REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-1265/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari prvotužiteljice HĆ iz [adresa], drugotužiteljice AĆ iz [adresa], trećetužiteljice ŠĆ iz [adresa], četvrtotužitelja FĆ iz [adresa] svi zastupani po punomoćniku Milanu Mileusniću, odvjetniku u Zagrebu, protiv prvotužene SĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], drugotužene LĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], trećetužene ĆĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], četvrtotužene ĐĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], petotužene EĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], sve zastupane po punomoćniku Ivi Pletikosi, odvjetniku u Zagrebu te šestotužene NĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], radi utvrđenja i predaje u posjed, odlučujući o prijedlogu za dopuštenje revizije kojeg su svi tužitelji podnijeli protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovnog broja Gž - 2572/2024-5 od 4. studenog 2025., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni boj P-861/2023-31 od 15. veljače 2024., u sjednici održanoj 14. travnja 2026.,
r i j e š i o j e:
I. Prijedlog za dopuštenje revizije svih tužitelja se odbija u pogledu postavljenih pravnih pitanja.
II. Prijedlog za dopuštenje revizije svih tužitelja se odbacuje u pogledu pozivanja na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
III. Odbija se zahtjev drugotužene, trećetužene, četvrtotužene i petotužene za naknadu troška odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije.
Obrazloženje
1. Svi su tužitelji podnijeli prijedlog za dopuštenje revizije protiv drugostupanjske presude.
1.1. U prijedlogu za dopuštenje revizije su postavili pravna pitanja koje smatraju važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava kroz praksu.
1.2. Uz to su se pozvali i na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske („Narodne novine“ br. 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14 - dalje: Ustav) i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori" broj: 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 - dalje: Konvencija).
2. U dijelu u kojem je prijedlog podnesen u smislu toč. 1.1. ovoga obrazloženja ovaj ga je sud kvalificirao kao prijedlog za dopuštenje revizije u smislu st. 1. čl. 385.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03 , 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), dok je u dijelu u kojem je prijedlog podnesen u smislu toč. 1.2. ovoga obrazloženja, taj prijedlog kvalificirao u smislu st. 2. toga članka.
3. Odgovor na taj prijedlog su podnijele drugotužena, trećetužena, četvrtotužena i petotužena. Predložili su prijedlog za dopuštenje revizije odbiti i zahtijevali su trošak sastava tog odgovora.
4. Ovaj sud je prijedlog razmotrio sukladno odredbama čl. 387. st. 1. i čl. 389. ZPP.
U pogledu prijedloga podnesenog u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP
5. Prvenstveno je za naglasiti da ovaj sud odluku o dopuštenosti revizije donosi u okviru činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova i ta činjenična utvrđenja ne propituje. Revizija se dopušta samo zbog pravnih (čl. 385.a st. 1. ZPP), a ne činjenih pitanja.
6. Imajući u vidu da je utvrđenje suda u pobijanoj odluci na temelju kojega je izraženo pravno shvaćanje o osnovanosti tužbenog zahtjeva da tužitelji nisu osporili potpis punomoći od 7. srpnja 1993. (uz ono naglašeno u prethodnoj točki ovoga obrazloženja), prvo naznačeno pravno pitanje, koje propituje problematiku tereta dokazivanja vjerodostojnosti potpisa nema utjecaja na odluku u sporu.
7. Drugo i treće naznačeno pravno pitanje se ne mogu kvalificirati kao pravna pitanja u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP. Može li se nešto smatrati dokazanim (pitanje br. 2.) i može li se određena činjenica dokazati određenim sredstvima i metodama (pitanje br. 3.), će ovisiti o nizu svih činjeničnih specifičnih okolnosti konkretnog slučaja i na tako koncipirana pravna pitanja nije moguće dati sveobuhvatan i izričit odgovor koji bi bio primjenjiv za sve buduće slučajeve i tako uspostaviti pravni standard postupanja, što je osnovni smisao postupka koji bi se vodio povodom revizije.
7.1. Osim toga (iako je, s obzirom na prethodno navedeno, irelevantno) za napomenuti je da da se u odlukama viših sudova na koje se tužitelj poziva (kao na razloge važnosti pitanja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava), nije izrazilo pravno shvaćanje u pogledu tih pravnih pitanja i to koje bi bilo protivno onom u pobijanoj odluci, a to u okviru situacije činjeničnopravne dostatno podudarne s ovopredmetnom. Time se nije (a niti se je to učinilo na neki drugi način) dokazao razlog važnosti tih pravnih pitanja u prethodno navedenom smislu (čl. 385.a st. 1. ZPP).
