Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-3647/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću koje čine sutkinje toga suda Ksenija Jakovčević, predsjednica vijeća, Jadranka Matić, članica vijeća i sutkinja izvjestiteljica i Lidija Bošnjaković, članica vijeća, u pravnoj stvari 1. tužitelja IUR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. tužiteljice IU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koje zastupa punomoćnik Nikola Jakšić, odvjetnik u Dubrovniku, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Dubrovniku, Građansko- upravni odjel, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj P-357/2023 od 18. lipnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 21. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice Republike Hrvatske kao neosnovana i djelomično se potvrđuje presuda Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj P-357/2023 od 18. lipnja 2025., pod točkom I. izreke, u odnosu na 1. tužitelja IUR, [adresa], za iznos od ukupno 3.662,64 eura, s pripadajućim zateznim kamatama tekućim na pojedine mjesečne iznose u visini od 101,74 eura od ukupnog iznosa glavnice za razdoblje od listopada 2019. do rujna 2022. po stopi kako je određena točkom I. izreke te prvostupanjske presude i pod točkom V. izreke za iznos troška u iznosu od 1.156,39 eura sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 18. lipnja 2025. do isplate.

II. Djelomično se preinačava presuda Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj P-357/2023 od 18. lipnja 2025. pod točkama I. i V. izreke u odnosu na 1. tužitelja IUR, [adresa] i sudi:

1. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja IUR, [adresa] za daljnji iznos od 3.662,64 eura, s pripadajućim zateznim kamatama tekućim na pojedine mjesečne iznose u visini od 101,74 eura od ukupnog iznosa glavnice za razdoblje od listopada 2019. do rujna 2022. po stopi kako je određena točkom I. izreke te prvostupanjske presude kao neosnovan.

2. Odbija se zahtjev 1. tužitelja IUR, [adresa] i 2. tužiteljice IU, [adresa], za naknadu troškova parničnog postupka preko iznosa od 1.156,39 eura do iznosa od 2.465,57 eura (za iznos od 1.309,18 eura) sa zateznim kamatama tekućim na ta iznos od 18. lipnja 2025. kao neosnovan.

III. Tuženica će sama snositi trošak žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"I Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj isplatiti tužitelju DUR u roku od 15 dana iznos od 7.325,28 eura, uvećan za zakonske zatezne kamate koje se računaju na svaki pojedini mjesečni iznos od po 203,48 eura za razdoblje od listopada 2019. do rujna 2022. od dvadesetog dana u svakom mjesecu pa do isplate, po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

II Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj isplatiti tužiteljici IU u roku od 15 dana iznos od 2.200,68 eura, uvećan za zakonske zatezne kamate koje se računaju na svaki pojedini mjesečni iznos od po 101,74 eura za razdoblje od listopada 2019. do rujna 2022. godine od dvadesetog dana u svakom mjesecu pa do isplate, po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

III Odbija se tužbeni zahtjev AUR za isplatom iznosa od 2.250,72 eura uvećan za zakonske zatezne kamate koje se računaju na svaki pojedini mjesečni iznos od po 62,52 eura za razdoblje od listopada 2019. do rujna 2022. od dvadesetog dana u svakom mjesecu pa do isplate, po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

IV Odbija se tužbeni zahtjev IU za isplatom iznosa od 1.125,36 eura uvećan za zakonske zatezne kamate koje se računaju na svaki pojedini mjesečni iznos od po 31,26 eura za razdoblje od listopada 2019. do rujna 2022. od dvadesetog dana u svakom mjesecu pa do isplate, po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

V Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj isplatiti parnični trošak od 2.465,57 eura tužiteljima ZUR i IU u roku od 15 dana od presuđenja, uvećano za zakonske zatezne kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a koje teku od dospijeća pa do isplate."

2. Protiv te presude, u dijelu pod točkama I. i V. izreke, žali se tuženica pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov.

53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu na način da tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan, a zahtjeva i naknadu troška nastalog podnošenjem žalbe.

3. Odgovorom na žalbu tužitelji osporavaju osnovanost žabe i predlažu da žalbeni sud potvrdi prvostupanjsku odluku.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev 1. i 2. tužitelja, kao suvlasnika predmetnog stana, za naknadu imovinske štete koju trpe kao posljedicu činjenice da nekretninu, čiji su suvlasnici, ne mogu iznajmiti po tržišnoj najamnini i to jer je tuženica nametnula obvezu sklapanja ugovora o najmu sa zaštićenim najmoprimcem.

