Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Gž -138/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A I R J E Š E NJ E

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Gorana Stošića predsjednika vijeća, Ane Jeleč-Pecirep članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ljudevita Zoričića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja FG, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg po punomoći zastupa Melita Ranilović-Ferenc odvjetnica u Zajedničkom odvjetničkom uredu Melita Ranilović- Ferenc, Darko Ranilović i Jelena Ferenc u Koprivnici, Vijećnička 4, protiv tuženika Uniqa osiguranje d. d. Planinska ulica 13, Zagreb, OIB 75665455333, kojeg po punomoći zastupa Marko Rašica odvjetnik u Odvjetničkom društvu Rašica & Partneri u Zagrebu, Đorđićeva 24, radi naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj Pn-72/2024-63 od 24. srpnja 2025., u sjednici održanoj dana 14. travnja 2026.,

p r e s u d i o i r i j e š i o j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj: Pn-72/2024-63 od 24. srpnja 2025. pod točkom I. izreke.

II. Preinačuje se navedena presuda pod točkom II. izreke i sudi: Nalaže se tužitelju, u roku od 15 dana, naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 1.535,89 EUR.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev radi naknade štete isplatom iznosa od 2.923,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 3. listopada 2019. do isplate (točka I. izreke) te određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

2. Navedenu presudu žalbom pobija tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje: ZPP). Predlaže preinačiti presudu prihvaćanjem zahtjeva uz obvezu naknade parničnog troška ili istu ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje. Zahtijeva trošak sastava žalbe od 250,00 EUR uvećan za iznos poreza na dodanu vrijednost i trošak sudske pristojbe žalbe.

3. Predmetnu presudu, pod točkom II. izreke, žalbom pobija i tuženik zbog žalbenih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP i pogrešne primijene materijalnog prava. Predlaže preinačiti odluku u tom dijelu, podredno istu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovan postupak. Zahtijeva trošak sastava žalbe i sudske pristojbe žalbe u ukupnom iznosu od 370,25 EUR.

4. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

5. Žalba tužitelja je neosnovana, a žalba tuženika osnovana.

U odnosu na točku I. izreke

6. Neosnovano tužitelj pobija prvostupanjsku presudu zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, jer suprotno žalbenim navodima, o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, niti je presuda opterećena nekim drugim nedostatkom zbog kojeg se ne bi mogla ispitati, pa kako prvostupanjski sud nije počinio ni koju bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP, na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP), time žalba tužitelja podnesena zbog navedenog žalbenog razloga nije mogla biti prihvaćena.

7. Pored toga, iako tužitelj navedenu presudu pobija i zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP u žalbi izrijekom niti sadržajem ne ukazuje koju to procesnu odredbu prvostupanjski sud nije primijenio ili ju je nepravilno primijenio na način da bi ta okolnost bila ili je mogla utjecati na zakonitost i pravilnost pobijane presude, pa kako drugostupanjski sud na taj žalbeni razlog ne pazi po službenoj dužnosti, isključeno je razmatran je istaknutog žalbenog razloga.

8. Nije u pravu tužitelj ni kada prvostupanjsku presudu pobija zbog žalbenih razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te pogrešne primjene materijalnog prava.

9. Predmet spora u ovom stadiju postupka, preostali je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete po kriteriju duševnih boli zbog smanjenja životne aktivnosti isplatom iznosa od 2.930,00 EUR sa zateznom kamatom od podnošenja tužbe, uslijed pogoršanja zdravstvenog stanja povodom operativnog zahvata od 30. studenoga 2018.

