Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Kžzd-46/2026-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću za mladež sastavljenom od sutkinja toga suda Jasne Smiljanić kao predsjednice vijeća te Irene Kvaternik i Gordane Mihele Grahovac kao članica vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Kristine Šušilović, u kaznenom predmetu protiv optuženog PG, zbog kaznenog djela protiv braka, obitelji i djece – povredom dužnosti uzdržavanja – iz članka 172. stavak 2. Kaznenog zakona (Narodne novine broj: 125/11, 144/12, 56/15, 61/15– dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola, broj: Kzd-28/2017 od 18. ožujka 2025., u javnoj sjednici vijeća održanoj 14. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba optuženog PG kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Puli-Pola broj: Kzd-28/2017 od 18. ožujka 2025. optuženi PG proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela protiv braka, obitelji i djece – povredom dužnosti uzdržavanja – iz članka 172. stavak 2. KZ/11, činjenično i pravno opisano u izreci presude, te je na temelju članka 172. stavak 2. KZ/11 osuđen na kazna zatvora u trajanju od 9 (devet) mjeseci, na temelju članka 56. KZ/11 izrečena mu je uvjetna osuda na način da se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ukoliko optuženik u roku provjeravanja od 2 (dvije) godine ne počini novo kazneno djelo.

2. Na temelju članka 148. stavka 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – Odluka Ustavnog suda RH, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 80/22 i 36/24, u daljnjem tekstu ZKP), optuženik je dužan naknaditi trošak kaznenog postupka koji se na temelju članka 145. stavka 2. točke 6. ZKP sastoji od troška paušalne svote u iznosu od 199,08 (sto devedeset devet eura osam centi) eura, te na temelju članka 145. stavka 2. točke 1. ZKP od putnog troška svjedokinje IG u iznosu od 40,08 (četrdeset eura osam centi) eura te 47,78 (četrdeset sedam eura sedamdeset osam centi) eura i 32,15 (trideset dva eura petnaest centi) eura, sve u roku od 15 (petnaest) dana po pravomoćnosti presude.

3. Protiv te presude žalbu je podnio optuženi PG, putem branitelja Davora Štorge, odvjetnika iz Pule, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona s prijedlogom da ga se obavijesti o sjednici drugostupanjskog suda. Povodom prijedloga optuženika održana je javna sjednica vijeća na koju uredno obavještene stranke nisu pristupile, pa je ista održana u njihovoj odsutnosti na temelju članka 475. stavak 3. ZKP.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. U skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP spis je, prije dostave sucu izvjestitelju, dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu.

6. Žalba optuženika nije osnovana.

7. Obrazlažući žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP optuženik je naveo da se pobijana presuda ne može ispitati jer u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama budući je optuženik u obrani naveo da je novac za uzdržavanje djeteta davao u gotovini “na ruke“, ali je prvostupanjski sud obranu optuženog odbacio bez obrazloženja svodeći svoju ocjenu isključivo na nepostojanje dokaza o uplati. Međutim, nije u pravu optuženik da je pobijanom presudom počinjena navedena bitna povreda odredaba kaznenog postupka jer je prvostupanjski sud temeljito analizirao svaki provedeni dokaz posebno i u međusobnoj povezanosti, nakon čega ih je ocijenio te potom iznio jasne, razumljive i valjane razloge koje sporne činjenice je i na temelju kojih dokaza našao dokazanim, pa je pobijana presuda razumljiva i u njoj su navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Druga je stvar što se žalitelj ne slaže s analizom i ocjenom provedenih dokaza po prvostupanjskom sudu, čime zapravo osporava utvrđeno činjenično stanje.

8. Pobijajući prvostupanjsku presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja optuženik u žalbi navodi da pobijanom presudom nije utvrđen stvarni opseg i sadržaj davanja uzdržavanja optuženika prema djetetu. Iz njegove dosljedne obrane proizlazi da je kontinuirano davao novac u gotovini, pomagao u podmirivanju troškova djeteta i sudjelovao u financiranju njenih životnih potreba. Prvostupanjski je sud propustio utvrditi odlučnu činjenicu da je optuženik uzdržavanje izvršavao i na druge materijalno znatno izdašnije načine jer je djetetu financirao vozački ispit, kupnju prvog automobila, odjeću, sudjelovao u medicinskim troškovima, troškovima putovanja, hrane i drugih potreba, pa je riječ o davanjima čija ukupna vrijednost premašuje pojedinačne mjesečne anuitete uzdržavanja određene presudom, te je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da takvi oblici davanja ne mogu ekskulpirati optuženika. Smatra da nije dokazano postojanje namjere optuženika da izbjegne uzdržavanje djeteta već je iz njegovog ponašanja vidljiva trajna briga i financijska uključenost u život djeteta što isključuje postojanje subjektivnog elementa kaznenog djela.

