Poslovni broj: Usž-3570/2025-3
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Gordane Marušić-Babić, predsjednice vijeća, Snježane Horvat - Paliska i Hrvoja Miladina, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Blaženke Drdić, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice ĆN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Direkcije, Zagreb, Margaretska 3, OIB: 02958272670, radi naknade plaće za vrijeme korištenja rodiljnog dopusta, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I- 809/2023-8 od 8. srpnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 9. travnja 2026.
p r e s u d i o j e
Žalba se odbija i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-809/2023-8 od 8. srpnja 2025.
Obrazloženje
1. Osporenom presudom poništeno je rješenje tuženika, KLASA: UP/II-502-06/22- 01/165, URBROJ: 338-01-06-05-23-02 od 26. siječnja 2023. (točke I. izreke presude) te rješenje Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje Regionalnog ureda Zagreb, Područne službe u Varaždinu, KLASA: UP/I-502-06/22- 01/385, URBROJ: 338-05-02- 22-02 od 15. studenoga 2022. (točka II. izreke presude). Utvrđeno je da za vrijeme korištenja prava na rodiljni dopust tužiteljica ima pravo na naknadu plaće koja iznosi 100% od osnovice na naknadu plaće koja se utvrđuje u visini od 6,20 eur (šes t eura i dvadeset centa) / 46,74 kn (četrdesetšest kuna i sedamdesetčetri lipe) po satu (točka III izreke).
2. Protiv pobijane presude tuženik podnosi žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Poziva se na odredbu članka 39. točku 7. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju ("Narodne novine", broj: 80/13., 137/13 i 98/19, dalje: ZoZO) te citira odredbe članaka 54. stavka 1. i 2., 55. stavka 2. i 2., i 80. ZoZO, članaka 73., 74., 76., 80. Pravilnika o uvjetima i načinu ostvarivanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine", broj: 49/14., 51/14., 12/15., 17/15., 123/16., i 9/21. dalje: Pravilnik) kao i članaka 32. stavka 1. i članka 76. stavka 2. Zakona o rodiljnim i roditeljskim potporama („Narodne novine“ 152/22 dalje ZRRP). U bitnome navodi da je nesporno utvrđeno da se kod tužiteljice radi o iznosu bonusa koji nema stalan karakter te se ne isplaćuje svaki mjesec. Smatra da stimulativni dio plaće (bonus) ima karakter nagrade, te se kao takav u smislu odredaba zakona ne smatra plaćom. Posebno se poziva na odredbu članka 54. stavak 2. Zakona kojim je regulirana osnovica za naknadu plaće, a koji propisuje što se podrazumijeva plaćom na osnovi koje se utvrđuje osnovica za naknadu plaće. U smislu navedenog Zakona to je redovita mjesečna plaća osiguranika u skladu s odredbama propisa o radu, te naknada plaće isplaćena za vrijeme odsutnosti s rada koja se isplaćuje na teret pravne ili fizičke osobe kod koje je osiguranik zaposlen. Ističe da je iz te odredbe Zakona, kao i odredaba 73. stavka 2. i 76. stavka 1. Pravilnika vidljivo da se u osnovicu za naknadu plaće ne uračunavaju isplate osiguraniku s osnove bonusa ili neovisno o tome da li se radi o isplatama koje se u smislu drugih propisa smatraju plaćom i da li su na njih ili iz njih obračunati i uplaćeni doprinosi. Kako se kod tužiteljice radi o nagradi – bonusu, koja nema stalni karakter te se ne isplaćuje svaki mjesec ne radi se o redovnoj mjesečnoj plaći utvrđenoj u skladu s propisima o radu, pa je pogrešno primijenjena odredba članka 54. stavka 2. Zakona. Slijedom izloženog predlaže da Sud usvoji žalbu, poništi prvostupanjsku presudu Upravnog suda u Zagrebu, te da sam riješi stvar odnosno odbije tužbeni zahtjev.
3. Tužiteljica u odgovoru na žalbu u bitnome navodi da je u cijelosti suglasna sa presudom prvostupanjskog suda koja je u skladu sa dosljednom sudskom praksom ovoga Suda. Smatra da je prvostupanjskom presudom ispravno utvrđena osnovica za naknadu plaće od 46,74 kn/6,20 eur po satu. Predlaže potvrditi pobijanu presudu i odbiti žalbu.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitujući pobijanu presudu prvostupanjskog suda u skladu s člankom 134 . stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", 36/24. – dalje: ZUS) ovaj Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, odnosno oni ne utječu na donošenje drukčije odluke.
6. Iz podataka spisa proizlazi da je tužiteljica obvezno zdravstveno osigurana kao osoba u radnom odnosu kod poslodavca Fakulteta organizacije i informatike Varaždin u Varaždinu te da joj je utvrđena visina osnovice za naknadu, prema izračunu tuženika, iznosila 35,13 kn/4,66 eur po satu.
7. Prema odredbi članka 54. stavka 1. ZoZO naknada plaće određuje se od osnovice za naknadu koju čini prosječni iznos plaće koja je osiguraniku isplaćena u posljednjih šest mjeseci prije mjeseca u kojem je nastupio slučaj na osnovi kojeg se stječe pravo na naknadu plaće, neovisno o tome na čiji se teret isplaćuje, osim u slučaju kada je posebnim zakonom drukčije propisano. Pod plaćom na osnovi koje se utvrđuje osnovica za naknadu plaće podrazumijeva se, u smislu ovoga Zakona, redovita mjesečna plaća osiguranika utvrđena u skladu s odredbama propisa o radu te naknade plaće isplaćena za vrijeme odsutnosti s rada (godišnji odmor, plaćeni dopust i privremena nesposobnost) koja se isplaćuje na teret pravne ili fizičke osobe kod koje je osiguranik zaposlen. (stavak 2. istog članka 54. ZoZO).
