Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1131/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Sabine Dugonjić kao predsjednice vijeća, Vedrana Medakovića univ.spec.iur. kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Josipa Grubišića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PK, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojega zastupa punomoćnik Marko Cvrković, odvjetnik u odvjetničkome društvu Cvrković & partneri d.o.o., Dr. Franje Tuđmana 21, Vukovar, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, kojega zastupa punomoćnik Josip Mađarić, odvjetnik u odvjetničkom društvu MAĐARIĆ & LUI - odvjetničko društvo d.o.o., Zelinska ulica 4, Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Vukovaru, poslovni broj P-257/2023-26 od 9. siječnja 2026., na sjednici vijeća održanoj dana 14. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Vukovaru, poslovni broj P-257/2023-26 od 9. siječnja 2026., u pobijanom dijelu:

1. pod točkom I. izreke u odnosu na utvrđenu ništetnost odredbe ugovora o [broj kredita], sklopljenoga 4. rujna 2007. između tužitelja i tuženika, u dijelu kojem je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak CHF,

2. pod točkom II. izreke kojom je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.036,86 €, prema pojedinačnim i dospjelim iznosima pobliže navedenim pod tom točkom izreke, sve sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, 3. pod točkom III. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 1.981,55 €,

4. pod točkom IV. izreke kojom je odbijen zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka.

II. Preinačava se presuda Općinskog suda u Vukovaru, poslovni broj P- 257/2023-26 od 9. siječnja 2026., u dijelu pod točkom III. izreke u odnosu na dosuđeni trošak parničnog postupka, te se sudi:

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška u iznosu od 252,68 €, kao neosnovan.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke utvrđene su ništetnima odredbe ugovora o [broj kredita], sklopljenoga 4. rujna 2007. između tužitelja i tuženika, u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak CHF. Pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.036,86 €, prema pojedinačnim i dospjelim iznosima pobliže navedenim pod tom točkom izreke, sve sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate. Nadalje, pod točkom III. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 2.234,23 €. Točkom IV. izreke je odbijen kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka.

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1. - 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25- dalje: ZPP), posebno upirući na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, te prijedlogom pobijanu presudu preinačiti tako da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti te mu naloži da naknadi trošak parničnog postupka uvećan za zakonsku zateznu kamatu, a podredno predlaže pobijanu presudu ukinuti i vratiti predmet na ponovno suđenje. Potražuje i trošak žalbe uvećan za zakonsku zateznu kamatu od dana donošenja drugostupanjske odluke do isplate.

3. Žalba nije osnovana u pogledu glavne stvari, dok je djelomično osnovana u odnosu na odluku o parničnim troškovima.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem djelomične ništetnosti odredbe ugovora o kreditu koji je sklopljen između stranka, u dijelu u kojemu se odnosi na ugovaranje valutne klauzule u CHF, te zahtjev za isplatom novčanog iznosa po osnovi utvrđene ništetnosti i nepoštenosti takvog ugovaranja.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP. Sud prvog stupnja je u obrazloženju presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što ne postoji ni proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koji izričito upire tuženik.

6. Iz provedenog prvostupanjskog postupka proizlaze sljedeća odlučna utvrđenja:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili 4. rujna 2007. Ugovor o [broj kredita], radi kupnje motornog vozila, kojim se tuženik obvezao staviti na raspolaganje iznos od 12.146,78 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, uz ugovoreni rok otplate kredita od 60 mjeseci ( čl.1. 4. i 6. Ugovora ),

- da je odredbom čl. 7. ugovoreno da se dio glavnice kredita u iznosu od 9.446,78 CHF otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita, a preostali dio u iznosu od 2.700,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, dospijeva na naplatu odjednom u zadnjem mjesecu ugovorenog roka otplate kredita,

- da je prvostupanjski sud temeljem provedenog dokaza financijskim vještačenjem po imenovanom vještaku Dariju Dumančiću te nalazu i mišljenju istoga, utvrdio da preplata svakomjesečnih rata kredita koje su nastale radi povećanja tečaja CHF u odnosu na početni tečaj prema kojemu je kredit isplaćen i to za vremensko razdoblje od početka otplate pa do konačne otplate kredita, a sve kao posljedica ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, iznosi ukupno 2.036,86 € prema pojedinačno iskazanim iznosima prikazanim u nalazu i mišljenju te dospjelim u periodu od siječnja 2008. do rujna 2012.,

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da je predmetni kredit podignut radi kupnje automobila pri čemu su ga u auto kući u kojoj se odlučio za kupnju, uputili na kreditiranje putem tuženika, budući je auto kuća imala suradnju sa njim, da mu je po dolasku u banku predočen tipski formulirani ugovor koji je pročitao i kao laik potpisao jer mu je trebao automobil za osobne potrebe, da nije mogao utjecati na sadržaj ugovora o kreditu te mu nije objašnjeno značenje valutne klauzule u valuti CHF.

