Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1008/2026-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću toga suda sastavljenom od sudaca Milene Frankić, kao predsjednice vijeća, Gordane Bošković Majerović kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Vlaste Mrzljak, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice MŠ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Josip Giljanović, odvjetnik iz Splita, uz sudjelovanje umješača na strani tužitelja 1/NŠ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnica Jelena Ćurković Gošović, odvjetnica iz Splita, protiv tuženika: ADDIKO Bank dioničko društvo d.d. OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, zastupan po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, uz sudjelovanje umješača na strani tuženika: EOS Matrix d.o.o. Zagreb, Horvatova 82, OIB: 76674680107, zastupan po Odvjetničkom društvu Hajid i Švaljek Krešić iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama tužiteljice, tuženika i umješača NŠ, te LŠ protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Trogiru poslovni broj P-1362/2024-27 od 17. travnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 14. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu – Stalna služba u Trogiru poslovni broj P-1362/2024-27 od 17. travnja 2025. u pobijanoj točki I., II., III. te dijelu točke IV. izreke, kojim je tuženiku naloženo naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 10.516,17 eur te dijelu točke V. izreke kojim je tuženiku naloženo naknaditi umješaču na strani tužitelja NŠ parnični trošak u iznosu od 2.137,50 eur, sve sa zateznim kamatama tekućim od donošenja odluke o troškovima postupka do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana. r i j e š i o  j e

I Odbija se žalba tužiteljice protiv dijela odluke o troškovima postupka iz točke IV. navedene presude u dijelu u kojem je zahtjev za naknadu troškova u iznosu od 5.743,00 eur odbijen kao neosnovan.

II Odbija se žalba umješača na strani tužiteljice NŠ protiv dijela odluke o troškovima postupka iz točke V. izreke, kojim je zahtjev tog umješača za naknadu troškova u iznosu od 1.537,50 eur, odbijen kao neosnovan.

III Prihvaća se žalba umješača na strani tužiteljice NŠ protiv dijela odluke o troškovima postupka iz točke V. izreke, kojim je zahtjev tog umješača za naknadu troškova u iznosu od 237,00 eur, odbijen kao neosnovan, te se nalaže tuženiku naknaditi umješaču na strani tužitelja NŠ parnični daljnji trošak u iznosu od 237,500 eur uvećan za zatezne kamate tekuće od 14. travnja 2026. kao dana donošenja odluke o troškovima postupka do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

IV Odbija se žalba tog umješača protiv dijela odluke o troškovima postupka iz točke V. izreke, kojim je zahtjev tog umješača za naknadu troškova u iznosu od 1.500,00 eur, odbijen kao neosnovan, te se u tom dijelu potvrđuje navedena odluka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja citiranom u izreci odlučeno je:

„I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 2. Ugovora o kreditu broj [broj kredita] od 15. lipnja 2007. g. kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF valuti, švicarski franak, kao i odredba čl. 3. istog Ugovora o kreditu kojim je ugovoreno da se kamata obračunava u CHF te odredba čl. 6. kojom je ugovorena promjenljivost kamatne stope sukladno odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.

II. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 1. Aneksa br. 1 uz Ugovor o kreditu broj [broj kredita] sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine kojom je ugovoreno da nedospjela glavnica kredita na dan 30.11.2010. iznosi 228.871,99 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao i odredba čl. 2. istog Aneksa kojim je ugovoreno da se na glavnicu kredita obračunavaju kamate od 6,50 % i da je kamatna stopa promjenjiva.

III. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana tužiteljici isplati ukupan novčani iznos od 8.856,81 eura uvećan za zatezne kamate tekuće na iznos od:

- 11,83 eura od 31. kolovoza 2007. do isplate

- 21,06 eura od 30. rujna 2007. do isplate

- 21,06 eura od 31. listopada 2007. do isplate

- 28,69 eura od 1. prosinca 2007. do isplate

- 25,10 eura od 30. prosinca 2007. do isplate

- 40,10 eura od 1. veljače 2008. do isplate

- 43,02 eura od 1. ožujka 2008. do isplate

- 126,24 eura od 1. travnja 2008. do isplate

- 99,83 eura od 1. svibnja 2008. do isplate

- 91,73 eura od 1. lipnja 2008. do isplate

- 104,21 eura od 1. srpnja 2008. do isplate

- 87,48 eura od 1. kolovoza 2008. do isplate

- 87,88 eura od 2. rujna 2008. do isplate

- 100,76 eura od 2. listopada 2008. do isplate

- 236,13 eura od 4. studenog 2008. do isplate

- 188,48 eura od 6. prosinca 2008. do isplate

- 250,47 eura od 6. siječnja 2009. do isplate

- 248,08 eura od 5. veljače 2009. do isplate

- 275,29 eura od 10. ožujka 2009. do isplate

- 235,35 eura od 9. travnja 2009. do isplate

- 240,51 eura od 8. svibnja 2009. do isplate

- 227,51 eura od 10. lipnja 2009. do isplate

- 224,73 eura od 10. srpnja 2009. do isplate

- 208,81 eura od 13. kolovoza 2009. do isplate

- 222,86 eura od 15. rujna 2009. do isplate

- 220,30 eura od 2. listopada 2009. do isplate

- 220,07 eura od 12. studenog 2009. do isplate

- 240,42 eura od 5. siječnja 2010. do isplate

- 254,98 eura od 28. siječnja 2010. do isplate

- 259,60 eura od 14. veljače 2010. do isplate

- 256,15 eura od 14. ožujka 2010. do isplate

- 269,27 eura od 14. travnja 2010. do isplate

- 287,94 eura od 15. svibnja 2010. do isplate

- 324,50 eura od 15. lipnja 2010. do isplate

- 345,17 eura od 15. srpnja 2010. do isplate

- 354,07 eura od 19. kolovoza 2010. do isplate

- 392,60 eura od 17. rujna 2010. do isplate

- 368,46 eura od 16. listopada 2010. do isplate

- 376,10 eura od 16. studenog 2010. do isplate

- 387,44 eura od 28. siječnja 2011. do isplate

- 514,28 eura od 3. studenog 2011. do isplate

- 335,83 eura od 12. srpnja 2012. do isplate i to po stopi od:

- 15% godišnje za razdoblje do 31. prosinca 2007.

- 14% godišnje za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011.

- 12% godišnje za razdoblje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015.

- 8,14% godišnje za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015.

- 8,05% godišnje za razdoblje od 1. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016.

- 7,88% godišnje za razdoblje od 1. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016.

- 7,68% godišnje za razdoblje od 1. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017.

- 7,41% godišnje za razdoblje od 1. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017.

- 7,09% godišnje za razdoblje od 1. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018.

- 6,82% godišnje za razdoblje od 1. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018.

- 6,54% godišnje za razdoblje od 1. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019.

- 6,30% godišnje za razdoblje od 1. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019.

- 6,11% godišnje za razdoblje od 1. siječnja 2020. do 30. lipnja 2020.

- 5,89% godišnje za razdoblje od 1. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020.

- 5,75% godišnje za razdoblje od 1. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021.

- 5,61% godišnje za razdoblje od 1. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021.

- 5,49% godišnje za razdoblje od 1. siječnja 2022. do 30. lipnja 2022.

- 5,31% godišnje za razdoblje od 1. srpnja 2022. do 31. prosinca 2022.

- 5,50% godišnje za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 30. lipnja 2023.

- 7,00% godišnje za razdoblje od 1. srpnja 2023. do 31. prosinca 2023.

- 7,50% godišnje za razdoblje od 1. siječnja 2024. do 30. lipnja 2024.

- 7,25% godišnje za razdoblje od 1. srpnja 2024. do 31. prosinca 2024.

