Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-486/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Gabriele Topić Kordej kao predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice Sandre Artuković Kunšt univ.spec.iur. i Suzane Radaković kao članica vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice VT OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Stipi Vuletiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. OIB:53056966535 iz Zagreba, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćnicima Anti Glamuizna i dr., odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-550/2025-13 od 30. listopada 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 14. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-550/2025-13 od 30. listopada 2025. u pobijanom dijelu iz stavka I i II izreke te iz stavka III izreke u dijelu do iznosa od 579,64 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

II Preinačava se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-550/2025-13 od 30. listopada 2025. u pobijanom dijelu iz stavka III izreke u dijelu preko iznosa od 579,64 eura do iznosa od 1.079,64 eura ili za iznos od 500,00 eura s traženim zakonskim zateznim kamatama i rješava:

Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu parničnih troškova u iznosu od 500,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30. listopada 2025. do isplate.

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1.1. Presudom suda prvog stupnja posl. br. P-550/2025-13 utvrđena je ništetnom odredba čl. 3. Ugovora o kreditu br. [broj kredita] od 2. lipnja 2006. zaključenog između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora, a koja glasi: "Naknada 3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.", kao u stavku I izreke prvostupanjske presude.

1.2. U stavku II izreke presude suda prvog stupnja naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 455,12 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 7. lipnja 2006. do isplate.

1.3. Tuženiku je naloženo i da tužiteljici naknadi parnične troškove u iznosu od 1.079,64 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30. listopada 2025. do isplate, kao u stavku III izreke prvostupanjske presude.

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga i predlaže prvostupanjsku presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu parničnih troškova uvećanih za zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate i uz naknadu troška sastava žalbe sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja drugostupanjske presude do isplate, podredno ju ukinuti i odrediti da se ponovo provede glavna rasprava.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4.1. Tvrdnje iz žalbe tuženika da prvostupanjska presuda predstavlja povredu prava na pravično suđenje s aspekta prava na obrazloženu sudsku odluku i procesnu jednakost te na pravnu sigurnost su netočne. Prvostupanjski je sud svrhovito tumačio i primjeno mjerodavno materijalno pravo i iznio relevantne i dostatne razloge za svoju odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva koja ne odstupa od ustaljene sudske prakse. Pravo na obrazloženu sudsku odluku predstavlja temeljno postupovno jamstvo prava na pravično suđenje jer ono strankama pokazuje da je njihov predmet zaista ispitan no to pravo nije apsolutno i ne može se tumačiti na način da zahtijeva detaljan odgovor na svaku tvrdnju stranke u postupku. Stoga su neosnovane tvrdnje o uskrati prava na obrazloženu sudsku odluku i bez utjecaja je pozivanje na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-III-5038/2015 od 12. srpnja 2018. u činjenično i pravno neusporedivom slučaju. Razmatranjem predmetnog spisa razvidno je da je tijekom postupka tuženik bio zastupan po punomoćnicima odvjetnicima te je bio u mogućnosti pratiti postupak i sudjelovati u njemu kao i poduzimati sve zakonom predviđene postupovne radnje. Za zaključiti je da sud nije onemogućio tuženika u dokazivanju svojih navoda odnosno osporavanju navoda protivne strane tako da u postupku pred sudom prvog stupnja tuženik nije doveden u nejednak položaj u odnosu na tužiteljicu. U okolnostima predmetnog slučaja u kojem je pravilno utvrđeno ostvarenje zakonskih pretpostavki za primjenu čl. 87. st. 1. u vezi čl. 81. st. 1., 2. i 4. ovdje po načelu tempus regit actum mjerodavnog Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03, dalje: ZZP/03) i u vezi čl. 3., čl. 4. i čl. 12. te čl. 323. st. 1., čl. 1111. st. 1. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, dalje: ZOO), nema mjesta tuženikovom pozivanju na povredu pravne sigurnosti i njegovih legitimnih očekivanja. Slijedom navedenog se kao neosnovan otklanja žalbeni prigovor o povredi prava na pravično suđenje iz čl. 29. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ br. 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14).

