REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-1570/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i Jadranke Anić -Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GH, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Sanela Prša, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Zlatko Knezović, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Knezović & Partneri j.t.d., Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o prijedlogu za dopuštenje revizije tuženika protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž-685/2025-2 od 17. prosinca 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1815/2024-16 od 16. srpnja 2025., u sjednici održanoj 15. travnja 2026.,

r i j e š i o  j e:

I. Prijedlog za dopuštenje revizije tuženika u dijelu koji se odnosi na pravna pitanja se odbija.

II. Prijedlog za dopuštenje revizije tuženika u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih prava se odbacuje.

Obrazloženje

1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv drugostupanjske presude naznačivši u njemu pitanja za koje smatra da su pravna pitanja važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava u sudskoj praksi u smislu članka 385.a stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155,23 i 146/25, dalje: ZPP), a smatra da mu reviziju treba dopustiti i na temelju stavka 2. toga članka zato što mu je, prema njegovu mišljenju, povrijeđeno temeljno ljudsko pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ br. 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 76/10, 85/10 i 5/14, dalje: Ustav) i člankom 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ br. 18/1997, 6/1999, 14/2002, 13/2003, 9/2005, 1/2006, 2/2010 i 13/2017, dalje: Konvencija).

2. Tužitelj nije odgovorio na prijedlog za dopuštenje revizije.

3. Prijedlog za dopuštenje revizije djelomično je neosnovan i djelomično nedopušten.

4. Tuženik je u prijedlogu za dopuštenje revizije naznačio sljedeća pitanja:

„i. Je li odredba ugovora o kreditu na temelju koje je banka prije isplate kredita naplatila potrošaču trošak njegove obrade u postotnom iznosu glavnice, nepoštena ugovorna odredba u smislu članka 81. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03) ako banka potrošaču nije specificirala strukturu tog troška? ii. Jesu li odredbe člana 1066. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05., dalje u tekstu: ZOO 78).i članka 173. Zakona o bankama (Narodne novine, broj 84/2002) valjani pravni temelj za ugovaranje odredbe ugovora o kreditu na osnovi koje banka prije isplate kredita ima pravo naplatiti potrošaču troškove obrade kredita u postotnom iznosu glavnice?

iii. Je li odredba ugovora o kreditu na temelju koje je banka prije isplate kredita naplatila potrošaču trošak njegove obrade u postotnom iznosu glavnice, neodređena i neodrediva ugovorna odredba?

iv. Je li odredba potrošačkog ugovora o kreditu (u konkretnom slučaju odredba o naknadi za obradu kredita) jasna, razumljiva i lako uočljiva u smislu čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) ukoliko iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da je tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu u dovoljnoj mjeri obaviješten o učincima ugovaranje iste?

v. Primjenjuje li se pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda RH br. SuIV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., prema kojemu petogodišnji restitucijski zastarni rok počinje teći s danom pravomoćnog utvrđenja ništetnosti, na situacije u kojima je zastara u razdoblju do 30. siječnja 2020. zastara već nastupila sukladno članu 360 . i 371. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, 35/2005)?“.

5.1. Citirana pitanja nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni jer je riječ o pitanjima glede kojih pobijana odluka ne odstupa od ustaljene prakse revizijskoga suda, odnosno, pravnih shvaćanja zauzetih u odlukama ovoga suda broj Rev-308/22 od 19. travnja 2022., Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019., Rev-715/2024-3 od 22. svibnja 2024., Rev-673/2023 od 13. veljače 2024., Revd- 74/2023-2 od 17. siječnja 2023. i drugima. Tuženik pak ničim ne obrazlaže zašto bi takvu praksu trebalo mijenjati i zašto bi se radilo o pitanjima važnima za razvoj prava u sudskoj praksi.

5.2. Zato je na temelju članka 389.b stavka 1. ZPP odlučeno kao u točki I. izreke.

6.1. Tuženik smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zato što drugostupanjski sud nije odgovorio na njegove odlučne žalbene navode. Iz obrazloženja drugostupanjske presude i sadržaja onoga što je tuženik dostavio uz prijedlog za dopuštenje revizije proizlazi da je ta tuženikova tvrdnja neosnovana.

6.2. Tako tuženik nije učinio vjerojatnim da mu je u postupku povrijeđeno Ustavno i Konvencijsko pravo na pravično suđenje te je na temelju članka 389.a stavka 4. ZPP odlučeno kao u točki II. izreke.

Zagreb, 15. travnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Renata Šantek