Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3439/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja,u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Andrine Raspor Flis predsjednice vijeća, Željke Rožić Kaleb, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Ane Gradišek, članice vijeća, u pravnoj stvari 1. tužiteljice IV iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], i 2. tužiteljice ŽV iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koje zastupa punomoćnik Branko Kobaš, odvjetnik u Osijeku, protiv tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d. sa sjedištem u Rijeci, Jadranski trg 3 A, OIB 23057039320, kojeg zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-479/2021-32 od 2. lipnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 21. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-479/2021-32 od 2. lipnja 2025. u pobijanom dijelu pod točkom I, II, III, IV, V i VI izreke.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja je pod točkom I izreke utvrđeno da su ništetne odredbe iz čl. 7. st. 3. Ugovora o [broj kredita], sklopljenog dana 29. studenog 2004., između KV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita s jedne strane i tuženika kao kreditora s druge strane potvrđenog dana 1. prosinca 2004. po javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka pod brojem OU- 1798/2004, u dijelu odredbe koji glasi: „… po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke“ te čl. 8. st. 2. Ugovora o [broj kredita], sklopljenog dana 29. studenog 2004. između KV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita s jedne strane i tuženika kao kreditora s druge strane potvrđenog dana 1. prosinca 2004. godine po javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka pod brojem OU- 1798/2004, u dijelu odredbe koji glasi: „…u skladu s važećim odlukama Banke.“, pod točkom II izreke je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljicama po osnovi razlike u tečaju iznos od 3.404,45 eura zajedno sa pojedinačno označenim zakonskim zateznim kamatama a pod točkom III izreke je utvrđeno da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju koja iznosi 2.463,71 kn zajedno sa zateznim kamatama, pod točkom V izreke da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju koja iznosi CHF 3.315,32 odnosno, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju na dan plaćanja svakog anuiteta iznos od kn 22.021,89 zajedno sa zakonskim zateznim kamatama dok je pod točkom VI izreke naloženo tuženiku naknaditi tužiteljicama parnični trošak u iznosu od 2.665,22 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, te su pod točkom VII izreke u preostalom dijelu zahtjeva za naknadu parničnog troška tužiteljice odbijene.

2. Protiv prvostupanjske presude u dijelu pod točkom I, II, III, IV, V i VI izreke žali se tuženik zbog bitnih povreda odredbi parničnog postupka, pogrešno primijenjenog materijalnog prava te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom, prvostupanjsku presudu preinačiti a podredno ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbe.

3. Žalba je neosnovana.

4. Ispitujući presudu suda prvog stupnja kao i postupak koji joj je prethodio nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22., 142/22., 155/23. i 146/25. - dalje: ZPP) na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP a budući da je prvostupanjska presuda jasna i razumljiva te se može ispitati, nije počinjena niti istaknuta bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

5. Prvostupanjski sud je također ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom prijeporu te je ocjenom dokaza, i to svih koje su stranke predložile, sukladnoj odredbi čl. 8. ZPP, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

6. Predmet prijepora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnim dijelova odredbi čl. 7. st. 3. i čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu kojega su nesporno 29. studenog 2004. sklopili prednik tužiteljica KV kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor (dalje: Ugovor o kreditu) u dijelu gdje je ugovorena isplata po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro računa banke te u dijelu odredbe koji glasi „u skladu s važećim odlukama banke“ kao i zahtjev za isplatu preplaćenog u ispunjenju ugovorne odredbe iz čl. 7. st. 3. Ugovora o kreditu.

7. Prvostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev na utvrđenje upućujući na odredbu čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03, 46/07 i 79/07 – dalje: ZZP) te odredbu čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23, dalje u tekstu: ZOO/05) i obvezujući učinak presuda u kolektivnim sporovima glede ništetnih dijelova ugovornih odredbi, utvrđujući aktivnu legitimaciju tužiteljica nakon uvida u pravomoćno rješenje o nasljeđivanju vršitelja dužnosti javnog bilježnika Pave Gagre iz Osijeka od 5. veljače 2016. kojim je utvrđeno da su 1. i 2. tužiteljice kćerke pok. KV nasljednice svaka u ½ dijela, jer je utvrđeno da prednik tužiteljica nije bio u cijelosti informiran o rizicima vezanim uz zaključenje Ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u CHF, čime je tuženik na temelju nepoštenih odredbi stekao nepripadnu korist.

