Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2816/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Željke Rožić Kaleb, predsjednice vijeća, Andrine Raspor Flis, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ane Gradišek, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ZM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Draženu Oreškoviću, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnici Mateji Vidaković Sertić, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P- 471/2024-10 od 12. svibnja 2025. godine, u sjednici vijeća održanoj 14. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-471/2024-10 od 12. svibnja 2025. godine.

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-471/2024-10 od 12. svibnja 2025. godine.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđuje se ništetnom odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj [broj kredita] od 28. lipnja 2007. godine, sklopljenim između stranaka, kojom odredbom je ugovoreno da tuženik prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje jednokratnu naknadu za obradu kredita u iznosu od 3,30% od iznosa kredita, te se nalaže tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 408,94 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 12. srpnja 2007. do isplate, kao i naknaditi joj trošak parničnog postupka u iznosu od 500,00 eura, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 12. svibnja 2025. do isplate, dok je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka.

2. Ujedno je rješenjem suda prvog stupnja odbijen kao neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti.

3. Protiv te presude i rješenja žali se tuženik iz svih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. toč. 1. do 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), te predlaže da se pobijana presuda i rješenje preinače odnosno ukinu i traži trošak sastava žalbe.

4. Žalba nije osnovana.

5. U provedenom postupku sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP, budući da je sud prvog stupnja pravilno odlučio o mjesnoj nadležnosti.

6. Naime, neosnovan je prigovor tuženika glede mjesne nenadležnosti suda prvog stupnja jer da su stranke člankom 12. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu Kreditora, dakle, u Zagrebu, budući da je sud prvog stupnja pravilno zaključio da je navedena odredba predmetnog ugovora nepoštena, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03 – dalje: ZZP), s obzirom na to da se radi o unaprijed formuliranoj odredbi o kojoj se nije pregovaralo, te je navedena odredba u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja i uzrokuje zbog toga znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

7. Nesporno je da je predmetnim ugovorom o kreditu, sklopljenim između stranaka 28. lipnja 2007. godine, ugovorena za slučaj spora nadležnost suda u mjestu sjedišta banke.

8. Na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanom 5. studenog 2020. godine zaključeno je da je prorogacijska klauzula o mjesnoj nadležnosti u korist registriranog sjedišta banke odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo, te je ona ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, imajući u vidu pritom vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta potrošača i banke, mogućnost dolaska na sud, opće imovno stanje potrošača i ostale odlučujuće okolnosti.

9. Prema odredbi čl. 1. st. 3. Direktive vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, nepoštenim uvjetima će se smatrati one jednostrane odredbe koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Opća klauzula nepoštenosti odnosi se na ugovornu odredbu koja mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama, te se protiviti načelu savjesnosti i poštenja.

10. Odredba čl. 82. alineja 19. ZZP propisuje da je ugovorna odredba koja se može smatrati nepoštenom, primjerice, odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača ostvarivati prava iz ugovora pred sudom ili drugim nadležnim tijelom.

11. Na sjednici sudaca građanskog odjela Županijskog suda u Zagrebu, održanoj dana 8. lipnja 2022. godine zauzeto je pravno shvaćanje, koje se, između ostalog, osniva i na rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gr 1-143/19 od 11. prosinca 2019. godine, prema kojem se odredba čl. 19. i st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15, 52/16 – dalje ZPK), a koja propisuje da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište, te da se ta odredbe primjenjuje na sve sporove koji nastaju nakon stupanja na snagu ZID ZPK (Narodne novine broj 102/15), a koji je u primjeni od 30. rujna 2015. godine, jer se radi o procesnoj odredbi.

12. Stoga, a s obzirom na to da je tužiteljica podnijela tužbu 2024. godine, sukladno tom pravnom shvaćanju, neosnovan je prigovor mjesne nenadležnosti, što je pravilno ocijenio i sud prvog stupnja, pri čemu je sud prvog stupnja imao u vidu da je ugovorena nadležnost suda u mjestu u kojem nije prebivalište tužiteljice kao potrošača već je ono udaljeno 282 km u jednom smjeru od Osijeka do Zagreba, što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača s obzirom na udaljenost između prebivališta tužiteljice i sjedišta tuženika, kao i tužiteljičinu mogućnosti dolaska na sud i njezinu imovinsku situaciju, zbog čega je pravilno sud prvog stupnja postupio donoseći pobijano rješenje, pa suprotni žalbeni navodi nisu osnovani.

13. Isto tako, i glede donošenja presude, sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, te sadrži razloge o odlučnim činjenicama.

14. Sud prvog stupnja nije počinio ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

15. Nisu osnovani ni ostali žalbeni navodi, jer je sud prvog stupnja na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo.

16. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnosti odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojim je ugovorena jednokratna naknada za obradu kredita u iznosu od 3,30% od iznosa kredita, a posljedično tome i isplata iznosa od 408,94 eura sa zakonskim zateznim kamatama i troškom postupka.

17. Neosnovani su žalbeni navodi da sud prvog stupnja nije obrazložio koje je činjenice utvrđivao, jer je sud prvog stupnja proveo kontradiktoran postupak i objema strankama u postupku dao jednaku mogućnost izložiti činjenice i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice i sve te predložene dokaze proveo, te ni jednu od stranaka nije stavio u bitno lošiji položaj u odnosu na drugu, a o provedenom postupku dao je valjano obrazložene razloge.

