REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-1259/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Josipa Turkalja člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐK iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Miri Marinoviću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, zastupanog po punomoćnici Iris Šanjug, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Čurković i Šanjug u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o tuženikovom prijedlogu za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-733/2024-2 od 19. rujna 2025., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično ukinuta presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5519/2020- 39 od 10. studenog 2023., ispravljena rješenjem tog suda poslovni broj P-5519/2020- 42 od 17. studenog 2023., u sjednici održanoj 14. travnja 2026.,

r i j e š i o  j e :

I. Tuženikov prijedlog za dopuštenje revizije, u odnosu na pravna pitanja, se odbija.

II. Tuženikov prijedlog za dopuštenje revizije, u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih ljudskih prava, se odbacuje.

Obrazloženje

1. Tuženik je protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-733/2024- 2 od 19. rujna 2025., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično ukinuta presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5519/2020-39 od 10. studenog 2023., ispravljena rješenjem tog suda poslovni broj P-5519/2020-42 od 17. studenog 2023., podnio prijedlog za dopuštenje revizije na temelju odredbe čl. 385.a st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. – dalje: ZPP).

1.2. Tuženik je prijedlog za dopuštenje revizije na temelju odredbe čl. 385.a st. 1. i 2. ZPP podnio postavivši 8 (osam) pravnih pitanja, za koje tuženik smatra da su važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjena prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi i to:

„1. Može li sud, primjenom čl. 502.c ZPP-a u tužbi tužitelja kao potrošača na kojeg se odnose presude VTS-a broj Pž-7129/13 i Pž-6632/17, donesenim povodom tužbe Udruge „Franak“ za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, izvesti pravno utvrđenje i činjeničnu presumpciju da je tuženik kao banka u konkretnom ugovoru o kreditu donosio jednostrane odluke o promjeni kamatne stope koje su dovele do bitne neravnoteže, bez obzira što banka, ovdje tuženik, u parnici tvrdi da u spornom ugovoru o kreditu nije donosio jednostrane odluke o promjeni kamatne stope, a ako i jest, da promjene kamatne stope nisu dovele do bitne neravnoteže, a za koje tvrdnje predlaže adekvatne materijalne i personalne dokaze, posebice u vidu saslušanja djelatnika tuženika?

2. Može li sud, u individualnoj parnici radi naknade štete koja se temelji na utvrđenjima iz presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, izvesti činjeničnu presumpciju da je pravni prednik tuženika propustio informirati tužitelja o pravnim i ekonomskim posljedicama ugovaranja valutne klauzule CHF, iako je banka kao tuženik tvrdila tijekom postupka da je informirala tužitelja u konkretnom ugovoru o kreditu te predložila adekvatne dokaze na tu okolnost, posebice u vidu saslušanja djelatnika tuženika?

3. Može li se podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (i kojom se ne traži utvrđivanje, osiguranje ili ispunjenje točno određene, individualne tražbine vjerovnika, već je svrha iste zaštita potrošača na općenitoj razini) smatrati vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom/drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja konkretne tražbine, a kojom se radnjom prekida zastara u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a?

4. Je li u primjeni čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima sud, u individualnoj parnici radi naknade štete koja se temelji na utvrđenjima iz presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, ovlašten izvesti činjeničnu presumpciju da je pravni prednik tuženika bio nepošten od dana stjecanja slijedom čega je dužna platiti zatezne kamate od dana stjecanja a ne podnošenja zahtjeva?

5. Da li je presuda nezakonita i nepravilna i da li je počinjena bitna povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a ako sud izostavi razloge o pravnoj osnovi dosude zatezne kamate, a osobito o tijeku zateznih kamata, tj. o dospijeću tražbine?

6. Je li sud u individualnoj parnici radi naknade štete, koja se temelji na utvrđenjima iz presuda VTS-a broj Pž-7129/13 i Pž-6632/17 donesenim povodom tužbe Udruge „Franak“ za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, prilikom određivanja financijskog vještačenja radi izračuna preplate ovlašten samostalno popuniti pravnu prazninu koja može nastati u slučaju utvrđenja ništetnim dijela odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, na način da odredi izračun razlike temeljem fiksne kamatne stope i temeljem fiksnog tečaja na dan sklapanja ugovora, protivno odredbama članka 324. i 319. Zakona o obveznim odnosima, ili je potrebno navedenu prazninu popuniti na način da se za sve izračune koristi promjenjiva kamatna stopa primjenjiva na HRK kredite za predmetno razdoblje?

7. Je li sud u individualnoj parnici radi naknade štete, koja se temelji na utvrđenjima iz presuda VTS-a broj Pž-7129/13 i Pž-6632/17 donesenim povodom tužbe Udruge „Franak“ za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, bez suglasnosti i protivno volji ugovornih strana, ovlašten samostalno, urediti postojeći ugovorni odnos na način da pravne praznine nakon ništetnosti pojedinih odredbi, popuni novim ugovornim odredbama o nepromjenjivosti početno ugovorene kamatne stope i ukidanjem valutne klauzule, iako zakon dopušta ugovaranje valutne klauzule i promjenjivu kamatnu stopu, te iako postoji protivljenje jedne ugovorne strane takvom popunjavanju pravne praznine?