6. Sud prvog stupnja djelomično je prihvatio tužbeni zahtjev pozivom na čl. 30. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Nar. nov. br.: 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 129/00., 114/01., 79/06.,141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12., 152/14., 81/15., 94/17., dalje: ZVDSP), čl. 13. i čl. 31. st. 1. Zakona o najmu stanova (Nar. nov. br.: 91/96., 48/98., 66/98., 22/06., 68/18., 105/20., dalje: ZNS), 56. i čl. 57. st. 1. Zakona o porezu na dohodak (Nar. nov. br.: 115/16., 106/18. i 121/19.), čl. 1. Odluke o izmjenama i dopunama odluke o gradskim porezima i prirezu porezu na dohodak Grada Dubrovnika (Nar. nov. br.: 147/12.), čl. 1045., čl. 1046., 1086. i čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov. br.: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15,. 29/18., dalje: ZOO), čl. 134. Ustava Republike Hrvatske (Nar. nov. br.: 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10., 5/14., dalje: Ustav RH) i čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine, međunarodni ugovori, br. 18/97. i 6/99, dalje: Konvencija).

6.1. U bitnom obrazlaže da iz utvrđenih činjenica proizlazi da je tuženica, namećući obvezu vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci da sklope ugovore o najmu sa zaštićenim najmoprimcem u visini iznosa propisane zaštićene najamnine, koji je višestruko manji od iznosa tržišne najamnine, a da pri tome u zakonodavstvu ne postoje nikakva procesna jamstva koja bi omogućila postizanje pravedne ravnoteže između interesa vlasnika takvog stana i zaštićenog najmoprimca, onemogućila vlasnike stanova, pa tako i tužitelje, da svoje stanove iznajme na tržištu, po tržišnoj najamnini, namećući time vlasnicima nerazmjeran i prekomjeran individualni teret, što je rezultiralo miješanjem u njihovo pravo na mirno uživanje vlasništva. Smatra da stoga postoji obveza tuženice naknaditi štetu tužiteljima kao suvlasnicima u dosuđenim iznosima.

6.2. Pri tome neosnovanim ocjenjuje prigovor tuženice da tužitelj EUR nema pravo na naknadu štete u odnosu na 1/3 (od ukupno 2/3 dijela) suvlasništva stana, koju je stekao temeljem ugovora o doživotnom uzdržavanju. Ovo jer da je on upisani zemljišno knjižni vlasnik te da stoga ima pravo i aktivno je legitimiran za podnošenje tužbe radi naknade imovinske štete prema tuženici. Također neosnovanim ocjenjuje prigovor tuženice da se iz dostavljene dokumentacije ne vidi da stan predstavlja samostalnu uporabnu cjelinu, kao i i prigovor tuženice da su tužitelji doprinijeli visini štete jer nisu od najmoprimca tražili povećane iznose zaštićene najamnine od 01. rujna 2018. do 25. rujna 2020. sukladno Zakonu o najmu stanova, a do odluke Ustavnog suda broj: U-I-3242/2018 i dr. od 14. rujna 2020. Konačno, neosnovanim sud ocjenjuje i prigovor zastare tražbine, s obzirom da tužitelji potražuju naknadu imovinske štete za razdoblje tri godine prije podnošenja zahtijeva za mirno rješenje spora 14. listopada 2022., odnosno u skladu s čl. 230. ZOO-a i imajući na umu propisano čl. 241. toga Zakona.

6.3. Glede visine obrazlaže da bi tužiteljima kao suvlasnicima stana, po redovnom tijeku stvari, da nije došlo do miješanja tuženice u njihovo vlasništvo, pripadalo pravo na primjerenu naknadu od 266,00 eura, umanjeno za porezna davanja i iznos onoga što na ime zaštićene najamnine tužitelji primaju od zaštićenog najmoprimca. Shodno tome utvrđuje da 1. tužitelju (sukladno detaljnom obračunu iz točke 24 obrazloženja), za razdoblje od listopada 2019. do rujna 2022., kao suvlasniku 2/3 predmetnog stana, pripada iznos od 203,48 eura mjesečno, ili za 36 mjeseci ukupno 7.325,28 eura (točka I izreke), a 2. tužiteljici, kao suvlasnici 1/3 predmetne nekretnine iznos od 101,74 eura mjesečno ili za utuženi period, iznos od 3.662,64 eura, dok je u preostalom dijelu njihov zahtjev ocijenio neosnovanim (točke 25. i 26. obrazloženja).

7. Ispitujući prvostupanjsku presudu u žalbom osporenom dijelu ovaj je sud ocijenio da u postupku pred sudom prvoga stupnja nisu počinjene povrede iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti u skladu s čl. 365. st. 2. toga Zakona. Također je ocijenjeno da presuda nema nedostataka zbog kojih ju se ne bi mogli ispitati u smislu čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP-a.

8. Iako ističe i žalbeni razlog iz čl. 353. st. 1. točka 2. ZPP-a, iz obrazloženja žalbe proizlazi da odlučne činjenice, od kojih je sud pošao (točka 6. obrazloženja pobijane presude), u žalbenoj fazi postupka nisu sporne. Slijedom toga, jer ovaj sud ne pazi po službenoj dužnosti na utvrđeno činjenično stanje (čl. 365. st. 2. ZPP-a), nije bilo potrebe posebno odgovarati na općenite navode žalbe u ovom dijelu.