18. Sud prvog stupnja pravilno je utvrdio da je navedena odredba ugovora ništetna jer je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te narušila načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, budući da se radi o odredbi koja je bila sastavni dio ugovora o predmetnom kreditu unaprijed sastavljena od tuženika, te se o njoj nije posebno pojedinačno pregovaralo niti je tužiteljica imala utjecaj na sadržaj označene ugovorne odredba, a tom odredbom je nametnuta obveza koju tužiteljica objektivno nije mogla sagledati u cjelini.

19. Prema odredbi čl. 3. st. 1. i 2. Direktive 93/13/EEZ ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, a uvijek se smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora.

20. Presudom suda EU C-23/13 od 30. travnja 2014. godine, u odnosu na tumačenje i primjenu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ, odlučeno je da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorne odredbe potrošaču ne moraju biti samo gramatički razumljive, što znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma pojedine ugovorne odredbe tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

21. Isto tako, navedenom presudom određeno je da čl. 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da je za ocjenu jasnoće i razumljivosti ugovorne odredbe nadležni sud dužan provjeriti, s obzirom na sve relevantne činjenične elemente, je li zajmoprimcu omogućeno da procijeni ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega, shvati prirodu usluga koje se pružaju u zamjenu za troškove predviđene navedenom odredbom i provjeri da ne postoji preklapanje među različitim troškovima predviđenim ugovorom ili među uslugama za koje se oni naplaćuju.

22. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je ona podignula predmetni kredit radi kupnje automobila, te su je iz auto kuće uputili na tuženika, a kad je došla u banku ugovor je već bio pripremljen i ona ga je dobila samo na potpis. Ugovor je pročitala i razumjela ga je onoliko koliko je mogla, a u banci joj nisu obrazlagali odredbe ugovora kao ni odredbu za obradu kredita, a nisu joj ni obrazložili koja je svrha naknade.

23. Iz takvog iskaza tužiteljice ne proizlazi, niti je to tuženik dokazao, da je obavijestio tužiteljicu o značaju odredbe o jednokratnoj naknadi na temelju čega bi ona mogla predvidjeti ekonomske posljedice sklapanja takvog ugovora, niti joj je obrazloženo na temelju čega su nastali ti troškovi i zašto je ta naknada utvrđena baš u tom postotku, što je netransparentno, pa je takva ugovorna odredba neodređena i neodrediva, zbog čega nije ni razumljiva, te se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP.

24. Na temelju tako utvrđenih činjenica pravilan je zaključak suda prvog stupnja da je odredba ugovora o kreditu u dijelu kojim se ugovara jednokratnu naknada od 3,30% od iznosa kredita, zavisna samo o odluci banke i stoga nepoštena, zbog čega je pravilno sud prvog stupnja tu odredbu utvrdio ništetnom u smislu odredbe čl. 87. ZZP.

25. Materijalne posljedice nepoštenosti ugovorne odredbe propisane su u čl. 6. st. 1. Direktive 93/13 prema kojem države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu, nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošače, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredbi.

26. Iz toga proizlazi da čl. 6. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom valja smatrati, u načelu, kao da nikad nije postojala tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošače. Stoga sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojem bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo, među ostalim, uspostavljanjem prava na povrat koristi koju je prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge neosnovano stekao na potrošačevu štetu na temelju navedene nepoštene odredbe.

27. Sukladno navedenom, kad je potrošač izvršio plaćanje na temelju nepoštene ugovorne odredbe mora imati pravo na povrat tih plaćanja, jer je pravo potrošača na restituciju posljedica neobvezujuće prirode nepoštene ugovorne odredbe, što je pravilno utvrdio i sud prvog stupnja.

28. Prema odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11,78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 – dalje: ZOO) u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano kako je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način pređe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti je, odnosno naknaditi vrijednost postignute korist s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

29. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, pa kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO).

30. S obzirom na to da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je ništetna, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), to je tuženik nesavjestan stjecatelj, zbog čega je pravilno sud prvog stupnja dosudio tijek zateznih kamata od dana izvršene uplate jednokratne naknade.

31. Neosnovan je i prigovor zastare, jer se u ovom postupku primjenjuje zastarni rok iz čl. 225. ZOO, a zastara počinje teći nakon što je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

32. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a to znači od donošenja ove, drugostupanjske odluke, budući da je njome pravomoćno utvrđena ništetnost predmetne odredbe, pa je pravilna ocjena suda prvog stupnja da u ovom postupku zastara nije nastupila. Pri tome neosnovano tuženik smatra da tužiteljeva tražbina nije dospjela do zaključenja glavne rasprave, budući da se radi o ništetnoj odredbi koja je ništetna ex tunc, pa je potraživanje tužitelja dospjelo na dan uplate jednokratne naknade.

33. Isto tako, sud prvog stupnja pravilno je, sukladno odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP odlučio o trošku parničnog postupka i za svoju odluku dao valjano obrazložene razloge, koje prihvaća i ovaj sud.

34. Stoga je slijedom navedenog valjalo na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja, a na temelju odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi rješenje suda prvog stupnja.

U Zagrebu 14. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Željka Rožić Kaleb