REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: III Kr-10/2026-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u Vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa kao predsjednika Vijeća te dr. sc. Branka Brkića i dr. sc. Marina Mrčele, izv. prof. kao članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđen ika ČH zbog kaznenog djela iz članka 230. stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. - ispravak, 101/17., 118/18., 126/19. i 84/21.; dalje: KZ/11-21), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Županijskog suda u Zagrebu od 28. prosinca 2023. broj K- 13/2023-203 i presuda Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 11. prosinca 2024. broj I Kž-261/2024-25, u sjednici Vijeća održanoj 14. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e:

I. Utvrđuje se da je zahtjev osuđenika ČH za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude osnovan, ukida se pravomoćna presuda koju čine presuda Županijskog suda u Zagrebu od 28. prosinca 2023. broj K -13/2023-203 i presuda Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 11. prosinca 2024. broj I Kž - 261/2024-25 u odnosu na osuđenika ČH te se predmet u tom dijelu upućuje prvostupanjskom sud na ponovno suđenje i odluku.

II. Na temelju članka 518. stavka 5. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 130/20. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22., 36/24., 72/25. i 13/26.; dalje: ZKP-26) prekida se izvršenje pravomoćne presude kojom je osuđenik IH osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora od 5 (pet) godina.

Obrazloženje

1. Pravomoćnom presudom koju čine presuda Županijskog suda u Zagrebu od 28. prosinca 2023. broj K-13/2023-203 i presuda Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 11. prosinca 2024. broj I Kž-261/2024-25, proglašeni su krivima ŠH, IH i TH da su počinili kazneno djelo protiv imovine, razbojništvo iz članka 230. stavka 2. KZ/11-21. ŠH je za to djelo osuđen na kaznu zatvora od četiri godine, dok je ČH za isto djelo utvrđena kazna zatvora od četiri godine. Na temelju članka 57. stavka 6. i članka 58. stavka 1. KZ/11-21 ČH opozvana je djelomična uvjetna osuda izrečena pravomoćnom presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu broj K -1844/2017-25 od 13. prosinca 2017., zbog kaznenog djela iz članka 229. stavka 2. KZ/11 -17 u vezi s člankom 229. stavkom 1. točkom 2. KZ/11-17 te zbog dva kaznena djela iz članka 229. stavka 1. točke 2. u vezi s člankom 228. stavkom 1. KZ/11 -17, a sve u vezi s člankom 51. KZ/11-17 te je uzeta kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca pa je IH za ta djela i uz primjenu članka 51. stavaka 1. i 2. KZ/11-21 osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora od pet godina. TH je za navedeno kazneno djelo, uz primjenu članka 48. stavka 2. i članka 49. stavka 1. točke 3. KZ/11-21, osuđen na kaznu zatvora od jedne godine i šest mjeseci. Na temelju članka 54. KZ/11-21 u navedene kazne uračunato im je vrijeme provedeno u istražnom zatvoru i to ŠH od 14. siječnja 2022. pa nadalje, ČH od 1. lipnja 2022. pa nadalje, a TH od 13. siječnja 2022. do 17. veljače 2023.

2. Osuđenik IH je pravovremeno po braniteljima, odvjetniku Krešimiru Loboji i odvjetniku Krešimiru Kmetu podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude (dva podneska). U oba se podneska u uvodu kao osnove podnošenja zahtjeva ističu povrede iz članka 517. stavka 1. točke 1. u vezi s člankom 469. točkama 2. i 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 130/20. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22., 36/24. i 72/25.; dalje: ZKP-25) i povreda iz članka 517. stavka 1. točke 3. ZKP-25 , odnosno povreda prava obrane na raspravi i povreda odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku, dok se u sadržaju zahtjeva obrazlaže i povreda prava na pravično suđenje iz članka 468. stavka 2. ZKP-25. Budući da se sadržajno ova dva podneska međusobno podudaraju i nadopunjuju, bit će razmotreni kao jedan osuđenikov zahtjev.

3. Prvostupanjski je sud po zaprimanju zahtjeva za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude postupio u skladu s člankom 518. stavkom 4. ZKP-25 tako što je zahtjev dostavio državnom odvjetniku koji se na zahtjev očitovao podneskom broj Ksm-DO-248/2025-2 od 17. prosinca 2025., a koji odgovor na zahtjev osuđenika je dostavljen na znanje osuđeniku i njegovim braniteljima (poleđina lista 1763.).

