Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1337/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću koje čine sutkinje toga suda Ksenija Jakovčević, predsjednica vijeća, Jadranka Matić, članica vijeća i sutkinja izvjestiteljica i Lidija Bošnjaković, članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnik Zvonimir Hodak, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Vranjican, Hodak i partneri iz Zagreba, protiv tuženika Hanza media d.o.o., Zagreba, Koranska ulica 2, OIB: 79517545745, kojeg zastupa Odvjetničko društvo Hanžeković i partneri, odvjetnici iz Zagreba, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-2511/2025-6 od 29. prosinca 2025., u sjednici vijeća održanoj 21. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika Hanza media d.o.o., Zagreba, Koranska ulica 2, kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-2511/2025-6 od 29. prosinca 2025. te se kao neosnovan odbija zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku platiti tužitelju 3.000,00 eura sa zateznim kamatama tekućim od 18. srpnja 2008. do isplate (točka I. izreke) i naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.589,45 eura sa zateznim kamatama tekućim od 29. prosinca 2025. do isplate (točka II. izreke).

2. Protiv prvostupanjske presude žali se tuženik, pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov. broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22, 155/23., 146/25., dalje: ZPP). Predlaže da žalbeni sud preinači prvostupanjsku presudu na način da tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan te zahtjeva naknadu troška nastalog podnošenjem žalbe.

3. Žalba nije osnovana.

4. Sud prvog stupnja je pozivom na odredbe sadržane u čl. 21. st. 1. i 2. i čl. 22. Zakona o medijima (Nar. nov. br.: 59/04., 84/11., 81/13. i 114/22., dalje: ZM) te čl. 19. st. 1. i 2. i čl. 1100. u vezi s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov.br.: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje ZOO) prihvatio glavni tužbeni zahtjeva, kojim tužitelj od tuženika zahtjeva naknadu štete zbog navoda objavljenih o njemu u članku tjednika Globus od 02. svibnja 2008. uz, u bitnome, obrazloženje:

- da iako članak sadrži faktografski točne podatke o tome da je kućna pomoćnica optužila tužitelja za višestruko silovanje u vrijeme kada je bio Veleposlanik Republike Hrvatske u Maleziji i da je zbog te afere opozvan s navedene funkcije, da je izostavljanjem informacije da je povodom iznesenih optužbi provedena istraga koja je rezultirala odbačajem kaznene prijave protiv tužitelja, kod čitatelja stvoren dojam kako predmetna afera nije do kraja razjašnjena što ostavlja sumnju da su optužbe na račun tužitelja zapravo istinite,

- da bez obzira na to što se u tekstu navodi i to da je tužitelj žestoko demantirao ove optužbe i da ih je nazvao klevetama i namještaljkom, iznošenje tužiteljevog osobnog stava o tom slučaju nema istu težinu koju bi imala objava službeno dostupne informacije o tome da je u Maleziji provedena i zaključena istraga, odnosno da je tužitelj nakon postupanja nadležnih tijela oslobođen optužbi za silovanje kućne pomoćnice,

- da autor teksta nije provjeravao koji je bi ishod takvih optužbi, iako je činjenica da je od službenog završetka istrage u Maleziji i dostave obavijesti Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Maleziji, koje je istu proslijedilo Ministarstvu vanjskih poslova, pa do dana kada je predmetni članak objavljen prošlo više od deset godina (iz dopisa Ministarstva vanjskih i europskih poslova proizlazi da je protiv tužitelja, bivšeg veleposlanika Republike Hrvatske u Maleziji, 1996. bio vođen istražni postupak povodom prijave kućne pomoćnice GT, da su rezultati istrage proslijeđeni javnom tužitelju koji je zaključio da ne postoji dovoljno dokaza da bi tužitelj počinio kazneno djelo silovanja, da je prijava odbačena a slučaj zaključen, da je navedena odluka dana 8. siječnja 1997. dostavljena Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Kuala Lumpuru koje je istu notom od 15. siječnja 1997. dostavilo Ministarstvu vanjskih poslova Republike Hrvatske),

- da se u takvoj situaciji tuženik ne može s uspjehom pozvati na odredbu čl. 21. st. 4. ZM-a, jer da u tekstu nije navedeno da je protiv tužitelja u Maleziji provedena istraga i da je prijava za silovanje u konačnici odbačena, iako se radi o informaciji koja je diplomatskim putem dostavljena Ministarstvu vanjskih poslova Republike Hrvatske,

