Republika Hrvatska

Gž-354/2026-2

Županijski sud u Šibeniku

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Ljudevita Zoričića, kao predsjednika vijeća, suca izvjestitelja Gorana Stošića i Ane Jeleč Pecirep, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: OŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koga zastupa punomoćnik Antun Missoni, odvjetnik u Dubrovniku, protiv tuženice: ADDIKO BANK d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, koju zastupaju po punomoći odvjetnici u OD "Kožul i Petrinović" iz Zag reba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku broj P-201/2023 od 26. veljače 2026. godine, u sjednici održanoj dana 21. travnja 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se djelomično žalba tuženice kao neosnovana, te se u dijelu pod točkama I. i II. izreke, potvrđuje presuda Općinskog suda u Dubrovniku broj P-201/2023 od 26. veljače 2026. godine.

II. Uvažava se djelomično žalba tuženice, preinačuje se prvostupanjska presuda u točki III. izreke, kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 15.758,80 eura s zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. godine do isplate, kao i u točki IV. izreke, kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 3.417,70 eura sa zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. godine do isplate, te se u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija.

III. Svaka stranka snosi svoje parnične troškove.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđena je ništetnom odredba članka 2. Ugovora o kreditu br. 266-308/2004 sklopljenog 21. listopada 2004. godine između tužitelja kao korisnika kredita i prednice tuženice kao kreditora, koja se odnosi na ugovaranje valutne klauzule u CHF (točka I. izreke), te dio odredbe članka 6. tog Ugovora, kojom je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva sukladno Odluci banke o kreditiranju građana (točka II. izreke), te naloženo tuženici isplatiti tužitelju preplaćeni iznos s osnova ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenljivoj kamatnoj stopi od 15.758,80 eura s zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. godine do isplate (točka III. izreke), kao i s osnova utvrđenog manjka u konverziji iznos od 3.417,70 eura sa zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. godine do isplate (točka IV. izreke). Ujedno je tuženica obvezana nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 6.125,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate (točka V. izreke).

2. Protiv te presude žalbu je podnijela tuženica pobijajući je zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/2013, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/26; dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u skladu sa žalbenim navodima, podredno, ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je djelomično osnovana, a djelomično neosnovana.

5. Nije u pravu tuženica kada pobija prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je odlučeno o zahtjevu za utvrđenje ništetnosti pojedinih odredaba spornog ugovora o kreditu (točke I. i II. izreke), zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

5.1. Budući da nije počinjena u žalbi istaknuta bitna postupovna povreda, a kako prvostupanjski sud u prvostupanjskoj presudi, kao ni u postupku koji je prethodio donošenju te presude nije počinio ni koju bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP, na koje žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP), to žalba tuženice podnesena zbog navedenog žalbenog razloga nije mogla biti uvažena.

6. Nije u pravu žaliteljica ni kada pobija prvostupanjsku presudu u navedenom dijelu zbog žalbenih razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava.

6.1. Prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza i njihove valjane ocjene (članak 8. ZPP) pravilno utvrdio činjenično stanje:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i prednica tuženice Hypo Alpe Adria Bank d.d. kao kreditor dana 21. listopada 2004. godine sklopili Ugovor o kreditu br. 266-308/2004, koji je potvrđen (solemniziran) kod Javnog bilježnika Anđelka Stanića iz Dubrovnika pod poslovnim brojem OU-978/2004 dana 22. listopada 2004. godine (dalje: Ugovor), a kojim je tužitelju odobren stambeni kredit u iznosu od 123.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za CHF na dan korištenja kredita, uz ugovoreni rok otplate do 30 godina,

- da se u članku 6. Ugovora tužitelj obvezao platiti tuženici kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva u skladu sa odlukom o kamatnim stopama kreditora, a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,99% godišnje,

- da je u člancima 2. i 3. Ugovora određeno da je isplata anuiteta vezana uz valutu CHF,

- da je nakon sklapanja Ugovora tuženica jednostrano mijenjala ugovorenu kamatnu stopu, te da je došlo do promjene tečaja CHF, pri čemu su istovremeno mijenjani (povećani) anuiteti kredita,

- te, da je u parnici radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine utvrđeno da je između ostalih banaka i tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, i koja je ništetna, kao i koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a koje povrede traju i nadalje.

6.2. Kraj tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski je sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenje da su odredbe Ugovora ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF u smislu odredbi članka 81. stavaka 1. i 2., članka 84. i članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03 i dr.; dalje: ZZP) te članka 322. stavka 1. u vezi članka 324. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35 /05 i dr., dalje: ZOO).

7. Žalbeni navodi tuženice da se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine, na koju se prvostupanjski sud pozvao, ne može primijeniti u konkretnom slučaju nisu osnovani, jer se navedena presuda odnosi na potrošačke ugovore o kreditu, kakav je i sporni ugovor koji su stranke sklopile.

