REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-232/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika KZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Dino Žuvela, odvjetnik u Blatu, protiv tuženice-protutužiteljice IZ iz [adresa] br. 5, OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Gordana Brčić, odvjetnica u Splitu, uz sudjelovanje mlljt. LZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], mlljt. TZ, OIB: [osobni identifikacijski broj] i mlljt. BZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], koje zastupa posebna skrbnica UZ, dipl. iur. iz [adresa] za posebno skrbništvo, Podružnica [adresa], radi donošenja odluke o roditeljskoj skrbi, odlučujući o prijedlogu za dopuštenje revizije kojeg je tužitelj-protutuženik podnio protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovnog broja Gž Ob-45/2025-2 od 3. lipnja 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P Ob -43/2023-56 od 12. ožujka 2025., u sjednici održanoj 14. travnja 2026.,

r i j e š i o  j e:

I. Prijedlog za dopuštenje revizije tužitelja-protutuženika se odbija u pogledu postavljenih pravnih pitanja.

II. Prijedlog za dopuštenje revizije tužitelja-protutuženika se odbacuje u pogledu pozivanja na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

III. Odbija se zahtjev tužene-protutužiteljice za naknadu troška odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije.

Obrazloženje

1. Tužitelj-protutuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv drugostupanjske presude.

1.1. U prijedlogu za dopuštenje revizije je postavio pravna pitanja koja smatra važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava kroz praksu, a koja glase:

[A.] "Jesu li parnični sudovi povrijedili pravo na pravično suđenje zajamčeno čl. 29. st. 1. Ustava u aspektima prava na pristup sudu, jednakosti oružja, prava na obrazloženu sudsku odluku i jamstva zabrane arbitrarnosti kada su na temelju čl. 8. ZPP-a odbili zahtjev tužitelja iz članka 5. OZ:

1. kada su prilikom ocjene i utvrđivanja najboljeg interesa djece sukladno čl. 5. Obiteljskog zakona primjenom načela kontinuiteta skrbi, stabilnosti okruženja i predvidljivosti u svakodnevnom životu djece propustili ocijeniti i obrazložiti na koji način je svaki od roditelja provodio vrijeme s djetetom i na koji način je ostvarivao roditeljsku skrb o djetetu prije pogoršanja obiteljskih odnosa sukladno čl. 416. Obiteljskog zakona;

2. kada su prilikom ocjene i utvrđivanja najboljeg interesa djece sukladno čl. 5. Obiteljskog zakona primjenom načela kontinuiteta skrbi, stabilnosti okruženja i predvidljivosti u svakodnevnom životu djece propustili obrazložiti kako su djeca mogla više razviti isti kontinuitet te emocionalne i socijalne veze s okolinom s tuženom u [adresa] u periodu od oko 1,5 godina, nego prije toga s tužiteljem u [adresa] u periodu od 6 i pol, odnosno 4 i pol godine;

3. kada su prilikom ocjene i utvrđivanja najboljeg interesa djece sukladno čl. 5. Obiteljskog zakona primjenom načela kontinuiteta skrbi, stabilnosti okruženja i predvidljivosti u svakodnevnom životu djece kao jedini relevantan period Sudovi razmatrali period aktivacije privremene mjere bez obrazloženja zašto;

4. kada Prvostupanjski Sud tužitelju u postupku nije dao mogućnost da se provjere utvrđenja nalaza i mišljenja Zavoda za socijalni rad na kojem se temelji prijedlog o tome s kime će djeca živjeti na usmenoj javnoj raspravi ni pisanim očitovanjem budući Zavod nikad nije prisustvovao usmenoj raspravi niti mu je Sud dostavio prigovore tužitelja date u postupku na očitovanje.“.“, i pitanja:

[B.] "Jesu li parnični sudovi povrijedili pravo na jednakost svih pred zakonom zajamčeno čl. 14. st. 2. Ustava kada su na temelju čl. 8. ZPP -a odbili zahtjev tužitelja iz članka 5. OZ-a:

