Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1332/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sutkinji toga suda Sanji Joka Umićević, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja GR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Hrvoju Joviću, odvjetniku u Vinkovcima, protiv tuženika Lovačka udruga "Fazan" Posavski Podgajci, Posavski Podgajci, Savska 5b, OIB: 46606733233, zastupanog po punomoćniku Krunoslavu Glokoviću, odvjetniku u Županji, radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima, Stalne službe u Županji, poslovni broj: Pn-87/2023-47 od 9. siječnja 2025., dana 14. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Lovačka udruga "Fazan" Posavski Podgajci kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Vinkovcima, Stalne službe u Županji, poslovni broj: Pn-87/2023-47 od 9. siječnja 2025. u točkama I. i II. izreke.

II. Preinačava se presuda Općinskog suda u Vinkovcima, Stalne službe u Županji, poslovni broj: Pn-87/2023-47 od 9. siječnja 2025. u točki III. izreke u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev preko iznosa od 701,95 EUR do iznosa od 935,94 EUR (u iznosu od 233,99 EUR) s osnove imovinske štete na vozilu tužitelja, zatim u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev preko iznosa od 59,53 EUR do iznosa od 79,37 EUR (u iznosu od 19,84 EUR) s osnove troškova vučne službe te u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka preko iznosa od 940,58 EUR do iznosa od 1.510,88 EUR (u iznosu od 570,30 EUR), te se sudi:

1. Nalaže se tuženiku Lovačka udruga "Fazan" Posavski Podgajci, Posavski Podgajci, Savska 5b, OIB: 46606733233, isplatiti tužitelju GR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 253,83 EUR, zajedno sa zateznom kamatom koja teče:

- na iznos od 233,99 EUR od 13. siječnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine

- na iznos od 19,84 EUR do 14. siječnja 2015. do isplate, za razdoblje od 14. siječnja 2015. do 31. srpnja 2015., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

2. Nalaže se tuženiku Lovačka udruga "Fazan" Posavski Podgajci, Posavski Podgajci, Savska 5b, OIB: 46606733233, nadoknaditi tužitelju GR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 570,30 EUR, zajedno s zateznom kamatom tekućom od 14. travnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Odbija se žalba tužitelja GR kao djelomično neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Vinkovcima, Stalne službe u Županji, poslovni broj: Pn-87/2023-47 od 9. siječnja 2025. u točki III. izreke u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev preko iznosa od 935,94 EUR do iznosa od 1.169,93 EUR (u iznosu od 233,99 EUR) s osnove imovinske štete na vozilu tužitelja, u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev preko iznosa od 79,37 EUR do iznosa od 99,21 EUR (u iznosu od 19,84 EUR) s osnove troškova vučne službe, u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu zatezne kamate koja teče na iznos od 935,94 EUR (šteta na vozilu) od 21. prosinca 2017. (dan podnošenja tužbe) do 12. siječnja 2025. te u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka preko iznosa od 1.510,88 EUR do iznosa od 3.617,10 EUR (u iznosu od 2.106,22 EUR).

IV. Odbija se zahtjev tuženika Lovačka udruga "Fazan" Posavski Podgajci za naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 312,50 EUR.

V. Nalaže se tuženiku Lovačka udruga "Fazan" Posavski Podgajci, Posavski Podgajci, Savska 5b, OIB: 46606733233, nadoknaditi tužitelju GR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak žalbenog postupka u iznosu od 78,13 EUR, u roku od 15 dana.

VI. Odbija se zahtjev tužitelja GR za naknadu troška žalbenog postupka u preostalom zatraženom iznosu od 131,21 EUR.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I. Nalaže se tuženiku Lovačkoj udruzi „FAZAN“ Posavski Podgajci, Posavski Podgajci, Savska 5b, OIB 46606733233 isplatiti tužitelju ČR, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] iznos od 761,48 eur sa zakonskim zateznim kamatama kako slijedi:

-na iznos od 701,95 eur od 13. siječnja 2025. do isplate po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranjem koje je obavila prije 1. kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3%,

-na iznos od 59,53 eur od 14. siječnja 2015. do isplate, i to do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015.g. do 31.prosinca 2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. g. do isplate po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranjem koje je obavila prije 1. kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3%, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Lovačkoj udruzi „FAZAN“ Posavski Podgajci, Posavski Podgajci, Savska 5b, OIB 46606733233 isplatiti tužitelju ČR, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka u iznosu od 940,58 eura (devetstočetrdeseteuraipedesetosamcenti) sa zakonskim zateznim kamatama od 13. siječnja 2025. do isplate po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranjem koje je obavila prije 1. kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3%, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužitelj sa zatraženim dijelom tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa od 701,96 eura do zatraženog iznosa od 1.169,93 eura s osnova štete na vozilu i preko dosuđenog iznosa od 59,53 eura do zatraženog iznosa od 99,21 eura s osnova troškova vučne službe, kao i sa zatraženim troškom parničnog postupka preko dosuđenog iznosa od 940,58 eura do zatraženog iznosa od 3.617,10 eura kao i sa zahtjevom kojim traži zakonsku zateznu kamatu na štetu na vozilu od podnošenja tužbe do 12. siječnja 2025.“

