REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-726/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i Jadranke Anić -Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ĐJ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Dražen Štivić, odvjetnik u Županji, protiv tuženika Republike Hrvatske, OIB 52634238587, kojeg zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Vinkovcima, radi isplate, odlučujući o prijedlogu za dopuštenje revizije tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž-317/2025-3 od 9. rujna 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Vinkovcima, Stalne službe u Županji, poslovni broj P-223/2024-229 od 21. ožujka 2024., u sjednici održanoj 15. travnja 2026.,

r i j e š i o  j e:

I. Prijedlog za dopuštenje revizije tužiteljice u dijelu koji se odnosi na pravna pitanja se odbija.

II. Prijedlog za dopuštenje revizije tužiteljice u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih ljudskih prava se odbacuje.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je podnijela prijedlog za dopuštenje revizije protiv drugostupanjske presude naznačivši u njemu pitanja za koje smatra da su pravna pitanja važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava u sudskoj praksi u smislu članka 385.a stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155,23 i 146/25, dalje: ZPP), a smatra da joj reviziju treba dopustiti i na temelju stavka 2. toga članka zato što su joj, prema njenu mišljenju, povrijeđena temeljna ljudska prava zajamčena Ustavom Republike Hrvatske („Narodne novine“ br. 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 76/10, 85/10 i 5/14, dalje: Ustav) i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine

- Međunarodni ugovori“ br. 18/1997, 6/1999, 14/2002, 13/2003, 9/2005, 1/2006, 2/2010 i 13/2017, dalje: Konvencija) i to pravo na pravično suđenje, pravo vlasništva i pravo na djelotvoran pravni lijek.

2. U odgovoru na prijedlog za dopuštenje revizije tuženik je predložio ovom sudu da ga odbije ili odbaci.

3. Prijedlog za dopuštenje revizije djelomično je neosnovan i djelomično nedopušten.

4. Pravomoćnom prvostupanjskom presudom donesenom u ovom postupku odbijeni su tužbeni zahtjev i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tužiteljice, oba za isplatu određenih novčanih svota, te je odbijen tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova na teret tužiteljice (tako je faktično odlučeno da svaka stranka snosi svoje parnične troškove). Tužiteljica je postupak nastavila nakon smrti svoga prednika ŽJ kao prvotnoga tužitelja te tužbene zahtjeve zasniva na tvrdnji da je tuženik imao koristi od posjedovanja autobusa koji je bio u vlasništvu njenoga prednika i koji je tijekom 1992. godine Hrvatska vojska oduzela od osobe kojoj ga je njen prednik povjerio na čuvanje.

5. Tužbeni su zahtjevi odbijeni nakon zaključka prvostupanjskoga suda da je predmetni autobus prednik tužiteljice ostavio u Hrvatskoj te je tako ostavljen prepoznat kao napušteno vozilo, pa je stavljen pod carinski nadzor, dok se ne pronađe vlasnik, a s obzirom na to da vlasnik nije pronađen, s autobusom se postupalo u skladu s Carinskim zakonom, što znači da je autobus preuzet na temelju zakonom propisane procedure, postupak je proveden onako kako je bilo regulirano Carinskim zakonom te je konačno rješenjem Komisije Vlade Republike Hrvatske za ustupanje bez naknade robe oduzete u carinskom prekršajnom postupku Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske ustupljen bez naknade kao roba oduzeta u carinskom prekršajnom postupku i potom prodan. Prvostupanjski se sud poziva na članke 96., 98., 100, 101. i 367. stavak 1. Carinskog zakona („Narodne novine“ br. 53A, 64/91, 33/92, 49/92, 26/93, 89/93 i 196/93, dalje: CZ). Zato nižestupanjski sudovi zaključuju da je predmetni autobus kao napuštena stvar postao vlasništvo tuženika pa tuženik kao pošteni posjednik nije dužan tužiteljici ništa platiti po osnovi na kojoj ona zasniva tužbene zahtjeve.

