Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž Ob-48/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Gordane Bošković Majerović, predsjednice vijeća, Milene Frankić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Vlaste Mrzljak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice UŠ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Goran Smerdel, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Pelicarić i Smerdel d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika LŠ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnik dr. sc. Krunoslav Olujić, odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu dr. sc. Krunoslav Olujić i Branislav Hajduković u Zagrebu, radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P Ob-786/2023-42 od 22. studenog 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 14. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika LŠ kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P Ob-786/2023-42 od 22. studenog 2024.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

I Utvrđuje se da nekretnina – 28. Suvlasnički dio s neodređenim omjerom ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-28) "stan na III. (trećem) katu koji se sastoji od dvije sobe i sporednih prostorija, u površini od 44,05 m2, ulaz 9, koji je neodvojivo povezan sa odgovarajućim suvlasničkim dijelom cijele nekretnine koji je jednako velik kao i ostali dijelovi", koji stan u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], dolazi upisan kao poseban dio zk. čbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] naziva "STAMBENA ZGRADA U [adresa]" površine 627 m2, predstavlja bračnu stečevinu tužiteljice UŠ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i tuženika LŠ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] te da je tužiteljica UŠ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] suvlasnica nekretnine u 1⁄2 dijela te je tuženik LŠ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] dužan trpjeti upis prava suvlasništva tužiteljice UŠ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] u 1⁄2 dijela u zemljišnim knjigama na navedenoj nekretnini na temelju ove presude.

II Nalaže se tuženiku LŠ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] da tužiteljicu UŠ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], uvede u suposjed nekretnine – 28. Suvlasnički dio s neodređenim omjerom ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-28) "stan na III. (trećem) katu koji se sastoji od dvije sobe i sporednih prostorija, u površini od 44,05 m2, ulaz 9, koji je neodvojivo povezan sa odgovarajućim suvlasničkim dijelom cijele nekretnine koji je jednako velik kao i ostali dijelovi", koji stan u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], dolazi upisan kao poseban dio zk. čbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] naziva "STAMBENA ZGRADA U [adresa]" površine 627 m2, u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku LŠ nadoknaditi tužiteljici UŠ troškove parničnog postupka u iznosu od 15.663,62 EUR, u roku od 15 dana.

2. Protiv navedene presude žali se tuženik.

3. Tuženik se žali protiv presude zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23-dalje: ZPP), uz prijedlog da se navodi žalbe prihvate kao osnovani, pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

4. Predmet spora je utvrđenje da je nekretnina – 28. Suvlasnički dio s neodređenim omjerom ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-28) "stan na III. (trećem) katu koji se sastoji od dvije sobe i sporednih prostorija, u površini od 44,05 m2, ulaz 9, koji je neodvojivo povezan sa odgovarajućim suvlasničkim dijelom cijele nekretnine koji je jednako velik kao i ostali dijelovi", koji stan u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], dolazi upisan kao poseban dio zk. čbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] naziva "STAMBENA ZGRADA U [adresa]" površine 627 m2, predstavlja bračnu stečevinu tužiteljice i tuženika te da je tužiteljica suvlasnica nekretnine u 1⁄2 dijela, što je tuženik dužan priznati i trpjeti upis prava suvlasništva tužiteljice u 1⁄2 dijela u zemljišnim knjigama na opisanoj nekretnini. Nadalje, predmet zahtjeva tužiteljice je i predaja opisane nekretnine tužiteljici u suposjed.

5. Ocjenom izvedenih dokaza sud prvog stupnja sud prvog stupnja utvrđuje slijedeće:

-da su stranke sklopile brak 12. studenoga 1983. u kojem su rođena zajednička djeca (sin ĆŠ i kći NŠ), a koji je brak razveden odlukom ovog suda poslovni broj R1 Ob-2539/23 od 9. studenoga 2023. te da je do faktičnog prestanka bračne zajednice došlo u kolovozu 2018. od kada stranke nisu u dobrim odnosima, kao niti djeca stranaka s tuženikom

-da su stranke sa djecom živjele u stanu na I. katu (vlasništvo tuženikova oca) na adresi [adresa] na kojoj se nalazi i predmetni stan na III. katu

