Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-10/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sutkinji toga suda Kseniji Jakovčević, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice KŽJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Marijanu Fosin, odvjetniku u Varaždinu, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANKA d.d., Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćniku Damiru Metelku, odvjetniku u Odvjetničko društvo METELKO, KNEŽEVIĆ & PARTNERI d.o.o., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv rješenja Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj P-389/2023-8 od 20. studenog 2025., dana 15. travnja 2026.,

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj P-389/2023-8 od 20. studenog 2025.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskim rješenjem odbijen je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Čakovcu kao neosnovan.

2. Protiv navedenog rješenja žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/2023, 146/25; dalje: ZPP) s prijedlogom pobijano rješenje ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak, odnosno isto preinačiti sukladno žalbenim navodima uz naknadu troška sastava žalbe.

3. Žalba je neosnovana.

4. Ispitujući pobijano rješenje, kao i postupak koji mu je prethodio, ovaj sud nije utvrdio da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a u svezi čl. 381. ZPP-a.

5. Sud prvog stupnja utvrdio je da je odredba Ugovora o kreditu broj 5102178057 od 5. siječnja 2005. (dalje: Ugovor o kreditu) kojom je ugovoreno da je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta banke (ovdje tuženika) nepoštena u smislu odredaba čl. 81. st. 1. i 2. te čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 96/03, dalje: ZZP) i Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva) te je primjenom odredbe čl. 59. ZPP-a i 19.I Zakona o potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine” 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15, 52/16, dalje: ZPK) utvrdio da je u ovoj pravnoj stvari mjesno nadležan i odbio prigovor mjesne nenadležnosti.

6. Tuženik u žalbi u bitnom navodi da je pobijano rješenje nezakonito jer prvostupanjski sud pogrešno zaključuje da je odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti Općinskog suda u Rijeci nepoštena. Smatra da se prvostupanjski sud u ovom dijelu postupka nije mogao upuštati u ocjenu nepoštenosti neke ugovorne odredbe, već da je to moguće učiniti samo u kontradiktornom postupku. Navodi da je počinjena i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a jer prvostupanjski sud nije obavijestio stranke da će odlučivati o nepoštenosti odredbe o prorogaciji nadležnosti bez provođenja kontradiktornog postupka.

7. Prije svega, valja navesti da tuženik neosnovano ukazuje na povredu iz čl. 354. st. 2. točke 6. ZPP jer istom nije zbog nezakonitog postupanja suda, a osobito propuštanjem dostave, onemogućeno da raspravlja pred sudom, budući da se tuženik na navode tužitelja u svezi ništetnosti prorogacijske klauzule očitovao podneskom od 13. listopada 2023. (list 573-721 spisa) stoga slijedi da je, suprotno žalbenim navodima, prije odlučivanja o prigovoru mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda proveden kontradiktorni postupak.

8. Nadalje, prvostupanjski sud nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju u žalbi ukazuje tuženik jer pobijano rješenje nema nedostataka zbog kojih se ne bi moglo ispitati, odnosno izreka rješenja je razumljiva i ne proturječi sama sebi niti razlozima rješenja te isto sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu proturječni.

9. Tužiteljica u ovom postupku zahtijeva isplatu preplaćenog na ime ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, stoga je prvostupanjski sud i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, a suprotno žalbenim navodima tuženika, imajući u vidu da tuženik uz istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti nije tvrdio niti dokazivao da se o ugovornoj odredbi o nadležnosti suda prema sjedištu banke pojedinačno pregovaralo, pravilno zaključio da je odredba čl. 14. Ugovora o kreditu nepoštena, odnosno ništetna u smislu odredaba čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 87. st. 1. ZZP-a. Predmetni je Ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu pa se posljedično, prema zakonskoj presumpciji, ima smatrati da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranke u postupku nisu pregovarale, odnosno da tužiteljica nije imala mogućnost utjecati na sadržaj odredbe o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti Općinskog suda u Rijeci koja, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, izaziva znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice kao potrošača, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud. Tužiteljica bi radi zaštite svojih prava, u slučaju vođenja parničnog postupka pred Općinskim sudom u Rijeci, udaljenog oko 240 km od njezinog prebivališta, kao financijski znatno slabija strana, bila izložena dodatnim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena u odnosu na tuženika čije se sjedište nalazi upravo u Rijeci.

