Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Šibenik, S. Radića 81

Gž-189/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Maje Skorić, kao predsjednice vijeća, Ivane Čačić Brčić, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Marte Plančić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Borna Marjanović, odvjetnik u Osijeku, protiv tuženice Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, koju zastupa punomoćnica Marija Vujasin, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Kožul & Petrinović d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Belom Manastiru broj P-1023/2024-12 od 9. siječnja 2026., u sjednici vijeća održanoj 14. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženice odbija se kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Belom Manastiru broj P-1023/2024-12 od 9. siječnja 2026.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženice za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu kojom je u točki I. izreke utvrdio ništetnom i bez učinka odredbu članka 7. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osnivanju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama sklopljenog između stranaka 24. srpnja 2006., kojom je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje jednokratno, unaprijed platiti naknadu prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,20%. Pod točkom II. izreke naloženo je tuženici da u roku od 15 dana na ime naknade za obavljanje bankarskih usluga tužitelju isplati iznos od 290,63 EUR s kamatama od 9. kolovoza 2006. do isplate, a pod točkom III. da u istom roku naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 263,28 EUR s kamatama od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate.

2. Tuženica je podnijela žalbu protiv citirane presude zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije u cijelosti uz naknadu troškova postupka, podredno da se ista ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim odredbe Ugovora o kreditu od 24. srpnja 2006., i to odredbe o naknadi sadržanoj u članku 7. ugovora, te zahtjev za povrat stečenog na temelju navedene ništetne ugovorne odredbe i to iznosa od 290,63 EUR, sa pripadajućim zateznim kamatama.

6. Suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje: ZPP), osim u dijelu u kojem je propustio odlučiti o prigovoru tuženice da ista nije nepošteni stjecatelj, međutim, taj nedostatak moguće je otkloniti primjenom odredbe članka 373.a ZPP.

6.1. Naime, ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga, ovaj sud nalazi da osim u navedenom dijelu, presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Izreka pobijane presude je razumljiva, ista ne proturječi sama sebi niti razlozima obrazloženja, presuda ima razloga o odlučnim činjenicama, dani razlozi su jasni i neproturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, slijedom čega se ista može ispitati.

6.2. Glede navoda tuženice da joj je povrijeđeno temeljno pravo zajamčeno Ustavom, i to pravo na pravično suđenje, i to sa aspekta prava na obrazloženu odluku, navesti je da je sud prvog stupnja u svojoj odluci dao razloge koji mogu dovesti do uvjerenja da je taj sud stvarno ispitao slučaj i odgovorio na sve bitne navode stranaka. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je odlučio o tužbi i postavljenom tužbenom zahtjevu te je svoju odluku obrazložio pa stoga postupanje istog nije posljedica proizvoljnog tumačenja niti pak samovoljne primjene mjerodavnog materijalnog prava. Zbog toga se ne mogu prihvatiti žalbeni navodi tuženice o tome da u postupku koji je prethodio donošenju pobijane odluke nisu očuvana jamstva ustavom zajamčenog prava pravičnog suđenja na što se određeno pozivaju u žalbi.

7. Nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti temeljem članka 365. stavka 2. ZPP, pa žalba tuženice zbog tog žalbenog razloga nije osnovana.

8. U postupku među strankama nije sporno:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i pravni prednik tuženice 24. srpnja 2006. sklopili ugovor o kreditu kojim je tužitelju stavljen na raspolaganje iznos od 39.500,00

CHF u protuvrijednosti u kunama,

- da je člankom 7. ugovora određeno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,20%, jednokratno, unaprijed.

9. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza - iskaza tužitelja, kojem je poklonio vjeru, utvrdio da se radi o potrošačkom ugovoru, da o spornoj odredbi ugovora stranke prethodno nisu pregovarale, već da se radilo o uvjetima koje je odredila tuženica, a prosječni klijent ih je mogao prihvatiti ili ostaviti, te da tuženica nije dokazala da su među strankama vođeni bilo kakvi stvarni pregovori u pogledu sporne naknade.

10. Pored toga, prvostupanjski sud je utvrdio da je predmetna odredba transparentna u smislu članka 85. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje: ZZP/03), jer je omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade, ali da sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

10.1. U okviru ocjene poštenosti, sud nalazi da navedena odredba ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, te se ne može zaključiti da je tuženica mogla razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

10.2. Zaključak je suda prvog stupnja da se o navedenoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, te da je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženice i da tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja potrošača.

11. Cijeneći prethodna utvrđenja, sud prvog stupnja pozivom na članak 81. i 87. ZZP zauzima pravno shvaćanje da je odredba predmetnog ugovora o kreditu o plaćanju naknade, nepoštena, time i ništetna, jer uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, slijedom čega prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja.

12. Odluka prvostupanjskog suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja je pravilna te je prihvaća i ovaj sud drugog stupnja.