9. Nije u pravu optuženik da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje ne uvažavajući okolnost da je financijski doprinosio za uzdržavanje djeteta različitim oblicima financijske potpore. S tim u vezi prvostupanjski je sud ispravno ocijenio obranu optuženika da ga okolnosti da je, prema njegovim navodima, djetetu kupovao odjeću, platio joj vozački ispit te da je s majkom djeteta dijelio medicinske troškove, troškove puta, pregleda, hrane, ne mogu ekskulpirati od obveze plaćanja uzdržavanja koja proizlazi iz pravomoćne sudske presude, budući da se takvo postupanje ne može prihvatiti kao ispunjenje obveze uzdržavanja, jer optuženikova dužnost nije bila određena u kupnji uporabnih stvari ili plaćanju određenih usluga, već u plaćanju mjesečnog alimentacijskog obroka u iznosu od 2.000,00 kuna. Tek uz namirenje te obveze alimentacije, optuženik je mogao svojoj kćerki u obliku darova kupovati ono što je smatrao za shodno. Stoga nije u pravu optuženik da je raznim plaćanjima za potrebe djeteta namirio svoju obvezu uzdržavanja koja proizlazi iz pravomoćne i ovršne presude Općinskog suda u Puli-Pola broj P-7/09 od 11. rujna 2009., obzirom je tom presudom obvezan na plaćanje uzdržavanja djeteta EG u iznosu od 2.000,00 kn mjesečno na ruke i zz IG. Ispravan je zaključak prvostupanjskog suda da optuženik ni jednim dijelom nije tražio ukidanje ili izmjenu odluke o uzdržavanju djeteta iz čega proizlazi da je bio svjestan svoje obveze, nije ukazao na nemogućnost plaćanja uzdržavanja, a iz pročitanih materijalnih isprava utvrđeno je da je u inkriminiranom razdoblju bio zaposlen, pa time i u objektivnoj mogućnosti postupati po svojoj zakonskoj obvezi koja mu je naložena sudskom odlukom.

10. Obrazlažući žalbenu osnovu nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja žalitelj u žalbi ističe da je prvostupanjski sud nepotpuno utvrdio činjenično stanje jer nije uzeo u obzir činjenice koje su bile istaknute i razmatrane u parničnom postupku vođenom između oštećenice i optuženika, a koje proizlaze iz istog činjeničnog supstrata, odnosno iz pitanja neplaćanja uzdržavanja. U navedenom parničnom postupku jasno je utvrđeno da je optuženik, između ostalog, kupio 14 kubičnih metara drva za ogrjev, ista prevezao te ih pripremio za loženje, što nesporno predstavlja znatnu materijalnu vrijednost. Ta se vrijednost može objektivno valorizirati prema današnjim tržišnim uvjetima, s obzirom na to da cijena ogrjevnog drva iznosi oko 100,00 eura po kubičnom metru, uz dodatne troškove prijevoza i rada na cijepanju drva. Slijedom navedenog, samo po toj osnovi vrijednost predmetnog davanja iznosi oko 2.000,00 eura, što predstavlja relevantnu okolnost koju je sud bio dužan utvrditi u vrijeme vođenja i parničnog i kaznenog postupka. Nije u pravu optuženik da je sud trebao uzeti u obzir navedeno postupanje optuženika kao djelomično ispunjenje obveze uzdržavanja djeteta, s obzirom da se isto, kao i ostala financijska plaćanja za dijete u vidu darova na koja se poziva u svojoj obrani i žalbi, ne mogu smatrati ispunjenjem obveze uzdržavanja, jer se ne radi o ispunjenju obveze koja proizlazi iz pravomoćne i ovršne sudske odluke, već se radi o dobrovoljnim darovima koje je optuženik u mogućnosti kupovati djetetu, ali oni ne mogu biti, kako to optuženik pogrešno zaključuje, supstitucija za obvezu uzdržavanja koja se plaća u točno određenom iznosu i redovito svaki mjesec.

11. Pozivajući se na primjenu pravnog pravila „in dubio pro reo“ optuženik pogrešno smatra da ga je prvostupanjski sud trebao osloboditi od optužbe. Naime, navedeno pravno pomagalo propisano člankom 3. stavak 3. ZKP propisuje da dvojbu o postojanju činjenica koje tvore obilježja kaznenog djela ili o kojima ovisi primjena kaznenog zakona sud rješava presudom na način koji je povoljniji za okrivljenika. Međutim, u konkretnom slučaju prvostupanjski sud s pravom nije bio u dvojbi o postojanju odlučnih činjenica o obilježjima kaznenog djela stavljenog na teret optuženiku niti o činjenicama o kojima ovisi primjena kaznenog zakona, radi čega, suprotno tvrdnjama žalbe, nije bilo mjesta primjeni ovog pravnog pravila.