4.2. Za razliku od žalbenih navoda, u presudi suda prvog stupnja nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11 Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991 i "Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP) jer je prvostupanjska odluka razumljiva, nije proturječna i sadrži jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u proturječnosti s izrekom i sukladni su stanju spisa te se presuda kao takva može povodom žalbe ispitati. Ujedno se u prvostupanjskoj presudi kao i u postupku koji joj je prethodio ne uočavaju bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 ZPP na koje ovaj sud kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP.

4.3. Povodom isticanja relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 186.c i čl. 326.a ZPP valja reći kako tuženik pogrešno tvrdi da je dospjelost obveze procesna pretpostavka dopuštenosti zahtjeva. Uz nepravilno pozivanje na čl. 326.a ZPP, tuženik u žalbi smatra da je tužbu trebalo odbaciti. Budući da je ovdje nastupila dospjelost obveze tuženika kao materijalnopravna pretpostavka osnovanosti zahtjeva za vraćanje stečenog bez osnove, tuženik u sadržaju svoje žalbe neosnovano ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 186.c i čl. 326. st. 1. ZPP.

5.1. Sud prvog stupnja je u odnosu na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo iz čl. 87. st. 1. u vezi čl. 81. st. 1., 2. i 4. ZZP/03 i u vezi čl. 3., čl. 4. i čl. 12. te čl. 323. st. 1., čl. 1111. st. 1. i čl. 1115. ZOO kada je utvrdio da je ništetna odredba čl. 3. Ugovora kreditu br: [broj kredita] od 2. lipnja 2006. između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva u razmjernih 3,30% od iznosa kredita, koju je kao jednokratnu naknadu u iznosu od 455,12 eura (3.429,10 kuna) tužiteljica isplatila tuženiku dana 6. lipnja 2006., na temelju pravilnog zaključka da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo a ona, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, nalažući tuženiku isplatu tog iznosa sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od stjecanja do isplate.

5.2. Navedene odredbe čl. 87. st. 1. u vezi čl. 81. st. 1. 2. i 4. ZZP/03 te čl. 3., čl. 4. i čl. 12. ZOO bile su važeće u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora i kao takve su obvezivale tuženika. Prema čl. 81. st. 2 ZZP/03 smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, kao što je ovdje slučaj.

6.1. Povodom žalbenog osporavanja zakonitosti i pravilnosti odluka suda prvog stupnja kojom je utvrđena ništetnost odredbe čl. 3. predmetnog ugovora o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva valja reći da je zaključak o značajnoj neravnoteži u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja utemeljen na činjenicama da je tuženik, kada je unaprijed sastavljao odredbu čl. 3 ugovora, unio sebi prikladnu odredbu po kojoj je trošak obrade kredita svaljen na tužiteljicu kao potrošača uz uvjet koji je odredio tuženik.

6.2. Iz sadržaja sporne odredbe kojom je naknada za obradu kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, za razliku od navoda tuženika, ne proizlazi da se radi o jasnoj i razumljivoj odredbi ugovora. Presudom suda EU br. C-26/13 od 30. travnja 2014. je u odnosu na tumačenje i primjenu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ, odlučeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva već da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti ugovorenog mehanizma tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Nije dostatno da je odredba samo gramatički razumljiva nego i ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Tuženik, koji je nesporno unaprijed sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade kreditnog zahtjeva o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade za obradu kredita u postotku od odobrenog iznosa kredita niti ju je, u izostanku ikakvih parametara vezanih za troškove obrade, učinio odredivom, što rezultira time da, kako je navedeno, ista nije ni jasna niti lako razumljiva a nije ni posebno uočljiva kada se čita tekst s ostalim odredbama ugovora. U okolnostima u kojima vezano za odredbu čl. 3 ugovora nisu iskazani razlozi plaćanja i stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi zahtjeva za kredit niti se o tome s tužiteljicom pregovaralo (čl. 81. st. 2. i 4. ZZP/03), tužiteljici je potpuno nejasno što i zašto ona zapravo u okviru te naknade kao potrošač plaća banci.

