Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1546/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Ines Kovačević, predsjednice vijeća, Sanje Joka Umićević, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Tihane Marije Miladin, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja LE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Zvonimiru Bodrožiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika CROATIA osiguranje d.d., Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-1011/2022-32 od 7. studenog 2025., na sjednici vijeća održanoj dana 21. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika CROATIA osiguranje d.d. kao djelomično neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-1011/2022-32 od 7. studenog 2025. u točki I. izreke i u točki III. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da isplati tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.125,00 EUR, zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 7. studenog 2025. do isplate.

II. Preinačava se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-1011/2022-32 od 7. studenog 2025. u točki II. izreke i u točki III. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da nadoknadi tužitelju trošak parničnog postupka preko iznosa od 2.125,00 EUR do iznosa od 2.228,84 EUR (iznos od 103,84 EUR), zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 7. studenog 2025. do isplate, te se sudi:

1. Nalaže se tuženiku CROATIA osiguranje d.d., Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, isplatiti tužitelju LE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 709,63 EUR, zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 14. siječnja 2021. do isplate, za razdoblje od 14. siječnja 2021. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

2. Odbija se zahtjev tužitelja LE za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 103,84 EUR, zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 7. studenog 2025. do isplate.

III. Odbija se žalba tužitelja LE kao djelomično neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn- 1011/2022-32 od 7. studenog 2025. u točki IV. izreke.

IV. Odbija se zahtjev CROATIA osiguranje d.d. za naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 92,90 EUR.

V. Nalaže se tuženiku CROATIA osiguranje d.d., Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, nadoknaditi tužitelju LE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak žalbenog postupka u iznosu od 287,46 EUR, u roku od 15 dana.

VI. Odbija se zahtjev tužitelja LE za naknadu troška žalbenog postupka u preostalom zatraženom iznosu od 837,54 EUR.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I Nalaže se tuženom Croatia osiguranje d.d., Zagreb, Vatroslava Jagića 33 da isplati tužitelju LE iz [adresa] iznos od 3.935,67 eura (tritisućedevetstotridesetpeteuraišezdesetsedamcenti) sa zakonskim zateznim kamatama od 14. siječnja 2021. po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II U preostalom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 709,63 eura sa zateznim kamatama od 14. siječnja 2021. do isplate, odbija se kao neosnovan.

III Nalaže se tuženom Croatia osiguranje d.d., Zagreb, Vatroslava Jagića 33 da isplati tužitelju LE iz [adresa] prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.228,84 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 7. studenog 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV U preostalom dijelu zahtjev tužitelja za nadoknadom prouzročenog parničnog troška u iznosu od 1.671,16 eura odbija se kao neosnovan.“

2. Protiv točaka I. i III. prvostupanjske presude žalbu podnosi tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Tuženik ističe kako je u postupku utvrđeno da tužitelj ne bi zadobio ozljede glave da je bio vezan sigurnosnim pojasom, dok bi ozljede vratne kralježnice nastale i da je bio vezan sigurnosnim pojasom. Prvostupanjski sud je ocijenio doprinos tužitelja u omjeru od 30% u odnosu na cjelokupni štetni događaj, međutim, tuženik smatra da je bilo potrebno razgraničiti iznos štete koji se odnosi na ozljedu vratne kralježnice i iznos štete koji se odnosi na ozljedu glavu, a što je prvostupanjski sud propustio uraditi, unatoč tome što je tuženik predlagao novo vještačenje na tu okolnost. Naime, ozljeda glave je posljedica protupravnog postupanja tužitelja, koji nije bio vezan sigurnosnim pojasom, a takva ozljeda bi bila izbjegnuta da je tužitelj bio vezan. Slijedom navedenog, tuženik smatra da nije dužan reparirati štetu koja se odnosi na ozljedu glave, budući da za nastanak takvih ozljeda postoji isključivi doprinos tužitelja. Tuženik smatra da doprinos od 30% za cjelokupni štetni događaj nije adekvatan, već je bilo potrebno razlučiti na koji točno iznos naknade tužitelj ima pravo, uzevši u obzir da je tužitelj isključivo odgovoran za ozljede glave. Što se tiče utvrđene naknade neimovinske štete, tuženik smatra da je ista utvrđena u previsokom iznosu od 8.100,00 EUR te da ista nije u skladu s posljedicama koje je tužitelj pretrpio u štetnom događaju niti u skladu s Orijentacijskim kriterijima Vrhovnog suda RH. Nadalje, tuženik ističe da kamata na naknadu za pruženu tuđu pomoć i njegu teče od dana presuđenja, a ne od dana podnošenja odštetnog zahtjeva. Što se tiče odluke o trošku postupka, tuženik ističe da određene radnje tužitelja uopće nisu bile potrebne za vođenje postupka, i to: odštetni zahtjev, podnesak od 1. ožujka 2023. i podnesak od 29. siječnja 2025. Tuženik također ističe da je prvostupanjski sud pogrešno cijenio kvalitativni i kvantitativni uspjeh stranaka u sporu, uzevši u obzir njegove žalbene navode, radi čega je zahtjev tužitelja za naknadu troška postupka u cijelosti neosnovan. Tuženik predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu (u pobijanom dijelu) u smislu žalbenih navoda, podredno predlaže ukinuti prvostupanjsku presudu (u pobijanom dijelu) i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Potražuje trošak sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 92,90 EUR.