10. Naime, nesporno je u postupku:

- da je 17. svibnja 1997. tužitelj stradao kao pješak u prometnoj nesreći koju je prouzročio osiguranik prednika tuženika, uslijed čega je zadobio teške tjelesne ozljede u vidu natučenja glave, lacerokontuzne rane na glavi, prijeloma VI i VIII torakalnog kralješka, prijeloma proksimalnog dijela lijeve potkoljenice radi čijeg saniranja je izvršen operativni zahvat osteosintezom metalnim pločicama i vijcima, u vezi koje ozljede je nastala, pored ostalog, i neimovinska šteta po kriteriju duševnih boli zbog smanjenja životne aktivnosti koju je prednik tuženika u cijelosti naknadio, dijelom u mirnom postupku a dijelom u ranije vođenim sudskim postupcima,

- da je tužitelj nastanku štete pridonio dijelom od 30%,

- da je 2016., zbog pogoršanja zdravstvenog stanja uslijed predmetnog štetnog događaja, tužitelj podvrgnut novom operativnom zahvatu artroskopije lijevog koljena glede koje mu je tuženik dobrovoljno u cijelosti isplatio, između ostalog, i neimovinsku štetu zbog povrede prava osobnosti po kriteriju duševnih bolova zbog smanjenja životne aktivnosti u odnosu na raniju štetu iz svibnja 1997.,

- da je glede istog koljena podvrgnut novom operativnom zahvatu 30. studenoga 2018. kada je učinjena totalna endoproteza (TEP) koljena,

- da je tuženik u vezi te operacije, priznajući da je ista posljedica pogoršanja zdravstvenog stanja, tužitelju dobrovoljno isplatio 20.607,20 kn od čega 15.000,00 kn s osnove neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje po kriteriju fizičkih boli, straha i duševnih boli zbog naruženosti a i ne po kriteriju duševnih boli zbog smanjenja životne aktivnosti,

- da je nakon predmetne operacije bila izvjesna potreba za novim operativnim zahvatom radi ugradnje revizijske endoproteze istog koljena, radi nestabilnosti i progresije deformiteta lijevog donjeg ekstremiteta koji su uzrokovani varizacijom tibijalne komponente primarne endoproteze, koja je i izvršena 2. prosinca 2020., te da šteta povodom iste nije predmet ovog postupka jer je istu tuženik naknadio postignutom izvansudskom nagodbom.

11. U ovom stadiju postupka, imajući u vidu žalbene razloge tužitelja, sporno je je li smanjenje životne aktivnosti koje je od strane vještaka medicinske struke utvrđeno u ovom postupku posljedica pogoršanja zdravstvenog stanja u vezi operativnog zahvata od 30. studenoga 2018. ili je isto uvršteno u opseg smanjenja životne aktivnosti povodom prvog štetnog događaja iz 1997. i pogoršanja zdravstvenog stanja uslijed operativnih zahvata iz 2016. i 2020., od čega ovisi ocjena je li nastala neimovinska šteta koju bi tuženik bio obvezan naknaditi isplatom zahtijevanog iznosa.

12. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu, te je na temelju rezultata izvedenih dokaza i njihove valjane ocjene (članak 8. ZPP) pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje:

- da je prema nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka iz područja ortopedije dr. DG, operativni zahvat od 30. studenoga 2018. učinjen radi poboljšanja kliničkog stanja tužitelja zbog štetnog događaja iz 1997. i operativnog zahvata iz 2016., a posttraumatska artroza radi koje je učinjen operacijski zahvat ugradnje tota lne endoproteze lijevog koljena uzročno-posljedično je vezana s ozljedom tužitelja iz 1997.,

- da je prema zatečenom stanju u vrijeme pregleda tužitelja 23. rujna 2020., utvrđeno da je kod istog prisutno šepanje, nemogućnost čvrstog oslonca, čučanja i hoda na relacijama dužim od nekoliko stotina metara bez pomaganja i bez stajanja pa s obzirom na navedeno tužitelj nije u stanju obavljati nikakve radnje primjerene dobi koje zahtijevaju duže stajanje, hodanje, čučanje, hod po neravninama ili stepenicama ili sl., slijedom čega utvrđuje smanjenje životnih aktivnosti od 30%, koji postotak vještak nije mogao staviti u omjer i razgraničiti s prijašnjim ocjenama i postotkom smanjenja životne aktivnosti jer iste nije dobio na uvid, niti je mogao samo pregledom tužitelja ocijeniti je li to posljedica pogoršanja zdravstvenog stanja isključivo zbog navedenog operativnog zahvata ili je takvo stanje od prije zahvata, jer nije imao na uvid prijašnja medicinska vještačenja niti klinička stanja tužitelja iz medicinske dokumentacije,