- slijedom čega da je samo objavljena informacija o optužbi za višestruko silovanje nesumnjivo i objektivno podobna nanijeti štetu u vidu povrede ugleda i časti te da su u tom smislu životno uvjerljive i logične tužiteljeve tvrdnje da je spominjanje ove informacije u njegovoj okolini dovelo do sumnji, osuda i neugodnih komentara što je kod njega izazvalo nelagodu, bojazan i strah, čak i unatoč činjenici da je faktografski točan podatke o tome da je kućna pomoćnica optužila tužitelja za višestruko silovanje u vrijeme kada je bio Veleposlanik Republike Hrvatske u Maleziji i da je zbog te afere opozvan s navedene funkcije,

- što sve opravdava dosuđivanje pravične novčane naknade zatražene neimovinske štete u iznosu od 3.000,00 eura sa zateznom kamatom tekućom od 18. srpnja 2008. (dana podnošenja tužbe).

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu ovaj je sud ocijenio da u postupku pred sudom prvoga stupnja nisu počinjene povrede na koje pazi po službenoj dužnosti u skladu s čl. 365. st. 2. ZPP-a.

6. Iako se poziva na žalbeni razlog iz čl. 353. st. 1. točka 2. ZPP-a, ovaj je sud stava da iz sadržaja žalbe proizlazi da odlučne činjenice nisu sporne i to:

- sadržaj spornog članka koji se odnosi na tužitelja, u kojem je boldanim i velikim slovima napisan podnaslov „SEKSULANI SKANDALI“, ispod kojeg je velikim boldanim slovima navedeno TT, pa malim boldanim slovima bivši veleposlanik u Maleziji, ispod čega je boldano i velikim fontom navedeno „Kućna pomoćnica optužila ga je da ju je više puta silovao“, nakon čega je slijedio kraći tekst u kojem je navedeno da javnost pamti aferu u kojoj je tužitelj devedesetih godina opozvan s funkcije jer ga je kućna pomoćnica optužila za višestruko silovanje i da je on to žestoko demantirao te da je optužbe nazvao klevetama i namještaljkom),

- da je članak objavljen 2008. o „aferi“ koja se odvijala 1996.,

- da autor članka, prije objave članka, nije provjero koji je bio konačni ishod te afere vezano uz te optužbe,

- iako postoji dostupan dokaz da je prijava, nakon provedene istrage, odbačena, a unatoč tome ta činjenica u spornom tekstu nije navedena.

6.1. Zbog toga ovaj sud nije smatrao potrebnim posebno se očitovati na ovaj žalbeni razloge, posebno imajući na umu propisano čl. 365. st. 2. ZPP-a.

7. Sadržajno žalitelj, zapravo, osporava pravilnost primjene materijalnog prava ističući da nije objavio niti jednu netočnu informaciju, a da s obzirom na propisano za njegovu odgovornost ne može odgovarati za nešto što nije napisao, odnosno za širi kontekst od kojeg sud polazi u pobijanoj odluci.

8. Glede primjene materijalnog prava valja odgovoriti da su čast, dostojanstvo i ugled vrijednosti istog ustavnog ranga kao i sloboda informiranja. U tom smislu pravo na čast, ugled i dostojanstvo predstavlja temeljno ljudsko pravo koje nikada i nigdje nije ograničeno medijskim pravima, dok su, s druge strane, medijska prava uvijek ograničena pravom na čast i ugled, kako to izričito proizlazi iz čl. 3. st. 3. ZM-a, ali i iz čl. 10. st. 2. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Nar. nov., Međunarodni ugovori 18/97., 6/99., 8/99., 14/02., 1/06.), koji stav je izrazio i Ustavni sud Republike Hrvatske u brojnim odukama (npr. U-III-4057/2013 od 17. rujna 2014.) te Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj: Rev-1553/09 od 24. studenog 2009.

8.1. Pravo na slobodu izražavanja nije apsolutno pravo. Članak 10. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, kao ni članak 38. Ustava Republike Hrvatske (Nar. nov. 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10., 5/14.) ne jamči neograničenu slobodu izražavanja. Sloboda izražavanja može biti ograničena ako je to nužno u demokratskom društvu. Ograničenje prava na slobodu izražavanja mora se razmotriti u kontekstu slučaja u cjelini, uključujući sadržaj izjava i kontekst u kojem su one dane.

8.2. Također, sloboda medija uvjetovana je i postupanjem novinara u dobroj vjeri u skladu s novinarskom etikom (Stoll protiv Švicarske, br. 69698/01, § 103., presuda od 10. prosinca 2007. i Pedersen i Baadsgaard protiv Danske br. 49017/99, § 78., presuda od 17. prosinca 2004.).