-da je tužiteljica je kroz cijelo vrijeme trajanja bračne zajednice bila zaposlena i ostvarivala redovita primanja, dok je tuženik bio nezaposlen u razdoblju od 1998. do 2006. i od 2008. do 2012. te nije imao redovita primanja, a znao je raditi na "crno"

-da je predmetni stan kupljen u travnju 2013. za iznos od 44.000,00 EUR formalno na ime sina stranaka ĆŠ, sa svrhom oslobođenja od plaćanja poreza na promet nekretnina kojemu je to bila prva nekretnina, a sukladno odredbi čl. 11. a tada važećeg Zakona o porezu na promet nekretnina ("Narodne novine", broj: 69/97, 26/00, 127/00, 153/02, 22/11) jer je sin stranaka ispunjavao zakonom propisane pretpostavke za oslobođenje od plaćanja poreza, na što je sin stranaka pristao na nagovor roditelja,

-da je sin stranaka ĆŠ na poreznoj prijavi, na nagovor tuženika, stavio napomenu vezano za porijeklo novčanih sredstava kojim je predmetni stan kupljen, no sve i da je na poreznoj prijavi bilo napisano da mu je otac darovao novčana sredstva stečena prodajom dionica naslijeđenih od pokojne majke (namjera darovanja novaca od strane tuženika sinu u svrhu kupnje stana nije utvrđena tijekom postupka) ne dokazuje da bi upravo i tim novčanim sredstvima predmetni stan bio u cijelosti kupljen,

-da, neovisno o prednje navedenom, predmetni stan kupljen je dijelom novčanim sredstvima dobivenim od prodaje dionica HT d.d. i Konzuma d.d. te dijelom zajedničkom ušteđevinom stranaka (kredit koji je tužiteljica podigla iz kase uzajamne pomoći)

-da tijekom postupka nije sa sigurnošću utvrđeno koji su točno novčani iznosi bili utrošeni za kupnju predmetnog stana, odnosno koji je iznos plaćen od prodaje dionica HT d.d., a za koje je utvrđeno da su bračna stečevina stranaka u smislu odredbe čl. 248. ObZ jer su stranke iste zajednički otplaćivale iz sredstava ostvarenih radom, koji iznos je plaćen od prodaje dionica Konzuma d.d., te koji iznos na ime ušteđevine stranaka, a koje dionice Konzuma d.d. i ušteđevina stranaka također predstavljaju bračnu stečevinu stranaka

-da iako su stranke prodale dionice HT d.d. za iznos od 11.895,60 kn i iznos od 11.752,50 kn, da su dionice Konzuma d.d. prodane za iznos od 293.040,00 kn, da je tužiteljica podignula kredit iz kase uzajamne pomoći od 50.000,00 kn, nije nedvojbeno utvrđeno koliki je novčani iznos po svakoj od navedenih osnova utrošen za kupnju stana

-da je tuženiku i s osnove dividende na ime dionica Konzuma d.d. u razdoblju od 3. listopada 2006. do 24. kolovoza 20212. uplaćen ukupan iznos od 28.565,37 kn, a tuženik tijekom postupka ni na koji način nije dokazao da bi navedeni novčani iznos bio utrošen za kupnju predmetnog stana

-da su stranke nakon kupnje predmetnog stana isti i u cijelosti adaptirali i uređivali, a tijekom postupka nije nedvojbeno utvrđeno koji novčani iznos je pri tome utrošen

-da činjenica da je sin stranaka ĆŠ dopustio da se za korist tuženika u zemljišnim knjigama na predmetnoj nekretnini uknjiži osobna služnost prava doživotnog stanovanja, uporabe i plodouživanja, kao i da je sin stranaka na temelju Ugovora o darovanju od 21. prosinca 2020. vratio predmetni stan samo tuženiku, a ne i tužiteljici, nije od utjecaja na gore navedena utvrđenja s obzirom da je svjedok ĆŠ u svom iskazu jasno obrazložio takva svoja postupanja, koja su bila učinjena prvenstveno na pritisak oca, ovdje tuženika, a koji u svoju djecu nije imao povjerenja kao njihova majka i mislio je da će kao roditelji biti izigrani, a sin stranaka nije htio određivati čija imovina je predmetni stan (koji stan je nakon kupnje i bio povod svađama između svih članova obitelji), dok je kao diplomirani pravnik u trenutku darovanja nekretnine imao saznanja o zakonskom uređenju instituta bračne stečevine i bojao se za majku s obzirom na način kako je došlo do prestanka bračne zajednice stranaka, o sklapanju kojeg ugovora je tužiteljica saznala tek naknadno,

-da tužiteljica nije u posjedu predmetne nekretnine.