6.1. Tužiteljica je u prijedlogu za dopuštenje revizije naznačila pitanja:

„1- čini li drugostupanjski sud povredu prava na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. stavak 1. Ustava, kao i povredu čl. 354. st. 2. toč. 11. u vezi sa čl. 354. st. 1. vezano za čl. 7. st. 2. ZPP kada svoju odluku utemelji na činjeničnom stanju koje ne postoji u predmetu, niti je takvo činjenično stanje sud prvog stupnja utvrdio? 2- je li sud može odbiti tužbeni zahtjev zbog nedostatka aktivne legitimacije stavljajući tužitelju na teret da nije dokazao aktivnu legitimaciju, a istovremeno odbijajući provesti dokaze predložene od strane tužitelja na navedene okolnosti saslušanjem svjedoka i uvidom u dokumentaciju?

3.- je li za stjecanje vlasništva nad motornim vozilom nužno prijenos vlasništva evidentirati u registru motornih vozila i u vezi s tim je li valjan usmeni pravni posao o prijenosu prava vlasništva nad motornim vozilom predajom u posjed istog vozila stjecatelju s očitovanom voljom vlasnika na to da njegovo vlasništvo prijeđe na stjecatelja?

4.- može li Republika Hrvatska postati pošteni posjednik i vlasnik motornog vozila u situaciji kada je došlo do oduzimanja motornog vozila od strane državnih tijela (policije) i takvo vozilo Republika Hrvatska jednostranim upravnim rješenjem, u postupku u kojem vlasnik vozila nije sudjelovao, dodijeli takvo vozilo na korištenje nekom državnom tijelu, a da prije toga nije proveden postupak propisan čl. 101. Carinskog zakona (“Narodne novine” br. 53/A/91, 64/91, 33/92, 40/92, 61/92, 26/93 i 60/63 – u daljnjem tekstu: CZ) kojim je propisana procedura kod oduzimanja vozila u vlasništvu stranog državljana, na način da se utvrditi njegov identitet (ako je poznat ili se njegov identitet može utvrditi temeljem registarskih tablica i isprava nađenih u vozilu), te da je u takvom slučaju Carinarnica dužna u roku od sedam dana obavijestiti diplomatsko ili konzularno predstavništvo države čiju registraciju nosi vozilo, te zatražiti od predstavništva da pozove vlasnika na preuzimanje vozila u roku od tri mjeseca od primitka obavijesti diplomatsko-konzularnog predstavništva, a ukoliko vlasnik vozila ne preuzme ili ne izveze vozilo u roku od četiri mjeseca od dana dostavljanja pismenog zahtjeva Carinarnice diplomatsko-konzularnom predstavništvu, Carinarnica će vozilo izložiti prodaji?“.

6.2. Prva dva citirana pitanja nisu važna pravna pitanja u smislu članka 385.a stavka 1. ZPP. Tom je zakonskom odredbom propisano da će Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustiti reviziju ako se u povodu nje može očekivati odluka o pravnome pitanju koje su nižestupanjski sudovi u tom sporu razmatrali. Drugostupanjski sud nije razmatrao to povrjeđuje li temeljna ljudska prava stranke u postupku i čini li bitne povrede odredaba parničnoga postupka ako „svoju odluku utemelji na činjeničnom stanju koje ne postoji u predmetu, niti je takvo činjenično stanje sud prvog stupnja utvrdio“ (kako to tužiteljica tvrdi u prvom citiranom pitanju da se u ovom slučaju dogodilo), odnosno, nižestupanjski sudovi nisu razmatrali to mogu li ustvrditi da stranka nije uspjela dokazati tvrdnju o određenoj činjenici kada su odbili izvesti dokaze koje je stranka predložila (kako se to tvrdi u drugom citiranom pitanju). U vezi s navedenim postupovnim situacijama nižestupanjski nisu iznijeli nikakvo pravno shvaćanje, pa se ne može reći da su u vezi s onim što se problematizira u prva dva citirana pitanja nižestupanjske odluke zasnovane na nekom pravnom shvaćanju koje nije u skladu s pravnim shvaćanjem revizijskoga suda, kako to tužiteljica tvrdi u prijedlogu za dopuštenje revizije. Tim pitanjima tužiteljica, zapravo, ukazuje na u postupku navodno počinjene povrede temeljnih ljudskih prava, dopunjujući tako ostale tvrdnje o tom zakonskom razlogu kao temelju za podnošenje prijedloga za dopuštenje revizije. Zato ova pitanja valja razmotriti zajedno s ostalim tvrdnjama o povredi temeljnih ljudskih prava.