2. Protiv točaka I. i II. prvostupanjske presude žalbu podnosi tuženik zbog bitnih povredi odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Tuženik u bitnom osporava svoju odgovornost za predmetni štetni događaj, navodeći da divljač na cesti nije opasna stvar, a šteta nije nastala kao posljedica organiziranog lova. Nadalje, tuženik ističe da je vozilom upravljao tužitelj GR, a ne njegova supruga AR, međutim, kako je tužitelj bio alkoholiziran, supružnici su lažno iskazali policiji da je autom upravljala AR. Tuženik tvrdi da je na predmetnoj dionici ceste ograničenje brzine bilo 60 km/h, a ne 90 km/h. Tuženik ističe kako vozilo tužitelja nije naletilo na divlju svinju, već na neku drugu životinju. Ističe da je ta nepoznata životinja došla s lovišta kojim gospodari G, a ne tuženik. Ističe kako na njegovom lovištu ne obitavaju divlje svinje, radi čega je i predložio vještačenje po vještaku šumarsko-lovne struke. Posljedično tuženik pobija i odluku o trošku parničnog postupka. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu (u pobijanom dijelu) na način da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti i da se tužitelju naloži da nadoknadi tuženiku troškove parničnog postupka. Potražuje trošak žalbenog postupka u iznosu od 312,50 EUR.

3. Protiv točke III. prvostupanjske presude žalbu podnosi tužitelj zbog bitnih povredi odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Tužitelj ističe kako je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio da postoji doprinos vozačice vozila u nastanku štetnog događaja u omjeru od čak 40%. Naime, vozačica je vozila primjerenom brzinom od 57,6 km/h (ograničenje je bilo 90 km/h) u noćnim uvjetima vožnje. Divlja svinja je iznenadno izletila ispred vozila te vozačica nije imala vremena reagirati i zaustaviti vozilo. Dakle, doprinos vozačice u nastanku štetnog događaja ne postoji, već postoji isključiva odgovornost tuženika za predmetni štetni događaj te je tuženik dužan nadoknaditi cjelokupnu štetu tužitelju. Nadalje, tužitelj smatra da ima pravo na zateznu kamatu koja na iznos imovinske štete na vozilu tužitelja teče od dana podnošenja tužbe, dok je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio da kamata teče od dana presuđenja. Što se tiče troškova postupka, tužitelj ističe da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio uspjeh stranaka u sporu, a što je dovelo do pogrešne odluke o trošku postupka. Ističe da je tuženik, čak i u slučaju da tužitelj ne uspije u cijelosti u sporu, dužan nadoknaditi troškove vještačenja i sudskih pristojbi u cijelosti, tj. takvi troškovi se ne umanjuju razmjerno. Slijedom svega navedenog, tužitelj predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu (u pobijanom dijelu) na način da se tužbeni zahtjev u cijelosti usvoji i da tuženik nadoknadi tužitelju daljnje troškove parničnog postupka. Potražuje trošak žalbenog postupka u iznosu od 209,34 EUR, i to: trošak sastava žalbe u iznosu od 156,25 EUR i trošak sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 53,09 EUR.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Žalba tužitelja je djelomično osnovana.

6. U vrijeme pokretanja parničnog postupka, tužitelj je zahtijevao novčani iznos koji prelazi iznos od 1.320,00 EUR, međutim, konačno uređenim tužbenim zahtjevom, specificiranim u podnesku tužitelja od 13. ožujka 2024. (list 107-109 spisa), tužitelj potražuje iznos od 1.269,14 EUR.

6.1. Sukladno članku 464. stavku 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, dalje u tekstu: ZPP), ako tužitelj do zaključenja glavne rasprave koja se vodi prema odredbama ovog zakona o redovnom postupku smanji tužbeni zahtjev tako da više ne prelazi svotu od 1320,00 eura, daljnji postupak provest će se prema odredbama ovog zakona o postupku u sporovima male vrijednosti.

6.2. U konkretnom predmetu, tužitelj je prije zaključenja glavne rasprave smanjio svoj tužbeni zahtjev na 1.269,14 EUR, a radi čega se daljnji postupak provodi prema odredbama ZPP-a o postupku u sporovima male vrijednosti, sve sukladno čl. 464. st. 2. ZPP-a.

7. Prema odredbi čl. 467. ZPP-a presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a, tako da žalbeni navodi, kojima se sadržajno upire na žalbeni navod pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, nisu predmet razmatranja u postupku pred drugostupanjskim sudom.

8. Ispitivanjem prvostupanjske presude i postupka koji je prethodio njenom donošenju nisu utvrđene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

9. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja, konačno uređen podneskom od 13. ožujka 2024. (list 107-109 spisa), za isplatu iznosa od 1.269,14 EUR, zajedno sa zateznom kamatom, koji iznos predstavlja naknadu imovinske štete koja je tužitelju nastala u prometnoj nezgodi, koja šteta je nastala kada je AR (supruga tužitelja), upravljajući motornim vozilom marke „...“ registracijske oznake [registarska oznaka], koje vozilo je u vlasništvu tužitelja, naletjela na divlju svinju (divljač), uslijed čega je došlo do oštećenja vozila te je vozilo bilo potrebno odvući s mjesta nesreće, tj. bilo je potrebno koristiti usluge vučne službe.

