Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Gž-4198/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Željke Rožić Kaleb, predsjednice vijeća, Andrine Raspor Flis, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ane Gradišek, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja AG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Aniti Vrkić, odvjetnici iz Rijeke, protiv tuženice Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupane po punomoćnici Đini Lukac Novaković, odvjetnici iz odvjetničkog društva Leko&partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-978/2019 od 5. rujna 2025. godine, ispravljene rješenjem toga suda poslovni broj P-978/2019-42 od 10. studenog 2025. godine, u sjednici vijeća održanoj 14. travnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-978/2019 od 5. rujna 2025. godine ispravljene rješenjem toga suda poslovni broj P-978/2019-42 od 10. studenog 2025. godine i sudi:
1. Odbija se zahtjev tužitelja AG za isplatu iznosa od 4.848,15 eura, iznosa od 4.409,86 eura i iznosa od 2.680,58 eura, sve sa zakonskim zateznim kamatama.
2. Odbija se zahtjev tužitelja AG za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 3.357,72 eura sa zakonskim zateznim kamatama.
II. Svaka stranka snosi svoje troškove.
III. Odbija se zahtjev tuženice Privredne banke Zagreb d.d. za naknadu troška sastava žalbe.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja nalaže se tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 4.848,15 eura, iznos od 4.409,86 eura i iznos od 2.680,58 eura, sve sa zakonskim zateznim kamatama, pobliže označenim u toč. 1. izreke prvostupanjske presude, kao i naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 3.357,72 eura, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 5. rujna 2025. do isplate.
2. Rješenjem suda prvog stupnja dopuštena je preinaka tužbe.
3. Protiv navedene presude žali se tuženica iz svih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. toč. 1. do 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), te predlaže da se pobijana presuda preinači, odnosno ukine i traži trošak sastava žalbe.
4. Žalba je osnovana.
5. Osnovani su žalbeni navodi, jer sud prvog stupnja nije pravilno utvrdio sve činjenice relevantne za pravilnu primjenu materijalnog prava kada je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 4.848,15 eura, iznosa od 4.409,86 eura i iznosa od 2.680,58 eura, sve sa zakonskim zateznim kamatama i troškom postupka.
6. Nesporno je da su stranke 24. prosinca 2015. godine sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu broj: [broj kredita] (dalje:Dodatak), radi konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kredit denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a kojim su regulirani način i rokovi otplate kredita i u kojem je određena metodologija promjene kamatne stope navedena u otplatnom planu kao sastavnom dijelu Dodatka.
7. Taj Dodatak ugovoru o kreditu sklopljen je na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15 – dalje: ZID ZPK/15), koji je donijet nakon što je ocijenjeno da je u području potrošačkog kreditiranja došlo do znatne neravnoteže u odnosima između korisnika kredita kao potrošača i banaka kao kreditora (trgovca), u odnosu na ugovore o kreditu sklopljene posebno u razdoblju od 2004. do 2008. godine koji su denominirani u kunama s valutnom klauzulom u CHF i to iz razloga što je s vremenom izričito jačao tečaj CHF, te su rasle ugovorene promjenjive kamatne stope, što je potrošača u ispunjavanju kreditnih obveza dovelo u izrazito težak položaj. Tako je ZID ZPK/15 predstavljao jednokratnu, retroaktivnu i vremenski ograničenu zakonodavnu intervenciju po području potrošačkog kreditiranja kako bi se otklonila nepoštena poslovna praksa kreditnih institucija i osigurala otplata kreditnih zaduženja u svotama i pod uvjetima koji potrošače kao dužnike ne dovode u neravnopravan položaj u odnosu na kreditore kao vjerovnike.
8. Glede valjanosti sporazuma o konverziji sklopljenog na temelju ZID ZPK/15 odlučivao je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu Gos-1/2019 koji je rješenjem od 4. ožujka 2020. godine, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava koji mu je uputio Općinski sud u Pazinu, odgovorio da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kad su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ocjenjujući da je ZID ZPK/15 poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila koja uređuje ZOO, slijedom čega ne mogu opća pravila ZOO o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu kojim su u eventualnoj koliziji s odredbama ZID ZPK/15 o konverziji dovesti do nišetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.
9. U konkretnom slučaju između stranaka nije bilo sporno da je predmetni Dodatak ugovoru o kreditu sačinjen u skladu s odredbama ZID ZPK/15 koji predstavlja kogentnu (prisilnu) pravnu normu, zbog čega se ne primjenjuje odredba čl. 49. st. 5. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22 – dalje: ZZP/14), koji je u vrijeme sklapanja Dodatka bio na snazi, pa kako se radi o propisu koji je prošao test ocjene ustavnosti njegovih odredbi, koje je unaprijed odredio zakonodavac a ne tuženica, to njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njegovu ništetnost.
10. Pravni učinak konverzije izvršene predmetnim Dodatkom ugovoru o kreditu, sukladno odredbi čl. 19.c st. 1. ZID ZPK/15, podrazumijeva konverziju radi promjene valute, odnosno valutne klauzule i da se provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, što je inače načelo konverzije kredita u skladu s odredbom čl. 19.b ZID ZPK/15.
