REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: III Kr-9/2026-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Žarka Dundovića kao predsjednika vijeća te Ileane Vinja i Ratka Šćekića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog ŠG zbog kaznenih djela iz čl. 177. st. 2. i drugih Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – ispravak i 101/17.; dalje: KZ/11), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici od 5. srpnja 2024. broj Kzd -22/2023-48 i presuda Županijskog suda u Dubrovniku od 12. rujna 2025. broj Kžzd -23/2025-3, u pripremnoj sjednici vijeća održanoj 16.travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e:

Zahtjev osuđenog ŠG za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pravomoćnom presudom, koju čine presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici od 5. srpnja 2024. broj Kzd-22/2023-48, potvrđena presudom Županijskog suda u Dubrovniku od 12. rujna 2025. broj Kžzd-23/2025-3, ŠG je proglašen krivim zbog devet kaznenih djela protiv braka, obitelji i djece, i to jedno kazneno djelo nasilja u obitelji iz čl. 179.a KZ/11 i osam kaznenih djela povrede djetetovih prava iz čl. 177. st. 2. KZ/11, a sve u vezi s čl. 51. KZ/11, za koja je, nakon utvrđenih pojedinačnih kazni za svako to djelo, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora od dvije godine i šest mjeseci. Na temelju čl. 57. KZ/11, izrečena mu je djelomična uvjetna osuda na način da se jedna godina zatvora ima izvršiti, dok se dio kazne od jedne godine i šest mjeseci neće izvršiti ako u roku četiri godine ne počini novo kazneno djelo.

2. Osuđenik je po braniteljici Maši Danon, odvjetnici iz Zagreba, podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude „iz: razloga propisanih u članku 517.st.1.toč.1 ZKP odnosno zbog povrede kaznenog zakona na štetu osuđenika predviđenih u članku 469.toč.1 ZKP; razloga propisanih u članku 517.st.1.toč.2 ZKP odnosno zbog povrede odredaba kaznenog postupka iz čl.468.st 2. ZKP; razloga propisanih u čl.517.st.1.toč.3 ZKP odnosno zbog povrede prava okrivljenika na obranu na raspravi te razloga propisanih u čl.517.st.1. toč.3 ZKP odnosno zbog povrede odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku, a ta je povreda utjecala na presudu.“. U zahtjevu je predloženo da se pravomoćna presuda preinači „ na način da se osuđenog oslobodi optužbe, a podredno da se presude (prvostupanjska i drugostupanjska) u cijelosti ukinu i predmet vrati na ponovni postupak“ Ujedno je predloženo odgoditi izvršenje kazne.

3. Spis je na, temelju čl. 518. st. 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 130/20. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22., 36/24. i 72/25.; dalje: ZKP-25), dostavljen Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske radi podnošenja odgovora na zahtjev, koji je bez odgovora vratio spis predmeta sudu.

4. Zahtjev nije osnovan.

5. Osuđenik u zahtjevu ističe povredu kaznenog zakona iz čl. 517. st. 1. toč. 1. u vezi s čl. 469. toč. 1. ZKP-25, tvrdeći da radnje za koje je proglašen krivim u točkama 1. i 2. izreke prvostupanjske presude ne ispunjavaju zakonska obilježja niti kaznenog djela nasilja u obitelji iz čl. 179. a KZ/11, a niti kaznenih djela povrede djetetovih prava iz čl. 177. st. 2. KZ/11. Ovo stoga što opisane radnje nisu takvog intenziteta i agresivnosti da bi kod oštećene UG izazvale posljedicu ugroženosti ili straha, a neke od tih radnji nisu niti bile usmjerene prema njoj, a također niti radnje usmjerena prema oštećenicima PG, ŽG i HG nemaju dostatnu težinu jer ne predstavljaju gruba ponašanja i teško kršenje propisa o pravima djeteta.