7.1. Visinu kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva potom utvrđuje na temelju nalaza i mišljenja vještaka i njegovog iskaza te sudi pozitivne tečajne razlike sukladno kojima je preplaćena obveza za 3.404,45 eura a koje potraživanje se odnosi na ništetne odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz valutu CHF.

7.2. Procesnopravne prigovore prebijanja prvostupanjski sud odbija kao neosnovane jer plaćanjem anuiteta kredita u razdoblju dok je tečaj CHF bio niži od početno ugovorenog prednik tužiteljica nije ništa primio niti stekao bez osnove u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. i 3. ZOO/05 pa stoga ne postoji ni obveza na vraćanje nečega što nije primio a niti konkretna tražbina tuženika po osnovi djelomične ništetnosti odredbi Ugovora, niti konkretna tražbina s osnove naknade štete jer je odredbom čl. 323. st. 2. ZOO/05 propisano da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora odgovoran za štetu suugovaratelju koju trpi zbog ništetnosti, ako ovaj nije znao ili morao znati za uzrok ništetnosti, a krivnja za ništetnost je na strani tuženika pa korisnik kredita ne može niti odgovarati za štetu.

8. Tuženik u izjavljenoj žalbi obrazlaže svoje stajalište vezano uz subjektivnu i objektivnu nepristranost suda, smatrajući kako je potrebno razmotriti postoje li okolnosti u smislu odredbe čl. 71. st. 7. ZPP odnosno, da sudac ili njemu bliska osoba ima/ili je imao kredit s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom/i/ili valutnom klauzulom neovisno da li kod tuženika ili drugih banaka ili da bliska osoba sucu zastupa ili radi u odvjetničkom uredu koji zastupa veći broj tužitelja u sporovima sličnim ili istovrsnim predmetnom sporu-a u kojem slučaju se izjavljena žalba tuženika ima smatrati u tom dijelu zahtjevom za izuzeće u smislu nastavnih odredbi čl. 73. ZPP s time, da tuženik istovremeno i predlaže postupanje sukladno odredbi čl. 72. st. 2. ZPP.

9. Ovaj sud međutim navedene prijedloge nije ocijenio pravno obvezujućim u odnosu na svoje postupanje s obzirom da se radi o teoretskoj analizi hipotetske situacije (jer tuženik ne konkretizira niti osobu suca niti konkretnu situaciju) u kojoj se uređujući sudac (ili njemu bliska osoba) nalazi u činjeničnoj i pravnoj situaciji u kakvoj se nalaze i stranke predmetnog postupka a čime, kako tvrdi, bi bila uvjetovana njihova pristranost pa stoga niti žalbeni prijedlog da se uređujući suci preispitaju u smislu odredbe čl. 71. st. 7. ZPP i potom postupe u smislu daljnje odredbe čl. 72. st. 2. ZPP ovaj sud ne smatra zahtjevom za izuzeće s tim više što je podnijet, kako sam tuženik navodi – uvjetno, ukoliko bi uređujući suci našli da postoje drugi razlozi koji bi doveli u sumnju njihovu nepristranost a niti odredbe ZPP ne predviđaju uvjetno podnošenje zahtjeva za izuzeće.

10. Budući da je Ugovor o kreditu zaključen 29. studenog 2004., u ovoj parnici se imaju primijeniti odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 53/91., 73/91., 11/93., 3/94., 107/96., 91/96., 112/99., 88/01. - dalje: ZOO) kao i odredbe ZZP.

11. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je u čl. 502. c ZPP propisan učinak presude donijete po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Tako označene odredbe propisuju izravni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbom iz čl. 502.a st. 1. ZPP pa nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

12. Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev 1279/2022-2 od 14. veljače 2023. je u odnosu na postavljeno pitanje: može li se sud, pozivajući se na ništetnost spornih ugovornih odredbi, u postupku pozivati na izravnu primjenu pravnih utvrđenja iz Kolektivnog postupka za zaštitu prava i interesa potrošača i ne provesti u individualnom postupku dokaze predložene po tuženiku zauzeo odgovor kako je suprotan odredbi čl. 81. st. 4. ZZP kao i procesnoj ravnopravnosti stranaka, zaključak suda prema kojem se o odredbi potrošačkog ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako se na tu okolnost nije proveo predloženi dokaz saslušanjem svjedoka (radnika revidenta) koji je sudjelovao u sklapanju ugovora o kreditu kojeg je trgovac predložio na okolnost pojedinačnog pregovaranja o navedenoj odredbi.

13. Saslušanjem svjedoka ŠV je utvrđeno da je pok. prednik tužiteljica osobno otplaćivao kredit ustegom na plaći a nakon njegove smrti ga njegova supruga otplaćuje također ustegom na plaći te prednika tužitelja nitko u banci nije upozorio da bi rata mogla porasti zbog kamatne stope a kod tuženika su mu rekli da se ne može ništa učiniti, što potvrđuje i svjedok TV koja je bila nazočna sklapanju Ugovora o kreditu kada nisu pregovarali o ugovornim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i valuti CHF.

13.1. Budući da je tuženik podneskom od 4. prosinca 2024. izrijekom odustao od dokaznog prijedloga saslušanja djelatnice banke RV nije ostvaren žalbeni razlog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja kojega ističe tuženik tvrdnjom, kako mu nije bilo omogućeno dokazivati da se o spornim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo.

14. Prema odredbi čl. 3. st. 1. ZZP je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti a na sastanku predsjednika odjela građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 23. studenog 2023. zaključeno je da u parnicama radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF tužitelj treba dokazati svoj status potrošača u smislu odredbe čl. 3. ZZP (iskazom supruge korisnika kredita tužitelja na kojega nije bilo nikakvih primjedbi je utvrđeno kako se radilo o stambenom kreditu za kupnju kuće u kojoj su živjeli dok joj suprug nije bio vlasnik neke tvrtke ili obrta kada je podignuo kredit) a ako tuženik to osporava, onda je teret dokaza na banci da taj status tužitelj nema, što tuženik u ovoj parnici da nije učinio pa svojstvo potrošača ne može s uspjehom žalbenim navodima osporavati tužitelju.

15. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je djelomično potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. a povodom tužbe tužitelja potrošač- Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka je pravomoćno utvrđeno kako su banke u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita tako, što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili ništetne i nepoštene ugovorne odredbe gdje je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva, u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima banke a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača.

16. Dijelom Ugovora o kreditu, gdje je određena promjenjiva visina kamatne stope tuženik je, ugovarajući takvu kamatnu stopu postupio suprotno odredbi čl. 59. ZZP, s obzirom da se o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti su utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni ugovorene kamatne stope, što je uzrokovalo potrebu primjene odredbe čl. 81. st. 1. i 2. ZZP i naročito odredbe čl. 82. alineja 10. i 11. ZZP, sa posljedicom predviđenom odredbom čl. 87. st. 1. ZZP koja predviđa da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

17. Posljedica takve nepoštene odredbe jest njezina ništetnost budući da kamata mora biti određena odnosno, odrediva u smislu odredbe čl. 46. st. 2. ZOO a ugovorna odredba gdje se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva ali nije razumljiva a jedino je sigurno kako visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke.

18. Presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. je u predmetu broj C- 26/13 odlučeno da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13, koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom treba tumačiti na način, da ugovorna odredba potrošaču ne samo mora biti gramatički razumljiva, što znači da su u ugovoru o kreditu tužitelju morali biti na jasan način objašnjeni razlozi i pojedinosti načina promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora o kreditu tako, da on na temelju razumljivih kriterija može predvidjeti njihove ekonomske posljedice.

