Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj Gž-1980/2023-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Tihane Marije Miladin, kao predsjednice vijeća, suca izvjestitelja Ivice Veselića i Vlatke Paškvalin Bošković, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice RD iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Mirni Ferk, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženog Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, zastupanog po punomoćniku Nikoli Stipaničevu, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta iz Zagreba, Trg žrtava fašizma 5, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženog protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 5665/21-22 od 2. veljače 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 21. travnja 2026.,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tuženog Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5665/21- 22 od 2. veljače 2023..
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja je naloženo tuženom isplatiti tužiteljici iznos od 4.077,69 €[1] / 30.723,32 kn sa zakonskom zateznom kamatom pobliže određenom u izreci pobijane presude (stavak I izreke), te mu je naloženo naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 2.149,94 € / 16.198,72 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 2. veljače 2023. do isplate, po stopi pobliže određenoj u izreci pobijane presude (stavak II izreke).
2. Protiv navedene presude žali se tuženi, zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353 st. 1 Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, u daljnjem tekstu - ZPP), te predlaže pobijanu presudu
Poslovni broj
preinačiti u smislu žalbenih navoda, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz naknadu troška žalbenog postupka.
3. Žalba nije osnovana.
4. Predmet spora je zahtjev za isplatu iznosa od 4.077,69 € / 30.723,32 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, pobliže određenom izrekom pobijane presude, s osnova preplaćenih iznosa po ugovoru o kreditu, sklopljenom 12. srpnja 2007. pod brojem 238-50-4255091 (dalje - Ugovor) između tuženog Raiffeisenbank Austria d.d. i tužiteljice, a zbog ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli.
5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st. 2 ZPP, na koje ovaj sud drugog stupnja, u smislu odredbe čl. 365 st. 2 ZPP, pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ona iz čl. 354 st. 2 toč. 11 ZPP na koju određeno u žalbi ukazuje žalitelj. Presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika, te nije osnovan ovaj žalbeni razlog. U presudi su navedeni jasni razlozi o tome zašto su utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na Ugovor o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, razlozi o ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i razlozi dosuđenja zateznih kamata od dana stjecanja do isplate.
6. U postupku pred sudom prvog stupnja su utvrđene slijedeće odlučne činjenice:
- da je tužiteljica s tuženim sklopila predmetni Ugovor o [broj kredita],
- da je uvidom u Ugovor o [broj kredita] utvrđeno da su ga tužiteljica i tuženi sklopili 12. srpnja 2007., a istim je tužiteljici odobren i stavljen na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti 21.368,74 CHF,
- da je ugovorena otplata u 84 mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženoga za CHF, važećem na dan dospijeća,
- da je financijskim vještačenjem po vještaku Petri Blašković utvrđena razlika mjesečnih uplata koja je proizašla iz promjene tečaja za CHF iznosi 30.723,32 kn,
- da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno da je između ostalih, i ovdje tuženi u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sa zaključenjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 96/03, u daljnjem tekstu - ZZP/03), u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81, 82 i 90, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 79/07, 125/07,
Poslovni broj
75/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13) i to člancima 96 i 97 te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - u daljnjem tekstu ZOO),
- da su presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 2221/18-11 od 3. rujna 2019., potvrđene citirane presude trgovačkih sudova odnosno odbijene revizije tuženih banaka,
- da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovo utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom da postoji na temelju već navedene odredbe čl. 502 c ZPP, a isto tako i čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14 i 110/15, u daljnjem tekstu ZZP/14) vezanost za postojanost povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106 st. 1 ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.
7. Temeljem takovih utvrđenja, prvostupanjski sud zaključuje da budući da odredba članka 502.c ZPP, propisuje da se fizičke i pravne osobe u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. tog zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, da je prvostupanjski sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, slijedom čega pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Prema tome, prvostupanjski sud zaključuje da s obzirom da je u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava utvrđeno da je nepoštena ugovorna odredba o valutnoj klauzulu kojom je glavnica vezana uz valutu CHF, iz čega proizlazi da je ta odredba ništetna, u smislu odredbe članka 87. stavak 1. ZZP/03, da je navedena pravna utvrđenja valjalo primijeniti i u ovoj parnici.
8. Stoga prvostupanjski sud utvrđuje, da imajući u vidu da tuženi nije u postupku dokazao da su kod sklapanja predmetnog potrošačkog ugovora postojale posebne okolnosti koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, da je ugovorna odredba sadržana u predmetnom ugovoru o kreditu (u člancima 1 i 7), u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, ništetna pa kako je odredbama čl. 323 st. 1 i 2 Zakona o obveznim odnosima propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj strani sve ono što je primila na temelju takva ugovora, da je tuženi dužan isplatiti iznos koji je tužitelj isplatio njemu na temelju ništetne ugovorne odredbe o vezanosti valutom CHF, slijedom čega prvostupanjski sud odlučuje kao pod točkom I izreke pobijane odluke.
