Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1047/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Tomislava Aralice kao predsjednika vijeća, Vlatke Fresl Tomašević kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Ilijane Petyo kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice SČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Ognjenu Krznariću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Krznarić & Alitović j.t.d. u Zagrebu, Ulica Šiška Menčetića 4, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupan po punomoćnicima JČ, Sanji Porobiji i Margiti Kiš Kapetanović, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija u Zagrebu, Iblerov trg 10/VII, radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice i žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Virovitici, Stalna služba u Slatini, poslovni broj P-521/2025-74 od 29. prosinca 2025., na sjednici vijeća održanoj dana 14. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Virovitici, Stalna služba u Slatini, poslovni broj P-521/2025-74 od 29. prosinca 2025. u točki I. i II. u dijelu kojim je određeno da tužiteljica snosi svoj trošak postupka.

II Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Virovitici, Stalna služba u Slatini, poslovni broj P-521/2025-74 od 29. prosinca 2025. u točki II izreke u dijelu kojim je određeno da tuženik snosi svoj trošak postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je zahtjev tužiteljice na isplatu iznosa od 13.209,42 eura, iznosa od 1.604,84 eura i iznosa od 5.210,94 eura sve sa zatraženim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose kako je to pobliže navedeno u izreci prvostupanjske presude (točka I izreke). Ujedno je određeno da svaka stranka snosi svoj trošak (točka II izreke).

2. Protiv navedene presude, u odbijajućem dijelu žali se tužiteljica zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22 i 155/23 - dalje: ZPP), te predlaže pobijanu presudu preinačiti u skladu sa žalbenim navodima te u cijelosti prihvatiti tužbeni zahtjev tužiteljice. Traži naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Odluku o troškovima postupka sadržanu u točki II izreke prvostupanjske presude kojim je određeno da svaka stranka snosi svoj trošak žalbom pobija tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. ZPP te predlaže prvostupanjsku presudu u tom dijelu preinačiti u smislu žalbenih navoda. Traži trošak žalbenog postupka.

4. Žalba tužiteljice i žalba tuženika nisu osnovane.

5. Predmet spora u ovoj žalbenoj fazi postupka, nakon što su pravomoćno utvrđene ništetnim odredbe Ugovora o namjenskom kreditu broj [broj kredita] od 13. veljače 2007. sklopljenim između tužiteljice kao korisnika kredita i tužene kao kreditora (u daljnjem tekstu ugovor o kreditu) o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz CHF, je zahtjev tužiteljice za isplatu pretplaćenih iznosa po navedenim odredbama ugovora o kreditu temeljem stečenog bez osnove temeljem tih ništetnih odredbi sadržanih u tom potrošačkom ugovoru za koji je provedena konverzija sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama kao i isplata s osnove razlike između preostale glavnice utvrđene temeljem Dodatka o konverziji i glavnice koja bi na dan konverzije imala biti obračunata temeljem osnovnog Ugovora o kreditu bez primjene njegovih ništetnih odredbi sve sa zatraženim zateznim kamatama.

6. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti one koje žalitelj ističe u žalbi. Naime, sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju povredu ukazuju stranke u svojim žalbama.

7. Također, sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, time da u svojim žalbama stranke navode neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na ocjenu provedenih dokaza od strane žalitelja odnosno njihovih viđenja predmetne pravne situacije.

8. Tako je tijekom prvostupanjskog postupka utvrđeno:

- da je pravomoćno u ovoj pravnoj stvari utvrđena ništetnom odredba Ugovora o nenamjenskom kreditu broj: [broj kredita] koji su 13. veljače 2007. sklopili tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i odredba kojim je ugovorena valutna klauzula (u daljnjem tekstu ugovor o kreditu),