7. Prvostupanjski sud osim toga zaključuje da se na konkretan predmet spora mogu primijeniti pravomoćne sudske odluke donesene u postupku povodom kolektivne zaštite potrošača ( presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. i Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-2221/18 od 03. rujna 2019.,) u sklopu kojih je utvrđeno da je ukupno 8 banaka, između kojih i tuženik, u razdoblju koje obuhvaća i predmet ovog postupka, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristilo nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, nakon čega utvrđuje da je konkretna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli potrošaču bila nerazumljiva jer ga je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati o općem riziku vezanom uz valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnoga nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a), o tome da je rast tečaja švicarskoga franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi ugovaranje valutne klauzule.

8. Uz navedeno, prvostupanjski sud utvrđuje da je banka postupala protivno načelu savjesnosti i poštenja što je dovelo do postojanja značajne neravnoteže budući je znala za rizik takvog ugovaranja, ali ga je prešutila te istovremeno kredit nudila kao povoljnu opciju, stvarajući opću klimu povoljnosti takvog ugovaranja, da je uslijed takvog ugovaranja bio neizvjestan i iznos glavnice kredita, da je ugovorena odredba za tužitelja kao prosječnog klijenta banke bila nerazumljiva jer mu nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg takvog ugovaranja, da je tužitelj na sklapanje ugovora s tuženikom upućen od strane auto kuće te mu je u banci predočen tipski ugovor na čiji sadržaj nije mogao utjecati, da mu nije objašnjeno značenje valutne klauzule u valuti CHF, da je kredit otplatio u cijelosti a u trenutku zaključenja ugovora nije imao otvoren obrt te ga nije koristio za poreznu olakšicu, pa primjenom mjerodavnih odredbi Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 – dalje: ZZP) utvrđuje da je ugovaranje u pogledu valutne klauzule u CHF bilo nepošteno i ništetno, nakon čega obrazloženo otklanja istaknute prigovore nedostatka aktivne legitimacije i zastare, te konačno primjenom čl. 323., čl. 1111. st. 1. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj:

35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023 i 155/2023; dalje: ZOO), čl. 502 c ZPP i čl. 96. ZZP odlučuje kao pod točkom I. i II. izreke pobijane odluke.

9. Tuženik u žalbenim navodima u bitnom osporava prvostupanjsku presudu smatrajući da je u pogledu utvrđenja ništetnosti neodređena, apstraktna, netočna i neobrazložena, da je prvostupanjski sud nepravilno dopustio preinaku, da je zanemario kako su sporne odredbe o valutnoj klauzuli bile jasne, da nije utvrdio da bi sporne odredbe bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o njima pojedinačno pregovaralo, da nisu dovele do znatne neravnoteže na štetu potrošača, da odluke iz kolektivnog spora nisu primjenjive na predmetni slučaj, da se neosnovano presumira nepoštenje tuženika te na posljetku osporava i odluku o troškovima postupka.

10. Polazeći od tako iznesenih žalbenih navoda, pazeći i po službenoj dužnosti na povrede na koje je to ovlašten i dužan paziti, ovaj drugostupanjski sud u pogledu glavnog zahtjeva nije utvrdio osnovanost i pravilnost iznesenih tvrdnji i stajališta žalitelja, obzirom da je prvostupanjski sud na temelju pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pravilno primijenio materijalno pravo te donio pravilnu i zakonitu odluku koju je obrazložio na dostatan, jasan i razumljiv način, pri čemu žalbeni navodi tuženika istaknuti u pogledu neodređenosti i apstraktnosti pobijane odluke ne nalaze uporišta u samoj odluci.