9. Takva utvrđenja i zaključak prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud.
10. Odgovarajući na žalbene navode tuženog valja ponoviti da odredba čl. 502.c ZPP propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim postupcima za naknadu
Poslovni broj
štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz tužbe (čl. 502.a st. 1 ZPP). Stoga u ovom postupku kao pojedinačnom nije bilo potrebno provoditi još i daljnji dokazni postupak, što je izraženo i u stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukom br. Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. Ovo stoga, jer prema odredbi čl. 502.a st. 1 ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je u čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donijete po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženog, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Tako označene odredbe propisuju izravni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbom iz čl. 502.a st. 1 ZPP.
11. Presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., potvrđenom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., utvrđeno je da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača korištenjem ugovornih odredbi kojima je otplata glavnice kredita vezana uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije se potrošače u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a to je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
12. Nadalje, presudom suda Europske unije od **.**.2014., R, C-26/13, je u odnosu na tumačenje i primjenu čl. 4 st. 2 Direktive 93/13/EEZ, odlučeno da se čl. 4 st. 2 Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva već da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora odnosno općih uvjeta poslovanja koje se na to odnose, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Budući da prednik tuženoga nije obavijestio tužitelja o značenju odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, na temelju kojih bi on mogao predvidjeti ekonomske posljedice sklapanja takvog ugovora (što je i bio razlog ništetnosti odredbe o parametrima promjenjivosti kamatne stope), ugovorna odredba je neodređena i neodrediva te nije razumljiva, čime se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81 st. 1 ZZP/03, prema kojoj se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, Poslovni broj
suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
13. Slijedom navedenog, obzirom na vezanost suda za utvrđenja u označenim presudama povodom tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, nisu osnovani žalbeni navodi kojima osporava utvrđenja iz navedenih presuda. Kako, dakle, pravomoćne odluke o ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF jednostranom odlukom banke vežu sud i u ovom sporu stranaka, nije ni bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak, jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača i kao takvo suprotno smislu odredbe čl. 502.a st. 1 ZPP.
14. Nadalje, ne mogu se prihvatiti niti žalbeni prigovori tuženoga, kojima ističe da su stranke pojedinačno pregovarale o valuti uz koju će tuženi vezati ugovor o kreditu, da je tužiteljica imala mogućnost izbora između kredita vezanog uz valutu €, CHF ili ugovora bez valutne klauzule. To iz razloga što iz iskaza tužiteljice proizlazi da ona Ugovor nije niti sklopila s tuženim u banci, a da bi o ičemu mogla pregovarati s tuženim, već je isti potpisala u auto kući, na način da joj je predočen gotov, unaprijed sastavljeni ugovor, koji je samo morala potpisati.
15. K tome valja dodati da promotivni uvjeti tuženoga, ukoliko ih je uopće predočio tužiteljici, nisu dokaz kojim bi mogao dokazati naprijed navedeno.
16. Konačno, nejasan je stav žalitelja da mu nije bilo omogućeno dokazivati da se o spornim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo niti (ne)postojanje ravnoteže ili postupanje sukladno načelu savjesnosti i poštenja, kada iz rezultata provedenog dokaznog postupka proizlazi da tuženi uopće nije bio u kontaktu s tužiteljicom prilikom potpisivanja Ugovora.
17. Nisu prihvatljiva pravna shvaćanja žalitelja kako osporeni dio predmetnog ugovora nije ništetan. To je utvrđenje iz pravomoćnog dijelu presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 gdje je odlučeno o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a o čemu je gore bilo riječi. Ovdje nije riječ o odredbi manjeg značaja, pa da zbog tog manjeg značaja, a ugovor je u cijelosti ispunjen, ništavost se ne bi mogla isticati, a temeljem odredbe čl. 326 ZOO. Prema shvaćanju ovog višeg suda ne radi se o odredbi manjeg značaja. Riječ je o cijeni novca koja je jedna od osnovnih odredbi svakog ugovora o kreditu.
18. Žalitelj također neosnovano osporava da je valutna klauzula uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, suprotno načelu savjesnosti i poštenja. To iz razloga što je u tijeku postupka utvrđeno da je Ugovor sklopljen korištenjem ugovornih odredbi kojima je otplata glavnice kredita vezana uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da se prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnog ugovora tužiteljicu nije informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti.
Poslovni broj
19. Nadalje, u odnosu na daljnje žalbene navode valja reći da je valutna klauzula zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, međutim ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, jer kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća, a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora - novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.
20. Prema tome, kako prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svog zajma, tuženi je trebao informirati tužiteljicu o tome da snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak, a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.
21. Pritom nije dovoljno da su odredbe samo gramatički razumljive i nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio, slijedom čega su žalbeni navodi tuženika neosnovani.
