihane Marije Miladin, suca izvjestitelja i člana vijeća Ivice Veselića i članice vijeća Vlatke Paškvalin Bošković, u pravnoj stvari tužitelja HV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Igoru Metelku, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupan po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika izjavljenim protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1378/2021-26 od 16. kolovoza 2022., u sjednici vijeća održanoj 21. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1378/2021-26 od 16. kolovoza 2022. u dijelu pod točkom II. i III. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1378/2021-26 od 16. kolovoza 2022. u dijelu pod točkom I. i IV. izreke. i u tim dijelovima vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II Odluka o troškovima tužitelja nastalim povodom pravnog lijeka ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

I Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

"Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos 5.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki dospjeli mjesečni iznos preplate počev od dana uplate do isplate u roku 15 dana.

II Utvrđuje se ništetnost odredbe čl. 3 Ugovora o kreditu [broj kredita] od 06.10.2005. koja glasi: "3,30% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita".

III Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju 2.727,13 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 12.10.2005. do isplate do isplate prema stopi sukladno čl. 1 Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate do 31.12.2007. godine, od 01.01.2008. godine prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato je za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotnih poena, sve to u roku od 15 dana.

IV Svaka stranka snosi svoj trošak ovog parničnog postupka.

2. Protiv dijele te presude pod točkom I. i IV. izreke žali se tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da ovaj viši sud preinači pobijani dio presude i u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška i troška žalbe, podredno ukine pobijani dio presude i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

3. Tuženik se žali protiv dijele te presude pod točkom II., III. i IV. izreke zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 12/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP), s prijedlogom da ovaj viši sud preinači pobijani dio presude i odbije tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška i troška žalbe, podredno ukine pobijanu presudu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

4. Žalba tužitelja je osnovana, dok je žalba tuženika neosnovana.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenih iznosa anuiteta s osnove ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli te utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 3. Ugovora o [broj kredita] sklopljenog između ovdje parničnih stranaka 6. listopada 2005. kojim je ugovorena jednokratna naknada za obradu kredita te posljedično zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenog iznosa od 2.727,13 kuna (sada 361,95 eura) zbog ugovorene ništetne odredbe za plaćanje jednokratne naknade za obradu kredita sa zateznim kamatama koje teku od trenutka plaćanja toga iznosa tuženiku.

6. Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

7. U odnosu sna žalbu tuženika:

8. Prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza i činjeničnih tvrdnji stranaka utvrdio da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao banka-kreditor 6. listopada 2005. godine sklopili Ugovor o [broj kredita] kojim ugovorom je tuženik tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje iznos od 17.288,80 CHF u kunskoj protuvrijednosti, obračunat po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita. Člankom 3. Ugovora o kreditu određeno je da se tužitelj obvezuje naknaditi "3,30% od iznosa kredita, jednokratno“ i da se ta naknada „naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita“.

9. Prvostupanjski sud je utvrdio da tuženik s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o ovdje pobijanoj odredbi iz čl. 3. Ugovora o [broj kredita] prije sklapanja toga Ugovora, da je tužitelj potpisao unaprijed pripremljeni ugovor, te da mu djelatnik banke nije ništa govorio o ulaznoj naknadi koju mora platiti, iz čega slijedi da mu nitko nije objasnio za što se koristi i od čega se sastojala ulazna naknada koju je platio.

10. Pravilno prvostupanjski sud zaključuje da je odredba o naknadi za obradu zahtjeva predmetnog Ugovora o kreditu, ugovorena suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03 - dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, slijedom čega je ništava.

11. Zakon o zaštiti je u članku 81. st. 1., 2. i 4. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a da ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati, dok je odredbom čl. 87. st 1. ZZP/03, bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