- da je tužitelj medicinsku dokumentaciju dostavio nakon zaključenja prethodnog postupka, koju prvostupanjski sud, u ranije vođenom postupku, nije uzeo u obzir smatrajući da je tužitelj prekludiran u dostavi te dokumentacije u smislu članka 299. stavka 3. ZPP,

- da je u ponovljenom postupku povodom upute iz rješenja ovog suda broj: GŽ- 983/2021 od 27. kolovoza 2024., prvostupanjski sud dao nalog vještaku da dopuni naprijed navedeni nalaz i mišljenje uzimajući u obzir svu medicinsku dokumentaciju koju je tužitelj dostavio (članak 259. stavak 2. ZPP) što je i učinjeno dopunom nalaza i mišljenja od 27. veljače 2025., kojim utvrđuje da je u međuvremenu, a nakon operativnog zahvata iz 2020. kod tužitelja došlo do daljnjeg umanjenja opsega pokreta lijevog koljena i to za dodatnih 10 stupnjeva, uz i dalje naglašenu rezidualnu nestabilnost lijevog koljena, što dodatno otežava tužitelju opće životne aktivnosti za novih 5%, pa cjelokupno zatečeno smanjenje životne aktivnosti ocjenjuje s 35%, koje se zbog nestabilnosti koljenja očituje nemogućnošću obavljanja nikakvih radnji primjerenih njegovoj dobi (u vrijeme podnošenja tužbe imao je 60 godina) koje zahtijevaju duže stajanje, hodanje, čučanje, hod po neravninama ili stepenicama i slično, s tim što zbog nedostatka ranije utvrđenog postotka i ocjene smanjenja životne aktivnosti prije predmetne operacije, nije u mogućnosti očitovati se na okolnost je li i u kojem omjeru predmetno smanjenje posljedica operativnog zahvata iz 2018. ili je isto, u cijelosti ili dijelom, uvršteno u opseg smanjenja životnih aktivnosti zbog ozljeda iz 1997., te operativnih zahvata iz 2016. i 2020., neovisno o priloženoj dokumentaciji koju je tužitelj dostavio uz podnesak od 5. svibnja 2021. (list 132-150 spisa),

- da je na ročištu glavne rasprave, očitujući se na prigovore tužitelja o nemogućnost određenja smanjenja životne aktivnosti zbog operacije iz 2018., vještak iste otklonio ustrajući u tvrdnji da spisu nisu priloženi nalazi medicinskih vještaka kojima je tužitelju u prethodnim postupcima donesena ocjena smanjenja životnih aktivnosti povodom ozljede iz 1997., pa neovisno o predmetnoj dokumentaciji nema polaznu točku temeljem koje bi mogao usporediti klinički nalaz tužitelja u trenutku njegovih pregleda u ovom postupku s kliničkim nalazom tužitelja u trenutku pregleda prijašnjih vještaka u svezi ozljeda iz 1997., jer je smanjenje životne aktivnosti tužitelja prije 30. siječnja 2017. (kada je tužitelju preporučena ugradnja totalne endoproteze koljena) ocijenjeno po prijašnjim vještacima čije nalaze i mišljenja vještak nije imao u vidu jer ih tužitelj nije dostavio,

- da zbog navedenog vještak nije mogao razgraničiti smanjenje životnih aktivnosti tužitelja uzrokovano operacijom 2018. u odnosu na smanjenje životnih aktivnosti koje je tužitelj imao prije same operacije 2018., iznoseći i mišljenje da zaključni dio liječenja svake artroze odnosno degenerativne bolesti zgloba, bilo to uzrokovano bolešću zgloba ili prijelomima u području zgloba kao što je to bilo u području zgloba tužitelja zadobivenog u predmetnoj nesreći, je ugradnja endoproteze zgloba, a što je kod tužitelja učinjeno operativnim zahvatom iz 2018. i revizijom istog iz 2020.,

- da tužitelj nakon očitovanja vještaka na prigovore, nije predložio izvođenje dokaza vještačenjem po drugom vještaku medicinske struke.