22. Prema tome, odredba o valutnoj klauzuli je odlučujuća ugovorna odredba, a u konkretnom slučaju ovisna je isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženog, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena čime takve odredbe uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja što dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti.
23. Dakle, o predmetnoj ugovornoj odredbi koja se odnosi na valutnu klauzulu nije se pojedinačno pregovaralo, te je ona bila unaprijed formulirana od strane tuženog, zbog čega se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81 st. 1 i 2 tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03), jer tužiteljica nije imala utjecaj na njezin sadržaj pa nisu od utjecaja žalbeni navodi da za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova.
Poslovni broj
24. Isto tako, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tužiteljici osim dosuđenog iznosa kojeg je tuženi naplatio temeljem ništetne odredbe (čl. 323 st. 1 ZOO/05), pripada pravo i na isplatu zateznih kamata na pojedinačne iznose glavnice i to od dana kada je ista plaćala dospjele anuitete kredita tuženom, odnosno od kada je tuženi primio novac, jer se u ovom slučaju smatra da je tuženi nepošteni stjecatelj, a sve u skladu s odredbama čl. 29 st. 2 i čl. 1115 ZOO.
25. Također, prvostupanjski sud je pravilno otklonio kao neosnovan tuženikov prigovor zastare, pri čemu valja dodati da je Vrhovni sud RH na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Naime, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241 ZOO, i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva u odnosu na ništetnost valutne klauzule iznova ponovno počinje teći od trenutka pravomoćnosti presude u predmetu Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.. Stoga je suprotno žalbenim navodima tuženog materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je prigovor zastare odbijen kao neosnovan, a imajući u vidu da je tužba podnesena 2. srpnja 2021., tako da nije protekao petogodišnji zastarni rok.
26. Prema odredbi članka 323 ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom članka 1111 stavka 1 i 2 ZOO propisano da je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti ju, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.
27. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, tako da se pri vraćanju onog što je stečeno bez osnove moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva (članak 1115. ZOO).
28. Imajući u vidu pravno pravilo o ex tunc učincima utvrđenja ništetnosti nepoštene ugovorne odredbe, ono ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo. U konkretnom slučaju to znači da potrošač kao korisnik kredita ima pravo na punu restituciju svih iznosa isplaćenih od trenutka sklapanja ugovora, temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, dakle sve što je naplaćeno povrh iznosa glavnice utvrđene u trenutku sklapanja ugovora. Stoga je bespredmetan prigovor žalitelja da je nalaz vještaka izrađen kao da su stranke ugovorile kunski kredit.
Poslovni broj
29. Slijedom svega navedenog, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu stečenog bez osnove na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu i obvezao tuženika da isplati tužiteljici iznos od ukupno 4.077,69 € / 30.723,32 kn s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana stjecanja do isplate (čl. 1115 ZOO).
30. Valja reći da je odluka o troškovima postupka pravilna i po osnovu i po visini (čl. 154 st. 1 i čl. 155 st. 1 ZPP).
31. Pritom žalitelj neosnovano ističe da tužiteljici nije trebalo priznati trošak sastava podneska od 4. veljače 2022., obzirom da se radi o obrazloženom podnesku, kojim se tužiteljica očitovala na navode iz podneska tuženoga od 27. prosinca 2021..
32. Konačno, neosnovano žalitelj ističe i kako je prvostupanjski sud prilikom odmjeravanja troškova primijenio odredbe pogrešne Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22 i 138/23, u daljnjem tekstu - Tarifa), obzirom da je odredbom Tbr. 52/3 Tarife propisano da, kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka.
33. Naposljetku, neosnovano tuženi prigovara da tužiteljici nije trebalo priznati trošak preliminarnog vještačenja u iznosu od 79,63 €. Naime, da tuženi nije prigovorio tom nalazu, vještačenje određeno po sudu se ne bi trebalo niti provoditi, obzirom da iznos koji je naloženo platiti tuženom gotovo identičan u oba nalaza, odnosno je razlika manja od 20,00 €.
34. Pritom je, suprotno žalbenim navodima, tužiteljici pravilno priznat trošak pristojbi u ukupnom iznosu od 129,98 € (pristojba na tužbu u iznosu od 43,71 €, plaćena 5. srpnja 2021. i pristojba na presudu u iznosu od 86,27 €, plaćena 3. veljače 2023).
35. Slijedom svega iznesenoga, a obzirom da u postupku pred sudom prvog stupnja nisu počinjene niti one bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354 st. 2 ZPP, na koje ovaj sud drugog stupnja, u skladu s odredbom čl. 365 st. 2 ZPP, pazi po službenoj dužnosti, valjalo je, po osnovi čl. 368 st. 1 ZPP, odlučiti kao u izreci.
U Zagrebu, 21. travnja 2026.
Predsjednica vijeća:
Tihana Marija Miladin