12. Kako iz rezultata provedenog postupka proizlazi je tužitelj potrošač te da je u konkretnom slučaju riječ o Ugovoru čiji je sadržaj tuženik unaprijed formulirao, na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, pa tako niti na prijepornu odredbu (kojom se tužitelj, kao korisnik, obvezao tuženiku platiti naknadu za obradu zahtjeva), a da tuženik tijekom prvostupanjskog postupka nije niti tvrdilo, niti dokazivao (na tuženiku je teret dokazivanja činjenica koje mu idu u prilog u skladu s čl. 219. st. 1. i čl. 220. st. 1. ZPP), a navedeno ne tvrdi niti sada u žalbi, da je u fazi pregovaranja i zaključivanja predmetnog Ugovora o kreditu, tužitelju, kao korisniku kredita, dao dovoljno informacija koje su bile važne za donošenje informirane odluke o sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu, te da je tužitelja informirao o uvjetima i parametrima koji su utjecali na određivanje visine predmetne naknade (u čemu bi se sastojali troškovi obrade zahtjeva i na što se odnosi visina tih troškova), kao što nije dokazivo niti da se o prijepornoj odredbi Ugovora pojedinačno s tužiteljem pregovaralo, a neupitno je da je navedena odredba u standardni ugovor ušla na inicijativu tuženika. Iz navedenog jasno slijedi da je u konkretnom slučaju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju, kao potrošaču, nametnuta obveza koju on u vrijeme sklapanja ugovora objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu, te da je tužitelj bio u ovisnom položaju u odnosu na tuženika koji je sklapanje Ugovora uvjetovao odredbama koje je sam formulirao, bez utjecaja druge ugovorne strane, na koji način je ta ugovorna odredba, suprotno žalbenim navodima tuženika, prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja, kao potrošača, čime se takva odredba ukazuje nepoštenom.

12.1. Tek je za istaknuti da iznos od 3,30% od iznosa kredita, zasigurno se ne može smatrati iznosom koji je nerazmjeran u odnosu na odobreni iznos kredita, tim više jer bi bankarski troškovi obrade kredita trebali biti isti, neovisno od visine kredita. U konkretnom slučaju trošak obrade kredita u iznos od 2.727,13 kuna (sada 361,95 eura) u odnosu na tada prosječnu mjesečnu neto plaću u Republici Hrvatskoj (tada između 4.350 do 4.376 kuna, sada od 577,34 do 580,79 eura), pa je očito da je taj iznos prekomjeran za obradu kredita.

13. Stoga, kako je tuženik sebi ostavio isključivu slobodu određivanja visine predmetne naknade, bez pojedinačnog pregovaranja s tužiteljem kao drugom ugovornom stranom, valjalo je odlučiti o ništavosti predmetne odredbe Ugovora o kreditu (kojim se tužitelj, kao korisnik, obvezao tuženiku platiti naknadu obrade zahtjeva), primjenom odredbi čl. 81. i 87. ZZP/03.

14. Utoliko su neosnovani žalbeni navodi tuženika da prijeporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, ne predstavljaju nepoštenu ugovornu odredbu u smislu odredbe čl. 96. ZZP/07.

15. Valja navesti da i je praksa Suda Europske unije odraz ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banku), kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Upravo zbog tog slabijeg položaja potrošača Direktive Vijeća 93/13/EEZ, obvezuje države članice da propišu mehanizam koji će osigurati da bilo koja ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, može biti podvrgnuta ispitivanju kako bi se ocijenilo je li eventualno nepoštena.

16. Stoga čl. 4/2 Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u ovom konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma prijevremene otplate kredita i obrade zahtjeva, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

17. Stajališta Suda EU u tumačenju i primjeni Direktive 93/13/EEZ, jasno naglašavaju važnost obavještavanja potrošača prije sklapanja ugovora o ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama, te da je takvo obavještavanje od bitne važnosti za potrošača jer će samo na temelju prethodne, potpune i razumljive obavijesti potrošač biti u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti posljedice i ekonomske učinke koje iz toga za njega proizlaze.

18. Kako je utvrđeno da je ništetna odredba kojima je ugovorena jednokratna naknada, posljedica takve ništetne odredbe u smislu odredbe čl. 323. ZOO jest da je jedna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ništetnog Ugovora, te je tuženik dužan tužitelju isplati iznos od 2.727,13 kuna (sada 361,95 eura), koja visina među strankama nije bila prijeporna.

19. Prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da istaknuti prigovor zastare nije osnovan. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/20 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeto je pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Navedeno znači da će zastara restitucijskog zahtjeva početi teći tek pravomoćnošću presude donesene u ovom postupku u kojoj je odlučeno o ništetnosti.

20. Suprotno žalbenim navodima, tužitelj ima pravo na zateznu kamatu od plaćanja predmetne jednokratne naknade tuženiku na temelju odredbi članaka 1111. st. 1. i 3. i čl. 1115. ZOO.

21. Odredbom članka 1111. st. 1. ZOO propisano je kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Stavkom 3. istog članka propisano je da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

22. Odredbom članka 1115. ZOO propisano je kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

23. Tuženik je, kao trgovačko društvo koje se bavi financijskim poslovanjem, nesavjesni stjecatelj od dana stjecanja tj. od dana kada mu je tužiteljica plaćala mjesečne anuitete, te je dužan tužitelju platiti zateznu kamatu od plaćanja te jednostrane naknade.