- 6,15% godišnje za razdoblje od 1. siječnja 2025. do 30. lipnja 2025.

te za razdoblje nakon 1. srpnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

IV. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana naknadi tužiteljici parnični trošak u visini od 10. 516,17 eur-a uvećan za zatezne kamate tekuće od donošenja odluke o troškovima postupka do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, dok je za više odbijeno kao neosnovan, dok je za više traženi trošak, preko iznosa od 10. 516, 17 eur-a do iznosa od 16.259, 17 eur-a, dakle za iznos od 5.743,00 eur-a zahtjev odbijen.

V. Nalaže se tuženiku u roku 15 dana naknaditi umješaču na stani tužitelja NŠ parnični trošak u visini od 2.137,50 eur-a uvećan za zatezne kamate tekuće od donošenja odluke o troškovima postupka do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, dok je za više odbijeno kao neosnovan, dok je za više zatraženi trošak, preko iznosa od 2.137,50 eur-a do iznosa od 3.875, 00 eur-a, dakle za iznos od 1. 737,50 eur-a, zahtjev odbijen.“

2. Protiv navedene presude tuženik je podnio žalbu kojom istu pobija u dijelu, u kojem nije uspio u sporu (točka I., II., III. te dio točke IV. i V. izreke kojim je obvezan na isplatu parničnih troškova tužiteljici i umješaču na strani tužiteljice NŠ) zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br.: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22 - dalje: ZPP), uz prijedlog da se presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a tuženiku dosude troškovi žalbe.

3. Tužiteljica je podnijela žalbu protiv dijela točke IV. izreke, kojim je odbijen dio njezinog zahtjeva za naknadu troškova parnice preko dosuđenog iznosa od 10.516,17 eur kao neosnovan, zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. ZPP, u kojoj se posebno poziva na pravo na pošteno suđenje, uz prijedlog da se odluka o troškovima u tom dijelu preinači i tužiteljici dosude daljnji troškovi uvećani za troškove žalbenog postupka.

4. Umješač na strani tužiteljice NŠ je podnijela žalbu protiv dijela odluke o trošku postupka presude zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. ZPP, u kojoj se posebno poziva na pravo na pošteno suđenje, uz prijedlog da se odluka o troškovima u tom dijelu preinači i tužiteljici dosude daljnji troškovi uvećani za troškove žalbenog postupka.

Dana 2.5.2025. ista je podnijela podnesak kojim zahtjeva ispravak presude, koji je sadržajno također žalba zbog žalbenog razloga iz čl. 353. st. 1. t. 2. ZPP, u kojoj prigovara da je ukupno trebalo biti dosuđeno 2.375,00 eur (umjesto 2.150,00 eur).

5. FŠ je podnio žalbu protiv dijela odluke o trošku postupka presude zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. ZPP, u kojoj se posebno poziva na pravo na pošteno suđenje, u kojoj ističe da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da mu nije dopušteno miješanje na strani tužiteljice, te predlaže da se odluka o trošku preinači i obveže tuženika da mu naknadi troškove postupka.

6. Na žalbe nije podnesen odgovor.

7. Žalba tuženika protiv odluke o glavnoj stvari nije osnovana, dok žalbe tužiteljice i umješača NŠ protiv odluke o troškovima, koja se na temelju čl. 129. st. 5. ZPP, smatra rješenjem, nisu osnovane, osim žalbe umješača od 2.5.2025. koja je djelomično osnovana, dok je o žalbi FŠ odlučeno rješenjem ovog suda posl. br Gž-4097/2025-2 od 29. siječnja 2026 .

8. U predmetnom postupku tužiteljica traži da sud utvrdi ništetnim odredbe ugovora o kreditu od 15. lipnja 2007., u dijelu u kojem je iskazana kamatna stopa promjenjiva odlukom tuženika, te je ugovorena valutna klauzula u CHF, te isplatu preplaćenih iznosa po kreditu sklopljenom sa tuženikom, a radi ništetnosti odredaba ugovora o kreditu.