7.1. Prvostupanjski sud je, suprotno žalbenim prigovorima, pravilno zaključio da je sporni Ugovor - potrošački ugovor, te da su pravni učinci odluka sudova po tužbama za zaštitu kolektivnih interesa obvezujući za ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene po pojedinačnom restitucijskom zahtjevu, sukladno čl. 502.c ZPP, s tim da pojam naknade štete u smislu odredbe članka 502.a ZPP treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede, a time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, a što potvrđuje i činjenica da je zakonodavac u Izmjenama i dopunama ZPP („Narodne novine“ broj 70/19) proširio učinak odredbe članka 502.a ZPP i na tužbe za isplatu. Tome treba dodati, a u odnosu na vezanost suda učincima pravomoćne presude iz kolektivnog spora, da je i odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14 i dr.) koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz članka 106. stavka 1. tog Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

8. Neosnovani su i žalbeni navodi tuženice – da nisu ostvareni zakonski uvjeti za utvrđenje ništetnosti spornih ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF u smislu odredbi ZZP.

9. Zbog svega navedenog, jer u tom dijelu nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, žalbu tuženice djelomično je valjalo odbiti, u dijelu pod točkama I. i II. izreke - potvrditi prvostupanjsku presudu, te temeljem članka 368. stavka 1. ZPP presuditi kao u točki I. izreke.

10. Međutim, osnovano tuženica pobija prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je odlučeno o zahtjevima za isplatu iznosa od 15.758,80 eura i 3.417,70 eura sa pripadajućim zateznim kamatama (točke III. i IV. izreke), zbog žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava.

11. Naime, u prvostupanjskom postupku je utvrđeno da su stranke dana 19. siječnja 2016. godine sklopile Dodatak (Aneks) ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, koji je sklopljen suglasno kogentnim odredbama članaka 19.a -19.i Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15, dalje: ZID ZPK/15), a u kojem je promijenjena valuta i kamatna stopa, utvrđen preostali iznos neotplaćene glavnice kredita u EUR-ima, utvrđen iznos preplate/ manjka i ugovoren način njezina korištenja, tj. da su stranke toga Dodatka utvrdile da je korisnik kredita prihvatio izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR sa stanjem na dan 30. rujna 2015. godine, da je u članku 2. utvrđeno da nakon konverzije kredita iznos preostale neotplaćene (nedospjele) glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. godine iznosi 68.368,39 eura plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan podmirenja, te da je konverzijom na dan 30. rujna 2015. godine utvrđen manje uplaćeni iznos od 3.371,02 eura, a za iznos utvrđenog manjka tužitelju je uvećana neotplaćena glavnica. Ujedno, iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka proizlazi da tečajna razlika između svakog plaćenog anuiteta po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan plaćanja i početnog anuiteta po tečaju CHF na dan isplate kredita, te razlika u mjesečnim anuitetima koje je platio tužitelj u odnosu na mjesečne anuitete da kamatna stopa nije bila promjenjiva za utuženo razdoblje ukupno iznosi 11.095,32 eura, a da zatezna kamata na preplatu kamata i tečaja (pozitivne tečajne razlike) do konverzije 30. rujna 2015. godine iznosi 4.663,48 eura.

11.1. Tuženica je pak, tijekom prvostupanjskog postupka (a i sada u žalbi) isticala da je predmetni Ugovor o kreditu u cijelosti prestao sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu, da su provođenjem konverzije otklonjene sve možebitne nepoštene i ništetne odredbe ranijeg Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF, a zamijenjene su, na zakonu osnovanim, novim i zakonitim odredbama, zbog čega tužitelj temeljem osnovnog Ugovora više ne može potraživati bilo kakvu isplatu.

11.2. Iz razloga presude proizlazi da je temeljem nalaza i mišljenja vještaka financijske struke prvostupanjski sud utvrdio da preplata s osnova promjenjive kamatne stope i s osnova promjene tečaja CHF ukupno iznosi 11.095,32 eura, da zatezna kamata na svaki preplaćeni iznos s osnova promjene kamatne stope i tečaja do 30. rujna 2015. godine iznosi 4.663,48 eura, kao i da tužitelju pripada i daljnji iznos od 3.371,02 eura s osnova utvrđenog manjka u konverziji. Stoga je prvostupanjski sud zaključivši - da sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita nije otklonjena posljedica ništetnosti spornih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te da tužitelja pripada pravo na potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi, tj. da ga pripada pravo potraživati od tuženice vraćanje iznosa koji je tuženica stekla na temelju ništetnih ugovornih odredbi, odnosno, pravo na potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa s osnove ništetnih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu – u točkama III. i IV. pobijane presude prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 15.758,80 eura (na ime više plaćenog po osnovu ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi sa uglavničenim kamatama do 30. rujna 2015. godine) i iznosa od 3.417,70 eura (na ime utvrđenog manjka u konverziji) sa pripadajućim zateznim kamatama.

