Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1227/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivice Veselića kao predsjednika vijeća, Vlatke Paškvalin Bošković kao članice vijeća i izvjestiteljice te Tihane Marije Miladin, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Dalii Kanceljak, odvjetnici u Rijeci, protiv tuženika Raiffeisenbank d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Josip Mađarić, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o., sa sjedištem u [adresa], radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Gospiću, poslovni broj P-167/2023-23 od 19. veljače 2026., u sjednici vijeća održanoj 21. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Gospiću, poslovni broj P-167/2023-23 od 19. veljače 2026. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke kojim je utvrđeno da ne proizvodi pravne učinke odnosno ništetna je odredba čl. 7. u Ugovoru o kreditu sklopljenog između tužitelja i tužene, [broj] od 20. travnja 2007. u dijelu koji glasi: „Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF…“ te u dijelu pod točkom II. i VII. izreke.

II. Preinačava se presuda Općinskog suda u Gospiću, poslovni broj P-167/2023- 23 od 19. veljače 2026. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke kojim je utvrđeno da ne proizvodi pravne učinke odnosno ništetna je odredba čl. 1. u Ugovoru o kreditu sklopljenog između tužitelja i tužene, [broj] od 20. travnja 2007. u dijelu koji glasi: „Kunska protuvrijednost CHF 30.910,25 …“ i odbija se zahtjev tužitelja za utvrđenjem da ne proizvodi pravne učinke odnosno ništetna je ova ugovorna odredba.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da ne proizvode pravne učinke odnosno ništetne su odredbe čl. 1. i čl. 7. Ugovora o [broj kredita] od 20. travnja 2007.g. i to čl 1. u dijelu koji glasi.“ Kunska protuvrijednost CHF 30.910,25…“ i čl. 7. u dijelu: „Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF…“ (točka I. izreke), naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju preplaćene anuitete s osnove valutne klauzule vezane za tečaj CHF u iznosu od 3.922,90 EUR sa zateznim kamatama tekućim od plaćanja pojedinog anuiteta pa do isplate (točka II. izreke), utvrđeno je da ne proizvodi pravne učinke odnosno ništetna je odredba iz 3. Ugovora o kreditu broj: br. 628-50-4049102 od 20. travnja 2007.g u dijelu koja glasi: "3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.." (točka III. izreke), naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 606,55 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 2. svibnja 2007. do isplate (točka IV. izreke), utvrđeno je da ne proizvodi pravne učinke odnosno ništetna je odredba iz 3. Ugovora o kreditu broj: br. 628-50- 4049102 od 20. travnja 2007. koja se odnosi na prijevremenu otplatu kredita u dijelu koja glasi: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor.“ (točka V. izreke) te je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 360,17 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 16. svibnja 2011. do isplate (točka VI. izreke). Nadalje naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.075,00 EUR uvećano za zakonsku zateznu kamatu tekuću od presuđenja do isplate (točka VII. izreke)..

2. Citiranu presudu pravovremeno podnesenom žalbom pobija tuženik u dijelu pod točkom I., II. i VII. izreke zbog svih zakonom predviđenih razloga, odnosno zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti te naložiti tužitelju da mu naknadi parnične troškove sa zateznim kamatama tekućim od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, kao i trošak žalbe uvećan za zakonsku zateznu kamatu tekuću od donošenja drugostupanjske odluke do isplate, a podredno ukinuti presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje. Potražuje trošak sastava žalbe u iznosu od 250,00 EUR uvećano za 25% PDV-a te pristojbu za žalbu u neodređenom iznosu.

3. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

4. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za utvrđenjem da ne proizvode pravne učinke odnosno ništetne su odredbe čl. 1., čl. 7., čl. 3. i čl. 9. Ugovora o [broj kredita] sklopljenog između tužitelja i tuženika 20. travnja 2007.g. u dijelu tih odredbi sve na način kako je navedeno u točki I., III. i V. izreke pobijane presude, te zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa anuiteta s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, jednokratnoj naknadi za obradu kredita i izlaznoj naknadi.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.

6. Sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju povredu ukazuje tuženik u žalbi.

7. U ovoj žalbenoj fazi postupka sporno je utvrđenje prvostupanjskog suda o ništetnosti dijela ugovornih odredbi iz čl. 1. i 7. predmetnog ugovora, zahtjev za isplatom po osnovi ništene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i odluka o troškovima postupka.

