Pristupanje sadržaju
- 1 - Rev 400/2022-2
|
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Dražena Jakovine predsjednika vijeća, Đura Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. T. iz K. S., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik J. B., odvjetnik u N. G., protiv tužene Republike Hrvatske, Ministarstvo unutarnjih poslova, zastupana po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, Građansko-upravnom odjelu, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-419/2021-2 od 7. lipnja 2021., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-111/19 od 12. ožujka 2021., u sjednici održanoj 11. siječnja 2024.,
p r e s u d i o j e:
Odbija se revizija tužitelja.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:
„I. Tužena Republika Hrvatska za Ministarstvo unutarnjih poslova Zagreb, dužna je tužitelju N. T., K. S., ..., OIB: ..., isplatiti uvećani dio plaće u ukupnom brutto iznosu od 15.228,90 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5% poena, koja teče do 31.07.2015. god., a od 01.08.2015. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne
kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, osim u dijelu zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak sadržanih u zahtjevu za isplatu zateznih kamata na bruto iznos, koje teku kako slijedi:
- za mjesec svibanj 2011. godine na iznos od 1.680,62 kuna, od 15.06.2011.;
- za mjesec lipanj 2011. godine na iznos od 1.119,00 kuna, od 15.07.2011.;
- za mjesec kolovoz 2011. godine na iznos od 55,95 kuna, od 15.09.2011.;
- za mjesec rujan 2011. godine na iznos od 811,04 kuna, od 15.10.2011.;
- za mjesec listopad 2011. godine na iznos od 1.533,88 kuna, od 15.11.2011.;
- za mjesec studeni 2011. godine na iznos od 1.139,91 kuna, od 15.12.2011.;
- za mjesec prosinac 2011. godine na iznos od 157,48 kuna, od 15.01.2012.;
- za mjesec siječanj 2012. godine na iznos od 197,90 kuna, od 15.02.2012.;
- za mjesec veljaču 2012. godine na iznos od 561,89 kuna, od 15.03.2012.;
- za mjesec ožujak 2012. godine na iznos od 596,45 kuna, od 15.04.2012.;
- za mjesec travanj 2012. godine na iznos od 1.057,37 kuna, od 15.05.2012.;
- za mjesec svibanj 2012. godine na iznos od 1.945,39 kuna, od 15.06.2012.;
- za mjesec lipanj 2012. godine na iznos od 1.489,38 kuna, od 15.07.2012.
- za mjesec srpanj 2012. godine na iznos od 432,73 kuna, od 15.08.2012.;
- za mjesec kolovoz 2012. godine na iznos od 42,62 kuna, od 15.09.2012.;
- za mjesec rujan 2012. godine na iznos od 190,02 kuna, od 15.10.2012.;
- za mjesec listopad 2012. godine na iznos od 1.894,08 kuna, od 15.11.2012.;
- za mjesec prosinac 2012. godine na iznos od 337,13 kuna, od 15.01.2013.;
Za više zatražen iznos od 80.669,24 kn, te u dijelu koji se odnosi na potraživanje zakonske zatezne kamate, tekuće na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto iznosu razlike naknade plaće, odbija se kao neosnovan.
II. Dužan je tuženik naknaditi tužitelju troškove ovog postupka u iznosu od 8.000,00 kn sa z.z. kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena; tekućom od dana presuđenja pa do isplate, sve u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe.“.
2. Presudom suda drugog stupnja presuđeno je:
„I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-111/19 od 12. ožujka 2021. u dijelu točke I. njene izreke kojim je tužitelj odbijen za više zatraženi iznos od 80.669,24 kune sa pripadajućim kamatama.
II. Odbija se žalba tužene kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska odluka u dijelu pod točkom II. izreke.“.
3. Protiv presude suda drugog stupnja reviziju dopuštenu rješenjem ovog suda poslovni broj Revd 4274/2021 od 6. listopada 2021. podnosi tužitelj zbog pitanja koje glasi:
„Primjenjuje li se na službenika pomorske policije, definicija radnog vremena iz odredbe čl. 42. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 149/2009, 61/2011 i 82/2012), te može li se odmorom smatrati vrijeme provedeno na radnom mjestu na raspolaganju poslodavca u aktivnom dežurstvu?“.