8. Prvostupanjski sud u obrazloženju presude navodi kako uvećanje plaće i funkcionalni dodatak predstavlja dio redovite plaće, na koji se plaćaju doprinosi za zdravstveno osiguranje i kao takav da ga treba uzeti u obzir za određivanje osnovice. Sukladno tome, sud je uzeo u obzir obračunske isprave za isplatu plaće koju je izdao poslodavac, prema kojima plaća tužiteljice uključuje i uvećanje plaće prema Pravilniku o raspodjeli vlastitih prihoda Fakulteta organizacije i informatike Varaždin te utvrdio osnovicu za koju tužiteljica smatra da je ispravno utvrđena i iznosi 46,74 kn/6,20 eur po satu.
9. Pritom se pozvao na identičnu činjeničnu situaciju određivanje osnovice kod istog poslodavca (presuda ovoga Suda, poslovni broj Usž-4801/20-2 od 9. veljače 2021.) te zaključio da se bonus koji je isplaćen tužiteljici i koji je prikazan kao plaća može smatrati plaćom u smislu članka 54. stavka 2. Zakona i članka 90. Zakona o radu („Narodne novine“, broj: 93/14, 27/17, 98/19, 151/22, 64/23).
10. Pravilno se prvostupanjski sud poziva na odredbe Zakona o radu, što nije suprotno odredbi članka 54. stavka 2. ZoZO. Tuženik se neosnovano poziva na odredbe članka 76. stavka 1. i 2. Pravilnika, iz kojih proizlazi da se radi o isplatama koje su po svojoj prirodi isplate u prigodnim situacijama kao što su jubilarne nagrade, božićnice, uskrsnice, te određeni troškovi terenskih dodataka, tehnička unapređenja i dr., za koje nije sporno da se ne smatraju plaćom, jer nisu vezane za rezultate rada od kojih ovisi plaća radnika, a što je uređeno ugovorom o radu, kolektivnim ugovorom, odnosno pravilnikom o radu poslodavca. Ni pozivanje tuženika na odredbe ZRRP-a, (članak 24. stavak 1. ZRRP-a, koji upućuje na određivanje naknade plaće utvrđene prema propisima o obveznom zdravstvenom osiguranju) ne dovodi do drugačije odluke, s obzirom na to da u konkretnom slučaju, pojam plaće valja definirati u ukupnosti propisa koji reguliraju ovu materiju.
11. Naime, ovaj Sud u cijelosti prihvaća obrazloženje prvostupanjskog suda, te smatra da je na pravilan način utvrđena osnovica za isplatu naknade tužiteljici, sukladno odredbama propisa o radu, sadržanih i u odredbi članka 54. stavka 2. ZoZO te Zakonu o porezu na dohodak ("Narodne novine", broj: 115/16. 106/18, 121/19, 32/20, 138/20, 151/22, 114/23, 152/24), koji odredbom članka 21. stavkom 1. točkom 1. propisuje da se primicima po osnovi nesamostalnog rada (plaća) smatraju svi primici koje poslodavac u novcu ili u naravi isplaćuje ili daje radniku po osnovu radnog odnosa prema propisima koji uređuju radni odnos. Zakon o doprinosima ("Narodne novine", 84/08, 152/08, 94/09, 18/11, 22/12, 144/12, 148/13, 41/14, 143/14, 115/16, 106/18, 33/23, 114/23, 152/24) u članku 7. stavku 1. točki 23. propisuje da je plaća primitak što ga poslodavac ili druga osoba umjesto njega, isplaćuje ili daje u naravi ili ga je bio dužan isplatiti radniku, osiguraniku po osnovi radnog odnosa, za rad u određenom mjesecu prema ugovoru o radu, pravilniku o radu, kolektivnom ugovoru i posebnom propisu. Oba Zakona, kada definiraju pojam plaće pozivaju se na odredbe kojima su regulirana prava iz radnih odnosa, odnosno ugovor o radu, pravilnik o radu i kolektivni ugovor. Na istovjetan način treba tumačiti i odredbu članka 54. stavka 2. ZoZO, koja odredba redovitom mjesečnom plaćom osiguranika smatra sve primitke u skladu s odredbama propisa o radu, dakle propisa kojima se reguliraju prava s osnove radnog odnosa, a sukladno članku 90. stavku 1. i članku 91. stavku 3. Zakona o radu reguliraju se kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu poslodavca, odnosno ugovorom o radu između radnika i poslodavca. Ovakav stav, kako to osnovano navodi tužiteljica, predstavlja dosljednu sudsku praksu ovoga Suda.
12. Stoga, slijedom svega navedenog, žalbeni navodi nisu osnovani, pa je ovaj Sud na temelju odredbe članka 135. stavka 1. ZUS-a odbio žalbu i odlučio kao u izreci ove presude.
U Zagrebu 9. travnja 2026.
Predsjednica vijeća
Gordana Marušić - Babić