3. Protiv točaka II. i IV. prvostupanjske presude žalbu podnosi tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe da je u postupku utvrđena preniska naknada neimovinske štete, pogotovo kada se uzmu u obzir "novi“ Orijentacijski kriteriji Vrhovnog suda RH. Također smatra da je doprinos tužitelja u nastanku štetnog događaja od 30% prestrogo ocijenjen te da doprinos tužitelja ne postoji. Tužitelj smatra da prvostupanjski sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio naruženje tužitelja, koje naruženje je posljedica štetnog događaja. Riječ je o ožiljku na licu na vidljivom mjestu, radi čega će tužitelj imati poteškoće u ostvarenju društvenih i emotivnih kontakata. Tužitelj smatra da je njegov zahtjev za naknadu troška postupka trebao biti u cijelosti usvojen. Tužitelj predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu (u pobijanom dijelu) u smislu žalbenih navoda, podredno predlaže ukinuti prvostupanjsku presudu (u pobijanom dijelu) i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Potražuje trošak žalbenog postupka u ukupnom iznosu od 1.125,00 EUR, i to: trošak sastava žalbe u iznosu od 625,00 EUR i trošak sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 500,00 EUR.

4. Žalba tuženika nije osnovana u pogledu glavne stvari, a djelomično je osnovana u pogledu odluke o trošku parničnog postupka.

5. Žalba tužitelja je osnovana u pogledu glavne stvari, a nije osnovana u pogledu odluke o trošku parničnog postupka.

6. Ispitivanjem prvostupanjske presude i postupka koji je prethodio njenom donošenju nisu utvrđene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj:

53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, dalje u tekstu: ZPP), a na što ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

7. Suprotno žalbenim navodima tužitelja i tuženika, nije utvrđena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, budući da prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude je razumljiva i ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, a presuda sadrži sve razloge o odlučnim činjenicama.

8. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 4.645,30 EUR (35.000,00 kn), na ime naknade neimovinske štete radi povrede prava osobnosti tužitelja te na ime naknade imovinske štete s osnove pružene tuđe pomoći i njege, zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 14. siječnja 2021. (dan podnošenja odštetnog zahtjeva tuženiku) do isplate, koja šteta je nastala kada je ČE, upravljajući vozilom registracijske oznake [registarska oznaka], koje vozilo je osigurano kod tuženika, udario u vozilo registracijske oznake [registarska oznaka], kojim je upravljao tužitelj, uslijed čega je tužitelj zadobio tjelesne ozljede.

8.1. Prvostupanjski sud je ocijenio da je zahtjev tužitelja osnovan u iznosu od 3.935,67 EUR, a da nije osnovan u iznosu od 709,63 EUR. Naime, prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelju, radi predmetnog štetnog događaja, nastala šteta u ukupnom iznosu od 8.220,00 EUR, i to:

− neimovinska šteta radi povrede prava osobnosti tužitelja u iznosu od 8.100,00

EUR

− imovinska šteta radi pružene tuđe pomoći i njege u iznosu od 120,00 EUR.

Međutim, sud prvog stupnja je ocijenio da postoji doprinos tužitelja u opsegu i visini štete u omjeru od 30%, budući da tužitelj nije bio vezan sigurnosnim pojasom, a vezanjem bi bile izbjegnute određene ozljede tužitelja. Razmjernim sniženjem pretrpljene štete u iznosu od 8.220,00 EUR za 30% dobiven je iznos od 5.754,00 EUR, koji iznos je dalje umanjen za iznos od 1.818,33 EUR, tj. iznos kojeg je tuženik isplatio tužitelju u mirnom postupku za naknadu štete. Stoga je tužitelju dosuđen iznos od 3.935,67 EUR, a s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva je odbijen (iznos od 709,63 EUR), kako to i proizlazi iz točaka I. i II. prvostupanjske presude.

9. Među strankama nije sporno da je tuženik isplatio tužitelju, u mirnom postupku za naknadu štete, iznos od 1.818,33 EUR, na ime neimovinske štete radi povrede prava osobnosti i imovinske štete radi pružene tuđe pomoći i njege.