4. Na reviziju nije odgovoreno.
5. Revizija nije osnovana.
6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu naknade razlike plaće iz osnova neplaćenog prekovremenog rada, rada subotom, nedjeljom i blagdanima, te noćnog rada, za razdoblje od 1. travnja 2011. do 31. prosinca 2012.
7. U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:
- da je tužitelj zaposlenik tužene, odnosno policijski službenik MUP-a Republike Hrvatske, Policijske uprave s.-d., Postaje pomorske policije S., na poslovima mornara u ophodnom brodu,
- da se prije pokretanja parničnog postupka tužitelj obratio zahtjevom tuženoj u svezi mirnog rješenja spora, na koji se tužena nije očitovala,
- da je sustav rada tužitelja organiziran na način da se isti upućuje na višednevne službe na moru (koje traju neprekidno 4 dana),
- da je tužena izdavala tužitelju višednevne radne naloge, da je na temelju izvještaja sastavljenih na temelju tih radnih naloga vodila evidenciju rada tužitelja na temelju koje je tužitelju za to utuženo razdoblje isplaćena plaća,
- da je uvidom u evidencijske liste o korištenju radnog vremena i slobodnih dana tužitelja, utvrđen broj sati prekovremenog rada, rada noću, subotama, nedjeljama i blagdanom, te visina naknade za navedeni rad koji bi tužitelj ostvario u utuženom razdoblju, a da je prilikom obračuna navedenih naknada izuzeto 8 sati na ime dnevnog odmora tužitelja,
- da je tužitelj za vrijeme višednevnih plovidbi brodom, boravio na brodu dnevno po 24 sata, od kojeg vremena se 8 sati odnosilo na njegov redovni rad, 8 sati na prekovremeni rad, a 8 sati na dnevni odmor,
- da je prilikom utvrđenja prekovremenih sati rada tužitelja uzet u obzir broj slobodnih dana, koje je tužitelj iskoristio u pojedinom mjesecu, te je za iste izvršeno umanjenje broja prekovremenih sati rada u omjeru 1:1,5,
- da je vrijednost bruto satnice redovnog rada za pojedini mjesec, te broj plaćenih sati prekovremenog rada subotom, nedjeljom, blagdanom i noću utvrđen iz obračunskih listića plaće tužitelja i utvrđenog broja sati iz Izvoda iz registra službenih poslova,
- da je rad tužitelja u slučaju višednevnog uzastopnog radnog angažmana po 24 sata obračunat na način da se 8 sati odnosi na redovan rad (koji je tužitelju isplaćen kroz plaću), 8 sati na prekovremeni rad, te 8 sati na dnevni odmor.
7.1. Na temelju navedenih utvrđenja sudovi su ocijenili da se obračun djelatniku, koji je boravio više dana na brodu po 24 sata, vrši na način da se obračunava 8 sati redovnog rada, 8 sati prekovremenog rada i 8 sati dnevnog odmora, sve sukladno odredbama KU. Pri tom su nižestupanjski sudovi (pozivajući se na pravno shvaćanje revizijskog suda iz odluke broj Revr-183/16-2 od 21. rujna 2016.) zaključili da je i u konkretnom slučaju u situaciji kada je tužitelj višednevno obavljao poslove dežurstva ili straže životno i logično da djelatnik, koji zbog same činjenice izvršavanja takve vrste rada ne može napustiti mjesto rada, ima pravo na slobodno vrijeme u kojem se odmara 8 sati dnevno, te da je u navedenom razdoblju od 8 sati tužitelj imao vrijeme za odmor, tj. da tužitelj u tom vremenu nije ostvarivao ni redovni, ni prekovremeni rad, kao ni dežurstvo (pasivno). Zbog toga su sudovi djelomično prihvatili (za iznos 15.228,24 kn) i djelomično odbili tužbeni zahtjev tužitelja (za iznos 80.669,24 kn).
