REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-348/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Ivana Vučemila člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari prvotužitelja MĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], drugotužitelja LĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trećetužitelja ŽĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], četvrtotužitelja ŠĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], petotužitelja GĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], šestotužitelja RĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], sedmotužitelja TĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], osmotužitelja OĆ iz [adresa] 13, OIB: [osobni identifikacijski broj] i devetotužitelja BĆ iz [adresa], O IB: [osobni identifikacijski broj], svi zastupani po punomoćniku Željki Kupčerić-Trcović, odvjetnici iz Valpova, protiv tužene Republike Hrvatske za Ministarstvo obrane, OIB:52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Velikoj Gorici, Građansko-upravnom odjelu, radi isplate, odlučujući o reviziji svih tužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovnog broja Gž R-79/2024-3 od 4. lipnja 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalna služba u Ivanić-Gradu poslovni broj Pr- 96/2019-60 od 30. lipnja 2023., ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj Pr- 76/2023-4 od 3. siječnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 14. travnja 2026.,

r i j e š i o  j e:

Revizija se prihvaća, preinačava presuda Županijskog suda u Rijeci poslovnog broja Gž R-79/2024-3 od 4. lipnja 2025. u dijelu pod toč. I. izreke kojim je potvrđena presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalne službe u Ivanić-Gradu poslovni broj Pr-96/2019-60 od 30. lipnja 2023., ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj Pr- 76/2023-4 od 3. siječnja 2024., u dijelu pod toč. II. izreke i rješava se:

Prihvaća se žalba svih tužitelja protiv presude Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalna služba u Ivanić-Gradu poslovni broj Pr-96/2019-60 od 30. lipnja 2023., ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj Pr-76/2023-4 od 3. siječnja 2024., u dijelu pod toč. II. izreke te se u tom dijelu ta prvostupanjska presuda preinačava i rješava se:

Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom odbijen tužbeni zahtjev za isplatu 27.494,24 eura prvotužitelju, 14.677,86 eura drugotužitelju, 33.932,47 eura trećetužitelju, 16.461,77 eura četvrtotužitelju, 39.924,02 eura petotužitelju, 52.154,71 eura šestotužitelju, 36.069,82 eura sedmotužitelju, 36.102,15 eura osmotužitelju i 34.184,30 eura devetotužitelju, svima sa zateznim kamatama koje na pojedinačne iznose od tih glavničnih iznosa teku kako je navedeno u izreci presude (toč. I. izreke) te je naloženo tužiteljima naknaditi tuženoj trošak postupka u visini 83.209,87 eura (toč. II. izreke).

2. Drugostupanjskom je presudom odbijena žalba svih tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda (toč. I. izreke drugostupanjske presude) te je odbijen zahtjev svih tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka (toč. II. izreke drugostupanjske presude).

3. Ovaj sud je rješenjem broj Revd-4606/2025-2 od 10. studenog 2025. dopustio tužiteljima izjavljivanje revizije protiv drugostupanjske presude u dijelu u kojem je potvrđena prvostupanjska presuda u toč. II. izreke zbog sljedećeg pravnog pitanja:

„Je li sud prilikom odmjeravanja troškova postupka Republici Hrvatskoj po osnovi zastupanja po državnom odvjetništvu, sukladno odredbi čl. 154. st.1. u svezi s čl. 163. Zakona o parničnom postupku dužan ocijeniti predstavlja li dosuđeni iznos nerazmjeran teret za protivnu stranku, a s obzirom na to da se radi o troškovima koji nisu stvarno nastali, vodeći računa o zaključcima Europskog suda za ljudska prava u presudama od 6. rujna 2016. Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske, zahtjev broj 75152 te od 18. srpnja 2013. Klauz protiv Hrvatske, zahtjev broj 28963/10 u primjeni odredbi čl. 6. st.1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, bez obzira na ishod spora?“.

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv navedene drugostupanjske presude, u dijelu u kojem im je dopušteno prethodno navedenim rješenjem, svi su tužitelji podnijeli reviziju u smislu čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), zbog pravnog pitanja zbog kojeg im je dopuštena.

5. Odgovor na reviziju nije podnesen.

6. Revizija je osnovana.

7. Na temelju čl. 391. st. 3., u svezi čl. 400. st. 2. ZPP, revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

8. Predmet spora u ovom, revizijskom stadiju postupka, svodi se na problematiku troška postupka te je prvenstveno za primijetiti da su nižestupanjski sudovi primjenom izričitih odredbi ZPP kojima se uređuje pitanje troška postupka – konkretno čl. 154. st. 1. ZPP, koja u biti određuje da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci naknaditi troškove parničnog postupka – naložili svim tužiteljima naknaditi tuženoj cjelokupne troškove postupka, a to imajući u vidu potpuni neuspjeh ijednog od tužitelja u pogledu glavnog dijela tužbenog zahtjeva.