11. To ne znači da je izvršena konverzija imala svrhu i učinak samo na promjenu valute, a ne i na otklanjanje posljedice ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i načinu njezine zamjene kao nepoštene odredbe novom ugovornom odredbom koja nema elemente nepoštenosti.
12. Tuženica je na temelju kogentnih odredbi čl. 19.c ZID ZPK/15 u izračun konverzije uvrstila sve iznose koje je za vrijeme otplate kredita primila od tužitelja, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema promijenjenoj kamatnoj stopi i anuiteta koji bi bio obračunat da je primijenjena kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi na kredite u valuti EUR, kao i sve iznose koje je primila uz primjenu valutne klauzule u CHF, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema primijenjenom tečaju i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita, te je postignut sporazum o korištenju utvrđene preplate, pa je očito da ta razlika koju tužitelj zahtijeva tužbom, nakon zaključenja Dodatka nije više u imovini tuženice bez pravne osnove.
13. Stoga nisu ispunjene pretpostavke za povrat propisane čl. 1111. ZOO, s obzirom na to da su na taj način nakon konverzije uplate koje je izvršio tužitelj kao potrošač po osnovi nepoštenih odredbi ugovora o kreditu, iskorištene za otplatu njegovog kredita u EUR i to radi namirenja postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novim otplatnim planom koji je zamijenio prethodni otplatni plan za kredit u CHF.
14. Pri tome je od odlučnog značenja da je tužitelj kao potrošač, u skladu s odredbom čl. 19.d ZID ZPK/15, informiran o posljedicama konverzije i da je, u skladu s odredbom čl. 19.e ZID ZPK/15, imao mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije jer je bila upoznat s rizikom ugovaranja kredita s valutnom klauzulom, što je izričito potvrdio i potpisao predmetni Dodatak.
15. Sklapanjem predmetnog Dodatka ugovoru o kreditu na način propisan odredbom čl. 19.c ZID ZPK/15 osiguran je povrat stečene koristi kreditora kao banke putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u EUR koji je zamijenio kredit u CHF, do čega je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije i na koju je potrošač kao korisnik kredita slobodno pristao.
16. Stoga je tužitelj kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK/15 zaključenjem Dodatka ugovoru o kreditu s tuženicom kao kreditorom (trgovcem), te nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu i promjeni kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zato što izračun konverzije kredita iz čl. 19.c ZID ZPK/15 st. 1. uključuje i te uplate ( tako i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 637/2019-2 od 15. studenog 2022.).
17. Naime, predmetnom konverzijom je kredit vezan uz CHF retroaktivno preračunat kao da je od početka bio vezan uz EUR uz odgovarajuću prilagodbu kamatne stope i otplatnog plana, što znači da se tužitelj kao korisnik kredita u CHF dovede u isti položaj s onim u kojem bi bio da je od početka imao kredit vezan uz EUR, zbog čega je konverzija ostvarila temeljni cilj restitucije.
18. Dodatnom isplatom navedenih iznosa dovelo bi do toga da tužitelj kao korisnik kredita u CHF dobije povoljnije uvjete od onih koji su bili dostupni na tržištu u tom razdoblju, što znači da bi bio u povoljnijem položaju u odnosu na korisnike koji su uzimali kredite u kunama ili eurima, odnosno povlaštenijem položaju u odnosu na te korisnike.
19. Imajući u vidu navedeno sud prvog stupnja pogrešno je primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu navedenih iznosa sa zakonskim zateznim kamatama, zbog čega je valjalo preinačenjem prvostupanjske presude odbiti taj zahtjev tužitelja, kao i zahtjev za naknadu troška, čime je materijalno pravo pravilno primijenjeno.
20. Međutim, odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 166. st. 2. ZPP, pri čemu je uzeta u obzir činjenica da je tužitelj u ovom sporu zatražio pravnu zaštitu kao potrošač, a time kao slabija ugovorna stranka protiv tuženice (trgovca) kao jače stranke u njihovom međusobnom pravnom odnosu i to u pravnoj stvari gdje sudska praksa nije ustaljena, pa je sukladno praksi Europskog suda za ljudska prava (presuda A i M od 6. rujna 2016.), unatoč činjenici da tužitelj nije uspio sa zahtjevom za isplatu predmetnog iznosa, bilo primjereno odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka i to iz razloga što tužitelj nije mogao predvidjeti svoje izglede za uspjeh zbog neustaljenosti sudske prakse o spornom pitanju, pa nije mogao biti svjestan da njegov zahtjev nema razumne izglede za uspjeh, a tužbeni zahtjev nije bio lišen bilo kakvog sadržaja ili očigledno nerazuman, slijedom čega je odlučeno da svaka stranka snosi svoj trošak.
21. Stoga je slijedom navedenog valjalo na temelju odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP preinačiti navedenu presudu.
22. Tuženici, iako je djelomično uspjela sa žalbom, nije dosuđen trošak sastava žalbe iz navedenih razloga koji se odnose na odluku o trošku.
U Zagrebu 14. travnja 2026.
Predsjednica vijeća
Željka Rožić Kaleb