12. Po nalaženju ovog suda, izloženo shvaćanje prvostupanjskog suda glede pravnih učinaka konverzije nije ispravno, slijedom kojeg je u tom dijelu pobijane presude pogrešno primijenjeno materijalno pravo – kada je prihvaćen tužben zahtjev za isplatu.

12.1. Naime, polazeći od činjenice da je Dodatak ugovoru o kreditu sklopljen na temelju prisilnog propisa – ZID ZPK/25, koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku (odluka Ustavnog suda RH broj U-I/3685/20 od 4. travnja 2017. godine) valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njihovu ništetnost. Sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15, kojim su stranke počevši od dana sklapanja ugovora o kreditu, iznova uredile svoje odnose u pogledu valutne obveze i promjenjivosti kamatne stope, tužitelj se prešutno odrekao svojih tražbina koje bi mu pripadale po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi, i to u opsegu obračuna izvršenog u smislu članka 19.c ZID ZPK/15. Pri tomu, valja navesti da je ZID ZPK/15 propisao detaljnu i jasnu proceduru koja je prethodila zaključenju ugovora o konverziji i pritom nametnuo tuženici kao vjerovniku obveze navedene u odredbama članaka 19.d i 19.e, a te su obveze imale za cilj i donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o konverziji od strane potrošača . Dakle, zamjenom nepoštenih ugovornih odredaba zakonskim odredbama uspostavljena je ravnoteža u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženice (banke) kao trgovca, jer je do nje došlo slobodno i uz informiranost tužitelja kao potrošača. Ujedno, učinak konverzije prema ZID ZPK/15 djeluje ex tunc te omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe , a koja ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe , dok je sklapanje Dodatka ugovoru o kreditu ovisilo isključivo o volji tužitelja kao potrošača, kojoj je ostavljena mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije, a banci – tuženici je nametnuta obveza da potrošaču ponudi konverziju u skladu sa ZID ZPK/15.

12.2. Stoga tužitelj, koji je sklopilo Dodatak ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15, nakon sklapanja toga Dodatka, po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjeni kamatne stope (osnovnog) Ugovora o kreditu više nema pravo na povrat više plaćenih iznosa glavnice, a sukladno pravnom shvaćanju zauzetim na sjednici Građanskog odjela ovog suda broj Su-IV-33/2022-21 od 20. prosinca 2022. koje glasi: „Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 - dalje: ZOO) na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koje je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dane svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije." Dakle, u pogledu materijalnopravnih učinaka izvršene konverziji u skladu sa ZID ZPK/15 , valja zaključiti da je obveza kreditora (tuženice) na povrat više plaćenih iznosa (glavnice) po ništetnoj ugovornoj odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF iz osnovnog Ugovora prestala sklapanjem sporazuma o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15, odnosno, zaključivanjem Dodatka ugovoru o kreditu, s tim, da je i nadalje ostala obveza plaćanja nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata na te pojedinačne iznose uračunate prilikom izračuna konverzije kredita, te obračunate od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana prestanka obveze (izvršenom konverzijom), a koja obveza proizlazi iz odredbe članka 1115. ZOO.

12.3. Budući da u ovoj parnici tužbenim zahtjevom nisu obuhvaćene zatezne kamate na više plaćene iznose koje je tužiteljici tuženica uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK/15, jer u konverziji nije utvrđena pretplata nego manjak u iznosu od 3.417,70 eura, to se pravilnom primjenom materijalnog prava – navedenih odredaba ZID ZPK/15 i članaka 1111. i 1115. ZOO – tužbeni zahtjev za isplatu prihvaćen u točkama III. i IV. prvostupanjske presude ukazuje neosnovanim.

13. Iz navedenih razloga, jer je ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava, žalbu tuženice je djelomično valjalo uvažiti, te - u točki III. izreke, kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 15.758,80 eura s zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. godine do isplate, kao i u točki IV. izreke, kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 3.417,70 eura sa zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. godine do isplate - preinačiti pobijanu presudu i u tom dijelu odbiti tužbeni zahtjev, te temeljem članka 373. točka 3. ZPP presuditi kao u točki II. izreke.

14. Kako je pobijana presuda djelomično preinačena, trebalo je suglasno članku 166. stavak 2. ZPP odlučiti o troškovima cijelog postupka, a jer je parnični uspjeh stranaka podjednak, to je temeljem članka 154. stavka 4. ZPP odlučeno kao u točki III. izreke.

U Šibeniku, 21. travnja 2026. godine

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Ljudevit Zoričić