9. Takva odluka doista predstavlja dosljednu primjenu načela gubitnik plaća (provedenog u zakonodavstvo člankom 54. st. 1. ZPP), kojima se sudovi primarno i trebaju voditi prilikom odlučivanja o troškovima postupka i koje načelo predstavlja polazišni pravni pristup, no koji se u određenim (dolje navedenim) slučajevima ipak mora preispitati u svjetlu postojanja suprotstavljenih prava (na mirno uživanje imovine i pristup sudu) koja stranka opterećena troškovima postupka (koji mogu nastati primjenom tog načela) eventualno uživa u okvirima konkretnog slučaja.

10. Tako je Europski sud za ljudska prava u odluci Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske (Zahtjev broj 72152, presuda od 6. rujna 2016.) prepoznao određene situacije u kojima se ne može ne uzeti u obzir da odluka o trošku postupka, iako utemeljena na izričitim i načelno prihvatljivim zakonskim odredbama (načelno prihvatljivim u svjetlu Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda – "Narodne novine – Međunarodni ugovori" broj: 18/1997., 6/1999., 14/2002., 13/2003., 9/2005., 1/2006., 2/2010. i 13/2017.: dalje: Konvencija), zadire u pravo vlasništva stranke koja se tim troškovima opterećuje, odnosno u njezino pravo na mirno uživanje imovine zajamčeno čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvencije. I revizijski je sud u nizu odluka (tako one poslovnih brojeva Rev-641/2023-3 od 17. listopada 2023., Rev-89/2021-2 od 2. ožujka 2021., Rev-847/2024-2 od 2. srpnja 2024., Rev-1124/2023-2 od 14. svibnja 2024.), u sporovima u kojima se kao protivna strana pojavljuje Republika Hrvatska zastupana po Državnom odvjetništvu, prepoznao potrebu preispitivanja odluke nižestupanjskih sudova u pogledu troška postupka primjenom testa razmjernosti miješnja u pravo na mirno uživanje vlasništva i pravna na pristup sudu, koji je razrađen (i) u odluci Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske.

11. Ovaj sud dalje primjećuje da se u ovom postupku radi o radnom sporu radi isplate dodatka na plaću djelatnih vojnih osoba. Kao protivna stranka se u ovom pojavljuje Republika Hrvatska zastupana po Državnom odvjetništvu te je u njezinu korist određena naknada troškova postupka. Ti troškovi postupka su određeni u iznosima koji već prima facie ne predstavljaju neznatne ni male iznose, nego iznose koji (razumno je i životno očekivati, osobito uzeći u obzir činjenicu da su tužitelji djelatne vojne sobe, dakle, za pretpostaviti je, osobe mjesečnih redovnih primanja koja ne dosežu razmjerno velike iznose) – mogu predstavljati nerazmjerno velika opterećenja za tužitelje.

12. Uzimajući u obzir sve elemente naznačene u prethodnoj točki obrazloženja, ovaj sud ocjenjuje da u tim okolnostima nije izostala obveza sudova sagledavanja odluke o trošku postupka u svjetlu kriterija navedenih u odluci Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske i razmatranja je li dosljednom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP i dosudom punog iznosa zastupanja Republici Hrvatskoj zastupanoj po Državnom odvjetništvu došlo do nedopuštenog miješanja u pravo tužiteljā na mirno uživanje imovine u smislu čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju, kao i čl. 48. st. 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ br. 56/1990, 135/1997, 113/2000, 28/2001, 76/2010, 5/2014 – dalje: Ustav), kao i povrede prava na pristup sudu koje izvire iz čl. 6. st. 1. Konvencije i čl. 29. Ustava.

13. U tom smislu ovaj sud upućuje i na svoju odluku poslovnog broja Rev-641/2023-3 od 17. listopada 2023. u kojoj je navedeno:

„[…] 13. Imajući u vidu stajalište Europskog suda za ljudska prava izraženo u presudi Klauz protiv Hrvatske (presuda od 18. srpnja 2013, zahtjev br. 28963/10) koje je taj sud detaljnije razradio i u presudi Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske (presuda od 6. rujna 2016., zahtjev br. 72152/13), a koja se odnosi na parnični predmet u kojem je zahtjev za naknadu štete protiv Republike Hrvatske bio u cijelosti odbijen, revizijski sud smatra da se neovisno o ishodu spora može razmatrati je li postignuta pravedna ravnoteža između općeg interesa (legitimnog cilja kojem teži pravilo o naknadi troškova) i prava tužiteljice na temelju čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju.

14. Slijedom navedenog, odgovor na postavljeno pitanje glasi: Prilikom odlučivanja o troškovima postupka u slučaju kada je stranka postupka država zastupana po državnom odvjetništvu, sud je dužan provesti test razmjernosti za dosuđeni trošak odnosno ispitati predstavlja li nalog stranci da snosi puni iznos troškova zastupanja države u postupku nesrazmjerno ograničenje prava stranke na pristup sudu te uzeti u obzir relevantna stajališta Europskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda o mogućoj povredi prava na pristup sudu u slučajevima kada se cjelokupni trošak države prevaljuje na teret fizičke osobe (tužitelja). […]“.