9.1. Tužitelj potražuje iznos od 1.269,14 EUR, od čega:

- iznos od 1.169,93 EUR predstavlja imovinsku štetu na vozilu tužitelja koja je nastala uslijed udara u divlju svinju

- iznos od 99,21 EUR predstavlja troškove vučne službe

Tužitelj potražuje zateznu kamatu koja na iznos od 1.169,93 EUR (šteta na vozilu) teče od dana 21. prosinca 2017. do isplate, koji dan predstavlja dan podnošenja tužbe u ovom parničnom postupku, a na iznos od 99,21 EUR (troškovi vučne službe) teče od 14. siječnja 2015. do isplate, koji dan predstavlja dan kada je tužitelj podmirio troškove vučne službe.

9.2. Prvostupanjski sud je ocijenio da postoji odgovornost tuženika, kao lovoovlaštenika, za predmetni štetni događaj, ali i da postoji doprinos tužitelja (točnije vozačice vozila) u nastanku štetnog događaja, i to u omjeru od 40%. Stoga je prvostupanjski sud, cijeneći da postoji odgovornost tuženika, ali i doprinos tužitelja, razmjerno snizio utuženu naknadu štete te djelomično usvojio tužbeni zahtjev u iznosu od 761,48 EUR, od čega se iznos od 701,95 EUR odnosi na štetu na vozilu, a iznos od 59,53 EUR se odnosi na troškove vučne službe (točka I. prvostupanjske presude).

9.3. Nadalje, cijeneći doprinos tužitelja u omjeru od 40% u nastanku štetnog događaja, prvostupanjski sud je djelomično odbio tužbeni zahtjev u iznosu od 507,66 EUR, od čega se iznos od 467,98 EUR odnosi na štetu na vozilu, a iznos od 39,68 EUR se odnosi na troškove vučne službe (točka III. prvostupanjske presude)

9.4. Što se tiče zatezne kamate, prvostupanjski sud je ocijenio da, suprotno zahtjevu tužitelja, kamata na iznos štete na vozilu teče od dana presuđenja, a ne od dana podnošenja tužbe. U odnosu na troškove vučne službe, prvostupanjski sud je usvojio zahtjev tužitelja i odredio da kamata teče od dana kada su ti troškovi plaćeni.

10. Predmet ovog žalbenog postupka jest prvenstveno odgovornost parničnih stranaka za predmetni štetni događaj. Naime, tuženik svojim žalbenim navodima osporava da je odgovoran za predmetni štetni događaj, dok tužitelj smatra da ne postoji njegov doprinos u nastanku štetnog događaja.

11. Tužitelj svojim žalbenim navodima osporava i tijek zatezne kamate na dosuđeni iznos imovinske štete na vozilu. Naime, tužitelj smatra da kamata teče od dana podnošenja tužbe, a ne od dana presuđenja.

12. U provedenom dokaznom postupku, prvostupanjski sud je utvrdio sljedeće činjenice:

- da je, dana 21. prosinca 2014. godine oko 16,55 sati na 15 km + 200 metara državne ceste D-214 ([adresa] – [adresa]), došlo do oštećenja osobnog automobila marke ... reg. oznake [registarska oznaka] kojim je upravljala AR (supruga tužitelja), a uslijed udara u divlju svinju

- da je do kontakta divlje svinje koja je pretrčavala kolnik navedene državne ceste sa zapadne na istočnu stranu došlo prednjim dijelom vozila, a nakon sudara divljač se udaljila u smjeru istoka (šume), dok se osobni automobil zaustavio na istočnoj prometnoj traci

- da je, gledano iz smjera kretanja vozila tužitelja, divlja svinja pretrčavala kolnik s lijeve na desnu stranu ceste

- da je divlja svinja došla iz lovišta kojim gospodari tuženik (lovoovlaštenik)

- da je oštećeno vozilo u vlasništvu tužitelja GR

- da se tužitelj, u vrijeme nastanka štetnog događaja, nalazio u vozilu kao putnik na prednjem desnom sjedalu

- da je, neposredno prije mjesta štetnog događaja, točnije na 15 km i 800 metara državne ceste D-214 uz istočni rub kolnika postavljen prometni znak "divljač na cesti" (A44) i dopunska ploča EO3

- da je na dionici ceste, gdje je došlo do nastanka štetnog događaja, ograničenje brzine iznosilo 90 km/h (cesta izvan naselja)

- da se AR, prije naleta na divlju svinju, kretala brzinom od 57,62 km/h, a kontakt vozila i divlje svinje ostvaren je pri brzini od oko 56,23 km/h, a to je i približno brzina kojom se isto vozilo kretalo i prije kontakta

- da su, u vrijeme nastanka štetnog događaja, bili noćni uvjeti vožnje

- da je AR, uzevši u obzir brzinu kretanja vozila i činjenicu da se divlja svinja kretala s lijeve na desne stranu, mogla ranije uočiti divlju svinju i poduzeti radnju zaustavljanja vozila, ali je takva reakcija izostala

- da je tužitelj, radi sudara vozila sa divljom svinjom, imao trošak vučne službe, tj. trošak odvoza vozila s mjesta štetnog događaja u iznosu 99,21 EUR (747,50 kn), koji trošak je plaćen dana 13. siječnja 2015.