24. Slijedom navedenog, suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja pravilnog je shvaćanja da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen između ovdje parničnih stranaka djelomično ništetan te da postoji obveza tuženika prema tužitelju za isplatu iznosa navedenog u točki III. izreke.

25. Neosnovano se tuženik sadržajno poziva na primjenu odredbe članka 326. st. 2. ZOO kojom je propisano da se ništetnost može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja, a ugovor u cijelosti izvršen. U konkretnom slučaju, nametanje korisniku kredita ništetne odredbe o jednokratnoj isplati, a što je dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezi tužitelja kao korisnika kredita u odnosu na tuženika, ne može se podvesti pod zabranu manjeg značaja, pa je izneseni prigovor žalitelja neutemeljen.

26. Zbog svega izloženog, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkom II. i III. izreke

27. U odnosu na žalbu tužitelja:

28. Podnesenom žalbom tužitelj problematizira postupanje suda prvog stupnja da je po prijedlogu tuženika iz podneska od 5. siječnja 2022. da „u obzir eventualno treba uzeti izračun sadržan u točki 4. nalaza, a u kojem su sadržani i više i manje plaćeni anuiteti, jer jedino to može biti posljedica navodne ništetnosti na koju tužitelj upire“, sud prvog stupnja pogrešno postupio.

29. Pravilno ističe tužitelj u žalbi da tuženik nije istaknuo niti prigovor radi prebijanja, niti materijalnopravni prigovor prijeboja, niti protutužbeni zahtjev.

30. Također, ovaj sud naglašava da navod tuženika kako bi sud trebao uzeti u obzir „izračun sadržan u točki 4. nalaza, a u kojem su sadržani i više i manje plaćeni anuiteti“ se ne može smatrat bilo kojim od gore navedenih prigovora ili zahtjeva.

31. Glede žalbenog navoda tužitelja da je sud pogrešno uzeo u obzir tzv. negativne tečajne razlike valja istaknuti da je odluka suda prvog stupnja protivna ustaljenoj sudskoj praksi pa je tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 10365/23 od 4. prosinca 2024. jasno izrazio pravno shvaćanje na dopušteno revizijsko pitanje: "Može li sud u postupcima u kojima tužitelj potražuje isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, tužbeni zahtjev tužitelja umanjiti s tzv. potplaćenim iznosima odnosno negativnim tečajnim razlikama, na temelju materijalno pravnih prigovora tuženika koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK/CHF bio manji od tečaja HRK/CHF na dan isplate kredita?“ kada je dao odgovor: "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelj potražuje isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita."

32. Već zbog navedenog, uzimajući u obzir da tuženik tijekom postupka nije istaknuo materijalnopravni prigovor prijeboja, procesni prigovor radi prebijanja, a niti protutužbeni zahtjev, ovaj sud ocjenjuje kako je prvostupanjski sud pogrešno uzeo u obzir tečajne razlike kada je tečaj CHF bio manji od tečaja na dan isplate kredita i za taj iznos umanjio dosuđeni iznos tužitelja.

32.1. Tuženik se protivio djelomičnom povlačenju tužbe te je sud prvog stupnja to protivljenje uzeo u obzir i odlučivao o cijelom tužbenom zahtjevu (ranijem) od 5.000,00 kuna. Međutim, nejasno je obrazloženje na strani sedam presude suda prvog stupnja – koliko otpada na negativnu razliku, a koliko bi tužitelju pripalo bez te negativne razlike (sa pojedinim mjesečnim iznosima).

33. Slijedom iznijetog valjalo je na temelju odredbe čl. 369. st. 1. ZPP prihvaćanjem žalbe tužitelja presudu ukinuti u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke i predmet u tom dijelu vratiti prvostupanjskom sud na ponovno suđenje.

34. U ponovnom postupku prvostupanjski sud će, imajući u vidu naprijed iznijeto, utvrditi sve činjenice na koje mu je ukazano u ovoj odluci, kao i sve činjenice na koje se pozivaju stranke te donijeti novu odluku o pobijanom dijelu pod točkom I. izreke.

35. Kako je djelomično ukinuta odluka o glavnoj stvari, radi pravilne primjene odredbe članka 154. stavak 1. ZPP valjalo je ukinuti i odluku o parničnom trošku u točki IV. izreke.

36. Na temelju odredbe čl. 166. st. 3. ZPP odlučeno je da se o troškovima postupka nastalima u žalbenom postupku odluči u konačnoj odluci.

U Zagrebu 21. travnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Tihana Marija Miladin