14. Primjenjujući tako izraženo pravno shvaćanje na ovaj, konkretni predmet, ovome je sudu preostalo provesti test razmjernosti i ispitati je li u konkretnom slučaju nalaganjem tužiteljima obveze plaćanja parničnih troškova tuženici - državi (u konkretnom iznosu) nedopušteno ograničeno pravo tužiteljā na pristup sudu.

15. Prema odlukama Europskog suda za ljudska prava (Cindrić Bešlić protiv Hrvatske, koja se naslanja na presudu Klauz protiv Hrvatske) nalog za plaćanje troškova postupka prema kojem su tužitelju obvezani platiti troškove zastupanja države u državni proračun predstavlja miješanje u pravo tužiteljice na mirno uživanje vlasništva. Ovako shvaćanje je implementirano i u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo kroz presude gore navedene i ovaj sud smatra nepotrebnim preispitivati to izraženo pravno shvaćanje u ovom konkretnom predmetu, nego ga ovdje reafirmira.

16. Načelo iz odredbe čl. 154. st. 1. ZPP, prema kojem onaj tko izgubi spor plaća troškove protivnoj stranici, samo po sebi ne može se smatrati protivnim čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju pa bi i država čiji proračun nije neograničen trebala uživati zaštitu od neutemeljenih parnica (tako i u odlukama Klauz protiv Hrvatske i Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske) slijedom čega zahtjev tužene za naknadu parničnih troškova, a potom i obvezivanje tužiteljā na naknadu troškova tuženoj u ovom predmetu teži legitimnom cilju. Stoga je, prema ocjeni ovog suda, miješanje države u pravo tužitelja na mirno uživanje vlasništva bilo zakonito.

17. Dalje je trebalo ocijeniti jesu li zbog miješanja države u tom pravo tužitelji morali snositi nerazmjeran i prekomjeran teret, kao i je li tužba u konkretnom slučaju bila očito neosnovana.

18. Ovaj sud primjećuje da se u pogledu merituma spora radi o potraživanju s osnova dodatka na prekovremeni rad noću, subotom, nedjeljom i blagdanima te smjenama na terenu (sve u pogledu boravka na izdvojenim vojnim objektima kao što je radarska postaja i sl.) za razdoblje od srpnja 2014. do svibanja 2018. Pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova je da tužitelje ne pripadaju ti dodaci, jer umjesto toga ostvaruju dodatak na vojnu službu, sukladno odredbama Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske („Narodne novine“ br. 73/2023), Odluke o rasporedu radnog vremena („Narodne novine“ br. 66/2014- dalje: Odluka/14) i Pravilnika o dodacima na plaću djelatnih vojnih osoba („Narodne novine“ br. 33/2014). Ovaj sud primjećuje da se radi o potraživanju s osnova dodatka na plaću, dakle, potraživanja koje se može smatrati potraživanjem tražbine koja primarno služi (i) za podmirenje osnovnih egzistencijalnih potreba svake osobe zbog čega se mora osigurati efikasan pravni mehanizam ostvarivanja tih sporih tražbina. Odluka/14 je stupila na snagu upravo u vrijeme na koje se odnose prva potraživanja iz tužbenih zahtjeva tužiteljā i ovaj sud primjećuje i osobito naglašava da je praksa nižestupanjskih sudova u pogledu primjene materijalnopravnih odredbi i osnovanosti takovih tužbenih zahtjeva u parnicama podudarne problematike često bila neujednačena. Sud dalje primjećuje da su tužitelji u parnici upotrijebili uobičajen postupovnopravni pristup i predlagali dokaze koji su uobičajeni u ovakvim sporovima i ne može se reći da su svojim ponašanjem doprinijeli nepotrebnom gomilanju troškova.

19. Stoga se ne može ocijeniti da je tužba protiv države bila lišena ikakvog sadržaja ili očigledno nerazumna.

20. Uzimajući, dakle, u obzir činjenicu da je u konkretnom slučaju tužena bila zastupana po Državnom odvjetništvu, kao i činjenicu da su troškovi tog odvjetništva bili procijenjeni na temelju odvjetničkih nagrada, no da se ono zapravo konstantno i neovisno o ovom sporu financira iz državnog proračuna te uzimajući osobito u obzir činjenicu da određeni iznosi troška postupka, životno je i logično očekivati, doista predstavljaju iznose koji predstavljaju nerazmjeran teret za svakog od tužitelja, pri čemu se osobito uzima u obzir narav potraživanja glavnog dijela tuženog zahtjeva (o čemu je bilo obrazloženo u toč. 18.) – ovaj sud ocjenjuje da odlukom nižestupanjskih sudova da se tužiteljima naloži naknaditi tuženoj trošak postupka u punom iznosu nije postignuta pravična ravnoteža i da plaćanje tih troškova predstavlja tužiteljima prekomjeran i nerazmjeran teret i da je došlo do povrede prava na pristup sudu i na mirno uživanje vlasništava.

21. Zato je, na temelju čl. 391. st. 7., u vezi s čl. 400. st. 2. ZPP, valjalo preinačiti pobijanu presudu u dijelu koji se odnosi na trošak parničnog postupka i odlučiti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Zagreb, 14. travnja 2026.

Predsjednik vijeća:

dr.sc. Jadranko Jug