5.1. Protivno ovakvim tvrdnjama u zahtjevu, radnje opisane u točkama 1. i 2. izreke, sadržavaju sva bitna obilježja djela za koja je osuđenik proglašen krivim. Tako je u točki 1. izreke prvostupanjske presude jasno navedeno da je osuđenik postupao protivno odredbi čl. 10. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, svjestan da time ugrožava psihofizički rast i razvoj svoje petero djece i pristajući na to, u prisutnosti zajedničke maloljetne djece te u nakani da omalovaži svoju suprugu UG, učestalo ju vrijeđao raznim pogrdnim riječima te poduzimao druge radnje opisane u izreci. Jednako je tako i u točki 2. izreke jasno i nedvosmisleno navedeno da je osuđenik postupao svjestan da svojim ponašanjem ugrožava psihofizički razvoj svoje troje djece te su potom opisane radnje (više njih poduzimanih kroz duže vremensko razdoblje). Premda doista neke od radnji nisu usmjerene izravno prema oštećenicima, a niti bi pojedine od radnji za koje je osuđenik proglašen krivim same za sebe, bez ostalih okolnosti predstavljale, bilo kazneno djelo iz čl. 179. a KZ/11., bilo kazneno djelo iz čl. 177. st. 2. KZ/11, sveukupnost i kontinuitet poduzetih radnji kroz dulje vremensko razdoblje i okolnosti pod kojima su poduzimane, u cijelosti udovoljavaju biću kaznenih djela za koja je osuđenik pravomoćno proglašen krivim. Stoga osuđenikove tvrdnje zapravo ukazuju na njegovo neslaganje s činjeničnim utvrđenjima iz pravomoćne presude i zajedno s tvrdnjama da opisanim radnjama nedostaje namjera kao bitan element (koja je također u obje točke izreke jasno i nedvosmisleno opisana) predstavljaju nedopušteno pobijanje činjenica u okviru ovog izvanrednog pravnog lijeka. Naime, u čl. 517. st. 1. ZKP-25 taksativno su navedene povrede zbog kojih se zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude može podnijeti, a među njima nije i pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Stoga bi preispitivanje činjeničnih utvrđenja u okviru ovog izvanrednog pravog lijeka predstavljalo trećestupanjsko odlučivanje u situacijama u kojima ono nije dopušteno.

5.2. Slijedom navedenog, nisu osnovani navodi osuđenikovog zahtjeva koji se odnose na povredu kaznenog zakona.

6. Osuđenik, nadalje, u zahtjevu ističe povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. ZKP-25 (čl. 517. st. 1. toč. 2. ZKP-25), tvrdnjama da se pravomoćna presuda temelji na nezakonitim dokazima. Ovo stoga jer je prvostupanjski sud svoju presudu temeljio na iskazima HG i PG s dokaznog ročišta održanog 31. svibnja 2022., kojom prilikom oni nisu upozoreni u smislu članka 285. ZKP -25 na blagodat nesvjedočenja u odnosu na oštećenu ŽG, a niti je upozorenje i njihov odgovor u odnosu na nju unesen na zapisnik, pri čemu je osuđenik u dvije točke proglašen krivim za radnje počinjene na štetu te oštećenice. Zbog navedenog osuđenik smatra da je riječ o dokazima iz čl. 10. ZKP-25 koji se u sladu s odredbama čl. 300. st. 1. toč. 2. i 3. ZKP-25 nisu smjeli upotrijebiti kao dokaz u ovom postupku.