6. Nadalje, vezano za dionice Konzuma d.d., koje je tuženik stekao na temelju pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju od 11. srpnja 2002. u ostavinskom postupku iza pok. majke GŠ u kojem su kao nasljednici sudjelovali tuženik i njegova sestra ŽŠ, sud prvog stupnja zaključuje:

- da navedeno rješenje o nasljeđivanju ne veže tužiteljicu, jer ista kao stranka nije sudjelovala u ostavinskom postupku, slijedom čega ista u ovom postupku može dokazivati da dionice Konzuma d.d. nisu vlastita imovina tuženika, jer da je iste otplaćivala tijekom trajanja bračne zajednice zajedno s tuženikom iz zajedničkih sredstava (čl. 234. tada važećeg Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine", broj: 52/71, 47/78, 56/00-dalje: ZN), kao i čl. 232. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine", broj: 48/03, 163/03, 35/05, 127/13, 33/15, 14/19-dalje ZN/03)

-da tuženik svoje tvrdnje da bi dionice Konzuma d.d. nakon smrti majke otplaćivao s računa svog oca PŠ, na kojem je imao punomoć, ni na koji način ne dokazuje, dok je iz iskaza svjedoka ĆŠ, NŠ i tužiteljice utvrđeno da su stranke za vrijeme trajanja bračne zajednice otplaćivali rate iz zajedničkih sredstava ostvarenih radom, odnosno preostale 24 rate (3 rate otplaćene su za života pok. GŠ) nakon čega daljnje rate nisu otplaćivane i na ime pok. GŠ kao upisanog imatelja dionica stečeno je 21 dionica koje su i bile predmetom raspodjele u ostavinskom postupku, od čega je tuženiku na osnovu izjave potpisane sa sestrom pripalo 11 dionica

-da, s obzirom da su za vrijeme trajanja bračne zajednice stranke zajednički otplaćivale dionice Konzuma d.d., to iste predstavljaju bračnu stečevinu stranaka u omjeru od 98,36% (otplaćene rate u ukupnom iznosu od 2.452,78 DEM) u smislu odredbe čl. 249. ObZ, dok u preostalom omjeru od 1,64% (otplaćene rate do smrti pok. GŠ u ukupnom iznosu od 40,95%) čine vlastitu imovinu tuženika

-da su dionice Konzuma d.d. prodane za iznos od 293.040,00 kn, pa uzimajući u obzir utvrđene omjere iskazane u navedenim postocima, novčana sredstva dobivena prodajom dionica u iznosu od 288.234,14 kn (omjer od 98,36%) jesu bračna stečevina stranaka, dio kojih novčanih sredstava je utrošen za kupnju predmetnog stana.

7. Polazeći od utvrđenja da predmetna nekretnina predstavlja bračnu stečevinu stranaka u smislu odredbe čl. 248. ObZ, sud prvog stupnja su uz daljnju primjenu odredbe čl. 249. ObZ zaključuje da su stranke suvlasnici iste u jednakim dijelovima, a s obzirom da tijekom postupka nije utvrđeno da bi stranke drugačije ugovorile, niti tuženik tijekom postupka dokazuje da bi bio suvlasnikom predmetne nekretnine u daljnjem suvlasničkom omjeru preko presumirane 1/2 dijela, prihvaća zahtjev tužiteljice i odlučuje kao pod toč. I i II. izreke presude.

8. Ispitujući presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu u okviru žalbenih navoda tuženika ovaj sud utvrđuje da je sud prvog stupnja sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbi osnovano ukazuje tuženik, i to stoga što pobijana presuda nema valjanih razloga o odlučnim činjenicama vezano za primjenu načela povjerenja u zemljišnu knjigu, a na koji se tuženik pozvao tijekom postupka, i na što ukazuje sada i u žalbi, kao i pitanje pasivne legitimacije tuženika.