8. Sud prvog stupnja u bitnome je utvrdio:

- da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor, dana 20. travnja 2007.g. sklopili Ugovor o [broj kredita] u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 30.910,25 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja, uz promjenjivu kamatnu stopu koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,20% godišnje i ulaznu naknadu od 3,30% od iznosa kredita, da je ugovoren način otplate u jednakim mjesečnim anuitetima prema srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, i da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor,

- da je ugovor bio tipski, unaprijed sastavljen prema obrascu tuženika, bez mogućnosti pregovora o bitnim sastojcima ugovora,

- da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač, pa tako i ovdje tužitelj, pokrene radi naknade štete ili isplate s ciljem otklona povrede koja je uzrokovana postupanjem tuženika,

- da sporne odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena isplata kunske protuvrijednosti ugovorenog iznosa kredita, u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula i ulazna naknada za obradu kredita u visini od 3,30% od iznosa kredita te da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor ne proizvode pravne učinke odnosno da su ništetne,

- da je tužitelj preplatio anuitete zbog promjene tečajnih razlika,

- da je tužitelj temeljem ništetnih odredbi platio i naknadu za obradu kredita u iznosu od 606,55 EUR te izlaznu naknadu od 360,17 EUR,

pa je slijedom navedenih utvrđenja, a nakon saslušanjem tužitelja utvrđenih daljnjih relevantnih činjenica (nemogućnost pregovaranja o spornim ugovornim odredbama niti su mu objašnjeni rizici sklapanja takve vrste ugovora), sud prvog stupnja prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti dijela ugovornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu (točka I., III. i V. izreke) i obvezao tuženika isplatiti tužitelju zbog tečajnih razlika preplaćene iznose anuiteta u ukupnom iznosu od 3.922,90 EUR, tzv. ulaznu naknadu u iznosu od 606,55 EUR, i tzv. izlaznu naknadu u iznosu od 360,17 EUR, sve sa zateznim kamatama kako je to precizirano točkom II., IV. i VI. izreke prvostupanjske presude.

9. Navedeno činjenično stanje kao pravilno utvrđeno prihvaća i ovaj sud. Tuženik svojim žalbenim navodima osporava činjenično stanje utvrđeno od strane suda prvog stupnja, te u žalbi iznosi vlastitu ocjenu dokaza koja se suprotstavlja ocjeni prvostupanjskog suda. Međutim, ta ocjena, prema stajalištu ovog suda, nema podlogu u rezultatu dokaznog postupka, te ne može dovesti u sumnju pravilnost i potpunost činjeničnog stanja utvrđenog od strane suda prvog stupnja.

10.1. U ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva u odnosu na valutnu klauzulu, prvostupanjski sud pravilno polazi od presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača i to presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013.

10.2. Navedena presuda je u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu, potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 14. lipnja 2018. (sud prvog stupnja pogrešno navodi odluku poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.), kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013.g, koju presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-6632/17 je potvrdio Vrhovni sud Republike Hrvatske odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019., a kojima je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima (ovdje tuženik u razdoblju od 01. lipnja 2004.g. do 31. prosinca 2008.g.) povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, budući je, a kako je to određeno člankom 502.c ZPP-a, za takvo utvrđenje vezan u ovoj parnici, jer se tužitelj na njih pozvao.

11. Dakle sud prvog stupnja je imajući u vidu da je vezan presudom iz postupka kolektivne pravne zaštite te ocjenjujući materijalne i personalne dokaze koji su izvedeni tijekom postupka, pravilno, suprotno žalbenim navodima tuženika, kao prethodno pitanje utvrdio da su odredbe o valutnoj klauzuli uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, te da su te odredbe ništetne.

12. Saslušanjem tužitelja je utvrđeno da mu prilikom sklapanja ugovora nije bilo jasno kako funkcionira valutna klauzula niti je bio upozoren na rizike promjenjive kamatne stope u kombinaciji s valutnom klauzulom u CHF, da nije imao mogućnost pregovarati o ugovornim odredbama, jer mu je ponuđen unaprijed pripremljeni standardni ugovor koji mu je u banci predstavljen kao najpovoljniji za njega. Tuženik na ovu okolnost nije predlagao izvođenje dokaza te u postupku koji je prethodio odluci nije dokazao da je potrošač (tužitelj) bio informiran o posljedicama ugovaranja predmetne valutne klauzule niti da se o spornim odredbama uopće pojedinačno pregovaralo, a niti je dokazao tvrdnju iz žalbe da su stranke općenito pregovarale o valuti uz koju će tužitelj vezati svoj ugovor, a ovaj sud ne može prihvatiti žalbeni navod tuženika da tužiteljev odabir između više predloženih ugovora (koja tvrdnja ničim nije dokazana) predstavlja pojedinačno pregovaranje o ovdje spornim ugovornim odredbama konkretnog ugovora o kreditu.