6.1. Protivno ovakvim osuđenikovim tvrdnjama, pravomoćna se presuda ne temelji na nezakonitim dokazima. Naime, osuđenik je proglašen krivim za ukupno osam kaznenih djela počinjenih na štetu djece i maloljetnika iz čl. 113. Zakona o sudovima za mladež („Narodne novine“ broj 84/11., 143/12., 148/13., 56/15. i 126/19.; dalje: ZSM), između kojih su i dva kaznena djela počinjena na štetu tada maloljetne ŽG. Prema čl. 285. st. 6. ZKP-25, osobe navedene u st. 1. toč. 1. do 6. istog članka (osobe koje su oslobođene obveze svjedočenja, između koji su i krvni srodnici u pravoj liniji), osim branitelja, ne mogu uskratiti iskaz ako se radi o kaznenom djelu kaznenopravne zaštite djece. Budući da je ovdje riječ upravo o takvim djelima, činjenica neupozoravan ja ovih svjedoka u skladu s čl. 285. st. 3. ZKP-25 u odnosu na ŽG, pored činjenice da su oni u odnosu na oštećenu UG (djelo iz čl. 179.a KZ/11) pravilno upozoreni u skladu s čl. 285. st. 3. ZKP-25 te su upozorenja i njihovi odgovori uneseni na zapisnik, ne dovodi do nezakonitosti iskaza svjedoka-oštećenika HG i PG.

6.2. Nastavno na navedeno, pobijana presuda nije nezakonita niti zbog toga što je prvostupanjski sud propustio u skladu s odredbom čl. 351. ZKP-25 odlučiti o osuđenikovom prijedlogu za izdvajanje zapisnika s dokaznog ročišta od 31. svibnja 2022. o ispitivanju HG i PG. Na ovaj način osuđenik zapravo ističe bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 3. ZKP -25, koju povredu sud čini kada u tijeku rasprave ne primijeni koju odredbu ZKP-25, a to je utjecalo ili moglo utjecati na presudu. Budući da neodlučivanje o prijedlogu za izdvajanje dokaza koji, kao što je naprijed navedeno, nisu nezakoniti, nije utjecalo niti je moglo utjecati na presudu, to na raspravi pred prvostupanjskim sudom nije počinjena navedena relativno bitna povreda, a niti je zbog takvog propusta u odnosu na pravilno i zakonito izvedene dokaze moglo doći do narušavanja pravičnosti postupka gledano u cjelini, na što se također upire u zahtjevu. Stoga u postupku nije došlo do povrede odredaba čl. 468. st. 2. ZKP-25.

7. Osuđenik, nadalje, u zahtjevu tvrdi da mu je prvostupanjski sud povrijedio pravo na obranu na raspravi i to ukupno u šest navrata, čime da je počinio povredu iz čl. 517. st. 1. toč. 3. ZKP-25. Prvenstveno, ovu povredu nalazi u činjenici što mu je prvostupanjski sud optužnicu najprije dostavio na adresu prebivališta oštećenica UG i ŽG, čime im je omogućio da se upoznaju sa sadržajem optužnice, što su one kasnije zloupotrijebile prilikom davanja iskaza. Time osuđenik smatra da je povrijeđen čl. 11. ZKP-25 te čl. 184. st. 2. ZKP-25 jer je oštećenicama omogućen uvid u spis prije nego li su one ispitane u postupku. Osim toga, tvrdi da su povrijeđeni i čl. 414. st. 1. te čl. 415. st. 1. ZKP-25 jer je svjedokinji UG omogućeno da bude prisutna čitanju optužnice, čime je također povrijeđeno pravo obrane te su oštećenici stavljeni u povoljniji položaj u odnosu na osuđenika. Da je oštećenica UG zloupotrijebila opisano postupanje prvostupanjskog suda, osuđenik smatra da je vidljivo iz njezinog iskaza s rasprave koji se u velikoj mjeri i obujmu razlikuje od iskaza pred državnim odvjetnikom. Uz sve navedeno, u zahtjevu se tvrdi da se drugostupanjski sud nije očitovao na navode koji se tiču povrede čl. 184. st. 2. ZKP-25 pa je i taj sud povrijedio odredbe čl. 517. st. 1. toč 3. u vezi s čl. 487. st. 1. ZKP -25 jer je ta povreda očito utjecala na presudu. Osuđenik u zahtjevu smatra da mu je takvim postupanjem povrijeđeno pravo na obranu i pravo na pravično suđenje jer je bio onemogućen u ravnopravnom sudjelovanju u postupku i u osporavanju vjerodostojnosti iskaza svjedoka, čime je postupak nepravičan.