9. Među strankama nije sporno da je između prednika tužiteljice EŠ i Hypo Alpe Adria bank d.d. Zagreb, te tužiteljice kao sudužnika i M N kao založnog dužnika navedenog dana sklopljen Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika Zoje Puljiz iz Splita, na rok od 25 godina od dana stavljanja kredita u otplatu, koja je ugovorena u 300 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti od 1.462,17 CHF obračunatih po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja, a kredit je podignut u iznosu od 244.000,00 CHF, te da je ugovorena početna ugovorna kamatna stopa od 5,25% godišnje.

10. Prvostupanjski sud se u obrazloženju presude pozvao na odluku Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., donesenu u postupku protiv ovdje tuženika a po tužbi Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, kojom presudom je utvrđeno da je tuženik u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena glavnica vezana za švicarski franak, što je prosječnom potrošaču nerazumljivo, nepošteno i prema tome ništetno jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustile informirati potrošače o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temeljila na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije bila pod kontrolom HNB, što proizlazi iz potvrde HNB od 7. lipnja 2013.), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Navedena je presuda potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/2013. od 13. lipnja 2014. U obrazloženju presude Visokog trgovačkog suda posl. br. Pž-7129/13 navodi se da se pojedini potrošači u postupku individualne pravne zaštite mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa, a što je u skladu s odredbom čl. 138.a. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07, 125/07 i dr., dalje: ZZP) te odluka u tom postupku u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u individualnim postupcima potrošača radi naknade štete uzrokovane postupanjem tuženika koje je predmet postupka povodom kolektivne tužbe.

11. U odluci Ustavnog suda U-III-5458/2021. od 30. lipnja 2022. obrazloženi su razlozi direktnog učinka presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača propisanog u čl. 502.c. ZPP.

11.1. Nadalje se sud pravilno pozvao i na odluku Visokog Trgovačkog suda posl. Br. Pž-6632/2017. od 14. lipnja 2018. u kojoj se navodi, da je predmetni postupak proveden radi zaštite kolektivnih interesa svih potrošača.

12. Pri tom na tuženikov prigovar zastare, odnosno navode da kolektivna tužba ne bi prekidala zastarne rokove za tražbine pojedinačnih potrošača, valja reći da prema shvaćanju Vrhovnog suda RH izraženom u odluci posl. br. Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva, kao što je predmetni, počinje teći ispočetka tek od dana pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (13. lipnja 2014.) radi čega zastara u konkretnom sporu, pokrenutom 28. svibnja 2019. godine, nije nastupila. Radi toga, u nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora, vođenjem kolektivnog spora došlo je do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05 jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.

13. Tuženik je u odgovoru na tužbu prigovorio, da je sva potraživanja i sporedna prava i spornog ugovora o kreditu ustupio društvu EOS Matrix d.o.o. kao novom vjerovniku, te da tužitelj prava iz tog ugovora ne bi mogao ostvariti u parnici prema ranijem vjerovniku koji više nije stranka iz ugovora.

13.1. Uz odgovor na tužbu tuženik je dostavio Ugovor o cesiji od 30. siječnja 2018. Kako je između tuženika i umješača EOS Matrix sklopljen Ugovor o cesiji, to je ovaj sud u ukidnoj odluci posl. br. Gž-2902/2023 od 19. ožujka 2024. naveo da prava i obveze stranaka treba sagledati primjenom odredaba Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, dalje: ZOO) koje uređuju ustup tražbine. Prema čl. 80. st. 1. ZOO-a vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Nadalje, odredba čl. 84. st. 1. ZOO-a propisuje da primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja, a st. 2. citirane zakonske odredbe propisuje da dužnik može isticati primatelju, pored prigovora koje ima prema njemu, i one prigovore koje je mogao istaknuti ustupitelju do časa kad je saznao za ustupanje. Navedene zakonske odredbe ne isključuju pravo dužnika, u konkretnom slučaju tužitelja, na ostvarenje tražbine prema cedentu, u konkretnom slučaju tuženici, koja ostaje ugovorna strana iz pravnog posla na kojem dužnik temelji svoju tražbinu, unatoč tome što je tražbina koju ima tuženica prema tužitelju nakon raskida pravnog posla prenesena na treću osobu – ukoliko je na temelju ugovora o cesiji došlo do promjene vjerovnika na način da je (samo) tražbinu koja je predmetom cesije ovlašten zahtijevati od tužitelja kao dužnika cesionar kao novi vjerovnik.