6.3. Na treće se citirano pitanje ne može odgovoriti donošenjem pravnoga shvaćanja koje bi vrijedilo za sve slučajeve koji se tiču načina utvrđivanja vlasništva motornoga vozila na temelju pravnoga posla pa se već zbog toga ne radi o važnom pravnom pitanju u smislu članka 385.a stavka 1. ZPP. Ipak, valja reći i to da nižestupanjski sudovi i ne tvrde u ovom slučaju da je tužiteljica vlasništvo njenoga prednika mogla dokazati jedino ispravom – evidencijom iz registra motornih vozila, a druga je stvar to što su zaključili da tužiteljica nije dokazala da je njen prednik bio vlasnik autobusa o kojemu je riječ. Razloge za utvrđenje takvoga činjeničnog stanja prvostupanjski je sud dostatno obrazložio (točka 57. obrazloženja prvostupanjske presude). Također, valja reći i to da se zaključak sudova o neosnovanosti tužbenih zahtjeva prije svega zasniva na utvrđenju da je tuženik bio pošteni posjednik predmetnoga autobusa, iz čega bi se dalo zaključiti da bi nižestupanjske odluke o tužbenim zahtjevima bile jednake i da je tužiteljica dokazala vlasništvo svoga prednika. Zato treće citirano pitanje nije važno ni za odluku u sporu.

6.4. Četvrto citirano pitanje nije važno za odluku u sporu, pa kao takvo nije važno pravno pitanje u smislu članka 385.a stavka 1. ZPP. To zato jer polazi od u njemu ugrađenih činjeničnih tvrdnji koje u postupku nisu utvrđene, konkretno, da je predmetni autobus tužiteljičinu predniku neovlašteno oduzela policija, da je po pronalasku autobusa bilo moguće utvrditi tko mu je vlasnik, odnosno, da u ovom slučaju nije proveden postupak propisan člankom 101. CZ.

6.5. Zbog svega navedenog pitanja koja je tužiteljica u prijedlogu za dopuštenje revizije naznačila ne mogu biti važna ni za razvoj prava u sudskoj praksi.

6.6. Zato je na temelju članka 389.b stavka 1. ZPP odlučeno kao u točki I. izreke.

7.1. Tvrdnju o povredi Ustavnoga i Konvencijskoga prava na pravično suđenje tužiteljica obrazlaže pozivanjem na to da nižestupanjske presude nisu valjano obrazložene. Obrazloženje prvostupanjske presude, međutim, sadrži sve ono što je propisano člankom 338. stavkom 4. ZPP, odnosno, prvostupanjski je sud jasno i neproturječno obrazložio što u postupku smatra spornim, kako je ocijenio dokaze i što je na temelju izvedenih dokaza utvrdio te koje je materijalno prvo na utvrđene činjenice primijenio.