10. Također nije sporno niti da je osiguranik tuženika ČE prouzročio prometnu nezgodu u kojoj je tužitelj zadobio tjelesne ozljede.

11. Među strankama je sporan doprinos tužitelja u nastanku štetnog događaja. Naime, prvostupanjski sud je zaključio da tužitelj nije bio vezan sigurnosnim pojasom u vrijeme nastanka štetnog događaja, a što je bilo od utjecaja na nastanak pojedinih pretrpljenih ozljeda. Tuženik smatra da tužitelj uopće nema pravo na naknadu štete koja se odnosi na ozljede koje su posljedica nevezivanja sigurnosnim pojasom i smatra da doprinos od 30% u odnosu na cjelokupni štetni događaj nije adekvatna ocjena doprinosa tužitelja, već je bilo potrebno razgraničiti točan iznos štete u odnosu ozljede koje su nastale zbog nevezivanja i u tom dijelu odbiti zahtjev tužitelja. S druge strane, tužitelj smatra da njegov doprinos u nastanku štetnog događaja ne postoji.

12. Među strankama je sporna i visina štete koju je tužitelj pretrpio u predmetnom štetnom događaju. Tuženik posebice upire na visinu utvrđene neimovinske štete u iznosu od 8.100,00 EUR, navodeći da takva naknada nije u skladu s Orijentacijskim kriterijima Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

13. U provedenom dokaznom postupku, prvostupanjski sud je utvrdio sljedeće:

- da je, dana **.**.2020., ČE, upravljajući motornim vozilom registracijske oznake [registarska oznaka], prouzrokovao prometnu nezgodu na način da je udario u vozilo registracijske oznake [registarska oznaka], kojim je upravljao tužitelj LE, uslijed čega je došlo do izlijetanja vozila tužitelja sa kolnika u odvodni kanal koji se nalazio pored ceste i ozljeđivanja tužitelja

- da je vozilo registracijske oznake [registarska oznaka], kojim je upravljao ČE, bilo osigurano kod tuženika u vrijeme nastanka štetnog događaja

- da tužitelj LE nije bio vezan sigurnosnim pojasom u vrijeme nastanka štetnog događaja

- da je tužitelj, u predmetnom štetnom događaju, pretrpio sljedeće tjelesne ozljede: udarac u glavu, ranu – razderotinu tjemenog i čeonog dijela glave i istegnuće mišića vratne kralježnice

- da bi korištenje sigurnosnog pojasa ograničilo polijetanje tijela tužitelja prema naprijed, čime bi se spriječio udar glave tužitelja u čvrste prepreke u kabini vozila pa bi rane razderotine glave izostale

- da bi ozljeda istegnuća mišića vratne kralježnice nastala i da je tužitelj bio vezan sigurnosnim pojasom

- da je kod tužitelja, radi ozljeda zadobivenih u štetnom događaju, došlo do smanjenja životne aktivnosti u omjeru od 7%

- da se smanjenje životne aktivnosti tužitelja očituje u povremenim bolovima u vratu i terminalnoj ograničenoj pokretljivosti vratne kralježnice u pokretima antefleksije, desnostrane laterofleksije i rotacije u desno (fizijatrijsko motrište smanjanja životne aktivnosti), ali i u strahovima od vožnje i prometa, osjećaju osobne nedostatnosti i prikraćenosti, poremećaju sna uz košmarne snove

(psihijatrijsko motrište smanjenja životne aktivnosti)

- da je kod tužitelja zaostalo naruženje srednjeg stupnja uočljivo trećim osobama, a riječ je o ožiljku keloidnog izgleda koji se nalazi na tjemenom i čeonom dijelu glave, koji je posljedica rane razderotine

- da je tužitelj trpio fizičku bol jakog intenziteta u trajanju od 3 dana, srednjeg intenziteta u trajanju od 7 dana i manjeg intenziteta u trajanju od 30 dana

- da je tužitelj trpio intenzivni primarni strah kratkog trajanja u trenutku štetnog događaja, sekundarni strah jakog intenziteta u trajanju od 3 dana, sekundarni strah srednjeg intenziteta u trajanju od 7 tjedna i sekundarni strah manjeg intenziteta u trajanju od 3 mjeseca

- da je tužitelju bila potrebna njega i pomoć druge osobe od ukupno 30 sati, tj. jedan sat dnevno kroz 30 dana

- da je tužitelj podnio odštetni zahtjev tuženiku dana 14. siječnja 2021.

