Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-589/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Gabriele Topić Kordej kao predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice Sandre Artuković Kunšt univ.spec.iur. i Suzane Radaković kao članica vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ND OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćnici Hani Lukić Hob, odvjetnici u Vinkovcima, protiv tuženika Addiko Bank d.d. OIB:14036333877 iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima, Stalne službe u Županji poslovni broj P-556/2024-15 od 18. prosinca 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 14. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Vinkovcima, Stalne službe u Županji poslovni broj P-556/2024-15 od 18. prosinca 2025. u pobijanom dijelu iz stavka I i II izreke, u dosuđujućem dijelu iz stavka III izreke te u dijelu kojim je odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnih troškova.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1.1. Presudom suda prvog stupnja posl. br. P-556/2024-15 utvrđena je ništetnom odredba čl. 7. toč. 1. Ugovora o [broj kredita] od 26. ožujka 2008 između tužiteljice i prednika tuženika pod nazivom troškovi i koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50 % ( jedan zarez pedeset posto), jednokratno, unaprijed.“, kao u stavku I izreke prvostupanjske presude.

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da tužiteljici ND iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 436,86 € (3.291,55 kn) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 18. travnja 2008. do isplate 188-50-3505494 od 2. lipnja 2006. zaključenog između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora, a koja glasi: "Naknada 3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.", kao u stavku I izreke.

1.2. U stavku II izreke presude suda prvog stupnja naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 436,86 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 18. travnja 2008. do isplate.

1.3. Tuženiku je naloženo i da tužiteljici naknadi parnične troškove u iznosu od 526,54 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 18. prosinca 2025. do isplate, kao u stavku III izreke prvostupanjske presude. Tužiteljica je odbijena s zahtjevom za naknadu parničnih troškova preko iznosa od 526,54 eura do iznosa od 589,81 eura a tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova je odbijen u cijelosti.

2. Protiv navedene presude dijelu iz stavka I i II izreke i u dosuđujućem dijelu iz stavka III izreke te u dijelu kojim je odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnih troškova žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga. Povodom žalbe predlaže prvostupanjsku presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu parničnih troškova, podredno ju ukinuti i vratiti postupak na ponovno odlučivanje uz uputu prvostupanjskom sudu da da se mora jasno izjasniti o svim navodima, prigovorima i stavovima koje je tuženik iznio u ovom postupku. Traži i naknadu troška sastava žalbe.

3. Žalba je neosnovana.

4.1. Tvrdnje iz žalbe tuženika da prvostupanjska presuda predstavlja povredu prava na pravično suđenje s aspekta prava na obrazloženu sudsku odluku su netočne. Prvostupanjski je sud svrhovito tumačio i primjeno mjerodavno materijalno pravo i iznio relevantne i dostatne razloge za svoju odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva koja ne odstupa od ustaljene sudske prakse. Pravo na obrazloženu sudsku odluku predstavlja temeljno postupovno jamstvo prava na pravično suđenje jer ono strankama pokazuje da je njihov predmet zaista ispitan no to pravo nije apsolutno i ne može se tumačiti na način da zahtijeva detaljan odgovor na svaku tvrdnju stranke u postupku. U okolnostima predmetnog slučaja u kojem je pravilno utvrđeno ostvarenje odlučujućih zakonskih pretpostavki za primjenu čl. 96. st. 1 i 2 i čl. 102. st. 1. ovdje po načelu tempus regit actum mjerodavnog Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, dalje: ZZP/07) i u vezi čl. 3., čl. 4. i čl. 12. te čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, dalje: ZOO), nema mjesta tuženikovom pozivanju na povredu prava na obrazloženu sudsku odluku. Slijedom navedenog se kao neosnovan otklanja žalbeni prigovor o povredi prava na pravično suđenje iz čl. 29. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ br. 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14).