7.2. Neosnovano tužiteljica tvrdi da joj je „nametnut pretjeran teret dokaza“ jer iz spisa predmeta proizlazi da je prema tužiteljici sud postupao upravo u skladu s pravilima o teretu dokazivanja sadržanima u ZPP-u. Netočna je i njena tvrdnja da je „tuženik uživao povlašten (dominantan) položaj u ovome predmetu“. Iz onoga što je tužiteljica uz prijedlog za dopuštenje revizije dostavila ne proizlazi da joj u postupku nije omogućeno da iznosi svoje tvrdnje i da ih dokazuje, kao i da pobija tvrdnje protivne stranke. Odbijanje izvođenja dokaza saslušanjem jednoga svjedoka kao i uvidom u ispravu koju je taj svjedok sastavio ne znači automatski i onemogućavanje dokazivanja tužiteljici, osobito u situaciji kada tužbeni zahtjev nije odbijen samo na temelju zaključka o nedokazanome vlasništvu predmetnoga autobusa (a ti su dokazi bili usmjereni na dokazivanje te činjenice) već i zbog drugih razloga, kako je to prethodno ovdje obrazloženo.

7.3. Tužiteljica povredu prava na pravično suđenje nalazi i u tome što je, u stadiju postupka prije donošenja predmetne drugostupanjske presude, kada je revizijski sud odlučivao o tuženikovoj reviziji podnesenoj protiv prethodne drugostupanjske presude donesene u ovom postupku, navodno „sudac evidentičar toga suda, nakon što je nadležno sudsko vijeće donijelo odluku vratio predmet nadležnom sudskom vijeću s uputom da odluka koju je nadležno sudsko vijeće donijelo nije u skladu sa sudskom praksom, kojim postupanjem je sudac evidentičar, kao sudac koji nije bio član nadležnog sudskog vijeća, izravno utjecao na odluku nadležnog sudskog vijeća“. Ta tvrdnja, međutim, ne proizlazi iz onoga što je tužiteljica dostavila uz prijedlog za dopuštenje revizije.

7.4. Pravilno tužiteljica ukazuje na to da je drugostupanjski sud djelomično pogrešno shvatio od kojih činjeničnih navoda tužiteljica zapravo polazi pri obrazlaganju svojih zahtjeva. Konkretno, drugostupanjski sud u točki 21. obrazloženja svoje presude smatra da „tužitelj tvrdi kako je u postupku utvrđeno da je tužitelj doista ostavio vozilo kod M.H. koji se njime neovlašteno koristio pa ga je policija oduzela 13. listopada 1993. i o tome obavijestila Carinarnicu Osijek, te da je protiv M.H. vođen prekršajn i carinski postupak koji je prekinut rješenjem od 27. siječnja 2024., jer je isti odselio u Njemačku“ ne shvativši da je sve navedeno tek citat iz jedne od sudskih odluka na koje se tužiteljica u žalbi pozvala pokušavajući ukazati na sudsku praksu za koju smatra da je primjenjiva i u ovome postupku. To ipak drugostupanjsku presudu ne čini nerazumljivom i proturječnom jer je u svemu ostalome drugostupanjski sud kod ispitivanja prvostupanjske presude pošao od činjeničnoga stanja istovjetnoga onome koje je utvrdio prvostupanjski sud. Zato tužiteljici nije oduzeto pravo na djelotvoran pravni lijek, kako to ona tvrdi.

7.5. Tvrdnje o povredi prava vlasništva tužiteljica zasniva na drukčijem činjeničnom stanju od onoga koje je u postupku utvrđeno, odnosno, na onim činjenicama, koje bi, da su utvrđene, doista mogle dovesti do prihvaćanja tužbenoga zahtjeva. Međutim prvostupanjski je sud, pravilno, materijalno pravo primijenio na činjenično stanje koje proizlazi iz izvedenih dokaza, a ne na ono kako ga vidi neka od stranaka u postupku.

7.6. S obzirom na navedeno, tužiteljica nije učinila vjerojatnima tvrdnje o povredi Ustavnih i Konvencijskih prava pa je na temelju članka 389.a stavka 4. ZPP odlučeno kao u točki II. izreke.

Zagreb, 15. travnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Renata Šantek