- da je tuženik isplatio tužitelju, u mirnom postupku za naknadu štete, iznos od 1.818,33 EUR, na ime neimovinske štete radi povrede prava osobnosti i imovinske štete radi pružene tuđe pomoći i njege

14. Činjenično stanje koje je utvrdio prvostupanjski sud ovaj sud drugog stupnja smatra pravilno i potpuno utvrđenim. Drugim riječima, pravilnost i potpunost činjeničnog stanja nije dovedena u pitanje žalbenim navodima tužitelja i tuženika.

15. Što se tiče doprinosa tužitelja u nastanku štetnog događaja, ovaj sud drugog stupnja smatra da je isti prestrogo ocijenjen u omjeru od 30%, te je u tom pogledu osnovana žalba tužitelja, a što će se obrazložiti u nastavku ove presude.

15.1. Naime, pogrešno tuženik smatra da ne postoji njegova odgovornost za ozljedu glave tužitelja (udarac u glavu i razderotina tjemenog i čeonog dijela glave) i da je potrebno razgraničiti štetu koja je tužitelju nastala ozljedom glave, kao da uopće ne postoji uzročna veza između protupravne radnje osiguranika tuženika i nastale štete.

15.2. Naime, nesporno je da je štetni događaj, tj. prometna nezgoda, prouzročena protupravnim postupanjem osiguranika tuženika. Nadalje, tužitelj nije bio vezan sigurnosnim pojasom. Da je tužitelj bio vezan, ozljeda glave bi bila izbjegnuta, dok bi ozljeda vratne kralježnice nastala neovisno o toj okolnosti. Međutim, primarni i odlučujući uzrok nastanku štete je ipak postupanje osiguranika tuženika koji je stvorio opasnu situaciju u prometu i uzrokovao sudar vozila.

15.3. Suprotno tvrdnjama tuženika, okolnost nevezanja sigurnosnim pojasom ne predstavlja samostalan uzrok nastanka štete, već predstavlja okolnost koja je utjecala na povećanje opsega posljedica štetnog događaja kojeg je primarno uzrokovao osiguranik tuženika. Naime, bez protupravnog postupanja tuženika ne bi došlo do bilo kojeg oblika ozljeđivanja tužitelja, uključujući i ozljede glave. Stoga je neprihvatljivo stajalište tuženika prema kojem bi njegova odgovornost bila ograničena isključivo na ozljedu vratne kralježnice. Takvo tumačenje zanemaruje činjenicu da je štetni događaj prvenstveno posljedica postupanja osiguranika tuženika, dok je ponašanje tužitelja (nevezanje pojasom) imalo značaj samo u pogledu intenziteta nastalih posljedica. Dakle, ponašanje tužitelja nije uzrok nastanka štetnog događaja, već je dovelo do povećanja opsega i visine štete.

15.4. Doprinos tužitelja u nastanku štetnog događaja svakako postoji, budući da je nevezanjem sigurnosnim pojasom povećao težinu ozljeda koje su nastale radi prometne nezgode. Međutim, uzimajući u obzir da je uzrok štetnog događaja i nastanka štete na strani osiguranika tuženika (koji je isključivo kriv za prometnu nezgodu), doprinos oštećenika ne može dovesti do isključenja odgovornosti tuženika za pojedine oblike štete (ozljedu glave), već isključivo do razmjernog umanjenja ukupne naknade štete.

15.5. Imajući u vidu da se doprinos tužitelja odnosi isključivo na jedan segment pretrpljenih ozljeda (ozljeda glave), dok drugi segment pretrpljenih ozljeda (ozljeda vrata) nije u uzročnoj vezi sa njegovim propustom, dok je postupanje osiguranika tuženika u uzročnoj vezi u odnosu na obje ozljede (osiguranik tuženika je uzrokovao ovaj štetni događaj), ovaj sud drugog stupnja smatra da je doprinos tužitelja primjereno ocijeniti u omjeru od 20% (a ne 30% kako je to ocijenio prvostupanjski sud), budući da taj omjer u dovoljnoj mjeri odražava utjecaj postupanja tužitelja na štetne posljedice.

16. U odnosu na visinu nastale štete, drugostupanjski sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo prilikom određivanja visine neimovinske štete i imovinske štete radi pružene tuđe pomoći i njege.