- da je na vozilu tužitelja, radi sudara vozila sa divljom svinjom, nastala totalna šteta u iznosu od 1.169,93 EUR

13. Uzevši u obzir činjenično stanje koje je utvrdio prvostupanjski sud, a koje činjenično stanje ovaj sud drugog stupnja, radi primjene zakonskih pravila o sporovima male vrijednosti, nije ovlašten preispitivati, sud drugog stupnja ocjenjuje da je žalba tuženika neosnovana, a žalba tužitelja je djelomično osnovana.

U odnosu na žalbu tuženika:

14. Tuženik svojim žalbenim navodima osporava svoju odgovornost za predmetni štetni događaj, prvenstveno ističući kako divljač na cesti nije opasna stvar, a da štetni događaj nije nastao kao posljedica lova u lovištu, radi čega ne postoji odgovornost tuženika kao lovoovlaštenika.

15. U vrijeme nastanka predmetnog štetnog događaja (21. prosinca 2014.) na snazi je bio Zakon o lovstvu („Narodne novine“ broj: 140/2005, 75/2009, 153/2009, 14/2014, dalje u tekstu: ZOL), koji zakonski ne uređuje pitanje odgovornosti za štetu kada šteta nastane naletom vozila na divljač, a takav nalet nije posljedica provedbe lova od strane lovoovlaštenika. Prema ocjeni ovog suda drugog stupnja, tada je potrebno primijeniti opće odredbe o odgovornosti za štetu iz Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, dalje u tekstu: ZOO).

15.1. Prema ocjeni ovog suda drugog stupnja, divljač na cesti predstavlja opasnu stvar i to neovisno o tome provodi li se lov ili ne, jer divljač koja se nalazi na cesti predstavlja povećanu opasnost prouzročenja štete na vozilima koja se kreću tom cestom. Naime, pogrešno tuženik smatra da nije riječ o opasnoj stvari. Premda u određenim okolnostima, divljač objektivno nije opasna, potrebno je razmotriti sve okolnosti slučaja u ocjenjivanju je li neka stvar opasna ili nije. Divljač koja se nalazi na cesti je opasna stvar jer je riječ o životinjama nepredvidivog ponašanja i (uglavnom) velike težine koje nerijetko iskaču iznenadno na cestu, a čime predstavljaju povećanu opasnost za vozila koja se kreću cestom.

15.2. Stoga, za štetu koja je nastala uslijed naleta vozila na divljač koja se nalazila na cesti lovoovlaštenik odgovara po načelu objektivne odgovornosti sukladno odredbama članaka 1063. do 1067. ZOO-a.

15.3. Takvo stajalište je zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u nizu svojih odluka (Rev 1057/14 od 5. prosinca 2017., Rev-2902/16 od 28. kolovoza 2019. i Rev-166/2024 od 24. rujna 2024.).

16. Nadalje, tuženik iznosi niz žalbenih navoda koji su usmjereni na isključenje i/ili umanjenje odgovornosti za predmetni štetni događaj:

- da je vozilom upravljao GR, a ne AR, te da je GR vozio u alkoholiziranom stanju, radi čega su tužitelj i AR lažno iskazivali da autom nije upravljao tužitelj

- da ograničenje brzine na dionici kojom se kretalo vozilo tužitelja iznosi 60 km/h, a ne 90 km/h

- da životinja na koju je naletilo vozilo tužitelja nije divljač

- da je životinja na koju je naletilo vozilo tužitelja došla iz lovišta kojim upravlja lovačko društvo Agrolov

- da divlje svinje uopće ne obitavaju u lovištu kojim gospodari tuženik Međutim, svi navedeni žalbeni navodi upućuju na žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog kojeg razloga se u sporu male vrijednosti ne može izjaviti žalba. Naime, sud prvog stupnja je utvrdio da je vozilom upravljala AR, da je vozilo udarilo u divlju svinju koja je došla s lovišta kojim gospodari tuženik te da je ograničenje brzine 90 km/h, a tužitelj gornjim žalbenim navodima osporava takve činjenice koje sud drugog stupnja nije ovlašten preispitivati.