1. kada prilikom ocjene i utvrđivanja najboljeg interesa djece sukladno čl. 5. Obiteljskog zakona primjenom načela kontinuiteta skrbi, stabilnosti okruženja i predvidljivosti u svakodnevnom životu djece kao mjerodavan period ocjenjivali isključivo period privremene mjere koji je određen na temelju nalaza Zavoda koji je Pučki pravobranitelj za osobe s invaliditetom dopisom od 20. studenog 2023.g. utvrdio diskriminirajućim;

2. Kada su Sudovi prihvatili isti prijedlog Zavoda o tome s kime će djeca živjeti te o susretima i druženjima iz dopune nalaza od 30. siječnja 2024.g., dakle prijedlog koji se nije mijenjao od osnovnog nalaza od 18. srpnja 2023.g., unatoč odustajanju Zavoda od razloga za takav prijedlog odluke zbog diskriminacije na osnovu invaliditeta.“.“.

1.2. Uz to se pozvao i na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske („Narodne novine“ br. 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14 - dalje: Ustav) i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori" broj: 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 - dalje: Konvencija).

2. U dijelu u kojem je prijedlog podnesen u smislu toč. 1.1. ovoga obrazloženja ovaj ga je sud kvalificirao kao prijedlog za dopuštenje revizije u smislu st. 1. čl. 385.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03 , 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), dok je u dijelu u kojem je prijedlog podnesen u smislu toč. 1.2. ovoga obrazloženja, taj prijedlog kvalificirao u smislu st. 2. toga članka.

3. Odgovor na taj prijedlog je podnijela tužena-protutužiteljica. Predložila je prijedlog za dopuštenje revizije odbiti i zahtijevala je trošak sastava tog odgovora.

4. Ovaj sud je prijedlog razmotrio sukladno odredbama čl. 387. st. 1. i čl. 389. ZPP.

U pogledu prijedloga podnesenog u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP

5. Pitanja navedena [A] 1. i [A.] 2. se ne mogu kvalificirati kao materijalnopravna niti postupovnopravna pitanje u smislu odredbe čl. 385.a ZPP; njima podnositelj zapravo upire na (eventualnu) pogrešnu primjenu odredba parničnog postupka počinjenu pred nižestupanjskim sudom, a što samo po sebi nije razlog za dopuštenje revizije, one u smislu čl. 382. ZPP.

5.1. Naime, čak i u slučaju postojanja takove povrede u konkretnom slučaju – osobito u situaciji kad takva eventualno počinjena bitna povreda nije posljedica izraženog pravnog shvaćanja suda u pobijanoj odluci koje bi bilo nepodudarno sa shvaćanjem revizijskog suda – njezine posljedice ne premašuju dosege ovoga konkretnog slučaja, čime nemaju važnost za ujednačenje sudske prakse niti za razvoj prava kroz praksu, što je osnovni smisao postupka koji se vodi povodom navedene revizije, pa tako ni nemaju važnost za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, niti za razvoj prava kroz praksu.

6. U pogledu pitanja navedenog pod [A] 3. je za navesti da ono polazi od pretpostavke da su sudovi za utvrđivanje najboljeg interesa djeteta u smislu čl. 5. Obiteljskog zakona („Narodne novine“ br. 103/15, 98/19, 47/20, 49/23, 156/23 – dalje: ObZ), ali očito i u svezi čl. 419. st. 1. toč. 2. ObZ, kao jedini relevantan period uzimali period nakon donošenja rješenja o privremenoj mjeri (kojom je određeno stanovanje djece kod majke). No, iz cjelokupnog obrazloženja nižestupanjskih odluka je jasno da su nižestupanjski sudovi uzeli u obzir (i utvrdili, no očito u mjeri koju tužitelj-protutuženik očito ocjenjuje nedostatnom) i prilike koje su bile i prije donošenja tog rješenja o privremenoj mjeri; tako se navodi i utjecaj suživota sa bakom i djedom s očeve strane i dinamika obiteljskog života, što je sve očito bilo prije donošenja rješenja o privremenoj mjeri. Sud nije ni na koji način ispustio iz vida adekvatnost ostvarivanja roditeljske skrbi u razdoblju prije donošenja rješenja o privremenoj mjeri i svoju je odluku donio (u bitnom) uz utvrđenje primjerenosti oba roditelja za skrb o djeci i adekvatne obiteljske dinamike prema djeci (neovisno o poremećenim odnosima među stranaka) i prije donošenja rješenja o privremenoj mjeri. Dakle, to pravno pitanje polazi od pogrešne činjenične pretpostavke o nepostupanju suda u određenom vidu koji implicira tužitelj- protutuženik, pa kao takvo ne može utjecati na izmjenu odluke.

