Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-2503/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Sandre Artuković Kunšt, univ.spec.iur. kao predsjednice vijeća, Gabriele Topić Kordej kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Suzane Radaković kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŠV, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnici Božici Petak Vujec, odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Marijan Fosin i Božica Petak Vujec iz Varaždina, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, OIB:02535697732, zastupanog po punomoćniku Andreju Šoos Maceljski, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu, poslovni broj P-383/2024-10 od 16. travnja 2025., u sjednici vijeća dana 14. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu, poslovni broj P-383/2024-10 od 16. travnja 2025.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka povodom žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke je prihvaćen zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 13. st. 2. Ugovora o kreditu broj [broj kredita] sklopljenog između tužitelja i tuženika kojom odredbom je ugovorena naknada od 0,80 % od iznosa kredita, jednokratna koja se naplaćuje se prije ili istovremeno s korištenjem kredita.

Pod točkom II. izreke je prihvaćen zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 112 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 20. kolovoza 2010. do isplate. Pod točkom III. izreke je tužitelju dosuđen parnični trošak.

2. Protiv navedene presude žalbu podnosi tuženik iz žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. t. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), sa prijedlogom da se ista odluka preinači u smislu žalbenih navoda, uz naknadu troškova postupka povodom žalbe.

3. Žalba nije osnovana.

4. Pobijana odluka sadržava razloge o odlučnim činjenicama i u istoj nema proturječnosti, pa prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu pravila postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, niti bilo koju drugu bitnu povredu pravila postupka na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti iz čl. 365. st. 2. ZPP.

5. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojom je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade za obradu kredita, istovremeno ili prije korištenja, u visini od 0,80 % od iznosa kredita kojega je tuženik odobrio tužitelju u iznosu od 14.000 eura u kunskoj protuvrijednosti, te zahtjev za isplatu iznosa od 112 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 20. kolovoza 2010.. kad je isplata izvršena, a koji iznos predstavlja iznos plaćene naknade od 0,80 % od iznosa kredita.

6. Sud prvog stupnja je na temelju iskaza tužitelja saslušanog u svrhu dokazivanja utvrdio da je Analizirajući iskaz tužitelja, sud je utvrdio da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom u svezi predmetne naknade za obradu kredita niti mu je itko objasnio na što se ta naknada odnosi i koje troškove pokriva, a niti mu je na temelju jasnih i razumljivih kriterija objašnjena ova odredba ugovora. Dakle, radi se o standardnoj ugovornoj odredbi koju je unaprijed formulirao tuženik i na koju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, a što je dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao i u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

7. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da se radi o nepoštenoj odredbi te je pravilno prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništetna odredba članka 13. st. 2. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita pa je stoga pravilno sukladno odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29 /18, 126/21, 114/22, 156/22 – dalje: ZOO) naložio tuženiku vratiti tužitelju i ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom.

8. Takva utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud jer iz izvedenih dokaza proizlazi da stranke oko naknade za obradu kredita nisu pregovarale jer je u pitanju unaprijed formulirana odredba Ugovora o kreditu (čl. 13. st. 2. Ugovora), te tužitelj nije imao utjecaj na sadržaj te odredbe Ugovora.

9. Prema odredbi čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013, 41/ 2014 - dalje: ZZP) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.).

10. Sud je, u pojedinačnom postupku u kojemu potrošač zahtijeva restituciju zbog nepošteno ugovorenih i posljedično ništetnih ugovornih odredbi, dužan utvrđivati pretpostavke nepoštenosti tih ugovornih odredbi, pa tako i u smislu ako je tuženik predložio dokaze na okolnost da se s tužiteljem pojedinačno pregovaralo u svezi razjašnjenja svih okolnosti predmetnog ugovora o kreditu, što je u ovom slučaju izostalo.

11. Naime, sukladno odredbi čl. 96 ZZP, na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade dok tuženik ne samo da nije navedeno dokazao već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,80% iznosa kredita te se radi o odredbi Ugovora koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to znači da je nepoštena odredba čl. 13.2. Ugovora o kreditu, u smislu odredbe čl. 81. ZZP/03, te ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03.

12. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

13. Naime, tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbe ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

14. Valja reći da sama činjenica da je trošak obrade kredita, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnicima kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita, slijedom čega su žalbeni navodi neosnovani.

15. Pitanje tijeka zakonske zatezne kamate također je sud prvog stupnja pravilno utvrdio sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a. Naime, kako je pravilno utvrđeno da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i to u visini od 0,80% od iznosa kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice potrošača, te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

16. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika u kojima se poziva na predmet C-621/17 Suda EU obzirom da se ne radi o činjenično istovjetnim situacijama jer je u predmetu C-621/17 banka navela niz parametara od kojih se sastoji naknada (iako ne sve) pa je sud EU ocijenio da u smislu čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. nije povrijeđen zahtjev transparentnosti. Međutim, u ovom predmetu tuženik u Ugovoru o kreditu kojeg je sam sastavio na standardiziranom obrascu nije naveo niti jedan parametar vezan za visinu i svrhu naknade. Navedeno je samo da se naplaćuje 0,60% od odobrenog kredita i zato tuženik bez osnove tvrdi da se radi o transparentnoj odredbi. Opseg naknade je tužitelju zaista bila razumljiv, međutim sadržaj novčane obveze i svrha iste, bez specifikacije u ugovoru i bez ikakve informacije za koje to radnje tuženiku treba 0,80% i zašto troškovi obrade rastu u ovisnosti od visine kredita, tužitelju nije pojašnjen. Nije se o tome pregovaralo i takva mu je novčana obveza nametnuta zbog čega je sud prvog stupnja s pravom ocijenio da je nepoštena i ništetna jer je tuženik postupajući suprotno dobroj vjeri uzrokovao značajnu neravnotežu u ugovornom odnosu stranaka na štetu tužitelja.