4. Zahtjev osuđenika ČH je osnovan.

5. Osuđenik u zahtjevu s pravom ističe povredu iz članka 468. stavka 2. ZKP -25 u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku, tvrdeći da mu je prvostupanjski sud odbijanjem dokaznih prijedloga povrijedio pravo na pravično suđenje, s obzirom na to da odbijanje dokaznih prijedloga nije dostatno obrazloženo, a to je potvrđeno od strane drugostupanjskog suda, također uz nedostatno obrazloženje.

5.1. Naime, prema standardima ustanovljenima u nizu odluka Europskog suda za ljudska prava (primjerice Topić v. Croatia i Horvatić v. Croatia) do povrede načela pravičnosti, a koje je propisano u članku 6. stavcima 1. i 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ broj 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99. - ispravak, 14/02., 1/06. i 2/10.; dalje: Konvencija) i članku 29. stavku 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90., 135/97., 8/98. - pročišćeni tekst, 113/00., 124/00. -pročišćeni tekst, 28/01., 41/01. - pročišćeni tekst, 55/01. - ispravak, 76/10. i 85/10. - pročišćeni tekst i 5/14., dalje: Ustav), može doći samo ako su dokazni prijedlozi dovoljno obrazloženi, ako su važni za predmet, ako mogu pojačati poziciju obrane ili čak dovesti do oslobođenja te ako njihovo odbijanje sud nije dostatno obrazložio.

5.1.1. U konkretnoj situaciji osuđenik IH je na raspravama održanim 19. travnja 2023. i 25. rujna 2023. predložio izvođenje većeg broja dokaza, obrazloživši te dokazne prijedloge na način da su neki od tih dokaznih prijedloga trebali potvrditi njegov alibi, jedan dio dokaznih prijedloga je predložen na okolnost dokazivanja da obrana osuđenika TH iz istrage nije istinita, odnosno da je on tada lažno svjedočio te da osuđenik IH nije bio na mjestu počinjenja kaznenog djela razbojništva, dok je dio dokaza predložen u odnosu na iznos kupoprodajne cijene zemljišta, a vezano za iznos otuđenog novca. Prema tome, dokazni prijedlozi su bili dostatno obrazloženi na način da je osuđenik IH naveo zbog čega on smatra da su ti dokazi važni za predmet, odnosno da bi tim izvođenjem tih dokaza obrana mogla biti dovedena u povoljniji položaj.

5.1.2. Prvostupanjski je sud jedan dio dokaza predloženih od strane osuđenika ČH prihvatio (pročitani i pregledani kupoprodajni ugovor za stan u [adresa] i računi za izvršene odvjetničke usluge te u svojstvu svjedoka ispitani odvjetnici ABC i ABC), dok je dio dokaza odbio kao nevažne (da se u svojstvu svjedoka ispitaju VH, DH, RH, AH, ĆH i OH, da se provede biometrijsko vještačenje usporedbom videosnimki, kao i da se pribavi ugovor o prodaji zemljišta u [adresa]), navodeći, kako na zapisniku s rasprave od 23. studenog 2023. i od 1. prosinca 2023., tako i u presudi (točka 10.) da se „...tim dokaznim prijedlozima, a s obzirom na dokaze izvedene u tijeku rasprave, ne bi utvrdila niti jedna nova odlučna činjenica.“. Odgovarajući na žalbene navode osuđenika u odnosu na odbijanje dokaznih prijedloga, drugostupanjski je sud naveo da je „o tim prijedlozima sud ... donio detaljno obrazložene odluke (točka 10. prvostupanjske presude)“.

5.2. Međutim, prema ocjeni ovog suda, ovakvo obrazloženje prvostupanjskog i drugostupanjskog suda u odnosu na odbijanje dokaznih prijedloga je samovoljno jer u obje presude nedostaju konkretni odgovori i jasan stav, kako raspravnog, tako i žalbenog vijeća o (ne)važnosti pojedinih dokaznih prijedloga. Iako prvostupanjski sud nije dužan prihvatiti svaki dokazni prijedlog obrane, nego samo one za koje ocjeni da su važni za pravilno presuđenje, svaka stranka u postupku koja je predlagala izvođenje nekih dokaza koji su u konačnici odbijeni mora biti uvjerena da su njezini dokazni prijedlozi ozbiljno i temeljito razmotreni, a da su za odbijanje tih dokaznih prijedloga dani razboriti i uvjerljivi razlozi tako da, ne samo kod osuđenika, već i kod svake druge osobe, stvore utisak o sveobuhvatnoj ocjeni spornih pitanja pa tako i odbijenih dokaznih prijedloga. Samo u toj situaciji odluka suda nije samovoljna te ne kompromitira zaključak o pravu na obrazloženu odluku te pravičnosti postupka u cjelini. Upravo je takvo obrazloženje u konkretnoj situaciji izostalo, na što s pravom upire osuđenik OH u svom zahtjevu.

