- 1 -              Revd 4228/2023-3

 

 

 

 

 

 

Broj: Revd 4228/2023-3

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. G., OIB ..., S., kojeg zastupa punomoćnik T. V., odvjetnik u S., protiv 1. tuženika S. A., OIB ..., 2. tuženice P. A., OIB ... i 3. tuženice R. K., OIB ..., svi iz S., koje zastupa punomoćnica I. G., odvjetnica u S., radi isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-395/2023-2 od 5. listopada 2023., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Povrv-404/2019 od 31. siječnja 2020., u sjednici održanoj 11. siječnja 2024.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

I. Odbija se prijedlog tuženika za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na postavljena pitanja pod 4., 5. i 6.

 

II. Odbacuje se prijedlog tuženika za dopuštenje revizije u odnosu na pitanja pod rednim brojem 1., 2. i 3. kao i u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda.

 

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na prijedlog tuženika.

 

 

Obrazloženje

 

1. Predlagatelji su podnijeli prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-395/2023-2 od 5. listopada 2023., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu broj Povrv-404/2019 od 31. siječnja 2020.

 

2. Prijedlog za dopuštenje revizije je podnesen zbog pitanja koje tuženici smatraju važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni kao i za razvoj prava u sudskoj praksi, a koja glase:

 

„1. Da li je Županijski sud u Šibeniku donošenjem presude Gž-395/2023-2 od 5. listopada 2023.g. počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 9. Zakona o parničnom postupku (presuđena stvar) s obzirom na pravomoćnu i ovršnu presudu Općinskog suda u Splitu I P-2479/99 od 4. srpnja 2003. koja zamjenjuje ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom?

2. Da li je Županijski sud u Šibeniku presudom Gž-395/2023-2 od 5. listopada 2023.g. mogao naložiti tuženiku pod 1) plaćanje razlike između zaštićene najamnine i slobodno ugovorene najamnine bez da je prethodno utvrđena izmjena odredbi pravomoćne i ovršive presude Općinskog suda u Splitu I P-2479/99 od 4. srpnja 2003. koja zamjenjuje ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom?

3. Da li je Županijski sud u Šibeniku presudom GŽ-395/2023-2 od 5. listopada 2023.g. mogao naložiti tuženicima pod 2) i 3) koje nisu ugovorne stranke ugovora o najmu plaćanje slobodno ugovorene najamnine bez utvrđivanja pravnog osnova na plaćanje utuženog iznosa te da li je time počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 8. Zakona o parničnom postupku?

4. Da li je Županijski sud u Šibeniku presudom GŽ-395/2023-2 od 5. listopada 2023.g. povrijedio odredbu članka 31. st.2 Zakona o najmu stanova kad je utvrdio da se tuženici imaju smatrati vlasnicima useljivog stana odnosno kuće i da isti imaju platnu mogućnost plaćati slobodnu ugovorenu odnosno ekonomsku najamninu tužitelju (kao najmodavcu) bez da je proveo mjerodavnu procjenu u postupku po vještaku?

5. Da li je sud dužan prilikom tumačenja odredbe čl. 31. st. 2. al. 2. Zakona o najmu stanova imati u vidu pojam useljive nekretnine u smislu realne mogućnosti suvlasnika da u toj nekretnini zadovoljava svoje stambene potrebe?

6. Jesu li sudovi pogrešno primijenili odredbu čl. 1. protokola 1 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" br. 18/97, 14/02, 98/05, 1/06, 2/10 - dalje: Konvencija) kada nisu proveli test razmjernosti ograničenja prava na zaštićenu najamninu u odnosu na stečeno pravo suvlasništva zaštićenog najmoprimca (tuženika)?“.

 

2.1. U odnosu na postavljena pitanja pod 4. i 5. predlagatelji se kao razlog važnosti pozivaju na odluke revizijskog suda broj Rev-x 906/2014 i Rev-x 866/2013-7 i Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-2424/2018, a u odnosu na pitanja pod 1., 2. i 3. navode da nema prakse revizijskog suda, dok za pitanje pod 6. ne obrazlažu niti ukazuju na razloge važnosti.

 

3. Tuženici u prijedlogu tvrde da im je povrijeđeno ustavno pravo na pravično suđenje, jer pobijana presuda ne sadrži ozbiljne, dostatne i relevantne razloge za ocjenu kakva je u predmetnim odlukama dana, a što da upućuje na zaključak o arbitrarnosti u postupovnom i materijalnom smislu.

 

4. Tužitelj u odgovoru na prijedlog osporava navode tuženika i predlaže prijedlog odbiti, uz naknadu troškova odgovora na prijedlog.

 

5. Postupajući sukladno odredbi čl. 385.a st. 1. i čl. 387. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP), vijeće Vrhovnog suda Republike Hrvatske ocijenilo je da postavljena pitanja u prijedlogu pod 4. i 5. nisu važna u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP za odluku o sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi.

 

6. U ovoj pravnoj stvari nižestupanjski su sudovi utvrdili da je 1. tuženik nasljeđivanjem stekao u suvlasništvo brojne nekretnine smještene na području k.o. D. i Ž., a u kući u D. čitav drugi kat i ½ prizemlja kuće, koje nekretnine imaju svoju tržišnu vrijednost, dok je 2. tuženica kupila poslovni prostor u S. i isti iznajmljuje tijekom cijele godine pa da platežne mogućnosti obiteljskog domaćinstva najmoprimca omogućuju plaćanje slobodno ugovorene najamnine.