11. U odnosu na žalbeni navod tuženika kojim osporava pravno raspolaganje tužitelja u sklopu kojega je nakon vještačenja proveo preinaku odnosno povećanje tužbenog zahtjeva, valja ukazati da je tužitelj tužbenim zahtjevom zatražio utvrđenje ništetnosti u pogledu ugovaranja valutne klauzule u CHF, dok je u pogledu isplate naveo da mu je tuženik odbio predati dokumentaciju na temelju koje bi mogao steći saznanje o visini potraživanja, pa je temeljem čl. 186 b. st. 1. i 2. ZPP predložio da se tuženiku naloži dostavljanje dokumentacije, što je prvostupanjski sud i odredio rješenjem donesenim na pripremnom ročištu 11. srpnja 2024.. Tužitelj je po provođenju financijskog vještačenja tužbeni zahtjev radi isplate uskladio sa tako provedenim dokazom, te je riječ o postupanju koje je dopušteno ( čl. 190. st. 2. ZPP) i svrsishodno radi rješavanja konačnog odnosa između stranaka, a čemu govori u prilog i zaključak broj Su IV-162/2021 Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesen na sastanku predsjednika građanskih odjela Županijskih sudova te Građanskog odjela VSRH održanom 26. studenog 2021. koji glasi:

..U predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.."

12. Odgovarajući na žalbene navode tuženika u pogledu neprimjenjivosti pravomoćnih odluka iz postupaka kolektivne zaštite potrošača, valja reći da odredba čl. 502.c ZPP propisuje da se fizičke osobe mogu u posebnim postupcima za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz tužbe (čl. 502.a st. 1. ZPP). Iz takve odredbe proizlazi direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obveza sudova da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu štete, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP, a kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud, pri čemu pobijana presuda sadrži jasne razloge o tome zašto su utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na Ugovor o kreditu zaključen između stranaka.

13. U tom smislu je odlučna činjenica da je Udruga Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, Zagreb, pokrenula pred Trgovačkim sudom u Zagrebu 4. travnja 2012. parnični postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka, između kojih i tuženika, a radi zaštite potrošača glede nepoštenih ugovornih odredbi te nepoštene prakse banaka, u odnosu na dva osnovna elementa, i to ugovaranje valutne klauzule u CHF te ugovaranje odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi. Kako je predmet postupka u skladu sa dispozicijom tužitelja ograničen na potraživanje po osnovi ugovaranja valutne klauzule u CHF ( ne i promjenjive kamatne stope ) a presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. je odbijena revizija tuženice protiv drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u dijelu kojim je utvrđeno da su banke ( između kojih i prednica tuženika ) u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 – dalje: ZZP), to je postupanje prednika tuženika po pitanju valutne klauzule unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite riješeno na način da je utvrđeno kako nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro.

14. Dakle, u kolektivnom sporu su pravomoćno utvrđene sljedeće okolnosti: (ne)razumljivost osporenih ugovornih odredaba prosječnom potrošaču zbog izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su kroz opće ili tržišne komunikacije davale banke; (ne)mogućnost pojedinačnog pregovaranja o njihovom sadržaju; te posljedično tome postojanje znatne neravnoteže u međusobnim pravima i obvezama ( tako i Ustavni sud RH u odluci U- III-1068/2022 od 8.12. 2022., toč. 19. obrazloženja).

15. Na takvo utvrđenje se dalje nadovezuju činjenice i utvrđenja koja proizlaze iz konkretnog parničnog postupka ( obzirom da svakog potrošača valja promatrati neovisno i jedinstveno), i to s jedne strane činjenica da je u ugovoru o kreditu ugovorena valutna klauzula u CHF te činjenica prema kojoj je ugovor sklopljen u obliku koji je unaprijed formuliran od strane banke tj. tuženika na način da je u sebi sadržavao valutnu klauzulu u CHF ( čl. 7. Ugovora ).

16. Neosnovano tuženik prigovara da u prvostupanjskom postupku nije ispitano da li su odredbe ugovora bile jasne, razumljive i uočljive, te da nije proveden test transparentnosti. Naime, zahtjev da ugovorne odredbe, pa tako i one o valutnoj klauzuli budu jasne, uočljive i razumljive, predstavlja upravo izraz načela transparentnosti sadržanog u odredbama čl. 99. ZZP-a kao i čl. 4. st. 2. i 5. Direktive 93/13 od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL 1993., L95, str. 29. - SL posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15, svezak 12, str. 24.). Riječ je o principu koji polazi od zahtjeva za jasnoćom i razumljivošću ugovornih odredbi i koji nužno nameće zahtjev prema kojem ugovorene odredbe moraju biti takve da potrošaču omogućuju ne samo gramatičku i jezičnu razumljivost određenog pojma, već i sastavne dijelove te razumijevanje funkcioniranja onog pojma ili instituta na koji se jezičan izričaj odnosi (u tom smislu i presuda Europskog suda C-96/14 ĆK od 23. travnja 2015 , t. 50.).