6. Uz to, s pravom osuđenik u zahtjevu tvrdi i da za sada proizlazi da je obrana osuđenika TH jedini neposredni dokaz na kojem se temelji osuđujuća presuda za osuđenika OH, odnosno jedini dokaz koji osuđenika izravno tereti za počinjenje ovog kaznenog djela. Pritom se s pravom u zahtjevu tvrdi da je osuđenik TH na početku dokaznog postupka naveo da u cijelosti ostaje kod obrane koju je iznio prilikom ispitivanja kod državnog odvjetnika 14. siječnja 2022. i 15. siječnja 2022., koji su iskazi reproducirani, a da na pitanja nije želio odgovarati. Stoga je u konkretnoj situaciji riječ o nekonfrontiranom dokazu na kojem se, u smislu članka 411. stavka 4. ZKP-25 i članka 431. stavka 2. ZKP-25, ne bi mogla isključivo ili u odlučujućoj mjeri temeljiti sudska odluka.

6.1. Načelo kontradiktornosti i konfrontacijsko pravo okrivljenika sastavni su dijelovi prava na pravični postupak koje je zajamčeno Ustavom i Konvencijom. Načelo jednakosti oružja, u odnosu na ispitivanje svjedoka, sadržano je u odredbi članku 6. stavku 3. točki d) Konvencije, odnosno u članku 29. stavku 2. alineji 6. Ustava, s time da Europski sud za ljudska prava sadržaj pojma svjedok tumači prošireno, na način da se pojam svjedok odnosi na sve dokaze optužbe. Pravo okrivljenika ispitati i osporavati dokaze optužbe, neizostavan je aspekt načela kontradiktornosti i načela jednakosti oružja, a upravo su to konstitutivni elementi konvencijskog prava na pravični postupak.

6.2. S obzirom na to da konfrontacijsko pravo iz članka 6. stavka 3. točke d) Konvencije nije apsolutno, ograničenje tog prava obrane mora biti dostatno kompenzirano kako bi kazneni postupak, kao cjelina, bio pravičan. Opseg „činitelja protuteže“, koji bi bili potrebni da postupak u cjelini bude pravičan, ovisi o kompenzirajućoj snazi tzv. potkrjepljujućih dokaza. Što su potkrjepljujući dokazi snažniji, to je manje vjerojatno da će nekonfrontirani dokaz biti odlučujući. Tako npr. Europski sud za ljudska prava konstatira da „ ... odlučujući dokaz mora biti usko shvaćen u smislu da označava dokaz takvog značenja ili važnosti koji će vjerojatno biti presudan (determinative) za ishod slučaja ... “ (Predmet Al-I and Tahery protiv Ujedinjenog Kraljevstva , zahtjevi br. 26766/05 i 22228/06 od 15. prosinca 2011.). Dakle, ove se odredbe ne mogu tumačiti na način da one okrivljeniku daju neograničeno pravo da se osigura pojavljivanje svjedoka na sudu ili da okrivljenik i/ili njegov branitelj svjedoku postavljaju pitanja. Prema Ustavu i Konvenciji čak i neprovjereni iskaz može biti temelj osude, pod uvjetom da je kazneni postupak u cjelini bio pravičan (vidi odluku Ustavnog suda od 14. rujna 2023. broj U-III-7231/2022., „Narodne novine“ broj 118/23.). Pritom je potrebno da je takav neprovjereni iskaz poduprt drugim provjerenim dokazima.

6.3. Budući da identitet osoba koje su sudjelovale u počinjenju kaznenog djela za koje je osuđenik IH proglašen krivim, prema tvrdnjama u zahtjevu, a i prema obrazloženju prvostupanjske presude (odlomak 52.), izravno proizlazi jedino iz iskaza suosuđenika TH kojeg je on dao kod državnog odvjetnika bez prisutnosti osuđenika ČH i njegovog branitelja, koji iskaz je reproduciran na raspravi i zbog odbijanja da odgovara na ičija pitanja nije mogao biti provjeren od strane osoba koje su terećene tim iskazom, očigledno je da je temeljenjem osuđujuće presude na takvom dokazu povrijeđeno načelo konfrontacije i jednakosti oružja kao jedno od temeljnih načela pravičnog postupka. Na to se s pravom upire u zahtjevu osuđenika ČH.