13. U odnosu na žalbene navode tuženika da su sporne odredbe o valutnoj klauzuli tužitelju bile jasne, da se o istima pregovaralo i da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja valja ukazati da prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svog zajma. Stoga nije dovoljno da su odredbe samo gramatički razumljive nego da i ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču.

14. Iz iskaza tužitelja je razvidno da je njemu nisu dani niti obrazloženi podaci o parametrima o kojima ovisi ta promjena tečaja, kao i mehanizam funkcioniranja valutne klauzule.

15. Dakle nije dovoljno da potrošač samo razumije da, ovisno o tečaju valute rata kredita može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

16. Nadalje neosnovani su žalbeni navodi tuženika da solemnizacija ugovora ide u prilog tvrdnji tuženika da se o pojedinačnim spornim ugovornim odredbama pregovaralo. Ovo iz razloga, što javni bilježnik nije bio prisutan prilikom pregovaranja i sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, niti javni bilježnik može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora, pri čemu posebno valja naglasiti da javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru kojeg je solemnizirao (ovakvo pravno shvaćanja zauzeo je Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022.).

17. Stoga zaključno pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula ništetne.

18. Međutim, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio ništetnim dio čl. 1. Ugovora u dijelu u kojem je iznos kredita iskazan kao kunska protuvrijednost CHF 30.910,25. Navedenim dijelom ugovorne odredbe definirana je visina iznosa kredita u kunskoj protuvrijednosti odobrenog/ugovorenog iznosa, a to prema sadržaju predmetnog ugovora prema tečaju CHF na dan korištenja kredita, koji je tuženik nesporno isplatio tužitelju. Ovaj dio ugovornih odredaba po stavu ovog suda ne uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača na što osnovano ukazuje žalbom tuženik, obzirom definiraju obvezu tuženika (a ne tužitelja), a kako je iznos visine kredita bitan sastojak ugovora o kreditu, to bez naznačene visine kredita taj pravni posao ne može postojati. Tužitelj ne navodi razloge na temelju kojih bi ovaj sporni dio čl. 1. Ugovora o kreditu bio ništetan u dijelu u kojem je iznos kredita iskazan kao kunska protuvrijednost CHF 30.910,25, a takvo utvrđenje ne proizlazi niti iz presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa, pa je slijedom navedenog prvostupanjski sud pogrešnom primjenom materijalnog prava utvrdio ništetnim čl. 1. Ugovora o kreditu.

19. S obzirom na utvrđenu djelomičnu ništetnost predmetnog ugovora o kreditu, na temelju čl. 323. st. 1. i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23, dalje u tekstu: ZOO) tužitelj ima pravo na vraćanje onog što je platio na temelju ništetne ugovorne odredbe, a kako među strankama nije sporna visina tužbenog zahtjeva niti tijek zateznih kamata, to je prvostupanjski sud pravilno obvezao tuženika na isplatu utuženih iznosa od 3.922,90 EUR s osnove ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli sukladno čl. 1115. ZOO-a.

20. Ostali žalbeni navodi, koji se tiču glavne stvari, nisu cijenjeni jer nisu od odlučnog značenja (čl. 375. st. 1. ZPP-a).

21. Tuženik žalbom pobija i odluku o troškovima postupka bez iznošenja žalbenih razloga. Kako prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a drugostupanjski sud u žalbenom postupku ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, to se žalba tuženika u dijelu u kojem se odnosi na troškove postupka ukazuje neosnovanom.

22. Slijedom navedenog ovaj je sud djelomično odbio žalbu tuženika te je primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrdio presudu pod toč. II. te pod toč. I. izreke u dijelu kojim se utvrđuje ništetnom dio odredbe čl.7. Ugovora o kreditu, dok je djelomično prihvatio žalbu tuženika i primjenom čl. 373. toč. 3. ZPP-a preinačio presudu pod toč. I. izreke u dijelu kojim je utvrđeno da je ništetan čl. 1. Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi „Kunska protuvrijednost 30.910,25 CHF..“ i zahtjev tužitelja u tom dijelu odbio, pa je stoga odlučeno kao u točki I. i II. izreke ove presude.

23. Obzirom da je tuženik uspio sa svojom žalbom samo u razmjerno neznatnom dijelu u svezi kojeg nisu nastali posebni troškovi postupka, to tuženiku u smislu odredbe čl.154. st. 5. ZPP-a nije dosuđen trošak žalbenog postupka, slijedom čega je odlučeno kao u točki III. izreke.

U Zagrebu 21. travnja 2026.

Predsjednik vijeća:

Ivica Veselić