9. Djelomično osnovano, međutim, tuženica pobija pravilnost primjene materijalnog prava u dijelu u kojem sud nije uvažio prigovor tuženice da 1. tužitelj nema pravo na naknadu štete za cijeli svoj suvlasnički dio, odnosno za 1/3 svoga suvlasničkog dijela, budući je vlasništvo tog dijela stekao na temelju pravnog posla, ugovora o doživotnom uzdržavanju.

10. Sustav zaštićenog najma prema ZNS-u doista predstavlja miješanje u pravo na mirno uživanje vlasništva te vlasnicima nameće nerazmjeran i pretjeran teret, no samo u slučaju da je tužitelj, trenutkom stupanja na snagu tog Zakona već bio vlasnik stana u odnosu na koji mu je država nametnula prekomjerni teret.

10.1. Naime, u takvoj situaciji jasno je da tužitelj ne bi imao mogućnost izbora. Međutim, u slučaju kada je tužitelj, nekoliko godina nakon stupanja na snagu ZNS-a, znajući da u stanu živi zaštićeni najmoprimac, s tadašnjim vlasnikom sklopio Ugovor o doživotnom uzdržavanju, s ciljem da radi pruženog uzdržavanja, nakon smrti primatelja uzdržavanja, stekne predmetni stan, u kojem se nalazi zaštićeni najmoprimac, i na taj je način, zapravo, pristao na primanje iznosa zaštićene, a ne tržišne najamnine, pri čemu niti tvrdi niti dokazuje da je mogao razumno očekivati da će se sustav zaštićenog najma ukinuti u razumnom vremenu nakon kupnje, tada nedostaje uzročno posljedična veza između postupanja tuženice i eventualne štete koju 1. tužitelj trpi u ovom dijelu. Ovo jer 1. tužitelj u takvoj situaciji nije mogao osnovano, po redovnom tijeku stvari očekivati da će ostvarivati tržišnu najamninu iznajmljivanjem kupljenoga stana, odnosno da će od najmoprimca ostvariti pravo na plaćanje slobodno ugovorene najamnine (analogija iz odluke Rev 271/2023-2 od 18. travnja 2023. i Rev-1033/2024- 2 od 23. srpnja 2024.).

11. U preostalom dijelu sud je pravilnom primjenom prava i uz valjane razloge zakonito odlučio o pravu 1. tužitelj na naknadu štete.

12. Zbog navedenog je odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske presude na temelju čl. 373. točka 3. i čl. 368. st. 1. ZPP-a.

13. Kako je ovime promijenjen uspjeh stranaka u ovome postupku to je na temelju čl. 166. st. 2. ZPP-a (jer žalitelj pobija točku V. u cijelosti, a njome je trošak suđen obama tužiteljima) valjalo preinačiti prvostupanjsku odluku i u tom dijelu.

13.1. Ukupan iznos tužbenog zahtjeva iznosi 12.902,04 eura, a tužitelji su od ukupno postavljenog zahtjeva, uspjeli s iznosom od 5.863,32 eura što je uspjeh od 45% s visinom. Kada se tome doda uspjeh tužitelja s osnovom (100%) i kada se isti podijeli s 2 dobije se uspjeh tužitelja u ovom postupku od 72,5%, a tuženice od 27,5%, ali tek kada se od uspjeha tužitelja oduzme uspjeh tuženice dobije se konačni uspjeh tužitelja 45%, sukladno kojem je tuženica dužna tužiteljima naknaditi troškove parničnog postupka (čl. 154. st. 2. ZPP-a).

13.2. Kako puni iznos troška (3.472,64 eura) za pojedine radnje tuženica nije obrazloženo osporila, to u tom dijelu ovaj sud polazi od punih iznosa svake radnje i ostalih troškova kako su navedeni u obrazloženju pobijane odluke pod točkom 28. obrazloženja (čl. 165. st. 2. ZPP-a) te, imajući na umu konačan uspjeh tužitelja, tužiteljima priznaje naknadu koja odgovara uspjehu iz točke 13.1. ovog obrazloženja ili 1.562,69 eura, dok je preko tog iznosa zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka neosnovan.

14. Slijedom navedenog je o troškovima postupka odlučeno kao pod točkama I. i II. izreke ove drugostupanjske odluke na temelju čl. 380. točke 2. i 3. ZPP-a.

15. Uspjeh tuženice sa žalbom glede glavnog zahtjeva iznosi 50% pa je stoga odlučeno da tuženica sama snosi trošak nastao joj podnošenjem žalbe (čl. 166. ZPP- a).

U Zagrebu 21. travnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Ksenija Jakovčević