 

7. Četvrtim postavljenim pitanjem predlagatelji u biti ukazuju na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, a kako je ovo spor male vrijednosti, prema odredbi čl. 467. st. 1. ZPP-a presuda kojom se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti ne može se pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga, odgovor na četvrto pitanje ne može dovesti do drugačije odluke suda pa time se ne radi o pitanju koje bi udovoljavalo uvjetima važnosti iz čl. 385.a ZPP-a.

 

8. U odnosu na peto postavljeno pitanje tuženici polaze od pogrešne pretpostavke, jer se u ovoj pravnoj stvari ni ne radi o tužbi za iseljenje, a uvjeti i mjerila za određivanje zaštićene najamnine ovise, između ostalog, i o platežnim mogućnostima obiteljskog domaćinstva najmoprimca, pa onaj najmoprimac koji raspolaže novčanim sredstvima dovoljnim za stjecanje useljive kuće ili stana, u jednakoj je pravnoj situaciji kao da je imao useljivu kuću ili stan iz čl. 31. st. 2. podstavak 2. Zakona o najmu stanova (u tom smislu i ovaj sud u odluci Rev-448/12-2 od 29. lipnja 2016.).

 

9. Tuženici postavljenim pitanjem  pod brojem 6. preispituju povredu prava iz čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, pri čemu polaze od pretpostavke koja nema uporište u stanju spisa. Naime, iz sadržaja prvostupanjske presude jasno proizlazi da je sud uzimajući u obzir pravo na zaštićenu najamninu i ukupno imovno stanje tuženika i to kako 1. tuženika nositelja statusa zaštićenog najmoprimca tako i 2. tuženice kao člana domaćinstva primijenio test razmjernosti.

 

10. Pozivanje tuženika na odluke ovog suda broj Rev x 906/2014 od 30. lipnja 2020. i Rev x- 866/2013 te Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-1275/2017 i Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-2424/2018 ne predstavljaju odgovarajući razlog važnosti postavljenih pitanja, jer su donesene u bitno drugačijoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, a ne odnose se ni na kontekst četvrtog materijalnopravnog pitanja u sporu male vrijednosti.

 

11. U odnosu na preostala postavljena pitanja pod 1., 2. i 3., tuženici nisu izložili razloge zbog kojih smatraju da bi postavljena pitanja bila važna u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP-a, ne ukazuju na različitu praksu drugostupanjskih sudova koju bi trebalo ujednačiti, niti se pozivaju na nepodudarnost drugostupanjske presude s praksom revizijskog suda, a navodi tuženika da u odnosu na ta pitanja nema prakse revizijskog suda, nema značenje određeno iznesenih razloga važnosti.

 

12. Tuženici navode da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje je zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

 

13. Prema odredbi čl. 385.a st. 2. ZPP-a Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako stranka učini vjerojatnim da joj je u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno kakvo temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i da se stranka na te povrede, ako je to bilo moguće već pozivala u nižestupanjskom postupku.

 

14. Tuženici nisu učinili vjerojatnim da im je u drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno kakvo temeljno ljudsko pravo zajamčeno Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Naime, odredba čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske i čl. 6.1. Konvencije sadrže određena procesna jamstva, pa do povrede prava na pravično suđenje u pravilu dolazi u slučaju da je pobijana presuda arbitrarna ili očito nerazumna, što ovdje nije slučaj. Imajući na umu okolnosti konkretnog slučaja i činjenična utvrđenja u postupku pred nižestupanjskim sudovima (koja u ovom stupnju postupka ne mogu biti predmet preispitivanja), shvaćanje nižestupanjskih sudova izraženo u pobijanoj presudi te cjelokupno obrazloženje prijedloga za dopuštenje revizije, za zaključiti je da tuženici u biti izražavaju nezadovoljstvo drugostupanjskom presudom.

 

15. Naime, činjenica da je tužitelj uspio u predmetnom sudskom sporu, ne znači da su tuženicima ujedno povrijeđena temeljna ljudska prava, a koja su zaštićena kategorija na temelju Ustava Republike Hrvatske i Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Slijedom toga, ocjena je ovog suda da nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju ovoga suda u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP-a i dopuštenje revizije.

 

16. Slijedom navedenog, kako u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke za postupanje revizijskog suda propisane odredbom čl. 385.a ZPP-a i dopuštenje revizije protiv drugostupanjske presude, valjalo je, na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP-a riješiti kao u točki I. izreke, a na temelju odredbe čl. 389.a st. 3. i 4. ZPP-a, riješiti kao u točki II. izreke.

 

17. Tužitelju nisu dosuđeni troškovi sastava odgovora na prijedlog tuženika za dopuštenost revizije jer ta parnična radnja nije bila potrebna prilikom donošenja odluke o prijedlogu (čl. 155. st. 1. ZPP u vezi s čl. 166. ZPP, točka III. izreke).

 

Zagreb, 11. siječnja 2024.

 

                            Predsjednik vijeća:

                            Đuro Sessa, v.r.