16.1. Tuženik ističe kako je radi utvrđivanja gore iznesenih činjenica, u tijeku prvostupanjskog postupka, predlagao više dokaznih prijedloga, između ostalog:

- biološko vještačenje dlake životinje na koju je naletilo vozilo tužitelja radi utvrđivanja vrste životinje na koju je vozilo tužitelja naletilo

- prometno vještačenje na okolnost smjera istrčavanja životinje

- vještačenje po vještaku šumarske struke na okolnost koje vrste divljači obitavaju u lovištu kojim gospodari tuženik

Međutim, valja istaknuti kako iz stanja spisa proizlazi da biološko vještačenje nije bilo moguće provesti, budući da dlake životinje nisu izuzete s mjesta štetnog događaja, nego su samo fotografirane, a vještačenje tragova dlaka je moguće provesti isključivo mikroskopskim pregledom, kako je to naveo Centar za forenzička ispitivanja, istraživanja i vještačenja „UR“ (točka 31. obrazloženja). Što se tiče preostalih dokaznih prijedloga tuženika, u postupku je nesporno provedeno prometno vještačenje na okolnost dinamike štetnog događaja, dok prvostupanjski sud jedino nije proveo vještačenje po vještaku šumarske struke te je takav dokazni prijedlog odbijen. Na temelju odredbe čl. 220. st. 2. ZPP sud odlučuje o tome koji će se dokazi izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Stoga odbijanje nekih od predloženih dokaznih prijedloga samo po sebi ne znači da je sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka u slučaju kada je činjenično stanje dovoljno utvrđeno da se može odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Prema ocjeni ovog suda drugog stupnja, tuženik nije učinio vjerojatnim da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a time što je nije proveo vještačenje po vještaku šumarske struke, tj. time nije oduzeta mogućnost tuženiku da raspravlja pred sudom.

17. Kako je prvostupanjski sud utvrdio da je vozilo tužitelja naletjelo na divlju svinju, koja je došla iz lovišta kojim gospodari tuženik, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 1063. i 1064. ZOO-a kada je zaključio da je tuženik odgovoran za predmetni štetni događaj, radi čega je obvezan nadoknaditi imovinsku štetu na vozilu tužitelja.

18. Zbog svega navedenog se žalbeni navodi tuženika ne mogu prihvatiti.

U odnosu na žalbu tužitelja:

19. Tužitelj svojim žalbenim navodima osporava njegov doprinos u nastanku štetnog događaja (točnije doprinos vozačice AR), koji doprinos je prvostupanjski sud ocijenio u omjeru od 40%.

20. Prema ocjeni ovog suda drugog stupnja, prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio da je doprinos tužitelja u nastanku štetnog događaja čak 40%, budući da nije u dovoljnoj mjeri uzeo u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja, a što čini ocjenu doprinosa od 40% prestrogom. Naime, vozilo tužitelja se kretalo brzinom od 57,62 km/h, što je znatno ispod dopuštenog ograničenja od 90 km/h, a što ukazuje da je AR vozila primjerenom brzinom. Nadalje, potrebno je bilo uzeti i u obzir da su vladali noćni uvjeti vožnje koji značajno ograničavaju mogućnost pravodobnog uočavanja prepreka na kolniku, osobito divljači koja se na cesti pojavljuje naglo i nepredvidivo. Međutim, ipak treba uzeti u obzir činjenični zaključak prvostupanjskog suda da je vozačica mogla ranije uočiti divlju svinju da je upotrijebila pojačanu dužnu pažnju, budući da je divlja svinja istrčala s lijeve na desnu stranu, što ukazuje da je vozačica ipak imala određeno (premda ograničeno) vrijeme za poduzimanje radnje zaustavljanja vozila. Također valja uzeti u obzir da se na cesti nalazio prometni znak „divljač na cesti“, radi čega je vozačica trebala voziti s pojačanom dužnom pažnjom. Dakle, vozačica je vozila primjerenom brzinom i noćni uvjeti vožnje su otežavali mogućnost uočavanja divljači, ali uočavanje divljači je ipak bilo moguće da se upotrijebila pojačana dužna pažnja. S obzirom na navedene okolnosti, iako postoji određeni doprinos tužitelja, omjer doprinosa je ipak znatno manji od onoga kako ga je ocijenio prvostupanjski sud. Stoga ovaj sud drugog stupnja smatra da je primjereno utvrditi doprinos tužitelja u omjeru od 20% (a ne 40%), dok je tuženik odgovoran za predmetni štetni događaj u omjeru od 80%.

21. Člankom 1092. st. 1. ZOO propisano je da oštećenik koji je pridonio da šteta nastane ili da bude veća nego što bi inače bila ima pravo samo na razmjerno sniženu naknadu.

22. S obzirom da je prvostupanjski sud ocijenio da je doprinos tužitelja u nastanku štetnog događaja 40%, dok ovaj sud drugog stupnja ocjenjuje da je doprinos tužitelja 20%, potrebno je tužitelju dosuditi naknadu štete koju je sud prvog stupnja, pogrešnom ocjenom doprinosa, propustio dosuditi.

23. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za cestovni promet i procjenu motornih vozila Luke Lešića (list 99-102 spisa) proizlazi da je na vozilu tužitelja, radi predmetnog štetnog događaja, nastala totalna imovinska šteta u iznosu od 1.169,93 EUR te je sud prvog stupnja utvrdio visinu štete upravo u tom iznosu. Valja istaknuti da parnične stranke u fazi žalbenog postupka ne osporavaju visinu štete na vozilu tužitelja. Takvu naknadu je sud prvog stupnja razmjerno umanjio za doprinos tužitelja od 40%, a koji doprinos je pogrešno ocijenjen. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je dosudio tužitelju iznos od 701,95 EUR.

