Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2728/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sutkinja Slavice Garac, predsjednice, Nike Grospić Ivasović, izvjestiteljice i Diane Preglej, članice, u pravnoj stvari tužitelja GN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Ani Mikulec, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Jelić, Čavlina Zrinšćak i Sardelić d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnici Mariji Bartoluci Skrozi, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Leko i partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-10238/2021-19 od 15. ožujka 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 14. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Privredna banka Zagreb d.d. kao neosnovana te potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 10238/2021-19 od 15. ožujka 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženika Privredna banka Zagreb d.d. za naknadu troška nastalog povodom žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom suđeno:

- nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.978,45 EUR–a, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na pojedine iznose kako je to pobliže navedeno u istoj točki izreke, sve to u roku od 15 dana (točka I. izreke),

- nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.798,58 EUR–a, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na taj iznos od 15. ožujka 2024. pa do isplate kako je to pobliže navedeno u istoj točki izreke, sve to u roku od 15 dana (točka II. izreke),

- odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 1.625,00 EUR–a, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na taj iznos od 15. ožujka 2024. pa do isplate (točka III. izreke).

2. Protiv navedene presude žali se tuženik u cijelosti zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZPP), predlažući da se ista preinači na način da se zahtjev tužitelja odbije u cijelosti i da se zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka prihvati u cijelosti, a podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, kao i da mu se naknadi trošak nastao povodom žalbe u iznosu od 312,50 EUR–a.

3. Žalba je neosnovana.

4.1. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja, konačno postavljen podneskom od 31. svibnja 2023. (list 452-456 spisa) sukladno pisanom nalazu i mišljenju dipl. oec. Petre Blašković, stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i poreze od 23. ožujka 2023. (list 440-446 spisa), da mu tuženik isplati iznos od 1.978,45 EUR– a, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na pojedine mjesečne iznose, kao i da mu naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.989,94 EUR–a, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na taj iznos od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate.

4.2. Tužitelj navedeni iznos glavnice potražuje od tuženika na ime stjecanja bez osnove u smislu odredbe iz čl. 1111. st. 3. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZOO), u svezi čl. 323. st. 1. ZOO–a, do kojeg je došlo jer je tužitelj na temelju Ugovora o kreditu broj 9012179066 od 19. prosinca 2006. (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu), sklopljenog s tuženikom, otplaćivao mjesečne anuitete uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima (CHF) koja je ugovorena odredbom Ugovora o kreditu, a koja je odredba, prema mišljenju tužitelja, ništetna.

5. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati jer je izreka presude razumljiva i neproturječna sama sebi i razlozima na kojima se presuda temelji te jer sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i međusobno neproturječni, s time da o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danima u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, tako da nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP–a na koju isti upire.

6. Prilikom ispitivanja prvostupanjske presude i postupka koji joj je prethodio nije utvrđeno da je počinjena neka od ostalih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP–a, a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe iz čl. 365. st. 2. ZPP–a.

7. Prvostupanjski sud je na temelju svih dokaza koji su izvedeni tijekom postupka, postupajući pritom u smislu odredbe iz čl. 8. ZPP–a, pravilno utvrdio:

- da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao banka sklopili Ugovor o kreditu na temelju kojeg je tužitelju odobren kredit u iznosu od 14.301,24 CHF–a u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika, važeće na dan korištenja kredita (čl. 1.),

- da je Ugovorom o kreditu ugovoreno da korisnik kredita otplaćuje kredit u 84 jednaka mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika, važeće na dan plaćanja (čl. 6. st. 2.),

- da je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. te presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. utvrđeno da je da je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, slijedom čega je tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/03 – u daljnjem tekstu: ZZP/03) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007., i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03, a od 7. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008. protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 – u daljnjem tekstu: ZZP/07), i to čl. 96. i 97. ZZP/07 te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima,

- da je odredbom iz čl. 502.c ZPP–a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP–a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi te da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati,

- da je odredbom iz čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 41/14 i 110/15 – u daljnjem tekstu: ZZP/14) propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14 obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika,

- da je sud, imajući u vidu da je Ugovor o kreditu sklopljen u razdoblju obuhvaćenom presudom donesenom u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, vezan za pravna utvrđenja iz citiranih presuda,

- da je tužitelj na ročištu od 21. veljače 2023. iskazao u bitnom:

- da je 2006. godine htio kupiti auto te da je otišao u auto kuću Peugeot partner, u kojoj su ga uputili na tuženika i rekli da je ugovor o kreditu moguće zaključiti samo s tom bankom i to samo u valuti CHF–a,

- da je pri prvom dolasku u banku odmah i potpisao Ugovor o kreditu,

- da mu je osobna bankarica govorila općenite stvari, dok mu u pogledu valute i rizika ugovaranja s valutnom klauzulom nije ništa rekla, niti mu je išta govorila o pojmovima valutne klauzule i valute utočišta,

