Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1983/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sucu toga suda Ivici Veseliću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Ježinac d.o.o. za obavljanje komunalnih djelatnosti iz Tisnog, Uska Ulica 1, OIB 51893359623, zastupanog po punomoćniku Marku Mijatu, odvjetniku iz Vodica, Obala Ive Juričev Cote 27, protiv tuženog ŠL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Hrvoju Čukelju, odvjetniku iz Sesveta, Ninska 1, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-1355/18-22 od 21. veljače 2023., dana 13. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tužitelja Ježinac d.o.o. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-1355/18-22 od 21. veljače 2023..

II Odbija se zahtjev tuženog ŠL za naknadu troška odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja, ukinut je u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi poslovni broj Ovrv-40/2018 od 26. siječnja 2018. javnog bilježnika Vladimira Marčinka iz Zagreba, te je odbija tužbeni zahtjev u cijelosti (stavak I izreke), naloženo je tužitelju naknaditi tuženom trošak parničnog postupka u iznosu od 82,95 €[1] / 625,00 kn (stavak II izreke), te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka (stavak III izreke).

2. Protiv navedene presude žali se tužitelj, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, te predlaže pobijanu presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz naknadu troška žalbenog postupka.

3. U odgovoru na žalbu, tuženi se protivi žalbenim navodima tužitelja, te predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu, uz naknadu troška žalbenog postupka.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatu na ime usluge odvoza komunalnog otpada za siječanj, ožujak, svibanj i rujan 2017. godine, u ukupnom iznosu od 406,80 kn / 53,99 €.

6. Sud prvog stupnja je iz provedenog dokaznog postupka, u bitnome, utvrdio da predmetna nekretnina u vlasništvu tuženoga predstavlja kuću za odmoru u [adresa], na adresi [adresa], koju tuženi ne koristi tokom cijele godine, već samo tijekom mjeseca kolovoza. Nadalje, utvrđeno je i da do kolovoza 2018. godine (dakle, i u utuženom razdoblju tijekom 2017. godine) kamion tužitelja nije dolazio u [adresa] u [adresa] jer se radi o vrlo uskoj ulici u kojoj se kamion tužitelja nije mogao okrenuti, kao i da od kolovoza 2018. godine tužitelj prikuplja otpad i iz kuća koje se nalaze u [adresa] u [adresa] i to sa novonabavljenim malim kamionom koji može proći i okrenuti se u tako uskoj ulici.

7. Sud prvog stupnja temelji svoju odluku na zaključku da je tužitelj nije mogao tuženoga teretiti za plaćanje troškova odvoza komunalnog otpada tijekom cijele godine, namećući mu obvezu plaćanja usluge koju ne koristi, niti je tuženi dužan tužitelju platiti utuženi iznos na ime navedene naknade, jer tužitelj nije dokazao da je tu uslugu u utuženom razdoblju pružio tuženom (čl. 358 st. 1 Zakona o obveznim odnosima, "Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - u daljnjem tekstu ZOO).

8. Pritom prvostupanjski sud pravilno ističe da tužitelj ne može naplatiti uslugu prikupljanja i odvoza miješanog komunalnog otpada od onih vlasnika nekretnina kojima ta usluga nije pružena tj. od osoba koje nisu "onečiščivači", odnosno da tužitelj može svoje usluge naplaćivati samo kad je stvarno izvršena usluga prikupljanja i zbrinjavanja komunalnog otpada, a tužitelj u ovom parničnom postupku nije dokazao da bi u utuženom razdoblju tuženom doista pružio uslugu prikupljanja i zbrinjavanja komunalnog otpada iz njegove kuće za odmor (vikendice) u [adresa], na adresi [adresa], obzirom da je, kako je već prethodno navedeno, ovaj sud na temelju iskaza tuženog i svjedoka ZL utvrdio da u utuženom razdoblju tuženi nije boravio u svojoj vikendici u [adresa], pa prema tome nije niti stvarao otpad u utuženom razdoblju, osim u mjesecu kolovozu 2017. godine, a dvomjesečni račun za srpanj i kolovoz 2017. godine nije predmet ove tužbe, jer ga je tuženik podmirio.

9. Navedeni zaključak prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, ukazujući pritom i na odredbe Direktive 2008/98/EZ, kao i načela jednake vrijednosti davanja iz čl. 7 ZOO, te na načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 4 ZOO.