4.2. Za razliku od žalbenih navoda, u presudi suda prvog stupnja nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11 Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991 i "Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP) jer je prvostupanjska odluka razumljiva, nije proturječna i sadrži jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u proturječnosti s izrekom i sukladni su stanju spisa te se presuda kao takva može povodom žalbe ispitati. Ujedno se u prvostupanjskoj presudi kao i u postupku koji joj je prethodio ne uočavaju bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 ZPP na koje ovaj sud kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP.

5.1. Sud prvog stupnja je u odnosu na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo iz čl. 96. st. 1 i 2 i čl. 102. st. 1. ZZP/07 i u vezi čl. 3., čl. 4. i čl. 12. te čl. 323. st. 1., čl. 1111. st. 1. i čl. 1115. ZOO kada je utvrdio da je ništetna odredba čl. 7. toč. 1. Ugovora o [broj kredita] od 26. ožujka 2008 između tužiteljice i prednika tuženika Ugovora [broj kredita] od 2. lipnja 2006. između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva u razmjernih 1,50% od iznosa kredita, koju je kao jednokratnu naknadu u iznosu od 436,86 eura (3.291,55 kuna) tužiteljica isplatila tuženiku dana 17. travnja 2008., na temelju pravilnog zaključka da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo a ona, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, nalažući tuženiku isplatu tog iznosa sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od stjecanja do isplate.

5.2. Navedene odredbe čl. 96. st. 1 i 2 i čl. 102. st. 1. ZZP/07 te čl. 3., čl. 4. i čl. 12. ZOO bile su važeće u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora i kao takve su obvezivale tuženika. Prema čl. 96. st. 2 ZZP/07 smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, kao što je ovdje slučaj.

6.1. Povodom žalbenog osporavanja zakonitosti i pravilnosti odluka suda prvog stupnja kojom je utvrđena ništetnost odredbe čl. 7. toč. 1. Ugovora o [broj kredita] od 26. ožujka 2008 o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva valja reći da je zaključak o značajnoj neravnoteži u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja utemeljen na činjenicama da je tuženik, kada je unaprijed sastavljao tu odredbu ugovora, unio sebi prikladnu odredbu po kojoj je trošak obrade kredita svaljen na tužiteljicu kao potrošača uz uvjet koji je odredio tuženik.

6.2. Iz sadržaja sporne odredbe kojom je naknada za obradu kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, za razliku od navoda tuženika, ne proizlazi da se radi o jasnoj i razumljivoj odredbi ugovora. Presudom suda EU br. C-26/13 od 30. travnja 2014. je u odnosu na tumačenje i primjenu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ, odlučeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva već da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti ugovorenog mehanizma tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Nije dostatno da je odredba samo gramatički razumljiva nego i ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Tuženik, koji je nesporno unaprijed sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade kreditnog zahtjeva o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade za obradu kredita u postotku od odobrenog iznosa kredita niti ju je, u izostanku ikakvih parametara vezanih za troškove obrade, učinio odredivom, što rezultira time da, kako je navedeno, ista nije ni jasna niti lako razumljiva a nije ni posebno uočljiva kada se čita tekst s ostalim odredbama ugovora. U okolnostima u kojima vezano za tu odredbu ugovora nisu iskazani razlozi plaćanja i stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi zahtjeva za kredit niti se o tome s tužiteljicom pregovaralo (čl. 81. st. 2. i 4. ZZP/03), tužiteljici je potpuno nejasno što i zašto ona zapravo u okviru te naknade kao potrošač plaća banci.

6.3. Nakon što je pravilno utvrdio da se radilo o netransparentnoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da tuženik kao trgovac nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kreditnog zahtjeva, prvostupanjski je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti uzeo u obzir i ostale okolnosti u smislu odredbi čl. 81. st. 1. i čl. 83. ZZP/03 slijedom kojih je pravilnom primjenom materijalnog prava zaključio da je sporna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 87. ZZP nepoštena i time ništetna. To stoga jer se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika, jer na nju tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaja i jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade) te da tužiteljici nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali podmiriti iz iznosa naknade za obradu kredita).