7.1. Protivno takvim navodima, dostavljanjem presude osuđeniku na pogrešnu adresu, odnosno adresu ranijeg prebivališta na kojoj žive oštećenici, osuđeniku ni na koji način nije povrijeđeno pravo na obranu, a niti je time ugrožena pravičnost postupka gledano u cjelini. Prije svega, treba napomenuti da je oštećenica UG ispitana u tijeku istrage i tek nakon toga joj je omogućen uvid u spis predmeta pa nema govora o povredi čl. 184. ZKP-25. ŽG je, pak, prvi puta ispitana na raspravi, no, dostavljanje optužnice na adresu na kojoj ona prebiva, (pri čemu u spisu predmeta nema dokaza da ju je ona osobno preuzela niti da ju je pročitala), ne može se smatrati uvidom u spis predmeta, nego da se, eventualno, mogla upoznati sa tijekom istrage i prikupljenim dokazima, pri čemu sadržaj optužnice za nju, kao oštećenicu, ne može biti tajan. Pritom svakako treba imati na umu i to da je ovdje riječ o oštećenicima koji žive u zajedničkom domaćinstvu i koji su u mogućnosti razgovarati o svemu što su proživljavali, a osim toga, radi se o očevicima događaja koji su u više navrata istovremeno bili izloženi osuđenikovom postupanju. Stoga nema povrede čl.184. ZKP- 25. niti prava na osuđenikovu obranu. Eventualno upoznavanje svjedoka -oštećenika sa sadržajem u optužnici, odnosno s iskazima pojedinih od njih, jedino može utjecati na vjerodostojnost tih iskaza, a to je činjenično pitanje. No, činjenice se, kako je to već ranije navedeno, ne mogu pobijati u okviru ovog izvanrednog pravnog lijeka. Pritom na pravičnost postupka u cjelini gledano nije ni od kakvog utjecaja propust drugostupanjskog suda da odgovori na žalbene navode u odnosu na istaknutu povredu odredbe čl. 184. st. 2. ZKP-25, s obzirom da do povrede ove odredbe uopće nije došlo.

7.1.1. Nije povrijeđeno pravo na obranu osuđenika niti zbog toga što je oštećenica UG bila prisutna čitanju optužnice na raspravi. Kao što je to već navedeno, ona je ispitana u tijeku istrage, nakon čega je imala pravo uvida u spis pa onda i u optužnicu. Osim toga, odredbom čl. 51. ZKP-25 propisana su prava oštećenika pa on, između ostaloga, može prisustvovati raspravi i sudjelovati u dokaznom postupku te iznijeti završni govor.

7.2. Također, nisu povrijeđena prava obrane osuđenika niti zbog toga što je sud „..u obrazloženju presude (toč. 25. presude) ocijenio obranu osuđenika kao paušalnu i površnu bez konkretnog osvrtanja na odlučne činjenice..“. Pritom se u zahtjevu tvrdi da sud „…zamjera osuđeniku što nije htio odgovarati na pitanja suda i zastupnice optužbe (unatoč tome što sud navodi da na to ima pravo) pa je sud takvu obranu ocijenio kao neživotnu, nelogičnu i neistinitu, primarno usmjerenom na diskvalifikaciju iskaza oštećenih.“. Prije svega, treba napomenuti da sud osuđeniku ne zamjera to što nije htio odgovarati na pitanja suda i zastupnice optužbe. Naime, kao što je to navedeno i u drugostupanjskoj presudi, prvostupanjski je sud prilikom analize obrane osuđenika naveo da on nije želio odgovarati na pitanja suda i zastupnice optužbe, što je apsolutno njegovo pravo, međutim, da je i iz sadržaja takve obrane razvidno da je ista primarno usmjerena na diskvalifikaciju iskaza žrtve UG, a posljedično i iskaza njihove zajedničke djece, zastupajući tezu da su isti izmanipulirani od strane UG. Dakle, iz navedenih je razloga prvostupanjski sud njegovu obranu cijenio kao neživotnu, nelogičnu i neistinitu, kao i stoga što ista nije potvrđena ostalim dokazima izvedenim u dokaznom postupku, a ne iz razloga što osuđenik nije htio odgovarati na pitanja suda ili optužbe.