8. S obzirom na razloge zbog kojih je tužitelj odbijen s djelom tužbenog zahtjeva, te s obzirom na pitanje zbog kojeg je dopuštena revizija, sporno je pripada li tužitelju plaća i za onaj dio boravka na brodu za vrijeme kada je imao dnevni odmor, iako je tužitelj i u to vrijeme (vrijeme odmora) boravio na brodu.
9. Odredbom čl. 42. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09, 61/11 i 82/12 - dalje: ZR) na temelju kojeg je dopušteno pitanje, propisano je:
„1) Radno vrijeme je vremensko razdoblje u kojem je radnik obvezan obavljati poslove, odnosno u kojem je spreman (raspoloživ) obavljati poslove prema uputama poslodavca, na mjestu gdje se njegovi poslovi obavljaju ili drugom mjestu koje odredi poslodavac.
2) Radnim vremenom ne smatra se vrijeme u kojem je radnik pripravan odazvati se pozivu poslodavca za obavljanje poslova, ako se ukaže takva potreba, pri čemu se radnik ne nalazi na mjestu gdje se njegovi poslovi obavljaju niti na drugom mjestu koje je odredio poslodavac.
3) Vrijeme pripravnosti i visina naknade za istu uređuje se ugovorom o radu ili kolektivnim ugovorom.
4) Vrijeme koje radnik provede obavljajući poslove po pozivu poslodavca, smatra se radnim vremenom, neovisno o tome da li ih obavlja u mjestu koje je odredio poslodavac ili u mjestu koje je odabrao radnik.“.
10. Prema odredbi čl. 43. st. 2. i 3. ZR puno radno vrijeme ne smije biti duže od četrdeset sati tjedno, a ako zakonom, kolektivnim ugovorom, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca ili ugovorom o radu, nije određeno radno vrijeme, smatra se da je puno radno vrijeme četrdeset sati tjedno.
11. Prema odredbi čl. 33. Zakona o policiji („Narodne novine“, broj 34/11) policijski službenik dužan je i izvan radnog vremena odazvati se pozivu nadređenog rukovoditelja radi poduzimanja mjera i radnji za obavljanje neodgodivih poslova i zadaća (stavak 1.), policijski službenik dužan je po nalogu nadređenog rukovoditelja poslove obavljati duže od punog radnog vremena (stavak 2.), a u slučaju iz stavka 1. i 2. ovoga članka policijskom službeniku pripada pravo na novčanu naknadu ili slobodne dane, sukladno općim propisima o radu i kolektivnom ugovoru (stavak 3.).
12. Odredbom čl. 44. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenika („Narodne novine“, broj 93/08, 23/09, 39/09, 90/10, 89/12 - dalje: KU) propisano je da će se osnovna plaća službenika i namještenika uvećati za svaki sat rada, i to: za rad noću 40%, za prekovremeni rad 50%, za rad subotom 25%, za rad nedjeljom 35%, za rad blagdanom, neradnim danom utvrđenim zakonom i na Uskrs 150%, za rad u drugoj smjeni ukoliko službenik ili namještenik radi naizmjenično, ili najmanje dva radna dana u tjednu, u prvoj i drugoj smjeni 10%, za dvokratni rad s prekidom dužim od 90 minuta 10%, za rad u turnusu 5%. Stavkom 2. propisano je da se dodaci iz stavka 1. međusobno ne isključuju, osim dodataka za rad u turnusu i rad u drugoj smjeni. Stavkom 11. je određeno da ako je rad službenika organiziran na drugačiji način, prekovremeni rad je rad duži od 40 sati tjedno, a st. 13. je propisano da umjesto uvećanja osnovne plaće po osnovi prekovremenog rada, službenik ili namještenik može koristiti jedan ili više slobodnih radnih dana prema ostvarenim satima prekovremenog rada u omjeru 1:1,5 (1 sat prekovremenog rada = 1 sat i 30 min redovnog sata rada) te mu se u tom slučaju izdaje rješenje u kojem se navodi broj i vrijeme korištenja slobodnih dana, kao i vrijeme kad je taj prekovremeni rad ostvaren. Prema odredbi čl. 41. KU plaću službenika i namještenika čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću.