8. U pogledu četvrtog naznačenog pravnog pitanja prvenstveno je uputiti na obrazloženje iz toč. 7.1. ovoga obrazloženja. Treba nadodati da čak i činjenica da bi se sud u pobijanoj odluci pozivao na neku odluku revizijskog suda u kojoj bi pravno shvaćanje bilo izraženo u okviru činjeničnopravne situacije nepodudarne sa ovopredmetnom (dakle, da je ta revizijska odluka neprimjenjiva na ovaj predmet) sama po sebi ne daje tom pitanju važnost u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP. Dodatno se napominje da u odluci poslovnog broja Rev x-52/2014-2 od 20. studenog 2018. nije izraženo pravno shvaćanje u pogledu tog pravnog pitanja, a koje bi bilo različito od pravnog shvaćanja suda u pobijanoj odluci.
8.1. Osim toga (iako je, s obzirom na prethodno navedeno, irelevantno) u pogledu četvrtog pravnog pitanja je za navesti da je pravno shvaćanje suda u pobijanoj odluci u pogledu ocjene konkludentnih radnji kojima je prednik tužitelja naknadno odobrio radnje svojeg punomoćnika takvo da se kao takva konkludentna radnja ne navodi samo „predaja u posjed“ (a samo radnja predaje u posjed se problematizira u tom pitanju) nego se kao takve radnje navode i druge radnje koje taj sud kvalificira kao naknadno konkludentno odobrenje (toč. 27. obrazloženja drugostupanjske odluke). Te druge konkludentne radnje se tim pitanjem ne problematiziraju. Zato, čak i kada bi se prihvatilo pravno shvaćanje tužitelja u o nemogućnosti kvalifikacije netraženja predaje u posjed nekretnine kao sporne konkludentne radnje, pravno shvaćanje suda u pobijanoj odluci bi i dalje opstalo kroz pravno shvaćanje o drugim konkludentnim radnjama (kojima se naknadno odobravaju radnje punomoćnika) koje je kao takve ocijenio taj sud, a koje nisu adekvatno osporene pitanjima (dakle, to pitanje nema niti utjecaja na donošenje odluke).
9. Zato je – u pogledu prijedloga za dopuštenje revizije u dijelu u kojem je podnesen u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP (zbog pravnog pitanja koje stranka smatra važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava) – na temelju čl. 389.b st. 1. i. 2. ZPP, odlučeno kao u izreci ovoga rješenja (pod toč. I.).
U pogledu prijedloga podnesenog u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP
10. Sadržaj prijedloga za dopuštenje revizije se dijelom svodi na pritužbe o načinu na koji su nižestupanjski sudovi ocijenili dokaze odnosno o tome kako su utvrdili činjenično stanje, dakle na razloge koje se ne mogu isticati u reviziji niti mogu predstavljati povredu prava na pravično suđenje osim u izuzetno rijetkim slučajevima.
11. Ovaj sud ocjenjuje da, iz njemu dostupnih dijelova spisa (v. čl. 387. st. 3. ZPP), ne proizlazi da bi u postupku pred nižestupanjskim sudovima tužiteljima bilo onemogućeno da se izjasne o zahtjevima i navodima protivne stranke, iznose činjenice i predlažu dokaze te na taj način ravnopravno sudjeluju u postupku – a proizlazi da su u svojim presudama nižestupanjski sudovi odgovorili na sve odlučujuće navode tužiteljā; njihove presude su dostatno obrazložene, jasne te se ne mogu smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima. Stoga ništa ne upućuje na zaključak o vjerojatnosti da tužitelji nisu imali pravično suđenje.
12. Imajući u vidu izneseno, nije učinjeno vjerojatnim da im je u postupku pred nižestupanjskim sudovima bilo povrijeđeno pravo na pravično suđenje.
13. Zato je – u pogledu prijedloga za dopuštenje revizije u dijelu u kojem je on koncipiran u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP (pozivanjem na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom i Konvencijom) – valjalo, na temelju čl. 389.a st. 4. ZPP, odlučiti kao u izreci ovoga rješenja, pod toč. II.
14. Zahtjev drugotužene, trećetužene, četvrtotužene i petotužene za naknadu troška odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije je odbijen na temelju čl. 166. st. 1. ZPP, jer je ocijenjeno, u smislu čl. 155. st. 1. toga Zakona, da ta radnja u postupku nije bila od utjecaja na donošenje odluke povodom prijedloga za dopuštenje revizije.
Zagreb, 14. travnja 2026.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Jadranko Jug