- da je navedenim ugovorom tužiteljici odobren kredit u iznosu od 113.239,00 CHF plativ u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita (čl. 1. Ugovora), s ugovorenim rokom vraćanja kredita od 30 godina (360 mjeseci), s tim da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, uvećano za obračunatu i pripisanu kamatu koja se obračunava u CHF, a podmiruje u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja (čl. 2. Ugovora), s dospijećem anuiteta svakog prvog u mjesecu i s ugovorenom početnom kamatnom stopom od 4,50% godišnje, koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s promjena tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.,

- da je između stranaka zaključen Dodatak ugovoru o kreditu od 22. siječnja 2016. (dalje Dodatak) kojim je sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju, sa svim njegovim izmjenama i dopunama, a na temelju pisanog prihvata izračuna konverzije od strane tužiteljice kao korisnika kredita, provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR,

- da je sklapanjem Dodatka u konkretnom slučaju ostvareno načelo iz odredbe čl. 19. b ZIDZPK/15, prema kojem konverzija kredita podrazumijeva zamjenu ugovora o kredita radi promjene valute i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi potrošač bio da je koristio kredit denominiranim u EUR,

- da budući je, što tužiteljica tijekom postupka nije osporavala, predmetna konverzija izvršena pravilno sukladno odredbama ZID ZPK/15, tužiteljica nema pravo na isplatu iznosa koje potražuje po osnovi ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, posljedično čemu je njen zahtjev za isplatu u cijelosti neosnovan,

- da tužiteljica ima pravo samo na isplatu zateznih kamata na pojedinačne svote na više plaćene iznose koje je tužiteljici kao potrošaču tuženik kao banka uračunala prilikom izračuna konverzije, i to na pojedinačne iznose obračunatih na pojedinačne iznose od dana plaćanja do dana izvršene konverzije, a koja obveza proizlazi iz čl. 1115. ZOO,

- da sud međutim nije mogao tužiteljici, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO, dosuditi niti isplatu naprijed navedeni zateznih kamata na pojedinačne svote na više plaćene iznose koje je banka uračunala prilikom izračuna konverzije jer nije bio u mogućnosti izvesti odgovarajuće dokaze (dopunsko knjigovodstveno-financijsko vještačenje), kojim bi mogao utvrditi visinu pripadajućih zateznih kamata jer stranke taj dokaz nisu predložile pa je sud prvog stupnja, i u tom dijelu, primjenom pravila o teretu dokazivanja koji je na strani tužiteljice, tužbeni zahtjev tužiteljice ocijenio neosnovanim.

9. Takva utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud.

10. Neosnovani su navodi tužiteljice kojim osporava utvrđenje suda prvog stupnja o neosnovanosti njezinog zahtjeva na restituciju. Naime, među strankama nije sporno da su iste zaključile Dodatak ugovora kojim je izvršena konverzija kredita prema odredbama ZID ZPK.

11. U oglednom postupku koji se vodio u predmetu Gos-1/2019, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava Vrhovni sud RH je dao sljedeći odgovor: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U- I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/15.

12. ZID ZPK/15 predstavlja lex specialis u odnosu na opće odredbe obveznog prava u dijelu kojim se njime drugačije uređuju pojedini ugovorni odnosi i njihovi pravni učinci, i njime je stvorena pravna osnova za zaključivanje sporazuma u obliku dodatka ugovoru. Stoga Dodatak ugovoru svoje izvorište ima u tom prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske (u tom smislu i VSRH u rješenju S1/19 od 4. ožujka 2020.) pa se odredbe Dodatka zaključenog među parničnim strankama ne mogu ocijeniti nepoštenima niti posljedično ništetnima. Iako je riječ o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, te je odredbe unaprijed formulirao zakonodavac, a ne banka, pa se njegove odredbe ne mogu ocjenjivati jednako kao odredbe koje je unaprijed sastavio trgovac i o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, što proizlazi iz odredbe čl. 49. st. 5. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14 i 110/15, dalje ZZP/14).