9. Iz navedenog proizlazi da sloboda medija ne smije prekoračiti određene granice, posebice kada se tiče zaštite ugleda i prava drugih, pa time ni osnovni zadatak medija, priopćiti informacije o pitanjima od javnoga interesa, ne smije preći te granice. To znači da je, kada u određenim situacijama, u kojima neke izjave utječu na ugled, čast i dostojanstvo pojedinaca, sukob između prava na informiranje i prava na ugled, čast i dostojanstvo potrebno rješavati vaganjem relevantnih čimbenika koji se odnose na te dvije zaštićene vrednote s obzirom na okolnosti svakog pojedinog slučaja (Von Hannover protiv Njemačke br. 40660/08 i 60641/08, §§ 104. - 107., presuda od 7. veljače 2012.; Axel Springer AG protiv Njemačke, br. 39954/08, §§ 85. - 88., presuda od 7. veljače 2012.; Couderc i Hachette Filipacchi Associés protiv Francuske br. 40454/07, §§ 90. - 93., presuda od 10. studenoga 2015.; i Medžlis Islamske zajednice Brčko i drugi protiv Bosne i Hercegovine , br. 17224/11, § 77., presuda od 27. lipnja 2017.).

10. U konkretnom slučaju, međutim, navođenje punog imena i prezimena tužitelja boldanim slovima, u vezi optužbi za počinjenje teškog kaznenog djela, višekratnog silovanja, za koje nije kazneno terećen i to više od desete godina od kada se sumanja na počinjenje kaznenog dijela uopće pojavila, svakako nije bilo od doprinosa raspravi o tome u javnosti niti u javnom interesu. Javnost je takvim iznošenjem neistina o osobi tužitelja dovedena u zabludu, pri čemu nije postao nikakav interes niti potreba da se o svem što je o tužitelju navedeno javnost uopće ponovno informira, niti je ikakvo ponašanje tužitelja, kao osobe koju se ističe u članku, bilo takvo da bi se istog uopće, a kamoli na način kako je to učinjeno u spornom članku, trebalo spominjati u medijskom članku. U konkretnom slučaju nije poštovana ni dobra vjera niti novinarska etika. Ovo posebno jer su informacije o osobi tužitelja, očito, prenesene samo prepisivanjem i preuzimanjem informacija o istom slučaju iz drugih medija, što, suprotno shvaćanju tuženika, ne govori automatizmom u prilog istinitosti onoga o čemu se piše, a pri tome nije postojala nikakva prepreka da se prije objave, ipak postupi profesionalno i etično i da se provjeri istinitost informacija koje će biti objavljene, osobito kada se informacije vežu uz nečije puno ime i prezime i to još naglašeno boldanjem. Stoga u situaciji kada se objava temelji, zapravo na prepisivanju sadržaja iz drugih medija, bez apsolutno ikakve relevantne provjere informacija koje će biti objavljene, to su sadržaj i forma u kojoj su informacije objavljene o tužitelju, i po shvaćanju ovoga suda, povrijedile tužiteljeve ugled i čast što opravdava dosuđenje naknade neimovinske štete u iznosu koji je dosuđen prvostupanjskom presudom.

11. Tuženik se u situaciji kakva je predmetna ne može „skrivati“ i otklanjati svoju odgovornost navodima da je onaj dio koji je objavio istinit i da je formulacija teksta takva da ukazuje na istinitost objavljenog. Nepotpunu informaciju, makar i faktično ista u dijelu u kojem je objavljena i bila istinita, ne treba tretirati automatizmom kao istinitu: Ovo osobito kada tuženika propusti objaviti punu informaciju o nekom slučaju, kao u ovom slučaju u kojem autor članka nije ni pokušao doći do pune informacije i prave istine, a ista je bila dostupna. U takvom postupanju tuženika izostala je i dobra vjera i novinarska etika i istu treba sankcionirati prihvaćanjem tužbenih zahtjeva kakav je predmetni i izbjegavanjem pretjeranog formalizma u tumačenju propisa, u skladu s čime je sud prvoga stupnja pravilno i postupio.

12. Zbog rečenog je odluku o glavnoj stvari valjalo potvrditi pozivom na čl. 368. st. 1. ZPP, bez potrebe odgovaranja na navode žalbe izvan rečenog (čl. 375. st. 1. ZPP).

13. Odluka o troškovima parničnog postupka ocijenjena je pravilnom i zakonitom kako o osnovi tako i po visini te ja kao takva i potvrđena na temelju čl. 380. točka 2. ZPP-a.

14. Trošak žalbe tuženiku nije priznat jer sa žalbom nije uspio (čl. 154. st. 1. u vezi s čl. 166. st. 1. ZPP-a).

U Zagrebu 21. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Ksenija Jakovčević