16.1. Naime, u tijeku prvostupanjskog postupka je utvrđeno kako je tužitelj, u predmetnom štetnom događaju, zadobio sljedeće ozljede: udarac u glavu, ranu – razderotinu tjemenog i čeonog dijela glave i istegnuće mišića vratne kralježnice. Radi predmetnog štetnog događaja, tužitelju je smanjena životna aktivnost u ukupnom omjeru od 7%, i to gledano i sa fizijatrijskog motrišta i sa psihijatrijskog motrišta. Naime, zbog ozljede vratne kralješnice kod tužitelja su zaostali povremeni bolovi u vratu i prisutna je terminalna ograničena pokretljivost vratne kralježnice (fizijatrijsko motrište). Nadalje, predmetni štetni događaj je prouzrokovao trajni strah od vožnje i prometa kod tužitelja, ali i osjećaj osobne nedostatnosti i prikraćenosti te probleme sa snovima. Kod tužitelja je zaostalo naruženje srednjeg stupnja uočljivo trećim osobama, a riječ je o ožiljku keloidnog izgleda koji se nalazi na tjemenom i čeonom dijelu glave. Potrebno je uzeti u obzir da je tužitelj osoba mlađe životne dobi (rođen je 1993.) radi čega će posljedice smanjenja životne aktivnosti i posljedice duševnih boli radi naruženosti biti prisutne kroz dulje vrijeme. Tužitelj je trpio fizičku bol jakog intenziteta u trajanju od 3 dana, srednjeg intenziteta u trajanju od 7 dana i manjeg intenziteta u trajanju od 30 dana. Tužitelj je trpio intenzivni primarni strah kratkog trajanja u trenutku štetnog događaja, sekundarni strah jakog intenziteta u trajanju od 3 dana, sekundarni strah srednjeg intenziteta u trajanju od 7 tjedna i sekundarni strah manjeg intenziteta u trajanju od 3 mjeseca.

16.2. Tjelesno i duševno zdravlje predstavljaju pravo osobnosti fizičke osobe, sukladno čl. 19. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, dalje u tekstu: ZOO), Sukladno čl. 1100. st. 1. i 2. ZOO, u slučaju povrede prava osobnosti sud će, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema. Pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud će voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom.

16.3. Uzevši u obzir sve navedene posljedice koje je tužitelj pretrpio u štetnom događaju (fizički bolovi, pretrpljen strah, smanjenje životne aktivnosti od 7%, naruženost srednjeg stupnja uočljiva trećim osobama), tužitelju pripada pravična novčana naknada u iznosu od 8.100,00 EUR, sukladno čl. 1100. st. 1. i 2. ZOO-a, kako je to pravilno utvrdio i prvostupanjski sud. Takva naknada ispunjava kriterij pravičnosti i prilagođena je okolnostima konkretnog slučaja te je u skladu sa Orijentacijskim kriterijima Vrhovnog suda Republike Hrvatske za utvrđivanje visine pravične novčane naknade.

16.4. Nadalje, s obzirom na to da je, radi predmetnog štetnog događaja, tužitelju bila potrebna njega i pomoć druge osobe u trajanju od 30 sati, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da bi primjereni iznos naknade za tuđu pomoć i njegu bio u iznosu od 120,00 EUR, tj. 4,00 EUR po satu, sukladno čl. 1095. st. 1. ZOO. Satnica od 4,00 EUR za tuđu pomoć i njegu je primjerena i opravdana te predstavlja realnu cijenu sata.

16.5. Slijedom svega navedenog, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je tužitelju, u predmetnom štetnom događaju, nastala šteta u ukupnom iznosu od 8.220,00 EUR, i to:

− neimovinska šteta radi povrede prava osobnosti tužitelja u iznosu od 8.100,00 EUR

− imovinska šteta radi pružene tuđe pomoći i njege u iznosu od 120,00 EUR.

17. Međutim, s obzirom da je prvostupanjski sud ocijenio da je doprinos tužitelja u opsegu i visini štete 30%, dok ovaj sud drugog stupnja ocjenjuje da je doprinos tužitelja 20%, potrebno je tužitelju dosuditi naknadu štete koju je sud prvog stupnja, pogrešnom ocjenom doprinosa, propustio dosuditi.

18. Naime, ovaj sud drugog stupnja ocjenjuje da postoji doprinos tužitelja od 20% u opsegu i visini štete, stoga naknadu cjelokupne pretrpljene štete u iznosu od 8.220,00 EUR valja razmjerno sniziti za 20%, sukladno čl. 1092. st. 1. ZOO. Kada se naknada razmjerno snizi za 20%, dobije se iznos od 6.576,00 EUR. Navedeni iznos je potrebno umanjiti za iznos od 1.818,33 EUR, tj. iznos kojeg je tuženik isplatio tužitelju u mirnom postupku za naknadu štete, ali i za iznos od 3.935,67 EUR, tj. iznos koji je prvostupanjski sud dosudio tužitelju na ime pretrpljene štete u predmetnom štetnom događaju. Slijedom navedenog, tužitelj ima pravo još na naknadu štete u iznosu od 822,00 EUR (6.576,00 EUR – 1.818,33 EUR – 3.935,67 EUR = 822,00 EUR). Međutim, odbijajući dio tužbenog zahtjeva iznosi 709,63 EUR, a sud odlučuje u granicama tužbenog zahtjeva (čl. 2. st. 1. ZPP-a), stoga je valjalo tužitelju dosuditi iznos od 709,63 EUR te u tom dijelu preinačiti prvostupanjsku presudu.