13. Odredbe Dodatka ugovoru koji je sklopljen u skladu sa ZID ZPK/15 odraz su prisilnih zakonskih odredbi ZID ZPK/15 zbog kojeg se ne primjenjuje odredba čl. 49. st. 1 i 5. ZZP/14, važećeg u vrijeme sklapanja Dodatka ugovoru pa kako se radi o propisu koji je prošao test ocjene ustavnosti njegovih odredbi, koje je unaprijed odredio zakonodavac, a ne tuženik, obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali značenje nepoštenosti sa posljedicom ništetnosti.

14. Odredbom čl. 19.b. ZID ZPK/15 propisano je osnovno načelo konverzije i to da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Nastavnom odredbom čl. 19.c st.1. ZID ZPK/15 propisan je način izračuna konverzije kredita.

15. Nepoštene (i ništetne) ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF iz ugovora o kreditu nakon sklapanja Dodatka ugovoru ne obvezuju tužiteljicu jer su zamijenjene na način kao da je za cijelo ugovoreno vrijeme kredit bio ugovoren s valutnom klauzulom u EUR uz promjenjivu kamatnu stopu za kredite s valutnom klauzulom u EUR. Parnične stranke su sklapanjem Dodatka ugovoru izvršile konverziju kredita u skladu s prisilnom odredbom čl. 19.c ZID ZPK/15 na način da su svi iznosi plaćeni na ime otplate ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF tijekom otplate kredita do dana obračuna konverzije (osim onih koji su eventualno plaćeni na ime zateznih kamata zbog zakašnjenja tužiteljice u plaćanju dospjelih obveza, naknada i troškova iz čl. 19.c st. 1. toč. 4. ZID ZPK/15) uzeti u obračun konverzije na način i pod uvjetima kako je određeno specijalnim propisom – ZID ZPK/15. Na trgovcu tj. banci je bila obveza da potrošaču ponudi sklapanje dodatka ugovora o kreditu čiji je sadržaj u pogledu načina izračuna konverzije u cijelosti određen ZID ZPK/15, dok je potrošaču sklapanje takvog dodatka bilo ostavljeno na izbor, a u konkretnom slučaju tužitelj je kao potrošač prihvatio ponudu i Dodatak je zaključen i izvršen u skladu s odredbama ZID ZPK/15 te izaziva pravne učinke.

16. Tako je sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu sukladno odredbi čl. 19.c ZID ZPK/15 osiguran povrat stečene koristi banke, putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u EUR koji je zamijenio kredit u CHF, a do njegova sklapanja je došlo na temelju pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije.

17. Kraj činjenice da je tuženik postupio na temelju kogentnih odredbi ZID ZPK/15 jer je utvrđeno da je u izračun konverzije uvrstio sve iznose koje je za vrijeme otplate kredita primio od tužiteljice, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema promijenjenoj kamatnoj stopi i anuiteta koji bi bio obračunat da je primijenjena kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi na kredite u valuti euro, kao i sve svote koje je primio uz primjenu valutne klauzule u CHF, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema primijenjenom tečaju i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita te su stranke suglasno utvrdile ukupno potraživanje tuženika na dan sklapanja Dodatka, razlike koje tužiteljica zahtijeva tužbom, nakon zaključenog Dodatka nisu (više) u imovini tuženika bez pravne osnove pa nisu ispunjene pretpostavke za povrat iznosa propisane člankom 1111. ZOO.

18. Primjena ZID ZPK/15 kao posebnog propisa derogira opće odredbe ZOO o pravnim posljedicama ništetnosti tako da se svote koje su plaćene na temelju nepoštenog dijela odredbe o valutnoj klauzuli ne vraćaju potrošaču već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Dodatkom sklopljenim sukladno odredbama ZID ZPK/15, sa jasno propisanim načinom raspolaganja nastalom preplatom koja se, u slučaju da nije dostatna za zatvaranje obveze iz kredita prema novom otplatnom planu, koristi za namirenje budućih obroka ili anuiteta dok se, za slučaj da njezin iznos prelazi ukupan zbroj obroka ili anuiteta u valutnoj klauzuli u eurima prema novom otplatnom planu, vraća potrošaču.

