Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Gž-3401/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sutkinje Sandre Artuković Kunšt univ.spec.iur.kao predsjednika vijeća, sutkinje Gabriele Topić Kordej kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i sutkinje Suzane Radaković kao članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja GU iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Sandri Panjković, odvjetnici iz Siska, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB 53056966535, zastupanog po Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui d.o.o. iz Zagreba, radi ništetnosti te isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Sisku poslovni broj P-301/2024-12 od 3. travnja 2025.., u sjednici vijeća održanoj dana 14. travnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Sisku poslovni broj P-301/2024-12 od 3. travnja 2025.
II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke je prihvaćen zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 3 Ugovora o kreditu broj [broj kredita] sklopljenog između tužitelja i tuženika kojom odredbom je ugovorena naknada od 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna koja se naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.
Pod točkom II. izreke je prihvaćen zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 503,92 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 21. ožujka 2007. do isplate.
Pod točkom III. izreke je tužitelju dosuđen parnični trošak.
2. Protiv te presude žalbu je podnio tuženik navodeći da ju podnosi zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08 , 57/11, 148/11 ,25/13, 28/13, 89/14. , 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) i predlaže žalbu uvažiti i pobijanu preinačiti u smislu žalbenih navoda, podredno ukinuti ju i predmet vratiti na ponovno suđenje. Traži trošak žalbenog postupka.
3. Žalba je neosnovana.
4. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojom je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade za obradu kredita, prilikom prvog korištenja, u visini od 3,30 % od iznosa kredita kojega je tuženik odobrio tužitelju u iznosu od 25.179,23 CHF u kunskoj protuvrijednosti, te zahtjev za isplatu iznosa od 503,92 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 21. ožujka 2007. kad je isplata izvršena, a koji iznos predstavlja iznos plaćene naknade od 3,30 % od iznosa kredita.
5. Suprotno žalbenim navodima prvostupanjski sud je pravilno utvrdio sve odlučne a sporne činjenice za donošenje odluke o osnovanosti tužbenog zahtjeva, pri čemu nije počinio iznesenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP jer prvostupanjska presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, isti su jasni i razumljivi, a nema ni drugih nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Jednako tako nije počinjena niti neka od drugih bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud sukladno čl. 365. st. 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.
6. Pravilno je prvostupanjski sud, prvenstveno temeljem uvida u predmetni ugovor o kreditu te saslušanjem tužitelja, koji je potrošač (ugovor je sklopljen u svrhu stambenog kredita), utvrdio da stranke o predmetnoj ugovornoj odredbi nisu pregovarale prije sklapanja ugovora o kreditu već da je ugovor bio unaprijed sastavljen od strane tuženika, te je pravilno ocijenio da, iako je u trenutku sklapanja ugovora tužitelj imao parametre utvrđenja visine iste (3,30% od iznosa odobrenog kredita), ista ipak nije poštena u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03. - dalje: ZZP/03), slijedom čega je pravilnom primjenom materijalnog prava u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbe o naknadi za obradu kredita, te zahtjev za isplatom stečenoga bez osnove temeljem iste, a u utuženoj visini, koju visinu su stranke tijekom postupka učinile nespornom.
7. Sukladno odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03), na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade, a sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da tuženik nije dokazao navedeno. Na temelju iskaza tužiteljice saslušane u svrhu dokazivanja sud prvog stupnja je utvrdio da je tužiteljici dan ugovor o kreditu no da joj ništa nije pojašnjeno o odredbama kredita, niti što znači ulazna naknada, zašto je određena u postotku u kojem je određena, niti čemu služi, a niti je bilo moguće pregovarati o istoj jer se radilo o ponudi banke uzmi ili ostavi. Stoga žalbeni navodi u tom pravcu nisu osnovani.
8. Prvostupanjski sud utvrđuje da se radi o jednostranoj odluci banke koja je bez pregovaranja s drugom stranom nametnula potrošaču odredbu o naknadi za obradu kredita i koja je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja, te je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stoga utvrđuje da je predmetna odredba nepoštena, a time i ništetna.
9. Kako je utvrđena ništetnost odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na naknadu za obradu kredita, naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 503,92 EUR.
10. Suprotno žalbenim navodima tuženika, sve odlučne činjenice su pravilno utvrđene i na iste je pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je udovoljeno tužbenom zahtjevu, te nije počinjena niti jedna bitna povreda iz članka 354. stavka 2. u vezi s člankom 365. stavkom 2. ZPP-a, pa tako niti bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, na koju upire tuženik jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, nema proturječnosti i može se ispitati.
11. O spornoj odredbi članka 3. Ugovora, koja regulira tzv. ulaznu naknadu, parnične stranke nisu pojedinačno pregovarale jer je ta odredba (kao i sve druge ugovorne odredbe) bila unaprijed formulirana od strane tuženika, te stoga tužitelj, kao potrošač, nije imao utjecaja na njezin sadržaj. Tuženik nije na bilo koji način prezentirao o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, niti je predočio strukturu navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje i što se njima plaća. Stoga je pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda da je navedena odredba ništetna.
12. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Tužitelj je informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade, ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini). Tuženik nije postupao u dobroj vjeri i tužitelj, kao potrošač, nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja.
13. Stoga je, a suprotno žalbenim navodima, pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda da je sporna odredba u smislu odredbe čl. 87. ZZP nepoštena i time ništetna. To stoga jer se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužiteljica, kao potrošač, nije imala utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita). Tužitelju je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza koja kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku-trgovca kao druge ugovorne strane, a navedeno je suprotno temeljnim načelima obveznog prava. Takav je stav u vezi (ništetnosti) ulazne naknade zauzeo i Vrhovni sud RH u svojim odlukama (Rev-673/2023 od 13. veljače 2024.)
14. Odluka o troškovima postupka nije obrazloženo pobijana pa ju ovaj sud nije posebno ni ispitivao imajući na umu sadržaj čl. 365. st. 2. ZPP prema kojem ovaj sud više ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava po službenoj dužnosti kada se radi o odluci o troškovima postupka te je odluka u tom dijelu potvrđena na temelju čl. 380. točka 2. ZPP.
15. O troškovima žalbenog postupka odlučeno je temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP jer tuženik sa žalbom nije uspio.
16. Slijedom svih iznijetih razloga je valjalo primjenom čl. 368. st. 1. odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske odluke.
U Zagrebu 14. travnja 2026.
Predsjednica vijeća:
Sandra Artuković Kunšt univ.spec.iur.