6.3.1. Doduše, iz obrazloženja prvostupanjske presude vidljivo je da su dvoje svjedoka (PH i ŽH) u istrazi, također bez prisutnosti stranaka, iskazivali o tome da im je osuđenik PH govorio da je mu je supruga ukrala 70.000,00 eura, da ima zakopan novac negdje u [adresa] te je spominjao neko razbojništvo, pri čemu je svjedokinja PH iskazivala i da joj je osuđenik PH pričao da je zajedno s osuđenicima ŠH i TH počinio kazneno djelo razbojništva upravo na način opisan u izreci prvostupanjske presude. Međutim, na raspravi su ovi svjedoci iskazivali potpuno drugačije, tvrdeći da su zapisnike iz istrage samo potpisali, a da su sadržaj iskaza sastavljali policijski istražitelji i da to sve što što je napisano u zapisnicima koje su potpisali nije istinito. Prvostupanjski sud njihove iskaze s rasprave ne prihvaća nego vjeruje onome što su ovi svjedoci iskazivali u istrazi. No, i tu je riječ o nekonfrontiranim iskazima i to o onome o čemu svjedoci ima ju posrednih saznanja.

6.4. Pritom treba primijetiti i da, premda obrazloženje prvostupanjske presude sadržava detaljnu reprodukciju izvedenih dokaza, uz ocjenu njihove vjerodostojnosti, naročito u odnosu na iskaze svjedoka koji su različito iskazivali u istrazi i na raspravi, pri čemu je sud detaljno obrazložio i zbog čega ne prihvaća obranu ČH, koji se je branio alibijem, u obrazloženju prvostupanjske presude nedostaje detaljna i kvalitetna raščlamba dokaza koji potkrepljuju nekonfrontiranu obranu osuđenika TH, a koja je obrana (za sada) jedini izravni dokaz na temelju kojeg je utvrđena odlučna okolnost o osobama supočiniteljima osuđenika TH u predmetnom kaznenom djelu. Stoga je takvo obrazloženje u odnosu na ovu odlučnu okolnost samovoljno te ne udovoljava kriterijima koje mora ispunjavati odluka da bi se moglo tvrditi da je ostvareno pravo stranaka na obrazloženu odluku, kao jedne od sastavnica pravičnog suđenja. Naime, da bi odluka bila valjano obrazložena, nije dovoljno samo reproducirati izvedene dokaze i navesti kome i u kojem dijelu sud vjeruje, a kome ne vjeruje, nego je potrebno te dokaze dovesti u međusobnu vezu, navodeći koju je odlučnu činjenicu sud utvrdio kojim od dokaza. Samo takvo obrazloženje nije samovoljno te ne kompromitira zaključak o pravu na obrazloženu odluku i pravičnosti postupka u cjelini.

6.5. Budući da je takva raščlamba u odnosu na potkrepljujuće dokaze nekonfrontiranom dokazu u odnosu na identitet počinitelja kaznenog djela razbojništva iz članka 230. stavka 2. KZ/11-21 u cijelosti izostala u obrazloženju prvostupanjske presude, posljedično tome samovoljna je i tvrdnja drugostupanjskog suda kada, odgovarajući na žalbene navode osuđenika ČH, tvrdi da je obrana osuđenika TH konfrontirani dokaz čiju je vjerodostojnost potvrdio i prvostupanjski sud, a koja je u suglasju sa snimkama video zapisa nadzornih kamera te iskazima svjedokinja Š i UH. Međutim, treba istaknuti da osuđenik na snimkama nije prepoznat, a niti su svjedokinje T i UH prepoznale osuđenika ČH kao počinitelja kaznenog djela za koje je osuđen.

7. S obzirom na sve navedeno, u pravu je osuđenik IH i kada u zahtjevu tvrdi da je u pravomoćnoj presudi došlo do povrede načela kontradiktornosti (konfrontacije), a ta je povreda takve prirode da je dovela u pitanje pravičnost postupka u cjelini.

8. Zbog svega navedenog je, prihvaćenjem zahtjeva osuđenika ČH, na temelju članka 519. u vezi s člankom 513. stavkom 1. ZKP-26, trebalo ukinuti prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu u odnosu na tog osuđenika i predmet u tom dijelu vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, čime je ujedno u odnosu na njega prestala egzistirati pravomoćnost i izvršnost pobijane presude.