19. Odredba o promjeni kamatne stope je odlučujuća ugovorna odredba a ona je ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena pa tako ova odredba u dijelu čl. 8. Ugovora o kreditu, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti. Tako se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci Ugovora a putem označene ugovorne odredbe tuženik je onemogućio utjecaj druge ugovorne strane na visinu kamate što je suprotno odredbi čl. 26. ZOO koja propisuje da je Ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima Ugovora. Uz iznijeto, označeni dio odredbe čl. 8. Ugovora o kreditu suprotan je odredbi čl. 12. ZOO gdje je određeno da su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveze iz tih odnosa, dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja odnosno, da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa a mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane, kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti.

20. S obzirom da je kamata cijena a cijena je bitan element Ugovora o kreditu te mora biti određena odnosno, odrediva prema odredbama Ugovora, samim time već odredba ugovora koju koristi tuženik a na temelju koje se cijena određuje prema njegovoj jednostranoj odluci bez unaprijed određenog čvrstog kriterija za promjenu, upućuje na ocjenu kako je označena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja.

21. Pravnim utvrđenjima iz presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je potvrđena presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu, gdje je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2013. je utvrđeno, da su banke u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako, da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime je postupljeno suprotno odredbama čl. 81. i 82. ZZP.

22. Označenim dijelom odredbe Ugovora o kreditu gdje je ugovorena isplata protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju na dan korištenja kredita te obveza prednika tužiteljica na pristanak rizika i učinaka vezanih uz promjenu tečajnih odnosa tuženik je, ugovarajući ih, također postupio suprotno odredbi čl. 59. ZZP, sa posljedicom predviđenom odredbom čl. 87. st. 1. ZZP.

23. Ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc) a prema odredbi čl. 104. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora dok je odredbom čl. 210. st. 1. ZOO propisano kako je, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj dužan vratiti ga odnosno, naknaditi vrijednost postignute koriste s time da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

24. Tuženik je nadalje nepošteni stjecatelj jer je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na štetu potrošača, čime je također postupljeno suprotno odredbama tada važećeg ZZP i odredbama ZOO.

25. Tužiteljice kao sljednice korisnika kredita nisu izgubile pravni interes za utvrđenje pojedinih odredbi Ugovora o kreditu ništetnim s obzirom da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla s time, da ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Zbog toga nije isključena mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih njegovih odredbi jer se ne radi o uzroku ništetnosti koji predstavljao zabranu manjeg značenja u smislu odredbe čl. 107. st. 1. ZOO, kako s obzirom na obvezujuće učinke odluka u kolektivnom sporu tako i činjenicu da su označene odredbe Ugovora o kreditu koje su predmet prijepora, predstavljale njegove bitne sastojke.

26. Objedinjenim pravnim shvaćanjem donijetim na sjednici Građanskog odjela VSRH 31. siječnja 2022. izraženo je Mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. godine., te ono glasi: „Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe“.

27. Zaključak iz točke 4. ovog Mišljenja nadalje glasi: „Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.“

28. Kako se zaključak iz točke 4. ovog Mišljenja (prema sadržaju točke 5.) odnosi upravo na tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka a predmetna tužba je podnijeta 21. travnja 2021. dok je pravomoćnost sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača glede ništetne i nepoštene ugovorne odredbe glede valutne klauzule nastupila dana 14. lipnja 2018., tužba tužiteljica je glede kondemnatornog zahtjeva u odnosu na valutnu klauzulu podnijeta u roku propisanom odredbom čl. 371. ZOO.

29. Budući da je nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka, izrađen sukladno odredbama čl. 258.-261. ZPP, a stranke nakon iskaza vještaka na njega nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio visinu tužbenog zahtjeva u odnosu na prihvaćeni dio zahtjeva za isplatu.

