Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-225/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Željke Rožić Kaleb, predsjednice vijeća, Andrine Raspor Flis, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ane Gradišek, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ČD, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Petru Crnovu odvjetniku iz Đakova, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877 iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćniku Zlatku Knezoviću odvjetniku iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Đakovu poslovni broj P-241/2024-6 od 27. rujna 2024. godine, u sjednici vijeća održanoj 14. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika Addiko Bank d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Đakovu poslovni broj P-241/2024-6 od 27. rujna 2024. godine.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 5.982,98 eura sa zakonskim zateznim kamatama, pobliže označenim u točki I izreke prvostupanjske presude, kao i naknaditi mu trošak parničnog postupka u iznosu od 2.899,39 eura, sa zakonskim zateznim kamatama od 27. rujna 2024. godine do isplate, sve u roku od 15 dana.

2. Protiv te presude žali se tuženik iz svih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. toč. 1. do 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), te predlaže d a se pobijana presuda preinači, odnosno ukine i traži trošak sastava žalbe.

3. Žalba nije osnovana.

4. U provedenom postupku sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama.

5. Sud prvog stupnja nije počinio ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

6. Nisu osnovani žalbeni navodi, jer je sud prvog stupnja na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 5.982,98 eura kao posljedice ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom banke, te odredbe o valutnoj klauzuli kojoj je glavnica vezana uz CHF, sa zakonskim zateznim kamatama i troškom parničnog postupka.

8. Neosnovani su žalbeni navodi da sud prvog stupnja, iako se vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača, nije imao osnove odluke donesene u tim postupcima primijeniti i na ovaj postupak, te da se tužitelj kao individualni potrošač ne može pozivati na te presude, budući da je sud prvog stupnja proveo pojedinačni kontradiktoran postupak i objema strankama u postupku dao jednaku mogućnost da izlože činjenice i predlože dokaze kojima se utvrđuju te činjenice i sve te predložene dokaze proveo.

9. Presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, koje se odnose i na tuženika, utvrđeno je da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača koji se odnose na ništetnost promjenjive kamatne stope i kojima je otplata glavnice kredita vezana uz švicarski franak, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja, te u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, a to je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

10. Presudom suda EU broj C-23/13 od 30. travnja 2014. godine, u odnosu na tumačenje i primjenu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ, odlučeno je da se član 4. st. 2. Direktive treba tumačiti na način da ugovorne odredbe potrošaču ne moraju biti samo gramatički razumljive, što znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora, odnosno općih uvjeta poslovanja koja se na to odnose, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

11. Sud prvog stupnja pravilno je utvrdio da je dio navedene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te narušilo načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, jer se radi o odredbi koja je bila sastavni dio ugovora unaprijed sastavljenog od tuženika, te se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao utjecaj na sadržaj označene ugovorne odredbe, a tom odredbom je nametnuta obveza koju tužitelj objektivno nije mogao sagledati u cjelini niti razumjeti koje će se promjene događati tijekom otplate kredita u razdoblju trajanja ugovora o kreditu.

12. Budući da je kamata cijena, a cijena je bitni element ugovora o kreditu, odredbe ugovora koje koristi tuženik, a na temelju koje se cijena određuje prema njegovoj jednostranoj odluci bez unaprijed određenog čvrstog kriterija za promjenu, upućuje na ocjenu kako je označena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja.

13. Na temelju tako utvrđenih činjenica pravilan je zaključak suda prvog stupnja da je odredba ugovora o kreditu kojim se ugovara promjenjiva kamatna stopa ovisna o odluci o kamatnim stopama tuženika, takva da je zavisna samo o odluci banke i stoga nepoštena.

14. Isto tako, sud prvog stupnja pravilno je utvrdio da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača korištenjem ugovornih odredbi kojima je otplata glavnice kredita vezana uz švicarski franak, a o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i nije se potrošače u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a to je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

15. Odredbom čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11,78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 – dalje: ZOO) definiran je pojam ugovora o kreditu kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

16. Valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, što znači da osigurava kreditoru da broj novčanih jedinica koje će potrošač plaćati kako će anuiteti dospijevati, bude po svojoj vrijednosti jednak vrijednosti novčanih jedinica u trenutku isplate kredita potrošaču, a sve to kako bi se ispoštovalo jedno od temeljnih načela ugovornih odnosa

– načelo jednake vrijednosti činidaba. Valutna klauzula nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, međutim, kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća, a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava na temelju ugovornog tečaja CHF naspram tadašnje kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

17. Sukladno navedenom, to znači da prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njihove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti, osobito, ukupnu cijenu svog zajma. To, uz ostalo, uključuje informiranje potrošača o tome da snosi rizik od pada valute od koje ostvaruje dohodak što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, time da se pri tome traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.