13. Kraj tako utvrđenog, prvostupanjski sud pravilno zaključuje da tužitelj protivno svojoj obvezi, nije dokazao da je smanjenje životne aktivnosti od 35% posljedica pogoršanja zdravstvenog stanje zbog operativnog zahvata od 30. studenoga 2018. u odnosu na ono utvrđeno povodom štetnog događaja z 1997. i operativnog zahvata iz 2016., kako trajnog niti privremenog karaktera, zbog čega odbija tužbeni zahtjev u tom dijelu prethodno pravilno ocjenjujući da nisu ispunjene sve kumulativno potrebne pretpostavke za naknadu štete (nastanak utužene štete povodom operativnog zahvata iz 2018.) očigledno u smislu odredbi članka 1046. u vezi članka 1100. stavka 1. i 1045. stavak 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 dalje; ZOO).

14. Suprotno žalbenim navodima tužitelja u kojima ističe kako je u spis dostavio liječničku dokumentaciju vezanu za prvotnu ozljedu istog koljena zadobivenu u prometnoj nezgodi 1997., pravilno je prvostupanjski sud prihvatio mišljenje vještaka prema kojem je neovisno od toga, bilo nužno dostaviti dokumentaciju o utvrđenju smanjenja životne aktivnosti tužitelja povodom prvotne ozljede tužitelja i pogoršanja zdravstvenog stanja uslijed koje je učinjen raniji operativni zahvat iz 2016. Ovo stoga jer bi u ovom postupku u kojem je riječ o naknadi štete povodom daljnjeg pogoršanja zdravstvenog stanja tužitelja u odnosu na ono utvrđeno kao posljedica ozljede iz 1997. povodom čega je učinjen operativni zahvat od 30. studenoga 2018., tužitelj imao pravo na naknadu štete po kriteriju duševnih boli zbog smanjenja životne aktivnosti samo za onoliko koliko bi smanjenje životnih aktivnosti prelazilo opseg smanjenja utvrđen kao posljedica ozljede iz prometne nesreće iz 2017. i pogoršanja uslijed kojeg je učinjen operativni zahvat 2016.

15. Pored toga, prema mišljenju vještaka, liječnička dokumentacija o naravi ozljede lijevog koljena sama za sebe nije dostatna za ocjenu - je li pogoršanje povodom operacije iz 2018. bilo uvršteno u opseg smanjenja životne aktivnosti povodom ranijeg štetnog događaja, a tužitelj neovisno od toga nije predložio novo vještačenje po drugom vještaku medicinske struke. Stoga je prvostupanjski sud bio u mogućnosti svoju ocjenu dati samo na temelju mišljenja tog vještaka, jer je riječ o utvrđenju činjenice za koje je potrebno stručno, medicinsko znanje kojim sud ne raspolaže, neovisno od toga je li naknadu štete po toj osnovi, prije operacije 2018., prednik tuženika plaćao u mirnom ili sudskom postupku.