7.3. Daljnju povredu prava na obranu osuđenik nalazi u tome što je prilikom ispitivanja HG i PG na dokaznom ročištu od 31. svibnja 2022. sudac istrage obrani uskratio pravo postavljanja pitanja koja se odnose na ŽG i to zato jer ona nije navedena u činjeničnom opisu djela, a kasnije je u optužnici ŽG navedena u obje točke činjeničnog opisa djela kao oštećenica. Premda je obrana u tijeku rasprave predlagala ponovno ispitivanje HG i PG, sud je to odbio pa obrana u ti jeku cijelog postupka nije imala mogućnost ispitati ovo dvoje oštećenika u odnosu na navedenu oštećenicu.

7.3.1. Međutim, niti u navedenom osuđenik nije u pravu. Prije svega, okolnost odbijanja dokaznog prijedloga da se u tijeku rasprave ponovno ispitaju HG i PG osuđenik nije isticao u žalbi protiv prvostupanjske presude pa tu okolnost, u skladu s odredbom čl. 517. st. 2. ZKP-25, ne može isticati ni sada u ovom izvanrednom pravnom lijeku. U odnosu na zabranu postavljanja pitanja vezanih za ošt. LG, nakon uvida u spisu priložene snimke ispitivanja s dokaznog ročišta od 31. svibnja 2022., vidljivo je da obrana oštećeniku HG uopće nije postavljala pitanja u odnosu na tu oštećenicu. S druge strane, obrani nije bilo uskraćeno postavljanje pitanja oštećenici PG u odnosu na događaje vezane za ŽG iz razloga što ona nije bila navedena u pouci o pravima, nego je istražna sutkinja zabranila postavljanje sugestivnog pitanja, nakon čega je pitanje vezano za ŽG preformulirano te je PG na isto odgovorila. Okolnost da LG nije navedena u pouci o pravima, na što upire obrana ističući 42. minutu snimke, samo je uzgred spomenuta, a ne kroz zabranu postavljanja pitanja.

7.4. Pogrešno osuđenik smatra da mu je povrijeđeno pravo na obranu i time što mu je prvostupanjski sud zabranjivao postavljanje pitanja svjedocima o, za obranu, bitnim okolnostima, pri čemu nije obrazlagao razloge zašto su navedena pitanja zabranjena, a što je bio dužan učiniti. Prije svega, prema odredbi čl. 420. st. 3. ZKP-25, predsjednik vijeća je ovlašten strankama zabraniti postavljanje pitanja svjedocima ili vještacima, ako ocjeni da je pitanje nedopušteno u smislu čl. 277. i čl. 289. st. 3. ZKP -25 ili se ne odnosi na predmet, međutim stranka može zahtijevati da o tome ponovno odluči vijeće. Iz zapisnika s rasprava održanih 27. studenog 2023., 27. veljače 2024. i 23. travnja 2024. proizlazi da je sutkinja za mladež doista zabranila postavljanje određenih pitanja svjedocima UG, SG i VG bez da je obrazložila iz kojeg razloga to čini. Međutim, obrana se s takvom odlukom suda očigledno složila jer nije tražila da o tome odlučuje vijeće niti su stavljene primjedbe na sadržaj zapisnika. Osim toga, velika većina postavljenih pitanja nije se odnosila na predmet raspravljanja. Jedino pitanje koje se je odnosilo na predmet je pitanje upućeno ŽG o tome tko je potpisao primitak optužnice. Međutim, zbog svega navedenog u od lomku 7.1. ove presude, taj podatak nije odlučan za postupak i zabranjivanjem postavljanja navedenog pitanja svjedokinji ŽG nije povrijeđeno osuđenikovo pravo na obranu jer odgovor na to pitanje nije mogao utjecati na presudu. Ovo pogotovo stoga što je pitanje vjerodostojnosti iskaza navedene svjedokinje, na što se upire u zahtjevu, činjenično pitanje, zbog čega se, kao što je to već navedeno, ovaj zahtjev ne može podnositi.