9. Međutim, unatoč tome što je sud prvog stupnja prilikom donošenja pobijane presude počinio navedenu bitnu povredu parničnog postupka, ovaj sud drugog stupmka je koristeći ovlaštenje iz odredbe čl. 373.a. st.1. toč. 2. i st. 3. ZPP navedenu povredu odlučio otkloniti i donijeti presudu kao u izreci presude s obzirom da je bitne činjenice moguće utvrditi na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu.

10. Tijekom postupka, a i sada u žalbenoj fazi sporno je predstavlja li predmetni stan, iako je stečen Ugovorom o darovanju sklopljenim između tuženika i sina stranaka ĆŠ suvlasništvo tužiteljice i tuženika, svakog u ½ dijela po osnovi bračne stečevine.

11. Prema odredbi čl. 551. st. 2. Obiteljskog zakona (Narodne novine, broj 103/15, 98/19, 47/20, 49/23 – dalje ObZ/15) danom stupanja na snagu toga Zakona ne mijenjaju se prava i dužnosti stečena prema prijašnjim propisima.

12. Pravni režim imovine bračnih drugova sudi se prema zakonu koji je bio na snazi u vrijeme stjecanja imovine (predmetni stan kupljen je na temelju Ugovora o kupoprodaji u travnju 2013.) pa je tako u konkretnom slučaju sud prvog stupnja pravilno primijenio odredbe Obiteljskog zakona ("Narodne novine", broj: 116/03, 136/04, 107/07, 57/11 i 61/11-dalje ObZ/03), a ne odredbe ObZ/15.

12.1. No, sve i da su točni navodi tuženika valja reći i da odredbe čl. 36. st. 1. i 3. i čl. 39. st. 1. i 2. ObZ/15 na identičan način definiraju pitanje bračne stečevine i vlastite imovine.

13. Prema odredbi čl. 248. Obz bračna stečevina je imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe iz te imovine. U čl. 249. ObZ propisano je da su bračni drugovi u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini, ako nisu drukčije ugovorili.

14. Odredba čl. 253. ObZ propisuje da je vlastita imovina, ona imovina koju je bračni drug stekao tijekom bračne zajednice na pravnom temelju različitom od navedenoga u čl. 248. ovoga Zakona (nasljeđivanje, darovanje i sl.).

15. Prema odredbi čl. 219. st. 1. ZPP svaka stranka dužna je iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika, te u smislu citirane odredbe ZPP svaka stranka je dužna dokazati one činjenice koje joj idu u prilog. Dakle, ako se radi o imovini stečenoj za vrijeme trajanja braka teret dokaza je na onoj stranci koja tvrdi da imovina ne predstavlja bračnu stečevinu time što treba dokazati da ta imovina predstavlja vlastitu imovinu (tako i Rev-845/2022 od 22. studenoga 2023. i Rev-263/2024 od 6. veljače 2025.).

16. Pravilno je sud prvog stupnja cijenio rezultate provedenoga dokaznog postupka i dao logične i uvjerljive razloge za svoju ocjenu dokaza te je pravilno zaključio da je predmetni stan kupljen sredstvima koji predstavljaju bračnu stečevinu, pa su stranke suvlasnici svaki u ½ dijela.

17. Tako je u bitnom suglasnim iskazima stranka i djece stranaka, svjedoka NŠ i ĆŠ, kao i materijalnom dokumentacijom utvrđeno, da je predmetni stan kupljen za iznos od 44.000 eura (koji iznos tijekom postupka tužiteljica nije osporila) dijelom novčanim sredstvima ostvarenih prodajom dionica HT i dionica Konzuma, a dijelom zajedničkom ušteđevinom stranaka (kredit koji je tužiteljica digla iz kase uzajamne pomoći, i da je predmetni stan samo formalno kupljen na ime sina ĆŠ u svrhu oslobođenje od plaćanja poreza, sukladno odredbi čl. 11.a tada važećeg Zakona o porezu na promet nekretnina ("Narodne novine", broj: 69/97, 26/00, 127/00, 153/02, 22/11) jer je sin stranaka ispunjavao zakonom propisane pretpostavke za oslobođenje od plaćanja poreza (prva nekretnina), na što je sin stranaka pristao na nagovor roditelja.