9. Osuđenik IH je nastupio na izdržavanje kazne zatvora prije pravomoćnosti presude. S obzirom na to da su prvostupanjska i drugostupanjska presuda u odnosu na njega ovom presudom ukinute, više ne postoji pravomoćna presuda pa je slijedom toga u odnosu na osuđenika ČH, a u skladu s člankom 518. stavkom 5. ZKP-26, trebalo prekinuti izvršavanje pravomoćne presude.

10. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

11. Prilikom ponovnog suđenja i odlučivanja u predmetnom postupku, sudovi će otkloniti povrede na koje su upozoreni ovom presudom. Pritom će u slučaju ponovne osuđujuće presude za osuđenika ČH posebnu pozornost obratiti na rokove za opoziv djelomične uvjetne osude koja je bila opozvana tom osuđeniku.

Zagreb, 14. travnja 2026.

Predsjednik vijeća:

Damir Kos

Na temelju članka 164. stavak 5. Zakona o kaznenom postupku presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj III Kr-10/2026-4 od 14. travnja 2026. prilažem

PISANO OBRAZLOŽENJE IZDVOJENOG GLASA

S većinski donesenom odlukom ne slažem se iz sljedećih razloga:

1. U točki 5.1. obrazloženja većinski izglasane odluke pravilno se interpretiraju standardi ustanovljenima u nizu odluka Europskog suda za ljudska prava prema kojima do povrede načela pravičnosti postupka zbog odbijanja dokaznih prijedloga obrane može doći samo ako su dokazni prijedlozi dovoljno obrazloženi, ako su važni za predmet, ako mogu pojačati poziciju obrane ili čak dovesti do oslobođenja od optužbe ako njihovo odbijanje sud nije dostatno obrazložio.

1.1. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je izveo dokaze optužbe i dio dokaza obrane, prvenstveno na okolnost alibija (pročitani i pregledani kupoprodajni ugovor za stan u [adresa] i računi za izvršene odvjetničke usluge te u svojstvu svjedoka ispitani odvjetnici ABC i ABC), dok je odbio ispitati svjedoke VH, DH, RH, AH, ĆH i JH, provesti biometrijsko vještačenje usporedbom videosnimki, kao i pribaviti ugovor o prodaji zemljišta u Sevidu, uz obrazloženje da se „...tim dokaznim prijedlozima, a s obzirom na dokaze izvedene u tijeku rasprave, ne bi utvrdila niti jedna nova odlučna činjenica...“.

1.2. Pregledom obrazloženja prvostupanjske presude vidljivo je da je prvostupanjski sud savjesno i brižljivo cijenio svaki izvedeni dokaz ponaosob i dovodeći ih u međusobnu svezu (kako dokaze optužbe tako i dokaze obrane na okolnost alibija ) i temeljem takve ocjena dokaza donio zaključke o odlučnim činjenicama. Očito uvjeren u snagu teretećih dokaza i u pravilnost utvrđenja svih odlučnih činjenica prvostupanjski sud je odbio izvesti dio dokaza predloženih od strane podnositelja uvjeren da se „...tim dokaznim prijedlozima, a s obzirom na dokaze izvedene u tijeku rasprave, ne bi utvrdila niti jedna nova odlučna činjenica...“, a što prihvaća i drugostupanjski sud. Stoga se ne može smatrati kao što to u točki 5.2. tvrdi većinski izglasana odluka da „...ovakvo obrazloženje prvostupanjskog i drugostupanjskog suda u odnosu na odbijanje dokaznih prijedloga je samovoljno jer u obje presude nedostaju konkretni odgovori i jasan stav, kako raspravnog, tako i žalbenog vijeća o (ne)važnosti pojedinih dokaznih prijedloga...“.

