Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3421/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sutkinje Sandre Artuković Kunšt univ.spec.iur. kao predsjednika vijeća, sutkinje Gabriele Topić Kordej kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i sutkinje Suzane Radaković kao članice vijeća, pravnoj stvari tužitelja VV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Frani Bazina, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupan po punomoćniku Josipu Grošeta, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-4813/2024-11 od 2. srpnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 14. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-4813/2024-11 od 2. srpnja 2025..

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke je prihvaćen zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe čl.3 Ugovora o kreditu broj [broj kredita] sklopljenog između tužitelja i tuženika kojom odredbom je ugovorena naknada od 3,700 % od iznosa kredita, jednokratna koja se naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.

Pod točkom II. izreke je prihvaćen zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 341,34 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 8. svibnja 2008. do isplate.

Pod točkom III. izreke je tužitelju dosuđen parnični trošak.

Pod točkom IV. izreke je odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

2. Protiv te presude žalbu je podnio tuženik navodeći da ju podnosi zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08 , 57/11, 148/11 ,25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) i predlaže žalbu uvažiti i pobijanu preinačiti u smislu žalbenih navoda, podredno ukinuti ju i predmet vratiti na ponovno suđenje. Traži trošak žalbenog postupka.

3. Žalba je neosnovana.

4. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojom je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade za obradu kredita, prilikom prvog korištenja, u visini od 3,70 % od iznosa kredita kojega je tuženik odobrio tužitelju u iznosu od 15.592,07 CHF u kunskoj protuvrijednosti, te zahtjev za isplatu iznosa od 341,34 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 8. svibnja 2008. kad je isplata izvršena, a koji iznos predstavlja iznos plaćene naknade od 3,70 % od iznosa kredita.

5. Suprotno žalbenim navodima prvostupanjski sud je pravilno utvrdio sve odlučne a sporne činjenice za donošenje odluke o osnovanosti tužbenog zahtjeva, pri čemu nije počinio iznesenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP jer prvostupanjska presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, isti su jasni i razumljivi, a nema ni drugih nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Jednako tako nije počinjena niti neka od drugih bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud sukladno čl. 365. st. 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.

6. Pravilno je prvostupanjski sud, prvenstveno temeljem uvida u predmetni ugovor o kreditu te saslušanjem tužitelja, koji je potrošač (ugovor je sklopljen u svrhu kupovine automobila) , utvrdio da stranke o predmetnoj ugovornoj odredbi nisu pregovarale prije sklapanja ugovora o kreditu već da je ugovor bio unaprijed sastavljen od strane tuženika, te je pravilno ocijenio da, iako je u trenutku sklapanja ugovora tužitelj imao parametre utvrđenja visine iste (3,70% od iznosa odobrenog kredita), ista ipak nije poštena u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03. - dalje: ZZP/03), slijedom čega je pravilnom primjenom materijalnog prava u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbe o naknadi za obradu kredita, te zahtjev za isplatom stečenoga bez osnove temeljem iste, a u utuženoj visini, koju visinu su stranke tijekom postupka učinile nespornom.

7. Naime, budući da tuženik, na kojemu je kod standardiziranih ugovora trgovca teret dokaza da se o pojedinim ugovornim odredbama pregovaralo (čl. 84. st. 4. ZZP/03), uopće nije predložio izvođenje relevantnih dokaza na okolnosti pregovaranja u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, prvostupanjski sud je pravilno u cijelosti poklonio vjeru iskazu tužitelja koja je iskazao da nikakvih prethodnih pregovora prije sklapanja ugovora nije bilo i da mu je objašnjeno da naknada poslovna politika banke, te je ocijenio da je predmetna odredba nepoštena jer uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve nakon što je proveo test poštenosti iste, pa neosnovano tuženik žalbom pobija pravilnost prvostupanjske presude navodima da sud nije proveo test poštenosti, te da nije ispitao uzrokuje li predmetna odredba znatnu neravnotežu između stranaka, već da je sam izostanak pojedinačnog pregovaranja izjednačio s nepoštenošću.