8. Osuđenik u zahtjevu tvrdi i da je drugostupanjski sud u obrazloženju svoje odluke propustio ocijeniti žalbene navode protiv prvostupanjske presude koji se odnose na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, zbog čega je povrijedio odredbu čl. 487. st. 1. ZKP-25, čime je ostvarena povreda odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku iz čl. 517. st. 1. toč. 3. ZKP-25.

8.1. Međutim, u navedenom osuđenik nije u pravu jer je Županijski sud u Dubrovniku, kao sud drugog stupnja, na navedene žalbene navode osuđenika odgovorio sasvim jasno, valjano i dostatno, cijeneći sve izvedene dokaze, na temelju kojih je odbio žalbene navode osuđenika (odlomci 8. do 8.3. drugostupanjske presude). Pritom, iako se drugostupanjski sud propustio očitovati na dokumentaciju dostavljenu uz žalbu, a koja se tiče inspekcijskog nadzora Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike od 3. siječnja 2025., to nije od utjecaja na pravomoćnu presudu. Naime, riječ je o dokumentaciji koja je nastala nakon zaključenja rasprave pa stoga nije niti izvedena kao dokaz u ovom postupku, a osim toga, riječ je o nadzoru koji se odnosio na privođenje mjera obiteljsko pravne zaštite od 2020. do 2024., dakle, u razdoblju koje je uslijedilo nakon inkriminiranog razdoblja, pa stoga nije od relevantnog utjecaja. U konačnici, u odnosu na utvrđeno činjenično stanje drugostupanjski je sud prihvatio i argumente suda prvog stupnja.

8.2. Drugo je pitanje osuđenikovo neslaganje s razlozima navedenim u pravomoćnoj presudi, no, to istovremeno ne znači da je drugostupanjski sud povrijedio svoju obvezu iz čl. 487. st. 1. ZKP-25 koja bi bila od utjecaja na presudu. Zapravo se osuđenik ponovno ne slaže s činjeničnim utvrđenjima iz pravomoćne presude, a to, kao što je već prethodno navedeno, ovdje ne može biti predmetom razmatranja.

8.3. S tim u vezi, svakako treba napomenuti da prvostupanjska i drugostupanjska presuda čine cjelinu koja kao takva treba dati pouzdanu osnovu za pravilno presuđenje. Raščlanjujući obrazloženje prvostupanjske presude, vidljivo je da je taj sud opsežno i jasno odgovorio na sva sporna pitanja pa i ona koja su kasnije bila predmetom žalbenog postupka. Kraj takvog obrazloženja u prvostupanjskoj presudi, koje u potpunosti obuhvaća ocjenu svih izvedenih dokaza, drugostupanjski sud nije bio u obvezi ponovno iznositi iste argumente kojima je već prvostupanjski sud odgovorio na sporna pitanja. Naime, prihvaćanje zaključaka danih u prvostupanjskoj presudi ne znači automatski da drugostupanjski sud nije odgovorio na žalbene navode ili da je na njih „paušalno“ odgovorio, već pokazuje da se u žalbi ne iznosi ništa bitno i novo što bi zaključivanje prvostupanjskog suda dovelo u sumnju. Drugačija bi obveza žalbenog suda bila u situaciji da u prvostupanjskoj presudi postoje nedostaci ili nejasnoće u procesu zaključivanja ili utvrđivanja odlučnih činjenica, a to ovdje nije slučaj pa je i ovaj navod zahtjeva neosnovan.