23.1. Međutim, ovaj sud drugog stupnja ocjenjuje da postoji doprinos tužitelja od 20% u nastanku predmetnog štetnog događaja, stoga naknadu imovinske štete na vozilu tužitelja u iznosu od 1.169,93 EUR valja razmjerno sniziti za 20%, sukladno čl. 1092. st. 1. ZOO. Kada se naknada razmjerno snizi za 20%, dobije se iznos od 935,94 EUR. Nadalje, potrebno je uzeti u obzir da je prvostupanjski sud, na ime naknade imovinske štete na vozilu, već dosudio tužitelju iznos od 701,95 EUR. Dakle, tužitelju je potrebno još dosuditi razliku između razmjerno snižene naknade imovinske štete na vozilu koju je utvrdio ovaj sud drugog stupnja te naknade koju je dosudio sud prvog stupnja (935,94 EUR – 701,95 EUR = 233,99 EUR), tj. iznos od 233,99 EUR. Međutim, tužitelj nema pravo na potpunu naknadu štete radi doprinosa od 20%, stoga je prvostupanjski sud pravilno odbio tužbeni zahtjev u dijelu koji predstavlja razliku između iznosa od 1.169,93 EUR i iznosa od 935,94 EUR, tj. u iznosu od 233,99 EUR (1.169,93 EUR – 935,94 EUR = 233,99 EUR).

24. Nadalje, iz računa vučne službe „Auto Franjo“ (list 8 spisa) proizlazi da je tužitelj, radi predmetnog štetnog događaja, imao troškove odvođenja vozila u iznosu od 99,21 EUR te je sud prvog stupnja utvrdio visinu štete upravo u tom iznosu. Valja istaknuti da parnične stranke u fazi žalbenog postupka ne osporavaju visinu troškova vučne službe. Takvu naknadu je sud prvog stupnja razmjerno umanjio za doprinos tužitelja od 40%, a koji doprinos je pogrešno ocijenjen. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je dosudio tužitelju iznos od 59,53 EUR.

24.1. Međutim, ovaj sud drugog stupnja ocjenjuje da postoji doprinos tužitelja od 20% u nastanku predmetnog štetnog događaja, stoga naknadu imovinske štete s osnove troškova vučne službe u iznosu od 99,21 EUR valja razmjerno sniziti za 20%, sukladno čl. 1092. st. 1. ZOO. Kada se naknada razmjerno snizi za 20%, dobije se iznos od 79,37 EUR. Nadalje, potrebno je uzeti u obzir da je prvostupanjski sud, na ime troškova vučne službe, već dosudio tužitelju iznos od 59,53 EUR. Dakle, tužitelju je potrebno još dosuditi razliku između razmjerno snižene naknade troškova vučne službe koju je utvrdio ovaj sud drugog stupnja te naknade koju je dosudio sud prvog stupnja (79,37 EUR – 59,53 EUR = 19,84 EUR), tj. iznos od 19,84 EUR. Međutim, tužitelj nema pravo na potpunu naknadu štete radi doprinosa od 20%, stoga je prvostupanjski sud pravilno odbio tužbeni zahtjev u dijelu koji predstavlja razliku između iznosa od 99,21 EUR i iznosa od 79,37 EUR, tj. u iznosu od 19,84 EUR (99,21 EUR – 79,37 EUR = 19,84 EUR).

25. Što se tiče tijeka zatezne kamate koja teče na iznos imovinske štete na vozilu tužitelja, pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je odlučio da kamata teče od presuđenja, a ne od dana podnošenja tužbe.

25.1. Što se tiče žalbenih navoda tužitelja u odnosu na tijek zatezne kamate na dosuđenu naknadu štete, valja istaknuti kako nema mjesta primjeni odredbi čl. 12. st. 1. i st. 4. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine", broj: 151/2005, 36/2009, 75/2009, 76/2013, 152/2014, dalje u tekstu: ZOOP) jer se ne radi o odgovornosti osiguratelja motornog vozila koje je prouzrokovalo štetu, već o odgovornosti lovačkog društva jer je šteta nastala naletom vozila na divljač, a osiguranje takve odgovornosti nije uređeno ZOOP-om. Dakle, na tijek zatezne kamate se ne primjenjuju zakonske odredbe ZOOP-a, već odredbe ZOO-a.

25.2. Naime, u konkretnom predmetu, procijenjena je totalna šteta na vozilu tužitelja, a što znači da uspostava prijašnjeg stanja nije moguća, tj. nije moguće dovesti vozilo tužitelja u stanje prije štetnog događaja. U takvim okolnostima, oštećenik, tj. tužitelj ima pravo na naknadu štete u visini novčanog iznosa koji predstavlja protuvrijednost za uništeno vozilo prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, sukladno čl. 1089. st. 2. ZOO-a. Budući da je tek u tom trenutku utvrđena visina obveze tuženika, tuženik tada i pada u zakašnjenje s njezinim ispunjenjem. Dakle, zatezna kamata na iznos naknade štete na vozilu tužitelja teče od dana donošenja presude suda prvog stupnja, a ne od dana podnošenja tužbe, a kako je to pravilno ocijenio i prvostupanjski sud.