8. Je li presuda nezakonita i nepravilna i je li počinjena bitna povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a ako sud izostavi razloge o popunjavanju pravne praznine u ugovorima o kreditu nastale zbog utvrđenja ništetnim odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivost kamatne stope i na ugovaranje valutne klauzule, a osobito ako se jedna ugovorna strana protivi popunjavanju pravne praznine kako predlaže druga ugovorna strana?“.

1.3. Kao razlog zbog kojeg pitanja smatra važnima za odluku o sporu, osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, tuženik se poziva na više odluka županijskih sudova, Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Ustavnog suda Republike Hrvatske i Suda Europske unije, smatrajući da pobijana presuda odstupa od pravnih shvaćanja izraženim u tim odlukama.

1.4. Tuženik je naveo da su mu povrijeđena temeljna prava zajamčena Ustavom Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10., 5/24. – dalje: Ustav), sadržana i u Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" - Međunarodni ugovori, broj 18/97., 6/99. - proč. tekst, 8/99. - ispr., 14/02., 1/06. i 13/17. – dalje: Konvencija) – pravo na pravično suđenje (čl. 29. Ustava), pravo na jednakost pred zakonom i ravnopravnost (čl. 14. st. 2. i 26. Ustava).

2. Odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije nije podnesen.

3. Predmet spora je zahtjev za isplatom preplaćenih iznosa na temelju ništetnih odredbi ugovora o dijelu valutne klauzule u CHF.

4. Postupajući sukladno odredbama čl. 385.a st. 1. i čl. 387 ZPP vijeće revizijskog suda je ocijenilo da pravna pitanja koja je tuženik postavio u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, niti je riječ o pitanjima u odnosu na koje bi bilo potrebno preispitati ustaljenu sudsku praksu, a sve kako je nastavno obrazloženo.

5. Prvo i drugo postavljeno pravno pitanje nije važno za odluku u sporu, jer su činjenične tvrdnje u suprotnosti sa dokumentacijom koja prileži prijedlogu za dopuštenje revizije. Naime, iz sadržaja priložene dokumentacije proizlazi da tuženik uopće nije predložio saslušanje svog djelatnika, već je samo predložio saslušanje javnog bilježnika, a koji dokazni prijedlog je osnovano sud prvog stupnja odbio iz razloga navedenih u točki 17. obrazloženja drugostupanjske presude.

6. Ostala postavljena pravna pitanja nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili razvoj prava kroz sudsku praksu, jer shvaćanja u pobijanoj presudi u odnosu na ta postavljena pitanja, ne odstupaju od ustaljene prakse revizijskog suda i pravnih shvaćanja izraženih u odlukama ovoga suda poslovni broj Revt-249/14, Rev-2245/17, Rev-3142/18, Rev-2221/18 itd., a nije riječ o pitanjima u pogledu kojih bi bilo potrebno preispitivati ustaljenu sudsku praksu (tako i Revd-81/24, Revd-4336/24 itd.).

7. Zbog navedenog valjalo je, u odnosu na postavljena pravna pitanja, odlučiti na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. ZPP kao u točki I. izreke ovog rješenja.

8. Nadalje, tuženik u prijedlogu navodi da mu je zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka i materijalnog prava povrijeđeno temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom i Konvencijom - pravo na pravično suđenje (čl. 29. Ustava), pravo na jednakost pred zakonom i ravnopravnost (čl. 14. st. 2. i 26. Ustava).

9. Prema ocjeni ovoga suda, tuženik nije učinio vjerojatnim da je došlo do povrede prava na pravično suđenje, odnosno da mu je u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno temeljno ljudsko pravo na pravično suđenje, zajamčeno Ustavom i Konvencijom. To stoga što je u postupku pred nižestupanjskim sudovima tuženiku bilo omogućeno da se izjasni o svim navodima tužitelja, iznosi činjenice i predlaže dokaze i istakne, između ostalo i prigovor zastare, te na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku. U svojoj je presudi drugostupanjski sud odgovorio na sve odlučne žalbene navode, donesena presuda je dostatno obrazložena te su izneseni relevantni i uvjerljivi razlozi za ocjenu o osnovanosti tužbenog zahtjeva te neosnovanosti tuženikovog prigovora zastare pa se presuda ne može smatrati arbitrarnom ili očito nerazumnom. Stoga, ništa ne upućuje na zaključak da tuženik nije imao pravično suđenje niti da bi bio doveden u neravnopravan položaj po bilo kojoj osnovi, a činjenica da tuženik nije zadovoljan tumačenjem i primjenom materijalnog prava od strane suda i posljedično ishodom spora ne dovodi samo po sebi do povrede prava na pravično suđenje.

10. Zbog navedenog valjalo je u odnosu povrede u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP odbaciti te je odlučeno kao pod točkom II. izreke ovog rješenja.

Zagreb, 14. travnja 2026.

Predsjednik vijeća

dr. sc. Jadranko Jug