18. Uvidom u Ugovor broj 3280756/758 o prodaji dionica s popustom dioničkog društva Unikonzum iz Zagreba od 18. prosinca 1992. proizlazi da je GŠ kao kupac kupila od prodavatelja Unikonzum d.d. 39 dionica uz popust u ukupnoj vrijednosti od 19.500 DEM u dinarskoj protuvrijednosti u iznosu od 6.688,500 HRD, da nominalna vrijednost 1 dionice iznosi 171.500 HRD, odnosno 500 DEM, da kupac ima pravo na popust u visini od 51%, da ukupna ugovorna cijena za dionice iz st. 1. ovog članka, a uz primjenu popusta iz st. 2. ovog članka u iznosu od 3.411,135 HRD iznosi 3.277,365 HRD (čl. 4. toč. 4.1.-4.3. Ugovora), da se kupac obvezuje ugovornu cijenu dionica iz čl. 4. toč. 4.3. isplatiti u 60 mjesečnih obroka (čl. 5. toč. 5.1. i 5.2. Ugovora). Nadalje je utvrđeno da će se Ugovor smatrati raskinutim ako kupac ne plati dva obroka uzastopno, niti u naknadnom roku od 15 dana po pozivu prodavatelja te da u slučaju raskida Ugovora kupac zadržava svoje dionice u vrijednosti uplaćenoj od dana raskida Ugovora uvećano za odgovarajući iznos popusta i gubi pravo na daljnju uplatu obroka, a ostatak neuplaćenih dionica kupca pripadaju prodavatelju (čl. 8. toč. 8.1. do 8.3. Ugovora).

19. Uvidom u listu uplata dioničara Konzum od 29. listopada 1998., proizlazi da je dioničar GŠ prema ugovoru broj 000758 u razdoblju od prosinca 1992. do ožujka 1995. uplatila 27 obroka u ukupnom iznosu od 2.493,73 DEM, od čega 3 obroka za vrijeme života pok. GŠ (umrla **.**.1993.) u ukupnom iznosu od 40,95 DEM.

20. Uvidom u potvrdu Hrvatskog fonda za privatizaciju od 18. studenoga 1998. utvrđeno je, da je dioničar GŠ prema Ugovoru broj 3280756/758 sklopljen 18. prosinca 1992. poduzeća Konzum d.d. otplatila 21 dionicu, a da 18 dionica pripada prodavatelju koji se u knjigu dionica ima upisati kao imatelj 18 dionica.

21. Iz navedenog proizlazilo da su predmetne dionice stečene na temelju naplatnog pravnog posla (Ugovor o kupnji dionica uz obročnu otplatu).

22. Nadalje, nesporno je utvrđeno da za života pok. majke tuženika BŠ otplaćene tek tri rate, da su nakon njezine smrti otplaćene 24 rate, nakon čega je došlo do raskida ugovora (28. srpnja 1998.) čime su kupcu, majci tuženika BŠ pripale 22 dionice koja su bile predmetnom raspodjele u ostavinskom postupku i diobi između tuženika i njegove sestre ŽŠ (tuženiku je pripalo 11 dionica).

23. Točno je, da je dionice Konzuma tuženik stekao na temelju rješenje o nasljeđivanju od 11. srpnja 2002. u ostavinskom postupku iza pok. majke GŠ u kojem su kao nasljednici sudjelovali ovdje tuženik i njegova sestra ŽŠ, a koje pravomoćno rješenje o nasljeđivanju ne veže tužiteljicu, jer ista kao stranka nije sudjelovala u ostavinskom postupku, pa je tužiteljica i po ocjeni ovog suda ovlaštena dokazivati da su naslijeđene dionice otplaćene tijekom trajanja bračne zajednice iz zajedničkih sredstava ostvarenih radom, što je i prema mišljenju ovog suda tužiteljica uspjela dokazati.

24. O posebnoj imovini tužitelja moglo bi se raditi tek u slučaju da je tužitelj naslijeđene dionice (u cijelosti li djelomično) otplatio sredstvima koja predstavljaju njegovu vlastitu imovinu, pa bi i prihod ostvaren prodajom tih dionica bio njegova posebna imovina koju je utrošio za kupnju predmetnog stana. Međutim, iz pravilnog utvrđenja suda prvog stupnja proizlazi upravo suprotno, da su stranke dionice otplatile zajedničkim radom.

