Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Gž-2753/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sutkinje Sandre Artuković Kunšt univ.spec.iur. kao predsjednice vijeća, sutkinje Gabriele Topić Kordej kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i sutkinje Suzane Radaković kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BR, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Josipu Pintariću, odvjetniku u Čakovcu protiv tuženika OTP banka d.d., OIB 52508873833, Ulica Domovinskog rata 61, 21000 Split, zastupanog po punomoćnicima iz OD Žurić i Partneri d.o.o., odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-276/2024- 16 od 21. svibnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 14. travnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-276/2024-16 od 21. svibnja 2025.
II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke je prihvaćen zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe čl.5. st. 2. Ugovora o kreditu broj [broj kredita] sklopljenog između tužitelja i tuženika kojom odredbom je ugovorena naknada od 0,50 % od iznosa kredita, jednokratna koja se naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.
Pod točkom II. izreke je prihvaćen zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 220,11 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 14. travnja 2006. do isplate.
Pod točkom III. izreke je tužitelju dosuđen parnični trošak.
2. Protiv te presude žalbu je podnio tuženik navodeći da ju podnosi zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08 , 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14. , 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) i predlaže žalbu uvažiti i pobijanu preinačiti u smislu žalbenih navoda, podredno ukinuti ju i predmet vratiti na ponovno suđenje. Traži trošak žalbenog postupka.
3. Žalba je neosnovana.
4. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojom je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade za obradu kredita, prilikom prvog korištenja, u visini od 0,50 % od iznosa kredita kojega je tuženik odobrio tužitelju u iznosu od 71.168,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, te zahtjev za isplatu iznosa od 220,11 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 14. travnja 2006.. kad je isplata izvršena, a koji iznos predstavlja iznos plaćene naknade od 0,50 % od iznosa kredita.
5. Suprotno žalbenim navodima prvostupanjski sud je pravilno utvrdio sve odlučne a sporne činjenice za donošenje odluke o osnovanosti tužbenog zahtjeva, pri čemu nije počinio iznesenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP jer prvostupanjska presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, isti su jasni i razumljivi, a nema ni drugih nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Jednako tako nije počinjena niti neka od drugih bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud sukladno čl. 365. st. 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.
6. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio ništetnim navedene odredbe Ugovora o kreditu koje su sporne i kojima je ugovorena naknada za obradu kredita ocijenivši te ugovorne odredbe nepoštenim i posljedično ništetnim sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 96/03 i 79/07 – dalje: ZZP) (čl. 81. i čl. 87.) jer je utvrdio da tuženik nije dokazao da se o tim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, a tužitelju nije bilo obrazloženo na što se konkretno odnosi ta naknada te takva ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, a cijeneći pri tome da je tužitelj platio na ime naknade za korištenje kredita utuženi iznos, a s druge strane tuženik temeljem tih ugovornih odredbi nije imao obvezu prema tužitelju. Uz to tuženik nije niti obrazložio koji mu je i u kojem iznosu trošak nastao koji bi trebao biti eventualno namiren ugovorenom naknadom.
7. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li, tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatili takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu.
8. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije ni moglo pregovarati, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.
9. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).
10. Prema odredbi čl. 83. ZZP, treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.
11. Imajući u vidu narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita su nepoštene i time ništetne, pa se može zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
12. Na žalbene navode treba reći da je sud prvog stupnja u skladu s odredbom čl. 8. ZPP odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te temeljem rezultata cjelokupnog postupka. Kako žalitelj ocjeni prvostupanjskog suda suprotstavlja samo vlastitu ocjenu, a koja je bez realne podloge u rezultatima postupka, žalbeni prigovori ne mogu se prihvatiti.
13. Neosnovano tuženik prigovara zastari jer prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV- 47/2020 održanoj 30. siječnja 2020. za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, zastara restitucijskog zahtjeva još nije ni počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti predmetne ugovorne odredbe. Zaključno zastara restitucijskog zahtjeva s osnova nepoštene odredbe o naknadi za obradu kredita teče od pravomoćnosti ove presude kojom je utvrđena njihova ništetnost, uzimajući pritom u obzir i Objedinjeno pravno shvaćanje VSRH od 31. siječnja 2022. broj: Su-IV- 33/2022-2.
14. Iz svega iznesenog proizlazi da je prvostupanjski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je odlučio kao u pobijanoj prvostupanjskoj presudi.
15.Odluka o troškovima postupka nije obrazloženo pobijana pa ju ovaj sud nije posebno ni ispitivao imajući na umu sadržaj čl. 365. st. 2. ZPP prema kojem ovaj sud više ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava po službenoj dužnosti kada se radi o odluci o troškovima postupka te je odluka u tom dijelu potvrđena na temelju čl. 380. točka 2. ZPP.
16. O troškovima žalbenog postupka odlučeno je temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP jer tuženik sa žalbom nije uspio.
17. Slijedom svih iznijetih razloga je valjalo primjenom čl. 368. st. 1. ZPP odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske odluke.
U Zagrebu 14. travnja 2026.
Predsjednica vijeća:
Sandra Artuković Kunšt univ.spec.iur.