6.3. Nakon što je pravilno utvrdio da se radilo o netransparentnoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da tuženik kao trgovac nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kreditnog zahtjeva, prvostupanjski je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti uzeo u obzir i ostale okolnosti u smislu odredbi čl. 81. st. 1. i čl. 83. ZZP/03 slijedom kojih je pravilnom primjenom materijalnog prava zaključio da je sporna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 87. ZZP nepoštena i time ništetna. To stoga jer se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika, jer na nju tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaja i jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade) te da tužiteljici nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali podmiriti iz iznosa naknade za obradu kredita).

7.1. Izostale su pretpostavke za primjenu čl. 84. ZZP/03 o nedopuštenosti ocjene pojedinih ugovornih odredaba. Naime, čl. 84. ZZP/03 isključuje ocjenu poštenosti jasnih, lako razumljivih i uočljivih onih ugovornih odredbi koje se odnose na predmet ugovora i cijenu. Budući da se spornom odredbom čl. 3. ugovora o kreditu nalaže plaćanje naknade za obradu kredita, ne radi se o odredbi koja se tiče predmeta ugovora i cijene slijedom čega nema mjesta primjeni čl. 84. ZZP/03.

7.2. Za razliku od netočnih žalbenih tvrdnji tuženika da se ništetonst više ne može isticati nakon što je predmetni Ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen, činjenica ispunjenja ugovornih obveza nije zapreka za utvrđenje ništetnosti ugovora ili utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi tog ugovora, sukladno čl. 328. u vezi čl. 324. st. 1. ZOO. U odnosu na žalbene navode tuženika o nemogućnosti isticanja ništetnosti ukazuje se na odredbu o pravu na isticanje ništetnosti iz čl. 327. st. 1 ZOO. Prvostupanjski je sud u skladu s odredbom čl. 324. ZOO utvrdio ništetnost sporne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, u odnosu na koje utvrđenje tuženik netočno navodi da se tom odredbom ne vrijeđa javni interes te da ona stoga predstavlja odredbu manjeg značaja, koji s aspekta zaštite prava potrošača nije primjenjiv na ništetnost odredbe kojom se potrošača obvezuje na plaćanje troška obrade kreditnog zahtjeva. Posljedično se tuženik neosnovano poziva na odredbu o naknadnom nestanku uzroka ništetnosti iz čl. 326. st. 2 ZOO.

8.1. U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora sukladno odredbi čl. 323. ZOO, dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisana obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti koja nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, tako da se pri vraćanju onog što je stečeno bez osnove moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO). Ništetnost potječe od tuženika i tuženik je taj koji je unaprijed sastavio spornu odredbu čl. 3. Ugovora o kreditu s unaprijed pripremljenim sadržajem slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je tuženik nepošteni stjecatelj tako da je u smislu odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO dužan vratiti, ne samo ono što je stekao na temelju ništetne odredbe, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja. S obzirom da se ovdje radi o ništetnoj ugovornoj odredbi a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), pravilno sud prvog stupnja dosudio tijek zateznih kamata od izvršenih uplata, od tuženika kao nesavjesnog stjecatelja.

8.2. U žalbi se neutemeljeno osporava i pravilnost zaključka suda prvoga stupnja o neosnovanosti prigovora zastare u odnosu na zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove temeljem ništetnih odredbi o naknadi za prijevremenu otplatu kredita. U okolnostima u kojima je ništetnost utvrđena predmetnom odlukom, zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove temeljem ništetnih odredbi o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nije u zastari, sukladno pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2), s kojim shvaćanjem tuženik u žalbi neosnovano polemizira dovodeći ga nepravilno u odnos s odredbom čl. 186.c st. 2. ZPP.