25. Osnovano nisu prihvaćene tvrdnje tuženika da je dionice otplatio njegov otac sada pok. PŠ iz svoje mirovine jer tuženik za svoje tvrdnje nije dostavio niti jedan dokaz (izvadak iz banke i sl.), a suprotno proizlazi iz iskaza tužiteljice, koji iskaz je potvrđen i iskazom svjedoka ĆŠ i NŠ.

26. Polazeći od navedenog, da su predmetne dionice (osim onih otplaćenih do smrti tuženikove majke) otplaćene sredstvima parničnih stranaka ostvarenih radom za vrijeme trajanja bračne zajednice nisu prihvatljive tvrdnje tuženika da njegovu vlastitu imovinu predstavljaju kako dionica otplaćene nakon majčine smrti (1,45 dionica, za koje tuženik tvrdi da ih je platio njegov otac) tako i dionice koje su ostvarene s popustom (19,89 dionica) jer je njegova majka kao radnica Unikonzuma (kasnije Konzuma) ostvarila pravo na popust sukladno odredbi čl. 5. Zakona o pretvorbi društvenih poduzeće ("Narodne novine", broj: 19/91, 83/92, 94/93, 2/94, 9/95 i 118/99).

27. Također osnovano nisu prihvaćene tvrdnje tuženika da je predmetni stan kupljen osim sredstvima koja su ostvarena prodajom dionica i prihodima od dividende (u razdoblju od 3. listopada 2026. do 24. kolovoza 2012.) u iznosu od 28.565,30 kn jer tvrdnje da bi navedeni iznos postojao u trenutku kupnje predmetnog stana (kako to tvrdi tuženik na tekućem računu u Zagrebačkoj banci) i da je isti utrošen za kupnju predmetnog stana (a ne za neke druge svrhe) tuženik nije dokazao.

27.1. Osim toga, prihod od dionica (dividenda) je imovinska korist ostvarena tijekom trajanja bračne zajednice pa u smislu odredbe čl. 254. st. 2. ObZ također predstavlja bračnu stečevinu.

28. Polazeći od iznesenog pravilan je zaključak suda prvog stupnja da su dionice koje je tužitelj naslijedio iza majčine smrti, zajednički otplaćene sredstvima koja su potjecala od zajedničkog rada stranka, to iste, predstavlja bračnu stečevinu stranka u omjeru od 98,36% dijela, dok preostali dio 1,64% (rate otplaćene do smrti tuženikove majke) predstavljaju vlastitu imovnu tuženika. Navedene dionice prodane su za iznos od 293.040,00 kn pa novčana sredstva u omjeru od 288.234,14 kn (omjer od 96,36%) predstavljaju bračnu stečevinu stranaka, pri čemu je dio tih novčanih sredstava utrošen za kupnju predmetnog stana.

29. Također je pravilan zaključak suda prvog stupnja da je predmetni stan kupljen i dijelom novčanih sredstava koje su stranke ostvarile prodajom dionica HT (iznos od 11.895,60 kn i iznos od 11.752,50 kn), kao i sredstvima koja je tužena podigla od kase uzajamne pomoći (50.000,00 kn), koja novčana sredstva također predstavljaju bračnu stečevinu stranka, a koja utvrđenja tuženik žalbom određeno ne osporava.

30. Slijedom svega iznesenog, predmetni stan kupljen je sredstvima koja su parnične stranke kao bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, pa su suvlasnici na tom stanu u jednakim dijelovima, svaki s dijelom od ½, a tijekom postupka nije utvrđeno da bi stranke, svoje imovinske odnose uredile drukčije niti da je riječ o vlastitoj imovini tuženika.

31. Odredbom čl. 250. ObZ propisano da se na bračnu stečevinu primjenjuju odredbe stvarnog i obveznog prava ako tim zakonom nije drugačije određeno, dok je čl. 251. ObZ tog zakona propisano da se za poslove redovite uprave smatra da je drugi bračni drug dao svoj pristanak ako se ne dokaže suprotno, kao i da ne postojanje pristanka ne utječe na prava i obveze poštene treće osobe iz čega proizlazi zaključaka da se za poslove izvanredne uprave primjenjuju odredbe u smislu čl. 250. ObZ.