13.2. Ukoliko je međutim došlo do prijenosa ugovora o kreditu na način da bi treća osoba postala nositelj svih prava i obveza iz prenesenog ugovora u smislu čl. 127. st. 1. ZOO-a, tada bi na cedenta bila prenesena i prava i obveze koje su predmet ovog spora. Pri tom na valjanost ugovora o ustupanju ne utječe činjenica što dužnik nije bio obaviješten o ustupanju.

13.3. Cesija je ugovor kojim se tražbina prenosi od dotadašnjeg vjerovnika na treću osobu kao novog vjerovnika, ali se cesijom mijenja samo subjekt tražbine, pa dužniku pripada pravo na isticanje svih prigovora koje je otprije imao, dakle postojanje tražbine ocjenjuje se prema osnovnom poslu. Ukoliko je međutim došlo do prijenosa ugovora o kreditu na način da bi treća osoba postala nositelj svih prava i obveza iz prenesenog ugovora u smislu čl. 127. st. 1. ZOO-a, tada bi na cedenta bila prenesena i prava i obveze koje su predmet ovog spora. Pri tom na valjanost ugovora o ustupanju ne utječe činjenica što dužnik nije bio obaviješten o ustupanju. Cesija je ugovor kojim se tražbina prenosi od dotadašnjeg vjerovnika na treću osobu kao novog vjerovnika, ali se cesijom mijenja samo subjekt tražbine, pa dužniku pripada pravo na isticanje svih prigovora koje je otprije imao, dakle postojanje tražbine ocjenjuje se prema osnovnom poslu.

Tužiteljica je odgovarajući na takav prigovor tuženika prigovorila, da bi se radilo o prodaji i ustupu tražbine po osnovi kredita, a ne ugovoru o cesiji.

13.4. Odredbom čl. 127. ZOO propisano je da svaka ugovorna strana može, ako na to pristane druga strana, prenijeti ugovor na neku treću osobu koja time postaje nositelj svih njezinih prava i obveza iz tog ugovora, a takav je pristanak na prijenos ugovora valjan samo ako je dan u propisanom ili ugovorenom obliku za valjanost prenesenog ugovora.

14. Prvostupanjski je sud, suprotno navodima žalbe tuženika, ocijenio navedeni prigovor, te obrazložio da isti ne nalazi osnovanim jer je pregledom sadržaja ugovora o cesiji tužitelja s EOS MATRIX d.o.o., utvrđeno je da je istim došlo do promjene vjerovnika na način da je tražbinu sada, kao novi vjerovnik, ovlašten od dužnika potraživati EOS MATRIX d.o.o., no ugovorna strana ugovora o kreditu, dakle nositelj svih prava i obveza iz ugovora o kreditu, ostaje upravo naznačeni tuženik. Dakle, novi vjerovnik je postao nositeljem prava na tražbinu koja je predmetom cesije i kao takav ima ovlaštenje istu tražiti od nasljednika pok. RŠ, no pitanja zakonitosti ugovornih odredbi s tim u svezi preplaćenog ostaju i dalje vezana za nositelje prava i obveza ugovora o kreditu pa tako i tužene, radi čega je prvostupanjski sud ocijenio neosnovanim istaknuti prigovor, ali pozivom na naprijed navedeno, zahtjev za miješanjem EOS MATRIX d.o.o na strani tuženika, pozivom na članak 206. stavak 2. ZPP-a, utvrdio je osnovanim, o čemu je procesnim rješenjem već ranije odlučio 6. prosinca 2024.