19. Što se tiče tijeka zatezne kamate, tuženik neosnovano ističe da zatezna kamata na iznos naknade za tuđu pomoć i njegu teče od dana presuđenja. Prema ocjeni ovog suda drugog stupnja, kamata na cjelokupni iznos neimovinske i imovinske štete teče od dana podnošenja odštetnog zahtjeva tuženiku (14. siječnja 2021.), kako je to pravilno odredio prvostupanjski sud. Naime, u konkretnom predmetu je riječ o šteti koja se nadoknađuje na temelju police o obveznom osiguranju u prometu, tj. osiguranju vlasnika vozila od odgovornosti za štete nanesene trećim osobama (osiguranje od automobilske odgovornosti). Stoga tijek zatezne kamate na cjelokupni iznos neimovinske i imovinske štete (tuđa pomoć i njega) se određuje sukladno čl. 12. st. 4. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“, broj: 151/2005, 36/2009, 75/2009, 76/2013, 152/2014, dalje u tekstu: ZOOP), a prema kojem oštećena osoba ima pravo i na isplatu iznosa kamate i to od dana podnošenja odštetnog zahtjeva. Dakle, žalbeni navodi tuženika, koji se odnose na tijek zatezne kamate na naknadu štete za pruženu tuđu pomoć i njegu, nisu osnovani.

20. Uzevši u obzir sve navedeno, žalba tuženika nije osnovana u pogledu glavne stvari, dok je žalba tužitelja u cijelosti osnovana u pogledu glavne stvari. Stoga je, primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a, valjalo potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da isplati tužitelju iznos od 3.935,67 EUR, zajedno sa kamatom koja teče od dana podnošenja odštetnog zahtjeva, dok je, primjenom čl. 373. st. 3. ZPP-a, valjalo preinačiti prvostupanjsku presudu i tužitelju dosuditi iznos od 709,63 EUR, tj. iznos kojeg je prvostupanjski sud odbio dosuditi.

21. Što se tiče odluke o trošku postupka, žalba tuženika je djelomično osnovana, a žalba tužitelja nije osnovana.

21.1. Naime, premda je ovaj drugostupanjski sud preinačio prvostupanjsku presudu na način da je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, prvostupanjski sud nije ispravno cijenio uspjeh parničnih stranaka, na što u žalbi upire tuženik, a što je dovelo do toga da je tužitelju priznat veći iznos parničnog troška.

21.2. Sud prvog stupnja je ocijenio da je tužitelj uspio u osnovi tužbenog zahtjeva sa 100%, a tuženik 0%, međutim, takav zaključak je pogrešan. Naime, na uspjeh u osnovi tužbenog zahtjeva utječe okolnost da je tužitelj doprinio opsegu i visini štete u omjeru od 20%, a što umanjuje odgovornost tuženika za naknadu štete. Budući da je osiguranik tuženika odgovoran za predmetni štetni događaj u omjeru od 80%, a tužitelj je doprinio visini štete u omjeru od 20%, u takvim omjerima se ocjenjuje i njihov uspjeh u parničnom postupku sa osnovom tužbenog zahtjeva. Drugim riječima, tužitelj je uspio u sporu u onom omjeru u kojem nije doprinio visini štete, isto kao i tuženik. Dakle, tužiteljev uspjeh sa osnovom tužbenog zahtjeva iznosi 80%, a tuženikov uspjeh sa osnovom iznosi 20%.

21.3. Sud prvog stupnja je ocijenio da je tužitelj uspio u visini tužbenog zahtjeva sa 85%, a tuženik 15%, međutim, takav zaključak je pogrešan, budući da je tužbeni zahtjev trebao biti u cijelosti usvojen, ali prvostupanjski sud je pogrešno ocijenio doprinos tužitelja (30% umjesto 20%). Preinačavanjem prvostupanjske presude, tužitelj je uspio u cijelosti sa tužbenim zahtjevom, radi čega je uspjeh tužitelja u visini tužbenog zahtjeva 100%, a uspjeh tuženika 0%.

21.4. Zbrajanjem kvalitativnog i kvantitativnog uspjeha stranaka u postupku proizlazi da je konačan uspjeh u postupku takav da je tužitelj uspio u omjeru od 90%, dok je tuženik uspio u omjeru od 10%. Daljnjom primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP, kada se uspjeh tužitelja oduzme s uspjehom tuženika (90% - 10% = 80% ), tužitelj ima pravo na naknadu troškova postupka u razmjernom dijelu od 80%. Prvostupanjski sud je ocijenio da je tužitelj uspio u omjeru od 92,5%, a tuženik sa 7,5%, međutim, takva ocjena je pogrešna. Slijedom navedenog, premda je drugostupanjski sud usvojio u cijelosti žalbu tužitelja u pogledu glavne stvari, odluku o trošku parničnog postupka će biti potrebno preinačiti u korist tuženika, budući da drugostupanjski sud ocjenjuje da tužitelju treba trošak dosuditi u razmjernom dijelu od 80%, a prvostupanjski sud je trošak tužitelja dosudio u razmjernom dijelu od 85%.