13. Odredbom čl. 257. ZR propisano je da kolektivni ugovor obvezuje sve osobe koje su ga sklopile te sve osobe koje su u vrijeme sklapanja kolektivnog ugovora bile ili su naknadno postale članovi udruge koja je sklopila kolektivni ugovor (stavak 1.). Kolektivni ugovor obvezuje i sve osobe koje su pristupile kolektivnog ugovoru te sve osobe koje su naknadno postale članovi udruge koja je pristupila kolektivnom ugovoru (stavak 2.).
14. Prije svega treba reći da je ovaj sud u odluci poslovni broj Revr 1085/13 od 25. siječnja 2017. glede istovrsnog pitanja zauzeo sljedeće pravno shvaćanje:
„Osporavajući shvaćanje nižestupanjskih sudova tuženica u reviziji, u bitnom, postavlja pitanje može li se tužitelju sve vrijeme provedeno u višednevnoj službi na brodu nakon redovnog radnog vremena priznati kao prekovremeni rad.
Navodi da je pobijana odluka utemeljena na pravnom shvaćanju koje nije podudarno sa shvaćanjem revizijskog suda te se poziva na odluku broj Revr-753/09-2 od 17. studenoga 2009.
Ovaj sud je ocijenio da je riječ o pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te je pobijanu presudu ispitao samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog navedenog pitanja, sukladno odredbi čl. 392.a st. 2. ZPP.
Prema pravnom shvaćanju ovog suda nije životno prihvatljivo da bi efektivni rad djelatnika trajao neprekidno 24 sata dnevno, više dana uzastopno (u tom smislu i Vrhovni sud u odluci broj Revr-753/09-2 od 17. studenoga 2009.). Naime, životno je i logično da djelatnik koji zbog naravi posla ne smije ili ne može napustiti brod tijekom višednevnih službi na moru ima slobodno vrijeme odnosno vrijeme za odmor u trajanju od osam sati. Tako provedeno vrijeme izvan stvarno odrađenih sati rada, unatoč tome što tužitelj ne može napustiti mjesto rada, ne može se smatrati prekovremenim radom.".
15. S obzirom da se na isto pitanje ima primijeniti isti propis, tj. Zakon o radu, to se reafirmira pravno shvaćanje kao u odluci ovog suda poslovni broj Revr 1085/13, slijedom čega tužitelj nema pravo na naknadu za vrijeme provedeno na brodu izvan stvarno odrađenih sati rada, makar ne može napustiti mjesto rada (tako i ovaj sud u odluci broj Rev 487/2023-2 od 22. studenoga 2023.).
16. Nadalje, zbog pozivanja tužitelja na niz odluka suda EU valja reći da ti navodi nisu od značaja jer sukladno pravnom shvaćanju istog tog suda u predmetu C-630/17 od 14. veljače 2019. / Anica Milivojević protiv Raiffeisenbank St. Stefan-Jagerberg-Wolfsberg eGen, / zauzeto je pravno shvaćanje:
„42. Doista, kao što to proizlazi iz članka 2. Akta o uvjetima pristupanja Republike Hrvatske i prilagodbama Ugovora o Europskoj uniji, Ugovora o funkcioniranju Europske unije i Ugovora o osnivanju Europske zajednice za atomsku energiju (SL 2013., L 300, str. 22.), odredbe izvornih Ugovora, među ostalim članci 56. i 63. UFEU-a, obvezujuće su za Hrvatsku od dana njezina pristupanja pa se stoga one primjenjuju na buduće učinke situacija nastalih prije pristupanja (vidjeti analogijom presudu od 29. siječnja 2002., Pokrzeptowicz-Meyer, C-162/00, EU:C:2002:57, t. 50.).".
17. Stoga, na odnose koji su nastali prije pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji, dakle prije 2. srpnja 2013. nema mjesta primjeni propisa EU pa time niti tumačenja obveza u svjetlu propisa EU.
18. S obzirom na sve navedeno, revizija tužitelja nije osnovana, zbog čega je odlučeno kao u izreci ove presude primjenom odredbe čl. 393. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-proč.tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19).
mr. sc. Dražen Jakovina, v.r.