Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Gž-1452/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sucu Robertu Jamboru kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari predlagatelja JZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Branku Seweru, odvjetniku u Ludbregu, M. Krleže 29, protiv protustranke OZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Jasmini Tot Solina, odvjetnici u Varaždinu, Braće Radić 6, radi uređenja međe, odlučujući o žalbi protustranke protiv rješenja Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj R1-90/2023-17 od 15. rujna 2025., dana 14. travnja 2026.
r i j e š i o j e
Odbija se žalba protustranke kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj R1-90/2023-17 od 15. rujna 2025. u pobijanom dijelu pod točkom III. izreke u dijelu u kojem je protustranci naloženo da predlagatelju nadoknadi troškove izvanparničnog postupka u iznosu od 337,01 eura.
Obrazloženje
1. Rješenjem suda prvog stupnja uređena je međa između nekretnine u vlasništvu predlagatelja upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], cijele čkbr. [katastarska čestica] Vinograd [adresa] u Krči sa 188 čhv (676 m[2] ) i nekretnine u vlasništvu protustranke upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], cijele čkbr. [katastarska čestica] vinograd [adresa] u Krči sa 293 čhv (1054 m[2] ) prema posljednjem stanju posjeda na način da linija međe prolazi pravcem označenim u skici geodetskog vještaka Bojana Škvorca od 15. rujna 2025. slovima A-B-C-D-E te su u tim točkama zabijani međašni znakovi u obliku drvenih kolaca (točka I. izreke).
Također, utvrđeno je da da postoji sporna površina u skici geodetskog vještaka Bojana Škvorca od 15. rujna 2025. označena slovima i brojkama i to jedna sporna površina označena je kao A-A1-1-A, dok je druga sporna površina označena kao: A1- B-C-D-E-3-2-A1 te nezadovoljna stranka ima pravo u roku od 6 mjeseci po pravomoćnosti ovog rješenja pokrenuti parnični postupak radi utvrđenja vlasništva na spornim površinama (točka II. izreke). Utvrđeno je i da ukupni trošak postupka iznosi 874,02 eura, od čega na svaku stranku otpada 437,01 eura, te je naloženo protustranci da predlagatelju nadoknadi troškove izvanparničnog postupka u iznosu od 337,01 eura (točka III. izreke).
2. Protiv točke III. izreke rješenja u dijelu u kojem je protustranci naloženo da tužitelju nadoknadi troškove postupka žalbu je podnijela protustranka iz svih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. u svezi s čl. 381. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP) i čl. 2. Zakona o izvanparničnom postupku ("Narodne novine", br. 59/23 – dalje: ZIP), te predlaže rješenje u pobijanom dijelu preinačiti i zahtjev predlagatelja za naknadom troškova postupka odbiti.
3. Žalba nije osnovana.
4. U žalbenom stadiju postupka sporna je odluka sud prvog stupnja o troškovima izvanparničnog postupka. Odlučujući o troškovima izvanparničnog postupka sud prvog stupnja je utvrdio da troškovi predlagatelja koji se odnose na troškove uviđaja, vještačenja i sudskih pristojbi na prijedlog i rješenje iznose ukupno 774,02 eura, Također, utvrdio je da troškovi protustranke s osnove zastupanja iznose 100,00 eura, te da ukupno priznati ti troškovi predlagatelja i protustranke iznose 874,02 eura (774,02 eura + 100,00 eura). Sud prvog stupnja je smatrao da svaka stranka snosi 1/2 dijela ukupno nastalih troškova postupka odnosno 437,01 eura, pa kako iznos priznatih troškova predlagatelja iznosi 774,02 eura, a protustranke 100,00 eura, to je sud prvog stupnja smatrao da je protustranka obvezna predlagatelju nadoknaditi troškove postupka u iznosu od 337,01 eura.
5. Protustranka žalbom osporava odluku suda prvog stupnja o troškovima postupka u dijelu u kojem mu je naloženo plaćanje troškova postupka ističući u istoj da bi predlagatelj trebao snositi troškove postupka s obzirom da je on inicirao postupak. Također, ističe da stranke nisu imale sporova oko posjeda, te da linije posjeda sve do dolaska suda nije bila sporna.
6. Takvi žalbeni navodi protustranke nisu osnovani. Postupak uređenja međa u načelu predstavlja postupak koji je u interesu obiju stranaka u postupku. Stoga sud prvog stupnja pravilno smatra da se radi o postupku koji je u zajedničkom interesu stranaka, te da je stoga za odlučivanje o troškovima izvanparničnog postupka mjerodavna odredba čl. 32. st. 4. ZIP. Međutim, sud prvog stupnja je dosuđujući troškove postupka navedenu odredbu pogrešno primjenjivao.
7. Naime, u postupku uređenja međa nužne troškove predstavljaju samo troškovi pristojbi, troškovi uviđaja i troškovi vještačenja. Troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku ne predstavljaju nužne troškove i oni padaju na teret zastupanog. U konkretnom slučaju, međa između stranaka je bila sporna, pa je stoga protustranka dužna snositi polovicu troškova sudskih pristojbi, te troškova uviđaja i vještačenja koji su u postupku nastali, a koje je predujmljivao ili snosio predlagatelj. Protustranka u žalbi ističe da je predlagatelj inicirao postupak te da je on dužan snositi troškove postupka. Međutim, u konkretnom slučaju u situaciji kada je linija međe između stranaka sporna, navedena okolnost za odlučivanje o troškovima postupka je pravno neodlučna, te je usprkos toga protustranka dužna snositi polovicu troškova sudskih pristojbi, uviđaja i vještačenja koji su u postupku nastali.
8. Dakle, troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku u postupku uređenja međe padaju na teret zastupanog. To nadalje znači da nije bilo osnove da se troškovi postupka dosuđuju neuobičajenom metodom koju je koristio sud prvog stupnja tj. da se najprije zbroje svi priznati troškovi predlagatelja i protustranke (koji ukupan iznos troškova sud prvog stupnja iz nepoznatog razloga deklaratorno utvrđuje u izreci rješenja), zbroj istih podijeli na dva dijela, te se polovica dobivenog iznosa umanji za priznate troškove protustranke koji se u ovom konkretnom slučaju odnose na troškove zastupanja.
9. U konkretnom slučaju, naime, troškovi sudskih pristojbi, uviđaja i vještačenja iznose sveukupno 774,02 eura, pa je stoga protustranka bila dužna predlagatelju nadoknaditi troškove izvanparničnog postupka u iznosu od 387,01 eura (1/2 od 774,02 eura), a ne iznos od 337,01 eura koliko je predlagatelju dosudio sud prvog stupnja. Međutim, kako je žalbu podnijela samo protustranka, to nije bilo osnove da sud u žalbenom postupku dosudi predlagatelju veći iznos jer bi takvim postupanjem bilo povrijeđeno načelo zabrane reformatio in peius iz čl. 374. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25) s obzirom da bi takva odluka bila na štetu stranke koja se žalila.
10. Dakle, neosnovani su žalbeni navodi protustranke da je u konkretnom slučaju troškove postupka treba snositi predlagatelj, a ne protustranka. Stoga dosuđivanjem troškova protustranci u iznosu od 337,01 eura sud prvog stupnja nije pogrešno ili nepotpuno utvrdio činjenično stanje. Sud prvog stupnja je djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo, ali to je učinio na štetu predlagatelja, a ne protustranke, tako da nije bilo osnove da se žalba protustranke prihvati.
11. Slijedom iznijetih razloga, valjalo je temeljem čl. 380. toč. 2. ZPP u svezi s čl. 44. st. 1. ZIP žalbu protustranke odbiti kao neosnovanu i potvrditi rješenje suda prvog stupnja.
U Zagrebu, 14. travnja 2026.
Sudac:
Robert Jambor