25.3. Dakle, žalbeni navodi tužitelja, koji se odnose na tijek zatezne kamate na dosuđenu naknadu štete, nisu osnovani.

26. Premda niti tuženik niti tužitelj to ne osporavaju, valja istaknuti kako je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odlučio da kamata, u odnosu na trošak vučne službe, teče od dana kada je taj trošak plaćen. Naime, takva naknada dospijeva na dan kada je tužitelj platio trošak vučne službe jer je u tom trenutku došlo do umanjenja imovine tužitelja te je tada tužitelju nastala šteta u smislu čl. 1086. ZOO-a.

Odluka o troškovima postupka:

27. Zbog izmijenjenog uspjeha stranaka u postupku povodom preinačavanja prvostupanjske presude, temeljem odredbe čl. 166. st. 2. ZPP, donesena je odluka o troškovima postupka u točki II. stavku 2. izreke ove drugostupanjske odluke. Naime, preinačavanjem prvostupanjske presude proizlazi da je tužitelju osnovan tužbeni zahtjev u iznosu od 1.015,31 EUR (935,94 EUR na ime imovinske štete na vozilu te 79,37 EUR na ime troškova vučne službe), dok nije osnovan u iznosu od 253,83 EUR (233,99 EUR na ime imovinske štete vozilu te 19,84 EUR na ime troškova vučne službe).

28. Tužitelj je kvalitativno uspio u sporu s 80%, a tuženik s 20%, budući da postoji doprinos tužitelja od 20% u nastanku štetnog događaja. S obzirom na to da je tužbeni zahtjev osnovan u iznosu od 1.015,31 EUR, a nije osnovan u iznosu od 253,83 EUR, tužitelj je kvantitativno uspio u sporu također s 80%, a tuženik s 20%. Konačni uspjeh stranaka u sporu je taj da je tužitelj uspio s 80%, a tuženik s 20%. Primjenjujući odredbu čl. 154. st. 2. ZPP, kada se uspjeh tužitelja oduzme s uspjehom tuženika (80% - 20% = 60%), tužitelj ima pravo na naknadu troškova postupka u razmjernom dijelu od 60%.

29. Tužitelj potražuje trošak parničnog postupka u ukupnom iznosu od 3.617,10 EUR, kako to proizlazi iz njegovog zahtjeva za naknadu troška parničnog postupka (list 157 spisa). Prvostupanjski sud je priznao kao osnovan sljedeći trošak tužitelja: odvjetnički trošak u iznosu od 1.968,75 EUR, trošak prometnog vještačenja u iznosu od 250,00 EUR, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 EUR i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 79,63 EUR, a s takvom ocjenom osnovanosti troška se i slaže i ovaj sud drugog stupnja. Sveukupno je riječ o iznosu od 2.351,47 EUR. Nadalje, prvostupanjski sud je ocijenio da tužitelj ima pravo na naknadu troškova postupka u razmjernom dijelu od 40%, a radi čega je dosudio tužitelju, na ime troškova postupka, iznos od 940,58 EUR, dok je odbio zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u preostalom iznosu od 2.676,52 EUR. Međutim, sud prvog stupnja je pogrešno ocijenio konačni uspjeh parničnih stranaka, radi čega je došlo do pogrešne primjene čl. 154. st. 2. ZPP-a te radi čega je potrebno preinačiti odluku o troškovima parničnog postupka.

30. Pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a, tužitelj ima pravo na naknadu troškova postupka u razmjernom dijelu od 60 %, a pri čemu je potrebno razmjerno sniziti odvjetnički trošak i trošak sudskih pristojbi. Dakle, odvjetnički trošak u iznosu od 1.968,75 EUR, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 EUR, trošak sudske pristojbe na prvostupanjsku presudu u iznosu od 79,63 EUR, tj. trošak u ukupnom iznosu od 2.101,47 EUR je potrebno razmjerno sniziti u skladu sa uspjehom tužitelja od 60%. Razmjernim snižavanjem dobije se iznos od 1.260,88 EUR (2.101,47 x 0,60 = 1.260,88 EUR), a trošak prometnog vještačenja u iznosu od 250,00 EUR nije potrebno sniziti. Naime, u slučaju kada je tužitelj djelomično uspio u sporu u kojem je tuženik osporavao osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, a zbog čega je bilo potrebno provesti vještačenje za koje je tužitelj prethodno snosio troškove, tužitelju se takvi troškovi trebaju priznati u cijelosti bez obzira na visinu dosuđenog iznosa (isto tako je navedeno u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 15. listopada 2024., poslovni broj: Rev-1312/2024-2). Dakle, tuženik je u obvezi nadoknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.510,88 EUR (1.260,88 EUR + 250,00 EUR).

31. Međutim, potrebno je cijeniti okolnost da je prvostupanjski sud već dosudio tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 940,58 EUR. Dakle, tužitelju je potrebno još dosuditi razliku između iznosa osnovanog troška parničnog postupka kojeg je utvrdio ovaj sud drugog stupnja te iznosa parničnog troška kojeg je dosudio sud prvog stupnja (1.510,88 EUR – 940,58 EUR = 570,30 EUR), tj. iznos od 570,30 EUR, zajedno sa zateznom kamatom koja teče od dana donošenja ove drugostupanjske presude. Naime, tužitelj potražuje i ima pravo i na zatezne kamate koje teku na iznos priznatih troškova postupka od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka, tj. od dana donošenja ove drugostupanjske odluke, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a.