16. Jednako tako, neutemeljeni su i daljnji žalbeni razlozi tužitelja kojima ističe kako je pravilnim tumačenjem nalaza i mišljenja vještaka vidljivo da je smanjenje životne aktivnosti od 35% trajalo na strani tužitelja cijelo vrijeme liječenja odnosno dvije godine računajući od 30. studenoga 2018. do druge operacije iz prosinca 2020., pa da bi time bilo riječ o smanjenju životne aktivnosti barem privremenog karaktera. Naime, predmetne okolnosti ne proizlaze iz nalaza i mišljenja vještaka kako je to ocijenio i prvostupanjski sud, pravilno smatrajući da nije riječ niti o privremenom smanjenju životne aktivnosti, osobito imajući u vidu nalaz i mišljenje vještaka prema kojem je u vezi operacije od 30. studenoga 2018. tužiteljevo zdravstveno stanje stabilizirano zaključno s ožujkom 2019. kada je završio s rehabilitacijom neovisno o potrebi još jednog operativnog zahvata koji je realiziran u prosincu 2020., pa je potpuno paušalna tvrdnja tužitelja da je riječ o smanjenju životnih aktivnosti jačeg intenziteta ili duljeg trajanja koje bi imale privremeni karakter dostatan za priznavanje zahtjeva za naknadu štete po toj kvalifikatornoj okolnosti.

17. Slijedom naprijed navedenog, kako nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, neosnovanu žalbu tužitelja valjalo je odbiti, potvrditi prvostupanjsku presudu te temeljem odredbe članka 368. stavka 1. ZPP odlučiti kao u točki I. izreke.

U odnosu na točku II. izreke

18. U pravu je tuženik kada u žalbi ukazuje da je prvostupanjski sud određujući da svaka stranka snosi svoje troškove postupka pogrešno primijenio odredbu članka 154. stavka 4. ZPP imajući u vidu da u ovom postupku nije riječ o djelomičnom uspjehu stranaka u približno jednakim dijelovima, zbog čega je pravilnom primjenom odredbe članka 154. stavka 2. ZPP trebalo dosuditi troškove onoj stranci koja je u većoj mjeri uspjela u postupku.

19. Prvostupanjski sud pravilno utvrđuje da je tužitelj prema konačno postavljenom zahtjevu uspio u visini zahtjeva s 16,6%, imajući u vidu ukupno dosuđeni iznos po ranijoj prvostupanjskoj presudi koja je potvrđena presudom ovog suda broj Gž - 983/2021 od 27. kolovoza 2024. i konačno zahtijevani iznos po svim vidovima štete. Naime, tužitelju je pravomoćno dosuđen iznos od 30.906,00 HRK/4.101,93 EUR po osnovi imovinske štete za tuđu pomoć i njegu te neimovinske zbog povrede prava osobnosti po kriteriju fizičkih boli i straha, dok je tužitelj po svim vidovima štete, uključujući i izračun po osnovi zahtjeva za rentu prema članku 36. ZPP, potraživao konačnim zahtjevom iznos od 186.174,96 kn/24.709,66 EUR.

20. Međutim, prvostupanjski sud ispušta iz vida da je neovisno od toga što nije bila sporna osnova odgovornosti tuženika, bio sporan opseg štete po svim vidovima, jer je tuženik isticao da je u cijelosti naknadio štetu isplatom nespornog iznosa prije podnošenja tužbe. Tužitelj je i pored isplaćenog, predmetnom tužbom zahtijevao naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje pa je u toj osnovi uspio u cijelosti neovisno od toga što je šteta dosuđena za fizičke boli i strah a odbija za duševne boli zbog smanjenja životnih aktivnosti, jer predmetne okolnosti predstavljaju samo kriterije koji utječu na visinu štete, te nemaju značaj samostalnih oblika štete.

21. Pored toga, tužbom je zahtijevana naknada i imovinske štete po četiri osnove: troškovi tuđe pomoći i njege, izgubljena zarada u poljoprivredi, izgubljena zarada na ime razlike između naknade plaće koja tužitelju isplaćivana uslijed privremene nesposobnosti za rad i plaće koju bi ostvarivao radeći kod svog poslodavca u razdoblju od predmetne operacije, i izgubljena zaradu u vidu mjesečne rente od po 1.000,00 kn od 9. studenoga 2019. do stjecanja uvjeta za redovnu mirovinu.