17. Sud prvog stupnja je pravilno ocijenio neosnovanim prigovor zastare. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak broj: Su-IV- 47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa je prvostupanjski sud pravilno ocijenio prigovor zastare neosnovanim. Suprotno žalbenim navodima navedeno utvrđenje je u skladu sa stajalištem Suda EU zauzetom u presudi, C-561/21 Banco Santander SA, prema kojem zastarni rok za povrat neosnovano isplaćenih iznosa na temelju nepoštene odredbe koji može isteći čak i prije nego što je potrošač mogao saznati za nepoštenost te odredbe, ne može ni u kojem slučaju biti u skladu sa Direktivom 93/13 Stoga se neosnovanim ukazuju žalbeni navodi u kojima tuženik smatra da je prigovor zastare neosnovano odbijen.

18. Slijedom svega navedenog žalbeni navodi tuženika glede ništetne odredbe iz čl. 13. st. 2. Ugovora o kreditu te činjenice da je tužitelj bio upoznat sa visinom naknade za obradu kreditu nisu osnovani i ne dovode u sumnju odluku suda prvog stupnja, jer je tužitelju kao potrošaču onemogućeno pregovaranje o visini iste, a o čemu se izjasnio i Vrhovni sud RH na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenog 2020.

19. Stoga žalbeni navodi tuženika nisu od utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane presude.

20. U odnosu na prigovor podnositelja o povredi prava na pravično suđenje žalba je razmotrena u odnosu na povredu Ustavnog prava na pravično suđenje propisanog odredbom čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14 - dalje Ustav), prema kojoj svaka osoba ima pravo da zakonom ustanovljeni, neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovima pravima i obvezama.

21. Ustavno pravo na pravično suđenje u smislu navedene odredbe čl. 29. st. 1. Ustava jamči zaštitu od arbitrarnosti u odlučivanju sudova i drugih državnih tijela. Stoga, obrazloženje sudskih odluka koja ne sadrže ozbiljne relevantne i dostatne razloge za ocjenu kakva je odlukom dana upućuje na zaključak o postojanju arbitrarnosti u postupovnom ili materijalnopravnom smislu (tako Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III/5748/2014 od 11. prosinca 2014.).

22. Nadalje, Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj U-III/3226/2022 od 11. srpnja 2023. navodi: „Sudska odluka odnosno odluka drugih tijela javne vlasti smatrat će se arbitrarnom (proizvoljnom) u mjeri koja dovodi u pitanje pravičnost postupka ako ne sadrži dostatni pravno relevantne razloge, odnosno ako su razlozi za njezino donošenje utemeljeni na faktičnoj ili pravnoj pogrešci koja za svoju posljedicu imaju uskratu pravne zaštite.“ (npr. predmet Europskog suda za ljudska prava Urat protiv Turske broj 53561/09 i 13952/11 Paragraf 68 presuda od 27. studenog 2018.).

23. Primjenjujući navedena pravila na ovaj konkretni slučaj, ovaj sud je pravnoga shvaćanja da obrazloženje pobijane prvostupanjske odluke daje odlučujuće razloge za zaključak o ništetnosti sporne ugovorne odredbe i pravu tužitelja na isplatu, te ne predstavlja arbitrarno obrazloženje, jer je prvostupanjski sud iznio relevantne i dostatne razloge za svoju presudu te ju je obrazložio na način koji otklanja svaku sumnju u arbitrarnost postupanja i odlučivanja.

24. Zbog navedenoga ovaj sud utvrđuje, da je tužitelju pobijanom presudom nije povrijeđeno Ustavno pravo zajamčeno čl. 29. st. 1. Ustava, pravo na pravično suđenje te se sliiedom navedenog kao neosnovan otklanja žalbeni prigovor o povredi prava na pravično suđenje.

25. Odluka o troškovima postupka nije obrazloženo pobijana pa ju ovaj sud nije posebno ni ispitivao imajući na umu sadržaj čl. 365. st. 2. ZPP prema kojem ovaj sud više ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava po službenoj dužnosti kada se radi o odluci o troškovima postupka te je odluka u tom dijelu potvrđena na temelju čl. 380. točka 2. ZPP.

26. O troškovima žalbenog postupka odlučeno je temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP jer tuženik sa žalbom nije uspio.

27. Slijedom iznesenog valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi pobijanu presudu te odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu 14. travnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Sandra Artuković Kunšt univ.spec.iur.