32. U predmetnom slučaju glede kupnje predmetnog stana, utvrđeno da je uz suglasnost oba bračna druga predmetni stan formalno kupljen na ime sina stranaka ĆŠ, koji je na to pristao na nagovor roditelja, a da je u stvarnosti stan kupljen sredstvima koja su parnične stranke, kao bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja njihove bračne zajednice.

33. Nadalje, iz iskaza tužiteljice, tuženika i svjedoka ĆŠ i NŠ ne proizlazi da bi se radio o darovanju tužiteljice i tuženika njihovom sinu ĆŠ u kojem slučaju bi bio prihvatljiv zaključak da je prijenosom vlasništva predmetne nekretnine, kao bračne stečevine odnosno suvlasništva stranaka prestala postojati niti to proizlazi iz sadržaja izvedenih dokaza da se tužiteljica na bilo koji način odrekla svog dijela bračne stečevine.

34. Stoga je za zaključiti da se radilo o ulaganju imovine koja je bračna stečevina svake od stranka u jednakim dijelovima u predmetnu nekretninu bez stvarne volje da se time, što je nekretnina formalno kupljena ime sina stranaka ĆŠ umanje prava bračnih drugova u bračnoj stečevini.

35. Pri tome je, kako to pravilno zaključuje sud prvog stupnja, potpuno neodlučno koje razloge je sin stranaka ĆŠ naveo u poreznoj prijavi (glede porijekla novčanih sredstva za kupnju predmetnog stana).

36. Jednako tako, neodlučno je što je sin stranaka ĆŠ predmetni stan Ugovorom o darovanju od 21. prosinca 2020. darovao samo ocu-tuženiku, a ne i majci-tužiteljici.

36.1. Naime, svjedok ĆŠ u danom iskazu jasno je i okolnosno obrazložio da je predmetni stan vratio samo tuženiku, da je tako postupio prvenstveno na pritisak tuženika (oca), da njegov otac u svoju djecu nije imao povjerenja kao njihova majke i mislio je da će kao roditelji biti izigran, da nije htio određivati čiji imovina je predmetni stan, koji stan je nakon kupnje bio izvorom nesuglasica i svađe između svih članova obitelji (svjedoku se spočitavalo da stan nije njegov). Osim toga, svjedok je iskazao da je kao pravnik u trenutku darovanja nekretnine imao saznanje o zakonskom institutu bračne stečevine i bojao se za majku s obzirom na način na koji je došlo do prestanka bračne zajednice njegovih roditelja, a da je ugovor sklopljen majka je saznala tek naknadno. Navedeno u bitnom potvrđuje i tužiteljica iz čijeg iskaza nedvojbeno proizlazi da je za darovanje saznala tek nakon što je Ugovor o darovanju sklopljen.

36.2. Također je utvrđeno da tužiteljica nije u (su) posjedu predmetne nekretnine.

37. Tuženik je predmetni stan stekao na temelju pravnog posla (Ugovora o darovanju), pri čemu se tijekom postupka, a i sada u žalbi poziva na načelo povjerenja u zemljišne knjige.

38. Stoga je odlučujući o tužbenom zahtjevu tužiteljice trebalo prosuđivati i odredbe čl. 115. i čl. 122. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine"

91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09 dalje ZV) te čl. 8. st. 3. Zakona o zemljišnim knjigama ("Narodne novine" 63/19 -dalje ZZK).

38.1. Sadržajem čl. 115. ZV, između ostalog, propisano je da na temelju valjanoga pravnoga posla kojemu je cilj stjecanje vlasništva prelazi vlasništvo s dotadašnjeg vlasnika na stjecatelja, ali da se na temelju pravnoga posla ne može steći vlasništvo preko granice otuđivateljeve ovlasti da raspolaže stvarju, osim kad stjecanje vlasništva u dobroj vjeri uživa zaštitu te da stjecanje vlasništva na temelju pravnog posla ne utječe na prava trećih koja postoje na toj stvari, osim ako je drukčije određeno zakonom radi zaštite onoga koji je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige. Sadržajem čl. 122. ZV (zaštita povjerenja u zemljišne knjige) propisano je da se smatra da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje nekretnine, pa tko je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da ono što je u zemljišnim knjigama upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnoga stanja, uživa glede toga stjecanja zaštitu prema odredbama zakona, time da je stjecatelj u dobroj vjeri ako u trenutku sklapanja pravnog posla i u trenutku kad je zahtijevao upis u zemljišne knjige, nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati u to da stvar pripada otuđivatelju. Osim toga i odredbom čl. 8. ZZK na identičan način propisane su pretpostavke za zaštitu povjerenja u zemljišne knjige.