22. Tužitelj potražuje trošak parničnog postupka u ukupnom iznosu od 3.900,00 EUR, kako to proizlazi iz njegovog zahtjeva za naknadu troška parničnog postupka (list 163 spisa). Prvostupanjski sud je priznao kao osnovan sljedeći trošak tužitelja: trošak odvjetničkih radnji punomoćnika tužitelja u iznosu od 1.937,50 EUR, trošak medicinskog vještačenja u iznosu od 397,16 EUR, trošak pristupa vještaka na ročište u iznosu od 66,36 EUR, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 46,45 EUR i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 92,90 EUR, a s takvom ocjenom osnovanosti troška se i slaže i ovaj sud drugog stupnja. Sveukupno je riječ o iznosu od 2.540,37 EUR.

22.1 Pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a, tužitelj ima pravo na naknadu troškova postupka u razmjernom dijelu od 80 %, a pri čemu je potrebno razmjerno sniziti odvjetnički trošak i trošak sudskih pristojbi. Dakle, odvjetnički trošak u iznosu od 1.937,50 EUR, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 46,45 EUR, trošak sudske pristojbe na prvostupanjsku presudu u iznosu od 92,90 EUR, tj. trošak u ukupnom iznosu od 2.076,85 EUR je potrebno razmjerno sniziti te priznati 80% od tog iznosa. Razmjernim snižavanjem dobije se iznos od 1.661,48 EUR (2.076,85 x 0,80 = 1.661,48 EUR), a trošak medicinskog vještačenja u iznosu od 397,16 EUR te trošak pristupa vještaka na ročište u iznosu od 66,36 EUR nije potrebno sniziti. Naime, u slučaju kada je tužitelj djelomično uspio u sporu u kojem je tuženik osporavao osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, a zbog čega je bilo potrebno provesti vještačenje za koje je tužitelj prethodno snosio troškove, tužitelju se takvi troškovi trebaju priznati u cijelosti bez obzira na visinu dosuđenog iznosa (isto tako je navedeno u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 15. listopada 2024., poslovni broj: Rev-1312/2024-2). Dakle, tuženik je u obvezi nadoknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.125,00 EUR (1.661,48 EUR + 397,16 EUR + 66,36 EUR).

22.2. Dakle, pravilnom primjenom čl. 154. st. 2. ZPP-a, tužitelj ima pravo na naknadu troška u iznosu od 2.125,00 EUR. Međutim, sud prvog stupnja je dosudio tužitelju trošak u iznosu od 2.228.84 EUR, dakle, trošak u većem iznosu od osnovanog iznosa troška kojeg je utvrdio sud drugog stupnja. Stoga je potrebno odbiti zahtjev tužitelja u dijelu koji predstavlja razliku između iznosa od 2.228,84 EUR i iznosa od 2.125,00 EUR, tj. iznos od 103,84 EUR, te u tom dijelu preinačiti odluku o troškovima postupka.

22.3. Iznos zatraženog troška tužitelja od 1.671,16 EUR, koji je prvostupanjski sud odbio u točki IV. prvostupanjske presude, pravilno je odbijen, stoga je u tom dijelu valjalo potvrditi prvostupanjsku presudu.

23. Tuženik u žalbi ističe da tužitelju nije trebao biti priznat trošak sastava odštetnog zahtjeva, trošak sastava podneska od 1. ožujka 2023. i trošak sastava podneska od 29. siječnja 2025., navodeći da takvi troškovi nisu bili potrebni za vođenje ovog postupka u smislu čl. 155. ZPP-a.

23.1. Suprotno žalbenim navodima tuženika, trošak sastava odštetnog zahtjeva (list 25 – 26 spisa) je bio nužan i potreban u smislu odredbe čl. 155 st. 1. ZPP-a. Naime, sastav odštetnog zahtjeva je nužan kako bi tužitelj mogao procijeniti da svoja prava jedino može ostvariti u sklopu parničnog postupka u situaciji kada tuženik ne želi u potpunosti postupiti po odštetnom zahtjevu i riješiti ovaj spor na miran način. Također valja istaknuti da je trošak sastava odštetnog zahtjeva prema osiguravajućem društvu predviđen Tbr. 32 st. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023).