8. Prvostupanjski sud je dakle suprotno žalbenim navodima proveo test poštenosti na način da je ocijenio značaj predmetne ugovorne odredbe u kontekstu cijelog ugovora o kreditu (je li riječ o odredbi koja definira glavni predmet ugovora i cijenu kada, u pravilu, ne dolazi do procjene poštenosti istih ako ispunjavaju zahtjeve transparentnosti), te na način da je ocijenio njezin značaj na položaj tužitelja kao potrošača u kontekstu što je tuženik tužitelju za istu pružio, dakle koju je to stvarnu uslugu pružio, vodeći pri tome računa da se ocjena (ne)ravnoteže ne ograničava samo na kvantitativno ocjenjivanje iznosa koji tužitelj kao potrošač ima dati tuženiku kao trgovcu, a koji način provedbe ocjene testa poštenosti prvostupanjskog suda je u skladu s testom poštenosti propisanog Direktivom Vijeća 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje Direktiva 93/13).

9. Pri tom treba nadodati da iz sporne odredbe ugovoru o kreditu nije vidljivo koju stvarnu uslugu/troškove tužitelj podmiruje tuženiku plaćanjem iste, a niti tuženik tijekom postupka nije iznosio nekakve konkretne tvrdnje koju to stvarnu vrijednost plaćanjem naknade tužitelj tuženiku podmiruje, već je samo pozivao se na svoje akte koji reguliraju materiju kreditiranja (opće uvjete) kojima je predmetna naknada bila regulirana i koje odredbe su implementirane u ugovor o kreditu, a za koje tuženikove akte o uvjetima kreditiranja je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da se po prirodi stvari o istima ne može pregovarati, pa da se time nije moglo pregovarati niti o predmetnoj ugovornoj odredbi koja je u ugovor preuzeta iz (općih) akata tuženika.

10. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03 je propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

11. Neosnovan je i prigovor zastare potraživanja.

12. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (tako prema zaključku Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici održanoj 30. siječnja 2020.), pa tako prema navedenom shvaćanju tražbina tužitelja nije mogla zastarjeti jer zastarijevanje počinje teći tek pravomoćnošću pobijane prvostupanjske odluke kojom je utvrđena ništetnom predmetna odredba Ugovora na temelju čije ništetnost se zahtijeva vraćanje.

13. Pobijajući takvu odluku prvostupanjskog suda tuženik u žalbi navodi da je pogrešan prednje navedeni stav prvostupanjskog suda, dodajući da ako zastara počinje teći tek pravomoćnim utvrđenjem ništetnosti, da bi isto značilo da tužiteljičina tražbina još nije niti dospjela, pa da je stoga predmetna tužba preuranjena i nedopuštena i da ju je trebalo odbaciti, no izneseni navodi žalbe se ne mogu prihvatiti kao osnovani.

14.Tužba u ovome predmetu nije preuranjena a niti je riječ o tomu da tražbina ne bi bila dospjela, a to stoga što, kada je riječ o ništetnosti neke ugovorne odredbe, ista je ništetna od samoga početka tj. od sklapanja ugovora i od tada se ima pravo tražiti povrat stečenoga temeljem takve ugovorne odredbe. Znači takva tražbina je dospjela već od sklapanja ugovora u kojemu se ista nalazi, pa zahtijevanje stečenoga po toj odredbi je dopušteno i to od samog sklapanja ugovora i takva tužba, suprotno navodima žalbe, nije nedopuštena ni preuranjena, a pitanje zastare tražbine je pitanje mogućnosti ostvarivanja tražbine u sudskome postupku a ne njezine dospjelosti, a u konkretnom slučaju zastarni rok niti nije počeo teći prije u ovome postupku utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, kako je to prethodno obrazloženo.

15. Na navode žalbe da se u konkretnom slučaju ne primjenjuje shvaćanje o zastari kako je u konkretnom slučaju primijenjeno jer da se radi o povredi manjega značaja i samo o djelomičnoj ništetnosti (jedne ugovorne odredbe) valja reći da u smislu čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 se i ispituje poštenost pojedinih ugovornih odredbi potrošačkih ugovora, dakle, u pravilu, ne cijelog potrošačkog ugovora, pa se na utvrđenje nepoštenosti tj. ništetnosti upravo primjenjuju pravila o zastari povrata stečenoga temeljem tzv. djelomične ništetnosti, odnosno ništetnosti dijela ugovora - pojedine ugovorne odredbe. Konačno na navode žalbe da se stavom o zastari prvostupanjskog suda: „dovodi u pitanje pravna sigurnost jer trgovac kao ugovorna strana nikada ne može biti siguran da potrošač neće ustati s tužbom nakon proteka većeg broja godina“ valja reći da kada je riječ o potrošačkom ugovoru, u smislu čl. 6. st. 1. Direktive 93/13, između ostaloga, i pravilima o zastari se nastoji postići odvraćajući učinak na način da se nastoji ubuduće odvratiti trgovce od upotrebe nepoštenih odredaba.