8.4. U konačnici, u odnosu na navode zahtjeva kojima se problematizira vrijeme počinjenja kaznenog djela nasilja u obitelji, upiranjem na, prema obrani, proturječne iskaze svjedoka te mogućnost da su se pojedine radnje odvile prije nego li je to djelo ponovno uneseno u zakon pa da onda te radnje ne predstavljaju kazneno djelo, treba primijetiti da je to djelo činjeno kroz dulje razdoblje koje je završilo 5. veljače 2018., dakle, u vrijeme kada je to djelo već gotovo tri godine postojalo u Kaznenom zakonu. Pritom je i inkriminirano razdoblje od 1. lipnja 2015. do 5. veljače 2018., dakle, vrijeme kada je djelo iz čl. 179.a KZ/11. bilo propisano zakonom. Sve da je neka radnja i bila počinjena prije 30. svibnja 2015. (a što nije utvrđeno u tijeku postupka), kazneno djelo kako je opisano u činjeničnom opisu bi i dalje postojalo, samo bez te radnje. Dakle, ta bi okolnost mogla utjecati na kriminalnu količinu, a ne i na postojanje djela i osuđenikovu kaznenu odgovornost.

9. Osuđenik u zahtjevu podredno napominje da je sjednica drugostupanjskog vijeća održana 12. rujna 2025., dok je iz elektronskog potpisa vidljivo da je sudac Domagoj Raguž presudu potpisao isti dan u 12:52:54 sati, nakon čega je presuda otpremljena. Iz toga osuđenik zaključuje da je u razdoblju od početka radnog vremena sudac izvjestitelj vijeću iznio stanje spisa i žalbene navode koji su opširni, nakon čega je vijeće trebalo vijećati te nakon čega je presudu na osam stranica trebalo napisati. Ovako kratki razmak od vremena održavanja sjednice i vremena kada je presuda napisana, ukazuje da vijeće drugostupanjskog suda nije moglo biti upoznato s cjelokupnim sadržajem spisa i donijeti kvalitetnu odluku. Navedeno, prema mišljenju obrane, ozbiljno pobuđuje sumnju u ozbiljnost postupanja drugostupanjskog suda jer se sve te radnje nisu mogle obaviti u tako kratkom vremenu.

9.1. Međutim, osuđenik propušta imati u vidu da je spis predmeta dostavljen drugostupanjskom sudu uz dopis od 14. travnja 2025. Stoga je sudac izvjestitelj imao sasvim dovoljno vremena ( gotovo pet mjeseci) upoznati se detaljno sa stanjem spisa i svim žalbenim navodima, ali i upoznati članove vijeća sa stanjem stvari tako da ozbiljnost postupanja drugostupanjskog suda nije ni najmanje dovedena u sumnju. Ovo osobito kada se pogleda kvaliteta napisane drugostupanjske presude koja je jasno i dostatno odgovorila na sve žalbene navode koji se tiču odlučnih činjenica u predmetu.

10. Slijedom svega navedenog, u pravomoćnoj presudi nisu ostvarene povrede na koje se upire u zahtjevu pa je osuđenikov zahtjev trebalo odbiti kao neosnovan i, na temelju čl. 519. u svezi s čl. 512. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 130/20. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22., 36/24., 72/25. i 13/26.; dalje: ZKP-26), odlučiti kao u izreci. S obzirom na ovakvu odluku, nije bilo mjesta za primjenu čl. 518. st. 5. ZKP-26, kako je to predloženo u zahtjevu.

Zagreb, 16. travnja 2026.

Predsjednik vijeća

Žarko Dundović