30. Podneskom od 6. listopada 2021. tuženik je podnio „uvjetne“ prigovore radi prebijanja - „ukoliko sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli“ koji se kao procesnopravni prigovor može staviti samo do zaključenja prethodnog postupka a tek materijalnopravni prigovor do zaključenja glavne rasprave. Ovdje se radilo o procesnopravnom prigovoru kod kojeg oba potraživanja (i potraživanje tužiteljica i potraživanje tuženika) egzistiraju i istaknuti prigovor ih ne gasi već predstavlja tek zahtjev o kojem je sud dužan odlučiti konstitutivnom odlukom, s time da se sukladno odredbi čl. 288.a st. 7. ZPP-a prigovor radi prebijanja može istaknuti samo na pripremnom ročištu do donošenja rješenja o zaključenju prethodnog postupka.

31. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika kojima tvrdi da je prvostupanjski sud trebao uzeti u obzir razdoblje kada je tečaj CHF bio niži od početno ugovorenog tečaja kao i razlike u depozitu. Tzv. negativna razlika predstavlja iznose tečajne razlike kada plaćani anuiteti po nižem tečaju CHF u odnosu na početni tečaj u vrijeme osnivanja kredita kao i postojanje razlike u depozitu i za to potraživanje tuženika ne postoji pravna osnova.

32. Naime, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništavog ugovora (čl. 108. ZOO) odgovoran je svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništavosti ugovora ako ovaj nije znao i prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništavosti, pa stoga tuženik na čijoj su strani razlozi krivnje za sklapanje takvog ugovora ne može ostvariti pravo na naknadu štete od tužiteljice. Tuženik nadalje nije potrošač i na njega se ne može odnositi kolektivna zaštita pa ako je tijekom otplate predmetnog kredita došlo do preplate u korist korisnika kredita u odnosu na početni tečaj CHF, tzv. negativne tečajne razlike, za to ne postoji odgovornost tužiteljica a niti je tužitelj po osnovi tzv. negativne tečajne razlike nešto stekao, da bi to morao vratiti tužitelju.

33. Stoga tuženik, na čijoj su strani razlozi krivnje za sklapanje takvog ugovora ne može ostvariti pravo na naknadu štete od tužitelja. Kako tuženik nema pravo na isplatu tražbine radi koje je istaknuo prigovor radi prebijanja, pravilno je taj prigovor prvostupanjski sud odbio odnosno, odlučio kao u točki III, IV i V izreke.

34. Prvostupanjski sud je dopustio preinaku tužbe prema podnesku tužiteljica od 12. kolovoza 2024. glede zahtjeva za isplatu po osnovi preplaćene tečajne razlike CHF u odnosu na kunu, iako se tuženik toj preinaci protivio zbog toga, što tužiteljica prije provedbe dokaza vještačenjem nije mogla postaviti točno određen tužbeni zahtjev te je prema odredbi čl. 190. st. 3. ZPP dopuštena preinaka tužbe pa se glede prigovora u odnosu na preinaku tužbenog zahtjeva o kojoj sud nije odlučio, tuženiku ukazuje na odredbu čl. 191. st. 3. ZPP prema kojoj odredbi tužba nije preinačena ako je tužitelj smanjio tužbeni zahtjev zbog čega nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP tvrdnjom tuženika, kako prvostupanjski sud u izreci nije spomenuo preinaku tužbenog zahtjeva u odnosu na zahtjev za isplatu po osnovi ništetnosti Ugovora o kreditu zbog odredbe o valutnoj klauzuli s obzirom da se ne radi o preinaci predviđenoj odredbom čl. 191. st. 1. ZPP jer su tužiteljice po ovoj osnovi zatražile ukupnu svotu nižu od utužene.