16. U odnosu na navode žalbe da prvostupanjski sud nije obrazložio zašto je tuženik nepošten slijedom čega je kamatu dosudio onako kako je tužbenim zahtjevom traženo – od 8. svibnja 2008.- valja reći da tužitelj ima pravo na povrat stečenoga bez osnove temeljem ništetne ugovorne odredbe sa zakonskom zateznom kamatom od dana stjecanja (čl. 1115. ZOO-a - nepošteni stjecatelj) budući je isplata izvršena temeljem ugovora kojega je sam tuženik sastavio, a tužitelj nije imao nikakva utjecaja na sadržaj ugovora, pa neosnovano tuženik u žalbi osporava i dosuđeni tijek zakonske zatezne kamate.

17. Slijedom svih iznijetih razloga tužitelj sukladno čl. 1111. ZOO-a ima pravo na povrat stečenog bez osnove temeljem ništetne odredbe o naknadi za obradu kredita, a u utuženom iznosu, a o zateznoj kamati pravilno je odlučeno temeljem čl. 1115 ZOO. Naime, tuženik je nesavjestan stjecalac s obzirom da je navedena odredba Ugovora ništetna, kako to proizlazi i iz razloga presude, pa je kamata jasno i pravilno dosuđena od dana uplate kao dana stjecanja.

18. U odnosu na odluku o troškovima postupka tuženik u žalbi navodi da: "obzirom da je pobijana presuda nezakonita i da je tužbeni zahtjev trebalo odbiti u cijelosti, tuženik pobija i odluku o troškovima". Suprotno žalbenim navodima odluka prvostupanjskog suda o parničnim troškovima čl. 154. i čl. 155. ZPP je pravilna i zakonita kao i primjena Tarife o n o nagradama i naknadi za rad odvjetnika ( Narodne novine br. 11/96,91/04,37/05 i 148/09, 142/12, 103/14, 118/14. 107/2015, 37/2022 i 126/2022, dalje: Tarifa) . Pri tome valja reći da je prvostupanjski sud pravilno dosudio tužitelju i trošak pristupa njegova punomoćnika na ročište za objavu presude. Naime, odredbom čl. 335. ZPP-a propisano je da će se ročište na kojem se presuda objavljuje održat neovisno o tome jesu li stranke o njemu uredno obaviještene, odnosno jesu li pristupile na to ročište. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi. U slučaju iz stavka 9. ovoga članka sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e- Oglasna ploča sudova. Presuda mora biti istaknuta na internetskoj stranici e-Oglasna ploča sudova osam dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Iz citirane zakonske odredbe proizlazi da u slučaju kad stranka pristupi ročištu za objavu presude, kao u konkretnom predmetu, sud po odredbi čl. 335. st. 8. ZPP-a stranci mora uručiti presudu jer joj od navedenog dana počinje teći rok za podnošenje pravnog lijeka. Radi se o trošku učinjenom u povodu postupka, na koje ima pravo stranka koja je ročištu pristupila i uspjela u parnici. Stoga je prvostupanjski sud pravilno prihvatio kao osnovan trošak pristupa tužiteljevog punomoćnika na ročište za objavu jer je to u skladu s Tbr. 9.3. Tarife jer je takav trošak bio potreban za vođenje parničnog postupka i na njega ima pravo stranka koja je ročištu pristupila i uspjela u parnici, a to je u konkretnom predmetu tužitelj i to neovisno od činjenice da je sud dužan presudu istaknuti na internetskoj stranici e- oglasne ploče suda (čl. 335. st. 9. ZPP). Stoga je trošak ročišta za objavu presude sukladno utvrđenju prvostupanjskog suda bio potreban za postupak u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP.

19. O troškovima žalbenog postupka odlučeno je temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP jer tuženik sa žalbom nije uspio.

20. Slijedom svih iznijetih razloga je valjalo primjenom čl. 368. st. 1. odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske odluke.

U Zagrebu 14. travnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Sandra Artuković Kunšt univ.spec.iur.