- da o ugovornim odredbama nije bilo moguće pregovarati i da na sadržaj Ugovora o kreditu nije mogao utjecati, budući da se radilo se o špranci,

- da je kredit u cijelosti otplatio,

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da Ugovor o kreditu ne sadrži parametre pomoću kojih je tužitelj mogao shvatiti promjenu visine anuiteta uslijed promjene tečaja CHF– a, niti mu je prilikom potpisivanja Ugovora o kreditu dana dokumentacija iz koje bi jasno proizlazili parametri promjenjivosti,

- da je odredbama iz čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03 propisano:

- da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1.),

- da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.),

- da se u smislu navedenih odredaba ZZP/03 smatra da se o prijepornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, budući da je Ugovor o kreditu bio unaprijed formuliran od strane tuženika,

- da je odredbom iz čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava,

- da je, imajući u vidu sadržaj presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013., presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. te odredbe iz čl. 81. ZZP/03, posljedica nepoštenosti dijela odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak ništetnost takvih odredbi u smislu odredbe iz čl. 322. st. 1. ZOO–a,

- da je, kako je odluka o tome je li dio odredbe iz čl. 6. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da se kredit otplaćuje prema srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan plaćanja svakog anuiteta predstavlja prethodno pitanje za donošenje odluke o tužbenom zahtjevu u ovom predmetu, sud sukladno odredbi iz čl. 12. st. 1. ZPP–a, utvrdio ništetnim dio odredbe iz čl. 6. Ugovora o kreditu,

- da je odredbom iz čl. 323. st. 1. ZOO–a propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, slijedom čega tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta, i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja svakog anuiteta te iznosa obračunatog prema početnom srednjem tečaju tuženika na dan isplate kredita,

- da je u svrhu utvrđenja spornih iznosa provedeno financijsko vještačenje od strane dipl. oec. Petre Blašković, stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i poreze,

- da iz pisanog nalaza i mišljenja vještaka od 23. ožujka 2023. proizlazi:

- da ukupan iznos preplata u razdoblju otplate kredita, uzimajući u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, iznosi 1.978,45 EUR–a,

- da ukupan iznos koji je tužitelj manje platio zbog pada tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita iznosi 68,30 EUR–a,

- da sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj manje i više plaćenog) za vrijeme otplate kredita slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita iznosi 1.910,15 EUR–a,

- da stranke nisu imale prigovora na matematički obračun vještaka, s time da je tužitelj podneskom od 31. svibnja 2023. konačno postavio tužbeni zahtjev sukladno pisanom nalazu i mišljenju vještaka,

- da tužitelju pripadaju oni iznosi koje je stvarno preplatio u tijeku otplate kredita, bez uračunavanja negativnih razlika koje su nastale s osnova nižeg tečaja od početno ugovorenog jer tužitelj nije nepošten stjecatelj, budući da je tijekom postupka utvrđeno da je tuženik sam propustio tužitelja upoznati s parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, tako da tuženik ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja,

- da, osim toga, plaćanjem anuiteta prema nižem tečaju od početnog tužitelj nije ništa primio, niti je bilo što stekao po osnovi ništetnih ugovornih odredbi pa da bi se tim iznosima trebala umanjivati njegova tražbina, s time da tuženik tijekom postupka nije postavio protutužbeni zahtjev, niti je istaknuo prigovor radi prebijanja povodom kojeg bi bilo potrebno utvrđivati postojanje i visinu zahtjeva tuženika prema tužitelju (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 549/2023 od 18. prosinca 2023.),

- da je odredbom iz čl. 1111. st. 1. ZOO–a propisano da je, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi,

- da je odredbom iz čl. 1115. ZOO–a propisano da se, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju platiti i zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten, od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva,

- da potraživanje tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi iz čl. 255. ZOO–a,

- da je u odnosu na restitucijske zahtjeve, kakav je uostalom i predmetni zahtjev, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF–u, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. zauzeto pravno stajalište da, ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača,

- da, s obzirom na to da se u ovom predmetu, u smislu odredbe čl. 502.c ZPP–a, primjenjuje pravno utvrđenje iz pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu, zastara zahtjeva za isplatom preplaćenih anuiteta kredita po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli teče od pravomoćnosti sudske presude donesene u kolektivnom sporu, odnosno od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013, budući da je tek danom pravomoćnosti te presude tužitelj, kao potrošač u smislu čl. 3. ZZP/03, stekao saznanje da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF–u nepoštene i posljedično ništetne te time i stekao mogućnost zahtijevati povrat novčanih iznosa plaćenih po osnovi takvih ništetnih ugovornih odredbi,

- da je, slijedom toga, neosnovan tuženikov prigovor zastare tužiteljevog potraživanja.