15. Prednik tužiteljice kao ugovorna strana nesporno nije pristao na prijenos ugovora na treću osobu pa nije došlo do prelaska ugovornog odnosa na primatelja i drugu stranu, u smislu čl. 127. st. 2. ZOO.

16. Nadalje je tuženik prigovorio, da prednik tužiteljice nije platio niti jedan anuitet kredita od srpnja 2011. godine, pa nije mogao stjecati bez osnove razliku glavnice koja nije otplaćena.

17. Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci Broj: U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. iskazao je shvaćanje, prema kojem:

„…Kada na temelju međusobno proturječnih iskaza potrošača i zaposlenika banke nije moguće utvrditi jesu li obavijesti dane, i jesu li, ako su doista dane, obavijesti bile odgovarajuće kako bi se pristanak na sklapanje ugovora mogao smatrati "informiranim", sudovi su ovlašteni odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva primjenom pravila o teretu dokazivanja imajući u vidu da je teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača na bankama. Tako stoga što ni presumpcije o činjenicama ili pravu, ni pravila o teretu dokazivanja određena domaćim pravom, nisu sami po sebi nespojivi s postupovnim zahtjevima prava na pravično suđenje (vidi Tiemann protiv Francuske, br. 47457/99 i 47458/99, odluka od **.**.2009. L S.R.L. protiv Moldavije, br. 39804/06, § 27., presuda od 23. listopada 2008.).“

18. U postupku su saslušane tužiteljica i djelatnica tuženika IŠ kao svjedok. Iz iskaza tužiteljice sud je utvrdio da joj prilikom ugovaranja kao potrošaču, odnosno njezinom predniku, nisu bili predočeni jasni ekonomski razlozi za primjenu ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli niti razumljivi kriteriji za procjenu ukupnih ekonomskih posljedica koje iz tih odredbi proizlazi, odnosno iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu, kao i da se nije moglo pregovarati o sadržaju Kredita. Iz iskaza svjedokinje IŠ proizlazi da se ne sjeća detalja u vezi predmetnog ugovora zbog velikog broja kredita, da generalno stanke nisu bile upozoravane na primjenu valutne klauzule jer je već u samim ugovorima bilo navedeno da će biti primijenjena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa, da su stranke prihvaćale što su htjele, da su ugovori solemnizirani kod javnog bilježnika, da kredit nije uredno isplaćivan pa je potraživanje prodano EOS Matrixu 2013., da se ne može sjećati je li strankama bilo dozvoljeno pregovaranja oko tog konkretnog ugovora o valutnoj klauzuli i visini kamatne stope ali ona sama nije imala nikakvu ovlast mijenjanja sadržaja ugovora u tom dijelu jer je ugovor izrađivala pravna služba, da je ona klijentu objasnila rizike promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, ali nije željela odgovoriti koji su to bili rizici u kreditu u CHF, nije se mogla sjetiti kako su formirani parametri promjenjive kamatne stope niti kako se kretala kamatna stopa. Svjedokinja se nije mogla sjetiti je li banka u isto vrijeme imala u ponudi ugovore s fiksnom kamatnom stopom ali ni ona kao djelatnica banke nije mogla predvidjeti rast tečaja CHF i kamatne stope 19. Prema odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima određeno je da je ugovor ništetan kada je činidba neodređena ili neodrediva. Imajući u vidu okolnost da je kamata cijena, da je cijena bitan element ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 26 Zakona o obveznim odnosima te da ista mora biti određena odnosno odrediva u smislu odredbe čl. 272 ZOO-a, pa već samim tim odredbu Ugovora koju koristi banka, a na temelju koje se cijena određuje odnosno mijenja prema jednostranoj odluci banke bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu, sud ocjenjuje protivnom načelu savjesnosti i poštenja.

20. Budući da stranke nisu ugovorile elemente - parametre temeljem kojih banka ima pravo promijeniti kamatu stopu, već je banka sama jednostrano odlučila promijeniti kamatnu stopu, to se ugovorna odredba koja promjenjivost vezuje uz jednostranu odluku banke ukazuje ništetnom.

