Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-936/2025-3

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sutkinji toga suda Kseniji Jakovčević, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ČO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Marin Buvinić, odvjetnik u Umagu, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANKA d.d., Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320, kojeg zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik u Odvjetničko društvo METELKO, KNEŽEVIĆ & PARTNERI d.o.o., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv rješenja Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Bujama-Buie, poslovni broj P-716/2023-7 od 27. studenog 2024., dana 15. travnja 2026.,

r i j e š i o  j e

I. Uvažava se žalba tuženika i ukida rješenje Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Bujama-Buie, poslovni broj P-716/2023-7 od 27. studenog 2024. te se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovan postupak.

II. O troškovima žalbenog postupka odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskim rješenjem odbijen je kao neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Bujama-Buie.

2. Protiv navedenog rješenja žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/2023, 146/25; dalje: ZPP) s prijedlogom pobijano rješenje ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak, odnosno isto preinačiti sukladno žalbenim navodima uz naknadu troška sastava žalbe.

3. Žalba je osnovana.

4. Ispitujući pobijano rješenje, kao i postupak koji mu je prethodio, ovaj sud nije utvrdio da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. u svezi čl. 381. ZPP-a, a niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju u žalbi ukazuje tuženik jer pobijano rješenje nema nedostataka zbog kojih se ne bi moglo ispitati, odnosno izreka rješenja je razumljiva i ne proturječi sama sebi niti razlozima rješenja te isto sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu proturječni.

5. Sud prvog stupnja utvrdio je po službenoj dužnosti da je odredba čl. 14. Ugovora o kreditu broj [broj kredita] od 23. svibnja 2005. (dalje: Ugovor o kreditu), kojom je ugovoreno da je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta banke (ovdje tuženika), nepoštena odnosno ništetna u smislu odredaba čl. 49.-51. i čl. 55. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14, 110/15) te je na temelju odredbe čl. 19.I Zakona o potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine” 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15, 52/16, dalje: ZPK) odbio tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti istaknut u odgovoru na tužbu.

6. Tuženik u žalbi u bitnom navodi da je pobijano rješenje nezakonito jer prvostupanjski sud pogrešno zaključuje da je odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti Općinskog suda u Rijeci nepoštena. Smatra da se prvostupanjski sud u ovom dijelu postupka nije mogao upuštati u ocjenu nepoštenosti neke ugovorne odredbe, već da je to moguće učiniti samo u kontradiktornom postupku, kao i da prvostupanjski sud nije obavijestio stranke da će odlučivati o nepoštenosti odredbe o prorogaciji nadležnosti bez provođenja kontradiktornog postupka, slijedom čega da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a.

7. U ovom je postupku valjalo primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 96/03, dalje: ZZP) koji je vrijedio u vrijeme zaključenja ugovora, te odredbe Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva) koja je navedenim zakonom implementirana u hrvatski pravni sustav.

8. Osnovano tuženik u žalbi ističe da je Sud Europske Unije u odluci poslovni broj C- 472/11 od 21. veljače 2013. u predmetu Banif Plus Bank Zrt protiv VO i SO, povodom prethodnog pitanja o tumačenju Direktive, izrazio shvaćanje da nacionalni sud može po službenoj dužnosti utvrditi ništetnost pojedinih odredaba potrošačkog ugovora, ali da opće pravilo saslušanja stranaka i kontradiktornost postupka zahtijeva da prije te odluke o toj činjenici obavijesti stranke i pozove ih da se očituju, uvažavajući formalne zahtjeve nacionalnog prava.

9. Navedenim je tumačenjem vezan nacionalni sud koji je postavio prethodno pitanje, ali i svi ostali nacionalni sudovi država članica koji razmatraju jednako pravno pitanje. Stoga slijedi da je prvostupanjski, kao i ovaj drugostupanjski sud, vezan citiranim tumačenjem Suda EU.

10. Uzimajući u obzir navedeno, budući da sud prvog stupnja nije pozvao stranke da se u podnescima ili na pripremnom ročištu očituju u pogledu ništetnosti odredbe čl. 14. Ugovora o kreditu, već je odluku donio po službenoj dužnosti bez da su se stranke o tome prethodno izjasnile, slijedi da nije poštivano načelo kontradiktornosti postupka te je tuženiku onemogućeno raspravljanje pred sudom u smislu odredbe čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a u svezi čl. 381. ZPP-a.

11. Stoga je na temelju odredbe čl. 380. st. 3. ZPP-a odlučeno kao pod točkom I. izreke ovog rješenja.

12. U ponovnom postupku prvostupanjski će sud, sukladno naprijed navedenom, pozvati stranke da se očituju o sporazumu o nadležnosti sadržanom u odredbi čl. 14. Ugovora o kreditu i potom donijeti novu, na zakonu osnovanu odluku.

13. Sukladno odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a ostavljeno je da se o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka odluči u konačnoj odluci.

U Zagrebu 15. travnja 2026.

Sutkinja:

Ksenija Jakovčević