2. Osobito je neprihvatljiv zaključak iz točke 6. većinski izglasane odluke da „...s pravom osuđenik u zahtjevu tvrdi i da za sada proizlazi da je obrana osuđenika TH jedini neposredni dokaz na kojem se temelji osuđujuća presuda za osuđenika JH, odnosno jedini dokaz koji osuđenika izravno tereti za počinjenje ovog kaznenog djela...“ jer je identitet osoba koje su sudjelovale u počinjenju kaznenog djela za koje je podnositelj proglašen krivim utvrđen temeljem iskaza suosuđenika TH, kojeg je on u dva navrata dao kod državnog odvjetnika bez nazočnosti osuđenog ČH i njegovog branitelja, ali i treći put kod istog ostao i na raspravi, koji iskazi su pročitani u nazočnosti stranaka, dakle u kontradiktornom postupku. Pa iako je na (glavno)j raspravi EH odbio odgovarati na pitanja, što je njegovo zakonsko pravo, obrana je imala mogućnost osporavati istinitost tog iskaza što je i učinila, a imala je pravo i postaviti konkretno pitanje pa makar isto ostalo bez odgovora, što znači da i nije riječ o nekonfrontiranom dokazu kao što to smatra većinski izglasana odluka.

2.1. Ali sve i kada bi bilo opravdano zaključiti da je iskaz suokrivljenika LH nekonfrontirani dokaz isti je potkrijepljen nekonfrontiranim iskazima svjedoka SH i ŽH, ali je potkrijepljen nesporno dokazanom činjenicom da je kod dvojice suoptuženika pronađen dio novca koji je pribavljen predmetnim razbojništvom.

2.2. Neupitno je da se na nekonfrontiranom iskazu ne može u cijelosti ili u pretežitom dijelu temeljiti sudska odluka. Ali ispitivanje suosuđenika GH izvedeno je na javnoj raspravi, u nazočnosti svih optuženika i njihovih branitelja, dakle u kontradiktornom postupku, isti je detaljan i konzistentan, potkrijepljen iskazima svjedoka SH i ŽH, koji su upravo od podnositelja čuli da je isti sudjelovao u razbojništvu, pri čemu su u istrazi govorili i o svoti pribavljenog novca i drugim detaljima koji su potkrepljujući u odnosu na priznanje TH, koje priznanje GH je potkrijepljeno i video-zapisom kamere, ali i drugim materijalnim dokazima obzirom da je kod dvojice suoptuženika pronađen dio novca koji je pribavljen predmetnim razbojništvom.

3. Slažem se sa zaključkom iz točke 6.2. većinski izglasane odluke „ ...da konfrontacijsko pravo iz članka 6. stavka 3. točke d) Konvencije nije apsolutno, ograničenje tog prava obrane mora biti dostatno kompenzirano kako bi kazneni postupak, kao cjelina, bio pravičan. Opseg „činitelja protuteže“, koji bi bili potrebni da postupak u cjelini bude pravičan, ovisi o kompenzirajućoj snazi tzv. potkrjepljujućih dokaza. Što su potkrjepljujući dokazi snažniji, to je manje vjerojatno da će nekonfrontirani dokaz biti odlučujući. ... Dakle, ove se odredbe ne mogu tumačiti na način da one okrivljeniku daju neograničeno pravo da se osigura pojavljivanje svjedoka na sudu ili da okrivljenik i/ili njegov branitelj svjedoku postavljaju pitanja. Prema Ustavu i Konvenciji čak i neprovjereni iskaz može biti temelj osude, pod uvjetom da je kazneni postupak u cjelini bio pravičan (vidi odluku Ustavnog suda od 14. rujna 2023. broj U- III-7231/2022., „Narodne novine“ broj 118/23.). Pritom je potrebno da je takav neprovjereni iskaz poduprt drugim provjerenim dokazima...“.

4. Međutim, za razliku od većinski izglasane odluke, smatram da je pobijana pravomoćna presuda dala dostatne razloge zbog kojih su odbijeni naprijed navedeni dokazni prijedlozi podnositelja, smatram da je iskaz suoptuženika GH konfrontiran jer je izveden u nazočnosti svih sudionika u postupku na (glavnoj) javnoj raspravi, ali isto tako smatram da je dostatno potkrijepljen iskazima dvoje svjedoka po čuvenju, ali i nespornim dokazima da TH nije izmislio događaj u kojemu je i sam sudjelovao jer su kod dvojice supočinitelja nesporno pronađene novčanice koje potječu od predmetnog razbojništva, a dobar dio iskaza GH potkrijepljen je i snimkama video-kamera te iskazima oštećenica. Time je kazneni postupak u svojoj cjelini za podnositelja bio pravičan što je u skladu sa Odlukom Ustavnog suda od 14. rujna 2023. broj U-III-7231/2022.

5. Zato smatram da zahtjev osuđenika ČH nije osnovan.

Zagreb, 14. travnja 2026.

Sudac:

dr. sc. Branko Brkić