21. Također ugovor treba tumačiti i primjenom čl. 320. ZOO-a u korist tužitelja budući da je ugovor sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju koji je pripremila i predložila jedna ugovorna strana, ovdje tuženi pri čemu tužitelj nije mogao pregovarati o navedenom spornom članku ugovora koji se tiče promjenjive kamatne stope. Tuženi je postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Navedena ugovorena promjenjiva kamatna stopa ovisila je o odluci banke bez da su pri tom ugovoreni relevantni kriteriji za takvu odluku i da je tužitelj o istima upoznat.

22. Radi toga prvostupanjski sud osnovano zaključuje, da se u konkretnom slučaju radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora a putem navedene ugovorne odredbe tuženi je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu, što je suprotno čl. 247. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je Ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.

23. Tuženik nije dokazao, da bi s tužiteljem pregovarao o valuti ugovora, odnosno da bi mu pružio obavijesti o rizicima ugovaranja kredita s valutnom klauzulom i promjenjivom kamatnom stopom, da bi tužitelj na isto mogao dati informirani pristanak. Radi toga navodi žalbe tuženika, kojima preocjenjuje provedene dokaze, a koji su ocijenjeni u skladu s odredbom čl. 8. ZPP, nisu odlučni u odnosu na činjenična utvrđenja suda.

24. O tome zašto je postupanje tuženika suprotno načelu savjesti i poštenja te je isto uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pobijana presuda sadrži valjane razloge, a kako je prethodno citirano.

25. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je u razdoblju od 30.11.210. do 31.5.2011. odobren moratorij, te je u svrhu izračuna preplata koje su nastale uslijed promjene kamatnih stopa i tečaja CHD prema HRK do dana 31.7.2011. vještak prilagodio početni otplatni plan za odobreni moratorij i obračunao naknadu za moratorij u visini od 3% na preostali dio duga po početnom otplatnom planu, te oduzeo od stvarnih uplata u kunama, stvarno obračunate zatezne kamate, s obzirom da je tužitelj kasnio s plaćanjem, te je dospjeli anuitet na dan 31.7.2011., otplatio zaključno sa danom 11.7.2012. godine.

25.1. Vještak je dakle utvrdio datume dospijeća i plaćanja svih plaćenih anuiteta te na taj način izračunao preplatu uslijed rasta tečaja CHF prema HRK i promjene kamatne stope u odnosu na ugovorenu, te utvrdio da ukupno preplaćeni iznos predstavlja 8.856,81 eur.

26. Pri tom u odnosu na prigovor tuženika u odnosu na negativne razlike tečaja valja reći da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023. izrazio stajalište da, u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita.

27. Prema odredbi čl. 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano da je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti ju, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

28. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, tako da se pri vraćanju onog što je stečeno bez osnove moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO).

29. S obzirom da se ovdje radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je ništetna, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), to je tuženik nesavjestan stjecatelj, pa tužitelj ima pravo na kamate od dana izvršenih uplata, kako je to izraženo u brojnim odlukama do sada u pravno identičnim predmetima, neovisno o tome što je kredit već otplaćen.

30. Kako zakonska pravila vraćanja stečenog bez osnove (članci 1112. – 1120. ZOO) ne predviđaju nikakva uzajamna vraćanja niti je to po prirodi stvari moguće (pored činjenice da nikakva imovina tuženika nije bez pravne osnove prešla u imovinu tužitelja), to prilikom ocjene osnovanosti kondikcijskog zahtjeva osnovano nisu uzete u obzir negativne tečajne razlike.

31. Neosnovan je i prigovor zastare. Pravnim shvaćanjem koje je doneseno 31. siječnja 2022., Vrhovni sud je utvrdio:

„Ako je ništetnost ugovornih odredaba ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zaključak se odnosi na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“

32. U smislu odredbe čl. 241. ZOO/05 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

33. Radi toga je u situaciji kada je tužba podnesena 28. svibnja 2019., ista podnesena unutar zastarnog roka, a kako je to pravilno obrazložio prvostupanjski sud.