9. Kako odluka o osnovanosti i visini pojedinih tužbenih zahtjeva ovisi o okolnostima svakog konkretnog slučaja, navedena sudska praksa u žalbi tuženika nema poseban značaj za ocjenu pravilnosti pobijane presude.

10. Slijedom navedenog nisu ostvareni ni žalbeni razlozi pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 355. ZPP niti pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP jer tuženik svojim žalbenim navodima nije osnovano osporio pravilnost i zakonitost osporenih odluka iz stavka I i II izreke prvostupanjske presude. Stoga je primjenom čl. 368. st. 1. ZPP ovaj sud odlučio kao u stavku I izreke.

11.1. Pri ispitivanju odluke o naknadi parničnih troškova uočava se da je prvostupanjski sud na pripremnom ročištu od 19. svibnja 2025. primjenom čl. 40. st. 3. ZPP otklonio tuženikov prigovor previsoko određene vrijednosti spora i istu odredio u iznosu od 1.330,00 eura, o čemu je dao razloge kao u toč. 3. obrazloženja osporene presude.

11.2. Osnovano tuženik u žalbi ukazuje kako je u tužbi podnesen incidentalni tužbeni zahtjev iz čl. 187. st. 3. ZPP. Budući da je deklaratorni tužbeni zahtjev postavljen sa svrhom ocjene osnovanosti predmetnog kondemnatornog zahtjeva za isplatu a tužiteljica ni ne tvrdi da je odlučivanje o istom iziskivalo dodatne radnje ili troškove, vrijednost deklaratornog zahtjeva se posebno ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora nego se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti posljedičnog zahtjeva za isplatu. Stoga nije bilo mjesta da se primjenom čl. 37. st. 1. ZPP utvrđuje vrijednost deklaratornog zahtjeva i pribraja ta vrijednost uz vrijednost kondemnatornog zahtjeva kao što je to učinio prvostupanjski sud dodatno ocjenjujući i razdoblje tijeka zateznih kamata. Time je ujedno pogrešno primijenjena i odredba čl. 35. st. 2. ZPP kojom je jasno propisano kako se pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora ne uzimaju u obzir zatezne kamate koje predstavljaju sporedno traženje i ovdje ne čine glavni zahtjev.

11.3. Stoga odgovarajućom primjenom čl. 151. i čl. 154. st. 1. u vezi čl. 35. i čl. 187. st. 3. ZPP te primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/23, dalje Tarifa) tužiteljici zastupanoj po odvjetniku pripada pravo na naknadu parničnih troškova koji se odnose na sastav tužbe (tbr. 7. toč. 1: 50 bodova), sastav podneska od 22. ožujka 2025. (tbr. 8. toč. 1: 50 bodova) i zastupanje na dva ročišta od 19. svibnja 2025. i 19. studenog 2025. (tbr. 9. toč. 1: 100 bodova). Ukupnih 200 bodova uz obračun po tbr. 54. Tarife iznose 400,00 eura a uz uvećanje po tbr. 46. Tarife od 25% za PDV naknada iznosi 500,00 eura. Uz pristojbe na tužbu od 26,55 eura i na presudu od 53,09 eura naknada troška tužiteljici ukupno iznosi 579,64 eura.

11.4. Slijedom navedenog i primjenom čl. 380. toč. 2 i 3 ZPP je žalba tuženika protiv odluke o naknadi parničnih troškova u iznosu do 579,64 eura odbijena kao djelomično neosnovana i u tom je dijelu odlučeno kao u stavku I izreke dok je u preostalih 500,00 eura žalba prihvaćena kao djelomično osnovana te je odlučeno kao u stavku II izreke.

12. O zahtjevu tuženika za naknadu troška sastava žalbe s kojom je djelomično uspio u sporednom traženju odlučeno je primjenom čl. 166. st. 1. u vezi čl. 154. st. 5. ZPP, kao u stavku II izreke.

U Zagrebu 14. travnja 2026.

Predsjednik vijeća

Gabriela Topić Kordej