8. Prvostupanjski sud je na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja zaključio da tužitelj osnovano od tuženika potražuje iznos od 1.978,45 EUR–a, s obzirom na to da su odredbe Ugovora o kreditu, u dijelu u kojem je ugovorena valuta u CHF–u, odnosno u kojem je glavnica vezana za valutu CHF–a, ništetne, slijedom čega je tuženik dužan vratiti tužitelju iznose koje je nepoštene stekao na temelju takvih ništetnih ugovornih odredbi, zajedno sa zateznim kamatama od dana stjecanja, sve u smislu odredaba iz čl. 1111. i čl. 1115. ZOO–a, u svezi čl. 29. st. 2. ZOO–a.

9. Razloge na kojima je prvostupanjski sud utemeljio svoju odluku o tužbenom zahtjevu u dijelu koji se odnosi na glavno potraživanje tužitelja, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, budući da su isti sukladni činjeničnom stanju koje je utvrđeno tijekom prvostupanjskog postupka, a na koje je i pravilno primijenjeno materijalno pravo, i to konkretno odredbe ZZP/03 i ZOO–a.

10.1. Slijedom toga, neosnovani su daljnji žalbeni navodi tuženika da je prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijane presude u tome dijelu pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje te potom na isto i pogrešno primijenio materijalno pravo, ističući u bitnom sljedeće:

- da je prvostupanjski sud pogrešno postupio kada prilikom ocjene nalaza i mišljenja vještaka nije uzeo u obzir tzv. negativnu razliku koju je vještak izračunao,

- da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da je prigovor zastare neosnovan,

- da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da su odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF–u ništetne u smislu odredaba iz ZZP/03.

10.2. Pri tome valja dodati da je tužitelj u ovom predmetu, suprotno mišljenju tuženika, mogao postaviti tužbeni zahtjev za isplatu, bez prethodno postavljenog tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula, budući da to proizlazi iz odredaba iz ZZP/03 i ZOO–a.

11.1. Nadalje, suprotno preostalim žalbenim navodima tuženika, odluka prvostupanjskog suda o trošku parničnog postupka pod točkom II. izreke (pobijane) presude pravilna je i zakonita jer je donesena u smislu odredaba iz Tbr. 7. t. 1., Tbr. 8. t. 1., Tbr. 9. t. 1., Tbr. 46., Tbr. 52. t. 3. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/23), čl. 38. st. 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost (''Narodne novine'' broj 73/13, 99/13, 148/13, 153/13, 143/14, 115/16, 106/18, 121/19, 138/20, 39/22, 113/22, 33/23 i 114/23), čl. 1. Zakona o sudskim pristojbama (''Narodne novine'' broj 118/18), Tar. br. 1. st. 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi (''Narodne novine'' broj 53/19 i 92/21) te čl. 29. st. 2. ZOO–a, u svezi čl. 151. st. 3., čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP–a.

11.2. Pravilna je i zakonita i odluka prvostupanjskog suda o trošku parničnog postupka pod točkom III. izreke (pobijane) presude, budući da tuženik u smislu odredbe iz čl. 154. st. 1. ZPP–a nema pravo na naknadu troška parničnog postupka u ovom predmetu.

12.1. Iako tuženik smatra da se na sve parnične radnje koje su tijekom prvostupanjskog postupka poduzete od strane odvjetnika primjenjuje vrijednost boda koja je vrijedila u trenutku poduzimanja pojedine radnje, i to na radnje koje su poduzete do 4. studenog 2022. vrijednost boda u iznosu od 1,33 EUR–a, a na radnje koje su poduzete od 5. studenog 2022., kada je stupila na snagu Izmjena Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 126/22), pa nadalje vrijednost boda u iznosu od 2,00 EUR–a, istom valja ukazati da je odredbom iz Tbr. 52. t. 3. Tarife propisano da, kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka.

12.2. Kako u vrijeme donošenja odluke o trošku parničnog postupka u ovom predmetu (15. ožujka 2024.) više nije bila na snazi Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22), na temelju koje se kao vrijednost boda primjenjivao iznos od 1,33 EUR–a, već Tarifa na temelju koje se kao vrijednost boda primjenjuje iznos od 2,00 EUR–a, pravilno je prvostupanjski sud postupio kada je na trošak parničnog postupka koji je tužitelju nastao zastupanjem po odvjetniku kao vrijednost boda primijenio upravo iznos od 2,00 EUR–a.

13. Slijedom svega navedenog, valjalo je primjenom odredbe iz čl. 368. st. 1. ZPP–a odlučiti kao pod točkom I. izreke ove odluke.

14. Tuženik nema pravo na naknadu troška nastalog povodom žalbe jer s istom u pogledu odluke o glavnoj stvari u cijelosti nije uspio, tako da je primjenom odredbe iz čl. 154. st. 1. ZPP–a valjalo odlučiti kao i pod točkom II. izreke ove odluke.

U Zagrebu 14. travnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Slavica Garac