34. Radi toga je na činjenično stanje utvrđeno u postupku pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je tuženik obvezan na isplatu kako je prethodno citirano, a o istom je sud dao i valjane razloge.

35. Nadalje, neosnovano tuženik prigovara odluci o troškovima postupka. Prilikom donošenja odluke o troškovima pravilno je primijenjena odredba čl. 154. st. 1. i 155. st. 1. ZPP. Pravilno je sud postupio, kada je primijenio odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN br. 138/2023) koja se, prema Tbr. 52/3, primjenjuje u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka.

36. Budući da je NŠ priznato pravo na miješanje u ovaj postupak na strani tužiteljice, te da je prema odredbi članka 154. st. 1. ZPP, stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci i njezinu umješaču nadoknaditi troškove, pravilno je primijenjena navedena odredba kada je tom umješaču, zastupanom po odvjetniku, dosuđen trošak parnice (čiji se iznos određeno ne osporava).

37 Nadalje, neosnovano tužiteljica i umješač na strani tužiteljice NŠ osporavaju odluku o troškovima postupka u odnosu na utvrđenu vrijednost predmeta spora, prigovarajući da je vrijednost spora nenovčanog dijela zahtjeva ostala neizmijenjena neovisno o djelomičnom povlačenju tužbe.

38. U predmetnom postupku zahtjev za utvrđenje spornih odredaba ugovora o kreditu ništetnim predstavlja samo deklaratorni preambul kojem je svrha rješavanje prethodnog pitanja vezanog uz zahtjev za činidbu istaknut u istoj tužbi, radi čega se pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora uzima u obzir samo vrijednost tužbenog zahtjeva na činidbu, a ne i ona zahtjeva za utvrđenje (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev-688/00 od 7. siječnja 2004. Izbor odluka 1/2004-251, Revr-31/02 od 9. svibnja 2002. Izbor odluka 2/2002-156, Revr-475/08 od 27. listopada 2008., Rev-1927/2017 od 18. siječnja 2022. i dr.). Stoga u konkretnom slučaju vrijednost predmeta spora iznosi 8.856,81 eur, kako je pravilno zaključio prvostupanjski sud.

39. Osnovano međutim umješač na strani tužiteljice NŠ u žalbi od 2.5.2025. (pod nazivom zahtjev za ispravak presude) osporava odluku o troškovima postupka iz točke V u dijelu, u kojem joj, zbog pogrešnog zbroja, nije dosuđen iznos od 237,5 eur. Na pravilno odmjereni trošak od 1.900,00 eur za poduzete radnje zastupanje PDV iznosi 475,00 eur, umjesto 237,50, radi čega je tom umješaču trebalo dosuditi daljni trošak postupka u iznosu od 237,50 eur, sa zakonskim zateznim kamatama po čl. 151. st. 3. ZPP.

40. Nadalje, žalba treće osobe FŠ protiv rješenja, kojim je prvostupanjski sud odbio njegov zahtjev za miješanje, odbijena je rješenjem ovog suda posl. br. Gž-762/2025 od 8. srpnja 2025., dok je njegov zahtjev za naknadu parničnog troška odbijen rješenjem prvostupanjskog suda posl. br. P-1362/2024-38 od 21. srpnja 2025. (nazvanom dopunska presuda), koje je potvrđeno rješenjem ovog suda posl. br. Gž-4097/2025-2 od 29. siječnja 2026.

41. Strankama nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka jer tužiteljica i tuženik nisu uspjeli sa žalbama, dok umješač na strani tužiteljice NŠ u pretežnom dijelu nije uspjela sa žalbom a u dijelu u kojem je uspjela nisu nastali posebni troškovi.

42. Na temelju odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 380. t. 2. i 3. ZPP, te u odnosu na troškove žalbenog postupka, na temelju čl. 166. st. 1. ZPP, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 14. travnja 2026.

Predsjednik vijeća:

Milena Frankić