35. I naposlijetku, tijekom postupka tuženik nije dokazao da bi supruga tužitelja ili njezin izvanbračni suprug bili ovlaštenici tražbine pok. korisnika kredita a izvršenim uplatama su izvršene ugovorne obveze uplate mjesečnih anuiteta pok. korisnika kredita, prednika tužiteljica, pri čemu činjenica da su uplate izvršene od strane treće osobe nije odlučna s obzirom da je uplata nesporno izvršena naime obveze iz predmetnog ugovora o kreditu i to uplatom na račun tuženika po Ugovoru o kreditu pa tuženik neosnovano upućuje na nedostatak aktivne legitimacije tužiteljica.

36. Slijedom svega iznijetog nije ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava pa kako nisu ostvareni žalbeni razlozi tuženika, na temelju odredbe čl. 368. st. 2. ZPP trebalo odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkom I, II, III, IV i V izreke.

37. Odluka o parničnom trošku donijeta je primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP i čl. 155. ZPP. Prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 138/23, dalje: Tarifa) koja je važila u vrijeme donošenja pobijane odluke i to odredbi Tbr. 52.2., kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava, primjenjuje Tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka zbog čega je i u ovom dijelu pobijane odluke pravilno primijenjeno materijalno pravo te su žalbeni navodi tuženika o zabrani retroaktivnog djelovanja Tarife kao i vrijednosti boda ocijenjeni neosnovanim.

37.1. Također, odredba Tbr. 9.3. Tarife predviđa nagradu za pristup na ročište na kojemu se objavljuje presuda neovisno o mogućnosti elektronske dostave presude pa je i ovaj dio odluke o trošku tužiteljica donijet pravilnom primjenom materijalnog prava.

38. Odredbom čl. 158. st. 1. i 2. ZPP je propisano da je tužitelj koji povuče tužbu ili se odrekne tužbenog zahtjeva, dužan tuženiku naknaditi troškove postupka ali iznimno, ako je tužitelj povukao tužbu ili se odrekao tužbenog zahtjeva odmah nakon što je tuženik udovoljio zahtjevu tužitelja ili zbog drugih razloga koji se mogu pripisati tuženiku, troškove postupka dužan je tužitelju naknaditi tuženik.

38.1. Označeno se, kao i ostala pravila o parničnim troškovima primjenjuje u skladu s načelima na kojima se osnivaju a to je racionalno, svrsishodno i pravedno raspoređivanje troškova, što znači da sud u svakoj parnici ocjenjuje je li se odmjeravanjem troškova postupka prema mjerodavnom pravilu narušava ravnoteža između interesa stranaka odnosno, bi li donijeta odluka o troškovima bila prekomjeran i nerazmjeran teret za stranku (u ovom slučaju potrošača) koja svojim držanjem nije dala povoda za parnicu ili je to potrebno zbog drugih važnih razloga koji se mogu pripisati tuženiku.

38.2. Budući da je tuženik svojim držanjem prije i izvan parnice povrijedio subjektivna prava tužiteljica (sljednica potrošača) zbog kojih se parnica vodi od 2021. godine te je tijekom parnice neosnovano osporavao deklaratorni i restitucijski tužbeni zahtjev a tužiteljice su smanjile tužbeni zahtjev odmah nakon provedbe vještačenja koje je provedeno upravo zbog tuženikova protivljenja visini tužbenog zahtjeva, iako je tuženik mogao, s obzirom na djelatnost kojom se bavi, izraditi i svoj obračun razlike u anuitetima i na taj način smanjiti troškove parnice koja se vodi radi zaštite potrošača, tuženiku i po ocjeni drugostupanjskog suda ne pripada pravo na dio troška samo zato što su tužiteljice, u zaštiti svojih potrošačkih prava, smanjile restitucijski dio zahtjeva.

39. Zato su neosnovani žalbeni navodi tuženika kojima glede parničnog troška upućuje na činjenicu da su tužiteljice povukle dio kondemnatornog tužbenog zahtjeva te je na temelju odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP odbijena žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena odluka o parničnom trošku tužiteljica sadržana pod točkom VI izreke pobijanog prvostupanjskog rješenja.

U Zagrebu 21. travnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Andrina Raspor Flis