13. U odnosu na žalbene navode tuženice odgovoriti je da je u smislu odredbe članka 81. ZZP na tuženici bio teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarala o toj naknadi i njezinoj visini, a što tuženica nije dokazala. Predmetni ugovor unaprijed je formuliran od strane tuženice i u konkretnom slučaju tuž itelj nije imao utjecaj na njegov sadržaj. Kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženica nije dokazala. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženik mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj. Iz predmetnih ugovorih odredbi jasno proizlazi da se radi o standardnoj odredbi tipskog ugovora o kreditu koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita jednokratno platiti banci naknadu 1,20%, te se radi o ugovornoj odredbi koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

13.1. Suprotno navodima tuženice, iz stranačkog iskaza tužitelja proizlazi da nije dobio posebna upozorenja na što se odnosi predmetna naknada, te da mu je rečeno da je to uobičajena praksa, dok s druge strane tuženica nije predložila dokaze na okolnost da je tužitelju u postupku sklapanja ugovora o kreditu dala odgovarajuće obavijesti o sadržaju sporne odredbe, pa je provođenjem dokaza saslušanjem tužitelja zadovoljeno načelo procesne ravnopravnosti koje podrazumijeva postojanje razumne mogućnosti obiju stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima tako da niti jednu stranku ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku. Prema tome, osim što vrijedi predmnjeva iz članka 81. stavak 2. ZZP jer je tužitelj s tuženicom sklopio ugovor o kreditu unaprijed formuliran od strane tuženice te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na sadržaj sporne odredbe, tijekom postupka je i utvrđeno da se doista o spornoj odredbi nije pregovaralo.

14. Pravilan je zaključak prvostupanjskoga suda da je tužitelju trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa su dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa. Utvrđivanje postojanja znatnije neravnoteže, se ne može ograničiti samo na visinu iznosa sporne naknade u odnosu na ukupni iznos dobivenog kredita. Naime, značajna neravnoteža postoji kada se dovoljno ozbiljno dovodi u pitanje položaj potrošača kao „slabije“ stranke predmetnog ugovora nametanjem dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

15. Nadalje je odgovoriti žaliteljici da sama činjenica da je ugovorna odredba potrošačkog ugovora, kojom je ugovorena naknada troškova za obradu kredita, jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje potrošaču da u trenutku zaključivanja ugovora precizno ocijeni visinu naknade, a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe, odlučna je prilikom ocjene radi li se o transparentno sastavljenoj ugovornoj odredbi, međutim, transparentnost sama po sebi ne znači da je odredba ujedno i poštena. U okviru ocjene poštenosti navedene akcesorne ugovorne odredbe, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavak 1. ZZP, a u svezi odredbi članka 83. i 85. ZZP, ispitati i moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i ujedno postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača, budući da se ne radi o odredbi ugovora koja ne bi podlijegala testu poštenosti u smislu članka 84. ZZP (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-1056/2024-2), a kako je u konkretnom slučaju prvostupanjski sud i postupio.

16. Prilikom ocjene poštenosti odlučno je ocijeniti bi li tuženica, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način pregovarala s tužiteljem, mogla razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu ugovornu odredbu. Imajući na umu da sama ugovorna odredba ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima na koje se ta naknada odnosi, za koji iznos je tužitelju odmah umanjen iznos isplaćenog kredita, te iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru i da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

17. Suprotno pravnom shvaćanju tuženice ne radi se o odredbi kojom je određen „predmet i cijena“, budući da iz same dikcije ugovorne odredbe proizlazi da se radi o „troškovima obrade“, dakle, o drugim financijskim obvezama potrošača, a te ostale financijske obveze potrošača koje proizlaze iz ugovora podliježu testu poštenosti. Pritom je u odnosu na žalbene navode navesti da se provođenjem testa transparentnosti ispravlja neravnoteža ugovornih stranaka nastala neinformiranošću potrošača, dok se provođenjem testa poštenosti ispravlja neravnoteža koja je uzrokovana podređenošću potrošača koji pristaje na unaprijed sastavljene ugovorne odredbe.

18. Prvostupanjski sud je donoseći pobijanu presudu upravo uzeo u obzir sve pravno relevantne okolnosti iz navedenih odredbi slijedom kojih je pravilnom primjenom materijalnog prava zaključio da je sporna odredba Ugovora o kreditu u smislu odredbe članka 87. ZZP, ništetna.

19. Suprotno navodima žalbe, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda o neosnovanosti prigovora zastare, pri čemu glede zahtjeva za isplatu valja ukazati da je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak broj Su -IV-47/2020 kojim je određen zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23, dalje: ZOO) kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

20. U odnosu na navod tuženice u žalbi da se prvostupanjski sud u obrazloženju presude propustio očitovati o razlozima zašto bi tuženica bila nepošten stjecatelj i zašto je dužna kamate platiti od stjecanja, te da nije bilo osnove da se tužitelju zatezne kamate priznaju prije podnošenja tužbe, navesti je da je primjenom odredbe članka 373.a ZPP i taj navod valjalo otkloniti kao neosnovan, s obzirom da je tuženica nesavjestan stjecatelj jer je navedena odredba ugovora ništetna, pa je kamata pravilno dosuđena od dana stjecanja (članak 1115. ZOO).

21. Budući da tuženica u žalbi posebno ne obrazlaže žalbene razloge zbog kojih pobija odluku o troškovima postupka, a kako na žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava drugostupanjski sud u odluci o troškovima postupka ne pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP), a niti su u tom dijelu počinjene bitne postupovne povrede iz članka 354. stavka 2. ZPP na koje žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti, to se žalba tuženice kojom se pobija odluka o parničnom trošku ukazuje neosnovanom.

22. Kako dakle, ovaj drugostupanjski sud nije ustanovio da postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti, valjalo je, na temelju članka 368. stavka 1. i članka 373.a. ZPP, žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu.

23. Na koncu tuženici nije priznat trošak sastava žalbe jer sa podnesenom žalbom nije uspjela (članak 154. stavak 1. ZPP).

U Šibeniku, 14. travnja 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Maja Skorić