12. S obzirom da je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, na temelju iskaza majke i zz oštećenog djeteta IG, te materijalnih isprava pročitanih tijekom dokaznog postupka, izveo je pravilan zaključak da je optuženik počinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret. Optuženik je bio svjestan svoje obveze uzdržavanja djeteta, uz to je bio u objektivnoj mogućnosti istu ispuniti jer je radno sposoban i ostvaruje prihode, a obveza uzdržavanja je njegova prvenstvena obveze koju je dužan ispunjavati, a što u inkriminiranom razdoblju nije činio, svjesno ostvarujući bitne sastavnice kaznenog djela povrede dužnosti uzdržavanja, odnosno želeći ostvarenje kaznenog djela, postupajući s izravnom namjerom prvog stupnja, tako da se u optuženikovom ponašanju stječu sva bitna obilježja inkriminiranog kaznenog djela.

13. Žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona žalitelj obrazlaže na način da je za djelo koje je opisano pobijanom presudom u razdoblju od 15. studenog 2009. do kraja prosinca 2011., nastupila zastara kaznenog progona, pa je pobijanom presudom povrijeđen kazneni zakon u pitanju okolnosti koje isključuju kazneni progon jer je nastupila zastara kaznenog progona. Međutim, suprotno navedenim žalbenim tvrdnjama optuženik je proglašen krivim za počinjenje jednog kaznenog djela povrede dužnosti uzdržavanja koje je činio u razdoblju od 15. studenog 2009. do kraja prosinca 2011. te od studenog 2015. do kraja travnja 2016. (za razdoblje 2012., 2013. i 2014. prema podacima Porezne uprave optuženik nije ostvarivao dohodak, pa nije niti optužen) dakle, proglašen je krivim za počinjenje jednog kaznenog djela povrede dužnosti uzdržavanja koje je trajno kazneno djelo kod kojeg radnja traje. Na temelju odredbe članka 8. stavak 2. KZ/11 vrijeme počinjenja kaznenog djela kod kojih radnja traje određeno je danom prestanka radnje. S obzirom da je optuženik zadnju radnju kaznenog djela poduzeo 30. travnja 2016., na temelju članka 81. stavak 1. KZ/11 zastara kaznenog progona nastupa protekom deset godina, a s obzirom je prije nastupa zastare donesena prvostupanjska presuda, na temelju odredbe članka 81. stavak 3. KZ/11 zastara kaznenog progona se produljuje za dvije godine, pa zastara kaznenog progona u konkretnom slučaju nastupa 30. travnja 2028.

14. Obzirom žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o kazni, ovaj drugostupanjski sud je ispitao pobijanu presudu i u tom dijelu.

15. Prvostupanjski je sud prilikom odluke o kazni ispravno ocijenio sve okolnosti iz članka 47. KZ/11 o kojima ovisi odluka o vrsti i visini kazne, te ih ispravno vrednovao. Kao olakotno optuženiku je cijenio da je neosuđivana osoba, njegove osobne i imovinske prilike (zaposlen, ponovno oženjen) dok je kao otegotno istom cijenio da je kazneno djelo počinio s najvišim stupanjem krivnje izravnom namjerom prvog stupnja, težinu, način i okolnosti počinjenja djela kojim je povrijedio pravo svoga djeteta i njegovih osnovnih životnih potreba, te ga osudio na kaznu zatvora u trajanju od 9 (devet) mjeseci, koju je na temelju članka 56. stavka 1. KZ/11 uvjetovao rokom provjeravanja od 2 (dvije) godine.

16. Ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje su u smislu članka 47. KZ/11 odlučne za proces individualizacije kazne, a potom ih i ispravno vrednovao, te smatra da je izrečena uvjetna osuda u svemu primjerena kaznena sankcija s obzirom na stupanj optuženikove krivnje, svrhu kažnjavanja propisanu člankom 41. KZ/11 te težinu i način počinjenja kaznenog djela i osobnih okolnosti utvrđenih na strani optuženika.

17. Slijedom svega navedenog, kako žalbeni navodi optuženika nisu osnovani, a ispitivanjem pobijane presude ovaj drugostupanjski sud nije utvrdio povrede, na koje u smislu članka 476. stavak 1. točka 1. i 2. ZKP pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 482. ZKP odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 14. travnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Jasna Smiljanić