23.2. Suprotno žalbenim navodima tuženika, trošak sastava podneska od 1. ožujka 2023. (list 34 – 35 spisa) je bio nužan i potreban u smislu odredbe čl. 155 st. 1. ZPP. Naime, navedeni podnesak predstavlja obrazloženi podnesak u kojem se tužitelj detaljno očitovao na navode tuženika iz odgovora na tužbu. Tuženik ističe kako je tužitelj sve te navode mogao istaknuti na pripremnom ročištu, međutim, u trenutku slanja podneska pripremno ročište nije bilo zakazano (već je zakazano 6 mjeseci kasnije), a tužitelj ima pravo pisanim podneskom očitovati se i pobijati navode iz odgovora na tužbu te predlagati dokaze kojima pobija navode iz odgovora na tužbu, a što je i uradio u ovom podnesku.

23.3. Naposljetku, suprotno žalbenim navodima tuženika, trošak sastava podneska od 29. siječnja 2025. (list 107 spisa) je bio nužan i potreban u smislu odredbe čl. 155 st. 1. ZPP. Naime, navedenim podneskom tužitelj dostavlja zdravstveni karton tužitelja, a što je potrebno radi provođenja medicinskog vještačenja u ovom predmetu. Također je prvostupanjski sud pravilno takav podnesak priznao kao „ostali podnesak“, a ne kao „obrazloženi podnesak“, budući da isti ne sadrži obrazložene navode, ali je bitan jer se njime dostavlja dokumentacija koja je nužna za provedbu vještačenja.

24. Uzevši u obzir sve izneseno u ovoj drugostupanjskoj odluci, valjalo je, primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a, odlučiti kao u točkama I. i III. izreke ove drugostupanjske odluke, dok je valjalo, primjenom čl. 373. st. 3. ZPP-a, odlučiti kao u točki II. stavku 1. i 2. izreke ove drugostupanjske odluke

25. Sukladno čl. 166. st. 1. ZPP, odlučeno je i o zahtjevu tuženika za naknadu troška žalbenog postupka. Tuženik je odbijen sa zahtjevom za naknadu troška žalbenog postupka, budući da je žalbom uspio samo u pogledu troška parničnog postupka kao sporednog potraživanja, a nije uspio u pogledu glavne stvari. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki IV. izreke drugostupanjske presude.

26. Sukladno čl. 166. st. 1. i 2. ZPP, uz primjenu odredbi čl. 154. st 1. i čl. 155. ZPP te primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 138/23), odlučeno je i o zahtjevu tužitelja za naknadu troška nastalog povodom njegove žalbe. Tužitelj je pobijao odbijajući dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 709,63 EUR te je uspio u cijelosti u pogledu glavne stvari te je tužbeni zahtjev usvojen u iznosu od 709,63 EUR (koji iznos je prvostupanjski sud odbio kao neosnovan). Budući da je tužitelj uspio u cijelosti u pogledu glavne stvari, tužitelj ima pravo na naknadu osnovanog troška žalbenog postupka u cijelosti.

26.1. Tužitelj potražuje trošak žalbenog postupka u ukupnom iznosu od 1.125,00 EUR, i to:

- trošak sastava žalbe u iznosu od 625,00 EUR

- trošak sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 500,00 EUR.

26.2. Međutim, tužitelj potražuje trošak sastava žalbe u suviše visokom iznosu od 625,00 EUR, uzevši u obzir vrijednost pobijanog dijela od 709,63 EUR i odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 138/23, dalje u tekstu: Tarifa). Kako je tužitelj pobijao odbijajući dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 709,63 EUR, trošak sastava žalbe iznosi 93,75 bodova, tj. 187,50 EUR, uvećano za PDV od 25%, što sveukupno iznosi 234,38 EUR. Dakle, trošak sastava žalbe u iznosu od 234,38 EUR je u skladu s Tbr. 10.1., Tbr. 46., i Tbr. 54. Tarife, stoga je potrebno priznati trošak upravo u tom iznosu (a ne u iznosu od 625,00 EUR).

26.3. Nadalje, tužitelj potražuje trošak sastava pristojbe na žalbu u suviše visokom iznosu od 500,00 EUR, budući da iz stanja spisa proizlazi da je pristojbu platio u iznosu od 53,09 EUR, a ne u iznosu od 500,00 EUR (list 198 spisa).

26.4. Dakle, tužitelj osnovano potražuje trošak žalbenog postupka u iznosu od 287,46 EUR (234,48 + 53,09 EUR) te mu je potrebno dosuditi trošak u tom iznosu, a trošak u preostalom zatraženom iznosu od 837,54 EUR potrebno je odbiti. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točkama V. i VI. izreke drugostupanjske presude.

U Zagrebu, 21. travnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Ines Kovačević