10. U odnosu na žalbeni navod tuženika da se nepoštenost ugovorne odredbe procjenjuje tako da se uzme u obzir priroda robe ili usluga na koju se ugovor odnosi u vrijeme kada je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora ili nekog drugog ugovora o kojem on ovisi, valja navesti da je predmetni Ugovor o kreditu tužiteljica sklopila kao korisnica kredita s tuženikom kao bankom za iznos od 92.850,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti s rokom vraćanja od 360 mjeseci u anuitetima, i to za kupnju nekretnine (stambeni kredit). Uzimajući u obzir nespornu okolnost postojanja pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu radi zaštite interesa i prava potrošača, a u kojim presudama je jasno utvrđeno kako su banke, a među njima i ovdje tuženik, kojom se glavnica duga veže uz švicarski franak, ovaj sud smatra da i navedene okolnosti ukazuju na to da je predmetna odredba čl. 14. Ugovora o kreditu ništetna.

11. Stoga je valjalo zaključiti da u konkretnom slučaju nije sklopljen valjani sporazum o mjesnoj nadležnosti u smislu odredbe čl. 70. ZPP-a.

12. Ujedno, iz Zaključka sa sastanka Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske s predsjednicima Građanskih odjela županijskih sudova od 5. studenog 2020. posl. broj Su IV-308/2020, slijedi da je prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo, a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača te ostale relevantne okolnosti.

13. S obzirom na navedeno, u konkretnom je slučaju prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbu čl. 59. ZPP-a, prema kojoj je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi.

14. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu nedvojbeno proizlazi da je isti sklopljen u Čakovcu, odnosno u svezi djelatnosti poslovne jedinice tuženika u Čakovcu, stoga je u ovom postupku pored Općinskog suda u Rijeci kao suda registriranog sjedišta tuženika mjesno nadležan i Općinski sud u Čakovcu na čijem se području nalazi poslovna jedinica tuženika povodom čije djelatnosti je nastao predmetni spor. Imajući u vidu da se u ovom postupku radi o sporu u kojem tužiteljica zahtijeva povrat iznosa koji smatra da je preplaćen na temelju ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi sadržanih u Ugovoru o kreditu, to se smatra da je spor nastao u povodu djelatnosti poslovne jedinice koja je u ime tuženika potpisala predmetni Ugovor o kreditu.

15. Žalbeni navodi kojima tuženik otklanja primjenu čl. 59. ZPP-a, pri čemu se poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Grl-516/2007, nisu osnovani. Naime, odredbom čl. 59. ZPP-a izričito je propisana izberiva mjesna nadležnost suda prema poslovnoj jedinici pravne osobe. Dakle, mjesna nadležnost nije vezana isključivo uz registriranu poslovnu jedinicu, pa činjenica da poslovna jedinica tuženika u kojoj je sklopljen ugovor o kreditu nije upisana u sudski registar nije od značaja za ocjenu pravilne primjene čl. 59. ZPP-a, već je bitno da je navedeni ugovor sklopljen u toj poslovnoj jedinici ili drugoj organizacijskoj cjelini tuženika i u okviru djelatnosti poslovanja te organizacijske cjeline (tako i ovaj sud u odluci poslovni broj Gž- 5350/2024-3 od 12. ožujka 2025.).

16. Izbor je stoga na strani tužiteljice koja je podnijela tužbu Općinskom sudu u Čakovcu pa je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda pravilno odbijen kao neosnovan.

17. Slijedom svega navedenog, primjenom čl. 380. toč. 2. ZPP-a odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 15. travnja 2026.

Sutkinja:

Ksenija Jakovčević