6.4. Izostale su pretpostavke za primjenu čl. 99. ZZP/07 o nedopuštenosti ocjene pojedinih ugovornih odredaba. Naime, čl. 99. ZZP/07 isključuje ocjenu poštenosti jasnih, lako razumljivih i uočljivih onih ugovornih odredbi koje se odnose na predmet ugovora i cijenu. Budući da se spornom odredbom čl. 7. toč. 1. ugovora o kreditu nalaže plaćanje naknade za obradu kredita, ne radi se o odredbi koja se tiče predmeta ugovora i cijene slijedom čega nema mjesta primjeni čl. 99. ZZP/07.

7. U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora sukladno odredbi čl. 323. ZOO, dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisana obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti koja nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, tako da se pri vraćanju onog što je stečeno bez osnove moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO). Ništetnost potječe od tuženika i tuženik je taj koji je unaprijed sastavio spornu odredbu čl. 3. Ugovora o kreditu s unaprijed pripremljenim sadržajem slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je tuženik nepošteni stjecatelj tako da je u smislu odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO dužan vratiti, ne samo ono što je stekao na temelju ništetne odredbe, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja. S obzirom da se ovdje radi o ništetnoj ugovornoj odredbi a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), pravilno sud prvog stupnja dosudio tijek zateznih kamata od izvršenih uplata, od tuženika kao nesavjesnog stjecatelja.

8. U žalbi se neutemeljeno osporava i pravilnost zaključka suda prvoga stupnja o neosnovanosti prigovora zastare u odnosu na zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove temeljem ništetnih odredbi o naknadi za prijevremenu otplatu kredita. U okolnostima u kojima je ništetnost utvrđena predmetnom odlukom, zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove temeljem ništetnih odredbi o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nije u zastari, sukladno pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2), s kojim shvaćanjem tuženik neosnovano polemizira u žalbi.

9. Kako odluka o osnovanosti i visini pojedinih tužbenih zahtjeva ovisi o okolnostima svakog konkretnog slučaja, navedena sudska praksa u žalbi tuženika nema poseban značaj za ocjenu pravilnosti pobijane presude.

10. Slijedom navedenog nisu ostvareni ni žalbeni razlozi pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 355. ZPP niti pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP jer tuženik svojim žalbenim navodima nije osnovano osporio pravilnost i zakonitost osporenih odluka iz stavka I i II izreke prvostupanjske presude. Stoga je primjenom čl. 368. st. 1. i 2. ZPP ovaj sud odlučio kao u stavku I izreke.

11.1. Odluka o naknadi troškova postupka odraz je pravilne primjene čl. 154. st .1. ZPP. Pri osporavanju odluke o naknadi parničnih troškova tuženik u žalbi neosnovano tvrdi da za postupak nije bio potreban dopis tužiteljice od 3. listopada 2024. te da tužiteljici ne pripada pravo na naknadu troška pristojbi. U odnosu na dopis od 3. listopada 2023. upućen tuženiku u povodu postupka je prvostupanjski sud pravilno primijenio čl. 151. st. 1. ZPP jer je utvrdio da predstavlja zahtjev tuženiku za dostavu dokumentacije na kojoj se tužba temelji. Obzirom da se predmetni tužbeni zahtjev odnosio na ništetnost odredbe o naknadi za obradu kredita, dakle nije se temeljio na ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli u Chf i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu, ne može se zaključiti da je ovaj postupak pokrenut na temelju presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača pa da bi tužiteljica bila oslobođena plaćanja sudskih pristojbi po odredbi čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ br. 118/18 i 51/23).

11.2. Stoga je primjenom čl. 380. toč. 2 i 3 ZPP neosnovana žalba tuženika protiv odluke o naknadi parničnih troškova odbijena, kao u stavku I izreke.

12. O zahtjevu tuženika za naknadu troška sastava žalbe odlučeno je primjenom čl. 166. st. 1. u vezi čl. 154. st. 1. ZPP, kao u stavku II izreke.

U Zagrebu 14. travnja 2026.

Predsjednik vijeća:

Gabriela Topić Kordej