19. Na taj način je valjano prestala obveza tuženika (čl. 160. st. 1. ZOO) za povrat više plaćenih iznosa s osnove ništetnih dijelova odredbi iz ugovora o kreditu, a koja bi proizlazila iz čl. 1111. st. 1. ZOO i te preplaćene svote nisu bez pravne osnove ostale u imovini tuženika. Budući da je tužiteljica kao korisnik kredita prihvatila konverziju na temelju odredbi ZID ZPK/15 sklapanjem Dodatka ugovoru sa tuženikom, nema više pravo na povrat više plaćenih svota po osnovi ništetnih odredbi iz Ugovora o kreditu, jer izračun konverzije kredita iz čl. 19. c st. 1 ZIP ZPK/15 uključuje i te uplate.

20. Imajući u vidu navedeno, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 14.814,26 eura na ime preplate po osnovi ništetnog dijela odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i odredbi o valutnoj klauzuli u CHF kao i iznos od 5.210,94 eura s osnova razlike između preostale glavnice utvrđene temeljem Dodatka i glavnice koja bi na dan konverzije imala biti obračunata temeljem osnovnog Ugovora o kreditu bez primjene njegovih ništetnih odredbi.

21. Tužiteljici jedino pripada pravo na isplatu zateznih kamata i to od dana plaćanja pojedinačnih novčanih iznosa na temelju nepoštenih ugovornih odredaba koje je tuženik uračunao prilikom izračuna konverzije kredita pa do dana izvršene konverzije kada su ti iznosi iskorišteni za ispunjenje obveze koje je tužiteljica preuzela sklapanjem Dodatka ugovora. Naime, ZID ZPK/15 izrijekom ne regulira materijalno pravni učinak ništetnosti ugovorne odredbe propisan čl. 1111. st. 1. ZOO u vezi s čl. 1115. ZOO kojim je propisan opseg vraćanja stečenog bez osnove na način da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Međutim kako tužiteljica visinu istih nije dokazala, pravilnom primjenom pravilu o teretu dokaza, koji je na strani tužiteljice, i taj dio njenog zahtjeva sud prvog stupnja pravilno je odbio kao neosnovan.

22. I odluka o troškovima postupka donesena je sukladno odredbi čl. 154. st. 4. ZPP a imajući u vidu da su stranke podjednako uspjele u sporu odnosno da je tužiteljica u cijelosti uspjela u pogledu utvrđenja nepoštenosti spornih odredbi ugovora o kreditu, a tuženik u pogledu zahtjeva za isplatu.

23. Na žalbene navode tuženika kojim osporava odluku o troškovima postupka u dijelu kojim nije prihvaćen njegov zahtjev za naknadu istih valja reći da je Sud Europske unije u predmetu C-244/19 u presudi od 16. srpnja 2020., na postavljeno prethodno pitanje, između ostaloga, odgovorio: „čl. 6. st. 1. i čl. 7. st. 1. Direktive 93/13 od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL 1993., L95, str. 29.) (SL posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15, svezak 12, str. 24.), te načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti, s obzirom na to da takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba, kako je dodijeljeno Direktivnom 93/13.“

24. Proizlazi dakle da se obvezivanje potrošača (tužiteljice), koja je u cijelosti uspjela u pogledu nepoštenosti spornih odredbi ugovora o kreditu, da naknadi parnični trošak tuženiku (trgovcu), protivi načelu djelotvornosti, jer ishod podjele troškova postupka koji ovisi samo o neosnovano plaćenim iznosima čiji se povrat nalaže, može potrošača odvratiti od ostvarenja navedenog prava. Stoga tuženik nema pravo na naknadu parničnog troška jer je taj zahtjev protivan protivno načelu djelotvornosti.

25. Slijedom svega navedenog, žalbu tužiteljice i žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovane, temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, i potvrditi prvostupanjsku presudu.

U Zagrebu 14. travnja 2026.

Predsjednik vijeća:

Tomislav Aralica