22. Kako je tužitelj od četiri potraživane osnove imovinske štete uspio samo u jednoj (tuđa pomoć i njega) a pravomoćno odbijen za tri preostale, time je po toj osnovi uspio s 25%. Polazeći od stopostotnog uspjeha glede osnove neimovinske štete, tužitelj je glede obje osnove zahtjeva uspio s 62,5% (25+100/2=62,5). Kada se tom uspjehu pribroji uspjeh u odnosu na visinu od 16,6%, time ukupni uspjeh tužitelja u postupku iznosi 39,5% (62,5+16,6/2) kako u odnosu na dokazivanje osnove tako i visine zahtjeva, dok je u preostalom dijelu od 60,5% uspio tuženik u osporavanju osnove i visine zahtjeva.

23. Slijedom toga, osnovano tuženik ukazuje u žalbi da je pravilno trebalo primijeniti odredbu članka 154. stavka 2. ZPP koja propisuje pravila o obračunu i naknadi troškova u slučaju djelomičnog uspjeha stranaka u postupku . Kada se sukladno toj odredbi, od uspjeha tuženika oduzme postotak tužiteljevog uspjeha, tuženiku pripada pravo na naknadu troška na teret tužitelja u omjeru od 21% od troškova koji su bili potrebni radi vođenja parnice (članak 155. stavak 1. ZPP).

24. Tuženiku je priznat sastav odgovora na tužbu 250 bodova temeljem Tbr. 8. stavak 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika-pročišćeni tekst (Narodne novine broj: 138/23, 107/25 dalje: OT), zastupanje na ročištima od 12. prosinca 2019., 26. veljače 2020., 9. srpnja 2020., 30. ožujka 2021., 20. svibnja 2021., 14. studenoga 2024. i 3. srpnja 2025. od po 250 bodova (Tbr. 9 stavak 1. OT), sastave podnesaka od 14. travnja 2020., 15. listopada 2020., 5. svibnja 2021. i 18. ožujka 2025. od po 250 bodova (Tbr. 8. stavak 1. OT), sastav žalbe 125 bodova (Tbr. 5. stavak 5. OT), ukupno 3125 bodova, što pomnoženo s vrijednošću boda od 2,00 EUR (Tbr. 54. OT) iznosi 6.250,00 EUR, što uz porez na dodanu vrijednost od 25% (1.562,5 EUR) iznosi 7.812,5 EUR. Tome je pribrojen je trošak plaćenog vještačenja od strane tuženika u iznosu od 99,54 EUR i sudske pristojbe žalbe odnosno ukupno 216,24 EUR, slijedom čega ukupno opravdani trošak tuženika predstavlja iznos od 8.028.74 EUR, što uz umanjenje na ime plaćenog troška vještačenja od strane tužitelja (714,98 EUR) iznosi 7.313,76 EUR.

25. Slijedom navedenog, u odnosu na postotak od 21% preostao nakon obračuna postotaka uspjeha obje stranke, tuženiku je odmjeren dio od predmetnih ukupnih troškova u iznosu od 1.535,89 EUR, nastavno čemu je valjalo obvezati tužitelja da predmetni iznos naknadi tuženiku. Naime, imajući u vidu da je u ovom postupku riječ o imovinsko pravnom sporu između tužitelja kao fizičke osobe i tuženika kao pravne osobe privatnog prava (osiguravajuće društvo), protivno ocjeni prvostupanjskog suda, upravo razlozi zahtjeva za pravično suđenje zajamčeno odredbom članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 76/10, 85/10, 5/14 i 69/17 - dalje: Ustav) i odredbom članka 6. stavka 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori", broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17

– dalje: Konvencija) nalažu odluku o parničnom trošku na način kako je to određeno ovom presudom, dok bi održavanje na snazi od luke da svaka stranka snosi svoje troškove postupka bilo proizvoljno i protivno strogim procesnim odredbama o naknadi troškova postupka prema načelima djelomičnog uspjeha stranaka u parnici iz članka 154. stavka 2. ZPP, u situaciji kada je tužitelj visinu zahtjeva protivno svakom razumnom očekivanju postavio previsoko, kako to tuženik osnovano ističe u žalbi.

U Šibeniku 14. travnja 2026.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Goran Stošić