6.1. Osim toga, u pogledu tog pravnog pitanja je za navesti da se u odlukama viših sudova na koje se tužitelj-protutuženik poziva (kao na razloge važnosti pitanja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava), nije izrazilo pravno shvaćanje u pogledu tih pravnih pitanja i to koje bi bilo protivno onom u pobijanoj odluci, a to u okviru situacije činjeničnopravne dostatno podudarne s ovopredmetnom. Time se nije (a niti je se to učinilo na neki drugi način) dokazao razlog važnosti tog pravnog pitanja u prethodno navedenom smislu (čl. 385.a st. 1. ZPP).

7. U pogledu pitanja navedenog pod [A.] 4. je za navesti da tužitelj-protutuženik priloženo prijedlogu za dopuštenje revizije nije dostavio dijelove spisa (čl. 387. st. 3. ZPP) koji bi ukazivali na to da je u postupku pred prvostupanjskim sudom tražio očitovanje Zavoda za socijalni rad u smislu na način koji implicira u tom pravnom pitanju. Dakle, ostaje nedokazano da je tijekom prvostupanjskog postupka u tom smislu iskoristio dostupna mu i predviđena postupovna sredstva, a ako ih ne bi iskoristio u tom stupnju postupka, posljedično ne bi imao pravo takvu pravnu zaštitu tražiti u ovom stadiju postupka.

7.1. Napominje se da je člankom 387. st. 3. ZPP, određeno što stranka mora priložiti prijedlogu za dopuštenje revizije, pa tako (između ostalog) mora priložiti i „druge dijelove spisa s jasnim naznakama spornih dijelova na koje se u prijedlogu za dopuštenje revizije stranka poziva“. Ova odredba ne predstavlja puki formalizam i bespotrebno opterećenje stranke, nego se mora sagledavati uz činjenicu koja proističe iz čl. 388. st. 6. ZPP, primjenom koje Vrhovni sud Republike Hrvatske sud u ovom stadiju postupka odluku o dopuštenosti revizije donosi na temelju dostavljenih mu dijelova spisa i, pritom, nema uvid u cjelokupni (prvostupanjski) spis.

8. Navedeno u toč. 6.1. ovoga obrazloženja se ima mutatis mutandis primijeniti i na ovo pravno pitanje ([A.] 4.), kao i na pravna pitanja naznačena pod [B.] 1. i [B.] 2., dok je za pravno pitanje pod [B.] 1. dodatno za uputiti na toč. 6. i 14. ovoga obrazloženja, a za pitanje [B.] 2. na toč. 17. ovoga obrazloženja.

9. Zato je, u pogledu prijedloga za dopuštenje revizije u dijelu u kojem je podnesen zbog pravnih pitanja koja stranka smatra važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava, na temelju čl. 389.b st. 1. i. 2. ZPP, odlučeno kao u izreci ovoga rješenja (pod toč. I.).