17. Zahtjev transparentnosti na jezično gramatičkoj razini znači da odredbe ugovora ne smiju biti strukturirane tako da su unesene u različite odredbe ugovora ako bi se time ograničilo ili utjecalo na razumijevanje ukupnosti značenja određenog pojma, dok u širem smislu obuhvaćaju informaciju o svim ekonomskim posljedicama koje iz takvog ugovaranja mogu proizaći (npr. presuda suda C-186/16 P i drugi od 20. rujna 2017., ECLI:EU:C:2017:703., toč.45., presuda suda C-26/13., Ć i Č Rábai od 30. travnja 2014., ECLI:EU:C:2014:282, toč. 75.,), što u odnosu na konkretni predmet spora znači da je tuženik bio obvezan tužitelju prilikom sklapanja ugovora ukazati ne samo na jezično značenje pojma valutne klauzule, već i ekonomske posljedice i učinke do kojih isti mogu dovesti.

18. Sam teret dokazivanja činjenice pojedinačnog pregovaranja i informiranja potrošača o svim posljedicama ugovaranja u konkretnom slučaju počiva na banci ( tako i Ustavni sud RH u odluci broj U-III-1068/2022 od 8.12. 2022., toč. 26. obrazloženja ) pri čemu ni presumpcije o činjenicama ili pravu, ni pravila o teretu dokazivanja određena domaćim pravom, nisu sami po sebi nespojivi s postupovnim zahtjevima prava na pravično suđenje (vidi Tiemann protiv Francuske, br. 47457/99 i 47458/99, odluka od 27. travnja 2009.; Lady S.R.L. protiv Moldavije, br. 39804/06, § 27., presuda od 23. listopada 2008.), pa su i u tom dijelu neosnovani žalbeni navodima tuženika kojim osporava zakonitost presumpcija povezanih sa teretom dokazivanja određenih činjenica.

19. U tom smislu valja ukazati da tuženik nije predložio dokazne prijedloge u pogledu pojedinačnog pregovaranja, dok je s druge strane temeljem iskaza tužitelja utvrđeno da je do sklapanja ugovora sa tuženikom došlo nakon što je pristupio u auto kuću radi kupnje motornog vozila gdje su ga uputili upravo na kreditiranje putem banke tuženika, pri čemu mu je u banci na potpis dostavljen gotov tiskani ugovor sa unaprijed određenim ugovornim odredbama, koji je u sebi sadržavao i ugovorenu valutnu klauzulu u CHF.

20. Nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika kojim osporava tvrdnju da bi ugovaranje valutne klauzule dovelo do znatne neravnoteže na štetu potrošača, a obzirom da je upravo takvo ugovaranje omogućilo tuženiku kao ugovornoj strani da stekne korist iz okolnosti koje su unaprijed ugovorene, a dovode do promjene mjesečnih anuiteta u budućnosti. Naime, jedno od osnovnih načela obveznog prava i ugovaranja predstavlja odredivost cijene, a kada tužitelj sklapa ugovor o kreditu, cijena proizvoda je određena osim ugovorenim kamatama ( koje su promjenjive ) i tečajem CHF u odnosu prema kunama. Tužitelju se prezentira i dostavlja otplatni plan prema takvim početnim uvjetima, u ugovoru navodi da će se otplata vršiti prema jednakim mjesečnim anuitetima ( čl. 7. ugovora) te ga se na taj način dovodi u situaciju u kojoj legitimno očekuje da će se otplata vršiti upravo prema ugovorenim i predočenim mu uvjetima.

21. Međutim, rast tečaja valute CHF te činjenica ugovaranja valutne klauzule dovodi do nesigurnosti i neodređenosti na način da tužitelj ne može biti siguran koliki će mjesečni anuitet morati plaćati u svakom sljedećem mjesecu, pri čemu je provedenim vještačenjem utvrđeno da je takva situacija dovela do neravnoteže u odnosima stranaka te je rast mjesečnih anuiteta upravo uslijed promjena ugovorene valutne klauzule, doveo tužitelja kao potrošača u stanje financijske nesigurnosti.