10. Pritom nije osnovan žalbeni prigovor tužitelja da je tuženom obračunavao samo tzv. "fiksni" dio cijene (cijene obvezne minimalne javne usluge, koja pokriva troškove hladnog pogona, opreme i sl.), obzirom da je stvarna primjena ovog modela u većini gradova i općina počela tek nakon donošenja Uredbe o gospodarenju komunalnim otpadom ("Narodne novine" broj NN 50/2017), koja je stupila na snagu 1. studenoga 2017., dok je Općina Tisno uskladila svoj sustav naplate otpada s modelom fiksnog i varijabilnog dijela "Odlukom o načinu pružanja javne usluge prikupljanja miješanog i biorazgradivog komunalnog otpada" iz siječnja 2018., kojom odlukom je prvi puta službeno propisana podjela cijene na fiksni dio i cijenu prema količini predanog otpada.

11. Konačno, žalitelj se ne može s uspjehom pozivati niti na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-II/2492/2017, obzirom da je ista donesena 23. ožujka 2021., dok se potraživanje u ovom predmetu odnosi na 2017. godinu.

12. Neosnovan je i žalbeni prigovor kako je sud prvo stupanja odbio saslušati direktoricu tužitelja u vrijeme izdavanja utuženih računa zamolbenim putem preko Općinskog suda u Šibeniku na okolnost obračuna cijene usluge tužitelja odnosno pružanja usluge tužitelja. Naime, bivša djelatnica tužitelja SL nije pristupila na ročište za glavnu raspravu održano 13. listopada 2020. godine niti na ročište za glavnu raspravu održano 20. siječnja 2021. godine, iako je bila uredno pozvana. Stoga se ne može prihvatiti žalbeni prigovor tužitelja da mu je sud povrijedio ustavna prava na pristup sudu, te pravično i nepristrano suđenje.

13. Naposljetku, valja naglasiti da se u ovom postupku tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u iznosu od kn, te se u skladu sa odredbom čl. 458 st. 1 Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu - ZPP), radi o sporu male vrijednosti, a presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti se, u skladu s odredbom čl. 467 st. 1 ZPP, mogu pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354 st. 2 toč. ZPP, osim zbog povrede iz čl. 354 st. 2 toč. 3 ZPP i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

14. Slijedom navedenoga žalbeni prigovori činjenične naravi nisu niti uzeti u razmatranje, jer ovaj sud drugog stupnja nije ovlašten preispitivati činjenična utvrđenja suda prvog stupnja.

15. Zaključno, prvostupanjski sud je utvrdio da obzirom da je predmetna nekretnina većim dijelom godine prazna te se ne proizvodi otpad, zaključak je suda prvog stupnja, da tuženi primjenom načela "onečiščivać plaća" nije u obvezi podmiriti uslugu tužitelja za razdoblje u kojem tu uslugu nije koristio, pa je odbio tužbeni zahtjev tužitelja ukidanjem platnog naloga sadržanog u rješenju o ovrsi (čl. 7 i čl. 4 ZOO).

16. Pravne zaključke suda prvog stupnja prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a navedeno je stav i sa sastanka Vrhovnog suda Republike Hrvatske s predsjednicima građanskih odjela Županijskih sudova održanog 4. prosinca 2017. (Su-IV-204/17-5).

17. Obzirom da je tuženi u sporu uspio u cijelosti, pravilna je i odluka o troškovima postupka, donesena sukladno odredbi čl. 154 st. 1 ZPP, koja žalbenim navodima nije niti dovedena u pitanje.

18. Slijedom navedenoga, a obzirom da u postupku pred sudom prvog stupnja nisu počinjene niti one bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354 st. 2 ZPP, na koje ovaj sud drugog stupnja, u skladu s odredbom čl. 365 st. 2 ZPP, pazi po službenoj dužnosti, valjalo je, temeljem odredbe čl. 368 st. 1 ZPP, odlučiti kao u izreci pod I.

19. Tužitelju nije dosuđen trošak odgovora na žalbu, obzirom da isti, u skladu s odredbom čl. 155 st. 1 ZPP, nije bio potreban.

U Zagrebu, 13. travnja 2026.

Sudac:

Ivica Veselić