39. Imajući u vidu prethodno opisana utvrđenja suda prvog stupnja te citirane zakonske odredbe koje se odnose na zaštitu povjerenja u zemljišne knjige te savjesnost i poštenje tuženika u vrijeme sklapanja navedenog ugovora i u vrijeme zahtijevanog zemljišnoknjižnog upisa, s obzirom na rodbinski odnos stranaka te prethodno opisani sadržaj iskaza svjedoka ĆŠ i tužiteljice ocjena je ovog suda da je tuženiku (a i sinu stranaka, kao darovatelju) biti poznato da stan, koji je bio predmetom Ugovora o darovanju predstavlja suvlasništvo stranaka s osnova bračne stečevine, svakog u ½ dijela (Ugovor o kupnji predmetnog stana 2013. samo formalno je glasio na ime sina stranaka ĆŠ), pa tuženik zasigurno nije bio savjestan stjecatelj.

40. Naime, ako stjecatelj nije savjestan onda niti po načelu povjerenja u zemljišne knjige nema pravo na zaštitu stečenog prava.

41. Stoga u navedenim u okolnostima konkretnog slučaja nema mjesta primjeni načela povjerenja u zemljišne knjige.

42. Utoliko tužiteljica uživa pravnu zaštitu u odnosu na tuženika pa je osnovano naloženo trpljenje upisa prava suvlasništva tužiteljice u ½ dijela predmetne nekretnine tuženiku, kao osobi koja je upisana kao vlasnik u cijelosti (i tome pasivno legitimirana), kod činjenice da se radi o zahtjevu koji proizlazi iz tužiteljičinog stvarnopravnog zahtjeva, zakonom stečenog prava suvlasništva u ½ dijela predmetne nekretnine po osnovi bračne stečevine, kao i predaji u suposjed predmetne nekretnine (čl. 161. st. 1. u vezi s čl. 42. st. 1. i čl. 46. ZV).

43. U odnosu na troškove postupka valja reći slijedeće:

43.1. Prema odredbi čl. 35. st. 1. ZPP kad je za utvrđivanje stvarne nadležnosti, sastava suda, prava na izjavljivanje revizije i u drugim slučajevima predviđenim u ovom Zakonu mjerodavna vrijednost predmeta spora, kao vrijednost predmeta spora uzima se u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva, a prema odredbi čl. 40. st. 2. ZPP u drugim slučajevima, kada se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužiteljica u tužbi naznačila.

43.2. Kako tuženik naznačenoj jedinstvenoj vrijednosti predmeta spora nije prigovarao, niti je sud tako naznačenu vrijednost spora ispitivao po službenoj dužnosti, o čemu, stoga, tijekom postupka nije niti odlučivao, tada u takvoj situaciji (u kojoj sud niti po prigovoru tuženice, niti po službenoj dužnosti, nije provjeravao točnost naznačene vrijednosti predmeta spora u odnosu na oba postavljena zahtjeva, a što je mogao učiniti najkasnije na pripremnom ročištu), mjerodavna je vrijednost predmeta spora označena u tužbi.

44. Odluku o troškovima parničnog postupka pravilna je i zakonita, kako po osnovi (čl. 154. st. 1. ZPP) tako i po visini (čl. 155. st. 1. ZPP) dosuđenih troškova. Tuženik nije naveo druge određene razloge protiv odluke o trošku, a na pogrešnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima sud ne pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP).

45. Stoga je, primjenom odredbe čl. 373.a. st.1. toč. 2. i st. 3. ZPP pobijanu presudu valjalo potvrditi i odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 14. travnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Gordana Bošković Majerović