32. Kako je tužitelj potraživao trošak parničnog postupka u ukupnom iznosu od 3.617,10 EUR, a ima pravo na trošak u iznosu od 1.510,88 EUR, prvostupanjski sud je pravilno odbio tužiteljev zahtjev za naknadu troška u dijelu koji predstavlja razliku iznosa od 3.617,10 EUR i iznosa od 1.510,88 EUR, tj. u iznosu od 2.106,22 EUR (3.617,10 EUR – 1.510,88 EUR = 2.106,22 EUR).

33. Slijedom svega navedenog, valjalo je, primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a, odlučiti kao u točki I. izreke drugostupanjske presude, tj. odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev u iznosu od 761,48 EUR, zajedno sa zateznom kamatom, i u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da nadoknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 940,58 EUR, zajedno sa zateznom kamatom (točke I. i II. prvostupanjske presude).

34. Nadalje, valjalo je, primjenom čl. 373. st. 3. ZPP-a, odlučiti kao u točki II. stavcima 1. i 2. izreke drugostupanjske presude, tj. djelomično usvojiti žalbu tužitelja, preinačiti prvostupanjsku presudu te naložiti tuženiku da isplati tužitelju iznos od 253,83 EUR, zajedno sa zateznom kamatom, od čega se iznos od 233,99 EUR odnosi na naknadu imovinske štete na vozilu tužitelja, a iznos od 19,84 EUR na naknadu troškova vučne službe. Također je valjalo preinačiti odluku o trošku parničnog postupka te naložiti tuženiku da nadoknadi tužitelju daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 570,30 EUR, zajedno sa zateznom kamatom koja teče od dana donošenja ove drugostupanjske odluke.

35. Naposljetku, valjalo je, primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a, odlučiti kao u točki III. izreke drugostupanjske presude, tj. odbiti žalbu tužitelja kao djelomično neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev u iznosu od 253,83 EUR, od čega se iznos od 233,99 EUR odnosi na naknadu imovinske štete na vozilu tužitelja, a iznos od 19,84 EUR na naknadu troškova vučne službe te u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu zatezne kamate koja na dosuđeni iznos imovinske štete na vozilu teče od dana podnošenja tužbe (21. prosinca 2017.) do dana presuđenja. Također je valjalo potvrditi odluku o trošku parničnog postupka u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 2.106,22 EUR.

36. Sukladno čl. 166. st. 1. ZPP-a, odlučeno je i o zahtjevu tuženika za naknadu troška nastalog povodom njegove žalbe. Tuženik je odbijen sa zahtjevom za naknadu troška žalbenog postupka, budući da sa žalbom nije uspio. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki IV. izreke drugostupanjske presude.

37. Sukladno čl. 166. st. 1. i 2. ZPP, odlučeno je i o zahtjevu tužitelja za naknadu troška nastalog povodom njegove žalbe. Tužitelj je pobijao odbijajući dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 507,66 EUR te je djelomično uspio sa žalbom, a radi čega je preinačena odluka o glavnoj stvari na način da je tužbeni zahtjev usvojen u dodatnom iznosu od 253,83 EUR. Kada se pobijani dio i dio u kojem je tužitelj uspio sa žalbom stave u omjer, proizlazi da je tužitelj sa žalbom uspio u omjeru od 50%. Tužitelj potražuje trošak sastava žalbe u iznosu od 125,00 EUR, zajedno s pripadajućim PDV-om od 25%, sveukupno iznos od 156,25 EUR, a takav trošak je u skladu s Tbr. 10.1., Tbr. 46., i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj: 138/23, dalje: Tarifa). Nadalje, tužitelj potražuje i trošak sudske pristojbe na žalbu protiv prvostupanjske presude u iznosu od 53,09 EUR. Dakle, tužitelj potražuje trošak žalbenog postupka u iznosu od 209,34 EUR. Međutim, iz stanja spisa proizlazi da je tužitelj uopće nije platio pristojbu na žalbu, a radi čega mu se trošak pristojbe ne može priznati, budući da nije dokazao da mu je taj trošak nastao u smislu čl. 219. st. 1. ZPP-a. Dakle, tužitelj osnovano potražuje jedino trošak sastava žalbe u iznosu od 156,25 EUR. Međutim, kako je tužitelj sa žalbom uspio u omjeru od 50%, primjenom odredaba čl. 154. st 2., čl. 155. i čl. 166. st. 2. ZPP-a, tužitelj ima pravo na naknadu troška žalbenog postupka u razmjernom iznosu od 78,13 EUR (156,25 x 0,5 = 78,13 EUR), dok nema pravo na naknadu troška žalbenog postupka u preostalom zatraženom iznosu od 131,21 EUR. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točkama V. i VI. izreke drugostupanjske presude.

U Zagrebu, 14. travnja 2026.

Sutkinja:

Sanja Joka Umićević