22. Temeljem navedenog su neosnovani žalbeni navodi tuženika kojim navodi da prvostupanjski sud nije proveo test transparentnosti i poštenosti te da ugovaranje nije dovelo do značajne neravnoteže u ugovornom odnosu na štetu potrošača, pri čemu je tuženik unaprijed formulirao nepoštene odredbe u standardnom ugovoru, bez da je tužitelja kao potrošača upozorio o mogućim posljedicama takvog ugovaranja, pa je prvostupanjski sud pravilno provođenjem kontrole nepoštenosti utvrdio postojanje djelomične ništetnosti odredbe ugovora o kreditu u dijelu u kojemu se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF ( točka I/ izreke presude ), pri čemu ona ne povlači za sobom ništetnost cjelokupnog ugovora obzirom da isti može opstati bez djelomične ništetnosti ( čl. 324. st. 2. ZOO-a) odnosno u opsegu prvotno ugovorenog tečaja prema kojemu je izrađen otplatni plan i prema kojem bi se vršilo plaćanje da nije bilo promjene tečaja u odnosu na tečaj na datum isplate kredita.

23. Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da su odredbe u ugovoru o kreditu kojim je glavnica vezana uz tečaj valute CHF ništetne, te tužitelju pripada pravo od tuženika tražiti povrat preplaćene tečajne razlike, odnosno povrat danog u izvršenju ugovora. Nadalje, provedenim financijskim vještačenjem utvrđena je visina zahtjeva tužitelja, a žalbenim navodima tuženika nije dovedena u sumnju pravilnost i zakonitost takvog utvrđenja.

24. Također, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tužitelju osim dosuđenog iznosa kojeg je tuženik naplatio temeljem ništetne odredbe (čl. 323. st. 1. ZOO), pripada pravo i na isplatu zateznih kamata na pojedinačne iznose glavnice i to od dana kada je tuženik primio novac jer se u ovom slučaju smatra da je nepošteni stjecatelj, sve u skladu sa odredbama čl. 29. st. 2. i čl. 1115. ZOO.

25. U odnosu na tvrdnje tuženika usmjerene na pobijanje visine dosuđenih parničnih troškova ( točka VIII. žalbe tuženika ) valja ukazati da su žalbeni navodi u tom dijelu osnovani te je pravilno shvaćanje da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta priznavanju troška sastava zahtjeva za mirno rješenje spora od 23. svibnja 2023. i troška preporučene pošiljke koje je prvostupanjski sud dosudio tužitelju.

26. Naime, zahtjev za mirnim rješenjem spora u zatraženom iznosu od 200,00 € te pripadajući porez na dodanu vrijednost na taj iznos ( ukupno 250,00 € ) nije bio nužan i potreban u smislu čl. 155. st. 1. ZPP, budući je tužitelj neovisno o takvom zahtjevu, bilo legitimiran i ovlašten pokrenuti parnični postupak protiv tuženika, a što je u konkretnom slučaju i učinio. U odnosu na zatraženi i dosuđeni trošak preporučene pošiljke u iznosu od 2,68 €, valja ukazati da je riječ o materijalnom trošku čija osnovanost u postupku nije dokazana ispravom, računom ili drugim odgovarajućim dokazom, koji je nužan u pogledu dokazivanja takvog troška, obzirom da svaki materijalni trošak mora biti određen, transparentan i kao takav nedvosmisleno dokazan, a što u konkretnom postupku nije slučaj.

27. Slijedom svega navedenog, žalbu tuženika je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a valjalo odbiti kao djelomično neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu ( u cijelosti u odnosu glavno potraživanje odnosno točke I. i II. izreke) te odlučiti kao pod točkom I/1. i I/2. izreke, dok je u odnosu na odluku o parničnom trošku primjenom odredbe čl. 380. st. 2. ZPP valjalo odluku o troškovima postupka djelomično potvrditi za iznos od 1.981,55 € i u dijelu kojim je tuženik odbijen sa zahtjevom za naknadom troška ( točka I/3. i I/4. izreke ), a primjenom čl. 380. st. 3. ZPP djelomično preinačiti i odbiti tužitelja sa zahtjevom za naknadu troškova postupka u iznosu od 252,68 € odnosno razlikom između dosuđenog troška od 2.234,23 € i iznosa koji tužitelju stvarno pripada temeljem u iznosu od 1.981,55 € ( točka II izreke).

28. Zahtjev tuženika za naknadom troška žalbenog postupka nije osnovan jer je sa žalbom uspio samo u odnosu na sporednu tražbinu i u neznatnom dijelu, radi čega je sukladno čl. 154. st. 5. i 166. st. 1. i 2. ZPP valjalo odlučiti kao pod točkom III. izreke ove presude.

U Zagrebu, 14. travnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Sabina Dugonjić