U pogledu prijedloga podnesenog u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP

10. Ovaj sud primjećuje da se glavnina sadržaja prijedloga za dopuštenje revizije odnosi na ukazivanje na povrede temeljnih ljudskih prava. Čak i kada se razmatraju postavljena pravna pitanja (dakle dio prijedloga koji je podnesen u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP), razvidno da se i njihovim sadržajem upravo upućuje na povredu temeljnih ljudskih prava i to onih na pravično suđenje i obrazloženu sudsku odluku u smislu čl. 29. st. 1. Ustava i čl. 6 Konvencije te pravo na jednakost svih pred zakonom u smislu čl. 14. st. 12. Ustava.

11. Sadržaj prijedloga za dopuštenje revizije se dijelom svodi na pritužbe o načinu na koji su nižestupanjski sudovi ocijenili dokaze odnosno o tome kako su utvrdili činjenično stanje, dakle na razloge koje se ne mogu isticati u reviziji niti mogu predstavljati povredu prava na pravično suđenje osim u izuzetno rijetkim slučajevima.

12. Ovaj sud ocjenjuje da, iz njemu dostupnih dijelova spisa (v. čl. 387. st. 3. ZPP i v. toč. 7.1. ovoga obrazloženja), ne proizlazi da bi u postupku pred nižestupanjskim sudovima tužitelju-protutuženiku bilo onemogućeno da se izjasni o zahtjevima i navodima protivne stranke, iznosi činjenice i predlaže dokaze te na taj način ravnopravno sudjeluju u postupku – a proizlazi da su u svojim presudama nižestupanjski sudovi odgovorili na sve odlučujuće navode tužitelja-protutuženika; njihove presude su dostatno obrazložene, jasne te se ne mogu smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima. Stoga ništa ne upućuje na zaključak o vjerojatnosti da tužitelj - protutuženik nije imao pravično suđenje.

13. Velik dio navoda prigovora u pogledu povrede prava na pravično suđenje i obrazloženu sudsku odluku se iscrpljuje u problematici koja je spomenuta u toč. 6. ovoga obrazloženja pa ovome sudu preostaje uputiti na obrazloženje iz te točke. Pri tome se napominje da bi se iz cjelokupnog sadržaja prijedloga za dopuštenje revizije dalo zaključiti da je pravno shvaćanje tužitelja-protutuženika da je sud prilikom donošenja odluke s kojim će roditeljem dijete stanovati i o odnosima s djecom dužan održati stanje onakvo kakvo je bilo prije pogoršanja odnosa i ne uzeti u obzir stanja koja su nakon toga nastala (pa makar i činjenicom izvršavanjem rješenja o privremenoj mjeri) – no za takvo pravno shvaćanje o takvoj obveznosti održavanja svojevrsnog prethodnog stanja nema uporišta u zakonskim odredbama. To se stanje treba uzeti u obzir, a što je na dostatan način i učinjeno u nižestupanjskim odlukama, nearbitrarno, obrazloženo (osobito toč. 10. i 10.1. obrazloženja prvostupanjske odluke) i time nije došlo do povrede prava na pravično suđenje, ni na razini vjerojatnosti.

14. Tužitelj – protutuženik kroz sadržaj prijedloga (ali i kroz pitanje [B.] 1.) navodi da je privremena mjera bila donesena uz određene materijalnopravne i postupovnopravne povrede i na temelju za tužitelja-protutuženika diskriminatornih nalaza i mišljenja Hrvatskog zavoda za socijalni rad, a da je sud u ovdje pobijanoj odluci ustalio takvo stanje nastalo provedbom te privremene mjere, u čemu također vidi diskriminaciju. U pogledu tih navoda prvenstveno treba napomenuti da se sud u ovome postupku ne može upuštati u pravilnost pravomoćnog rješenja o privremenoj mjeri, jer ono nije predmet ovoga tužbenog zahtjeva i u tom smislu se to rješenje moglo pobijati u postupku u kojem je ono doneseno. No, samo hipotetski govoreći, čak i da su točni navodi tužitelja-protutuženika u tom smislu, od nižestupanjskih sudova (prilikom donošenja odluke s kim će dijete stanovati i o održavanju susreta sa djecom) se ne bi a priori moglo očekivati potpuno neuzimanje u obzir čak i stanja koje je nastalo provedbom te privremene mjere, koja stanja sada predstavljaju životne, faktične i stvarne okolnosti u kojima djeca žive kojim je uspostavljen određeni obrazac odvijanja njihovih života. To zato jer se uvijek mora imati u vidu odredba čl. 5. st. 1. ObZ.