18. Pri tome nije dostatno da su odredbe samo gramatički razumljivo nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Potrošač, dakle, mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s tim da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka kao pružatelj usluge mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer pravodobna informacija pružena pri sklapanju ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe postupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

19. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je prije nego što je podignuo predmetni kredit, imao već ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u eurima, a s obzirom da mu je bio potreban dodatni iznos kako bi završio stambeni objekt, otišao je kod prednika tuženika radi podizanja dodatnog kredita, te mu je u banci rečeno da je najpovoljniji kredit za njega u švicarskim francima iz razloga što je tečaj bio dobar, a on nije sumnjao u stručnost službenika sa kojima je tada pregovarao, te je odlučio realizirati predmetni kredit, a ne zna je li mogao utjecati na rok otplate kredita i na visinu rate, jer je radilo po principu „uzmi ili ostavi“. Bilo mu je poznato da je ugovor sklopljen sa promjenjivom kamatnom stopom, ali mu je samo u grubo pojašnjeno da može doći do promjene kamatne stope, međutim nije mu bilo rečeno o čemu ovisi ta promjena odnosno parametri promjene te kamatne stope. Također mu je bilo poznato da je ugovor o kreditu sklopljen sa valutnom klauzulom u CHF, ali mu nije bilo poznato da se radilo o takvom odredbi da bi moglo doći do promjene anuiteta ovisno o tečaju CHF, a prije nego što je potpisao predmetni ugovor, isti je pročitao i službeniku je postavio pitanje o onome što je znao, ali ga nitko nije upozorio na rizik vezan za valutnu klauzulu odnosno da postoji veći rizik sklapanja ugovora o kreditu u švicarskim francima u odnosu na ugovor o kreditu u eurima, već mu je je naglašavano kako je Švicarska poznata kao sigurna i stabilna zemlja. Dobivao je obavijesti o promjenama kamatne stope, ali nije odlazio u banku da bi mu se nešto dodatno pojašnjavalo jer je znao da mora platiti anuitet i da nema drugog izbora, a nije mu bio ponuđen ugovor o kreditu sa fiksnom kamatnom stopom i smatra da to tada nije bilo moguće, a tada mu nije bila jasna razlika između fiksne i promjenjive kamatne stope.

20. Iz navedenog iskaza tužitelja ne proizlazi, niti je to tuženik dokazao, da bi se o predmetnim odredbama ugovora pregovaralo na navedeni način, kao i o posljedicama koje iz njih proizlaze, a kako je ta ugovorna odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika, to se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. ZZP, prema kojoj se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a takva nepoštena ugovorna odredba je, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP, ništava.

21. Sud prvog stupnja je, suprotno žalbenim navodima, proveo test nepoštenosti spornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i prilikom ocjene svih elemenata potrebnih za utvrđenje njezine valjanosti, pravilno utvrdio da su predmetne odredbe ništetne.

22. Takvim načinom ugovaranja, prema jednostranoj odluci tuženika, tuženik je maksimalno zaštitio svoje interese, a svoj rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena prebacio je na tužitelja, grubo narušivši time ugovornu ravnotežu.

23. Uz iznijeto, navedene odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i na odredbu o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz CHF, suprotne su odredbi čl. 12. ZOO, kojom je određeno kako su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarenju prava i obveza iz tih odnosa dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja, odnosno da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, a mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane, te kad je riječ o profesionalnoj djelatnosti urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane.

24. Na osnovi Direktive 93/13/EEZ države članice imaju obvezu potrošačima osigurati restituciju kao posljedicu utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi.

25. Iz toga proizlazi da čl. 6. st. 1. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom valja smatrati, u načelu, kao da nikad nije postojala tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača. Stoga, utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo, među ostalim, uspostavljanje prava na povrat koristi koju je prodavatelj robe odnosno pružatelj usluge neosnovano stekao na potrošačevu štetu na temelju navedene nepoštene odredbe.

26. Prema odredbi čl. 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano kako je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti je, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

27. Obaveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto prima s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, pa kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO).

28. Pravilno je sud prvog stupnja postupio kada je primjenom te zakonske odredbe, a na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka, i dopune tog nalaza prihvatio tužbeni zahtjev u dosuđenom iznosu, a ostali navodi kojim tuženik prigovara nalazu vještaka nisu osnovani, jer na ročištu za glavnu raspravu održanom 17. rujna 2024. na kojem je glavna rasprava dovršena, nije tome više prigovorio, nego je zajedno s tužiteljem izričito predložio zaključenje rasprave.

29. S obzirom na to da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su utvrđene ništetnim, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), to je tuženik nesavjestan stjecatelj, zbog čega je pravilno sud prvog stupnja dosudio tijek zateznih kamata od dana izvršenih uplata pojedinih iznosa, sukladno nalazu i mišljenju financijskog vještaka.

30. Neosnovan je i prigovor zastare, jer se u ovom postupku primjenjuje zastarni rok iz čl. 225. ZOO, a zastara počinje teći nakon što je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

31. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđeno ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržaja istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinačnom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude u postupku kolektivne zaštite (pravna shvaćanja sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. i 31. siječnja 2022. godine).

32. Prema tome, kako je ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi pravomoćno utvrđena presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, a ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli pravomoćno je utvrđena presudom istog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, dok je tužba u ovom postupku podnesena 11. lipnja 2019. godine, to, sukladno odredbi čl. 225. ZOO, zastara u ovom postupku nije nastupila, što je pravilno ocijenio i sud prvog stupnja.

33. Isto tako i glede odluke o trošku neosnovan je navod da je sud prvog stupnja trebao primijeniti onu Tarifu koja je bila na snazi u trenutku poduzimanja pojedine radnje, budući da prema Tbr. 52. st. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23 – dalje: Tarifa) kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka.

34. Stoga je pravilno sud prvog stupnja primijenio Tarifu koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke i vrijednost boda prema njoj, te u skladu s postavljenim tužbenim zahtjevom dosudio trošak parničnog postupka, na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP, budući da je s tim zahtjevom tužitelj uspio.

35. Slijedom navedenog valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja.

U Zagrebu 14. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Željka Rožić Kaleb