15. U tom smislu se ne može govoriti niti o vjerojatnosti povrede čl. 3. Konvencije o pravima djeteta, u pogledu neuzimanja u obzir djetetovih najboljih interesa, jer su nižestupanjski sudovi u iscrpnim odlukama dali dvoje dostatne i uvjerljive razloge zaš to smatraju da je njihova odluka upravo u skladu s najboljim interesima djeteta.

16. U pogledu navoda o diskriminaciji na osnovu invaliditeta, za obrazložiti je da je iz cjelokupnog sadržaja obrazloženja obaju nižestupanjskih odluka jasno da ti sudovi nisu pravnog shvaćanja da činjenica tužiteljevog-protutuženikovog invaliditeta utječe na odluku u pravnoj stvari i da oni nisu njegove roditeljske sposobnosti ocijenili imalo smanjenim zbog činjenice invaliditeta.

17. Tužitelj-protutuženik navodi da je u nalazu i mišljenju Zavod za socijalnu skrb pri davanju ocjene o stanovanju s djetetom i osobnim odnosima s djetetom prvo uzeo u obzir invaliditet tužitelja-protutuženika (ocjenjujući da bi ga ograničavao u izvršavan ju roditeljske dužnosti) a onda (po intervenciji pravobraniteljice za osobe invaliditetom) ostao kod svog mišljenja o tim susretima i stanovanju, uz kratko očitovanje sudu da sud dalje zanemari prethodne navodi o utjecaju invaliditeta tužitelja-protutuženika na nalaz i mišljenje. Međutim, za obrazložiti je da je taj nalaz i mišljenje samo jedan od dokaza na temelju kojih je sud ocijenio osnovanost tužbenog zahtjeva i sud je dao jasne sveobuhvatne razloge o odluci o svojoj odluci, održive čak i uz naknadno (po tužitelju- protutuženiku sporno) očitovanje Zavoda. Taj sud je dao svoje razloge zbog kojih je donio odluku i koji se ne zaustavljaju samo na ocjeni tog, po tužitelju - protutuženiku spornog nalaza i mišljenja. Također se u tom smislu upućuje i na toč. 7. ovoga obrazloženja. Konačno, u pogledu tih navoda je za primijetiti da je Hrvatski zavod za socijalni rad, nakon tog dodatnog očitovanja (upute da se ne uzimaju u obzir tj. da se izuzmu navodi o zdravstvenom stanju tužitelja-protutuženika) promijenio svoju preporuku o susretima i druženjima sa ocem, dakle, ta preporuka nije ostala ista, kako to pogrešno navodi tužitelj-protutuženik u prijedlogu (v. osobito toč. 8.2. i 8.2.1. obrazloženja prvostupanjske odluke).

18. Dakle, ovaj sud ocjenjuje da tužitelj-protutuženik nije učinio vjerojatnim povrede temeljnih ljudskim prava na koja se poziva u prijedlogu za dopuštenje revizije.

19. Zato je, u pogledu prijedloga za dopuštenje revizije u dijelu u kojem se njime poziva na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom i Konvencijom, na temelju čl. 389.a st. 4. ZPP, odlučeno kao u izreci ovoga rješenja (toč. II.).

20. Zahtjev za naknadu troška odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije je odbijen na temelju čl. 166. st. 1. ZPP, jer je ocijenjeno, u smislu čl. 155. st. 1. toga Zakona, da ta radnja u postupku nije bila od utjecaja na donošenje odluke povodom prijedloga za dopuštenje revizije.

Zagreb, 14. travnja 2026.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug