Poslovni broj: Usž-623/2025-3

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Mire Kovačić, predsjednice vijeća, dr.sc. Sanje Otočan i Snježane Horvat- Paliska, članica vijeća, te više sudske savjetnice Andree Pejković Rabi, zapisničara, u upravnom sporu tužitelja HE iz [adresa], kojeg zastupa opunomoćenica Jasna Matičević, odvjetnica iz Zagreba, Horvaćanska cesta 168, protiv tuženika Ministarstva hrvatskih branitelja Republike Hrvatske, Zagreb, Trg N. Topalušić 1, radi priznavanja statusa žrtve seksualnog nasilja iz Domovinskog rata i pripadajućih prava, odlučujući o žalbi tužitelja podnesenoj protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-2391/21-40 od 21. studenoga 2024., na sjednici vijeća održanoj 9. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba se odbija i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-2391/21-40 od 21. studenoga 2024.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika Ministarstva hrvatskih branitelja Republike Hrvatske, KLASA: UP/I- 562-02/16-16/31, URBROJ: 522-4/1-1 21-25 od 30. lipnja 2021. (točka I.) i zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova upravnog spora (točka II.).

2. Osporavanim rješenjem tuženika od 30. lipnja 2021. odbijen je zahtjev tužitelja za ostvarivanje statusa žrtve seksualnog nasilja iz Domovinskog rata i pripadajućih prava.

3. Tužitelj u žalbi osporava zakonitost prvostupanjske presude i u bitnome ističe da prvostupanjski sud, donoseći pobijanu presudu, nije dao adekvatne razloge za odbijanje tužbenog zahtjeva, da u ponovljenom postupku nije postupljeno prema uputi iz presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske te da je na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje ponovno pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Navodi da su neistiniti navodi kako je tužitelj odbio suradnju i davanje bilo kakvih iskaza i pojašnjenja vezano za predmetni događaj, te ističe da nije bio pozvan na saslušanje, niti osobno ni po opunomoćeniku. Tužitelj dalje prigovara da tuženik u ponovljenom postupku nije proveo potrebno medicinsko vještačenje sukladno uputi iz presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske. Sve navedene propuste u postupanju tuženika nije otklonio niti prvostupanjski sud u donošenju nove presude. Ističe da prvostupanjski sud nije raspravio sva sporna pitanja, odnosno nije utvrdio činjenice. Dalje ističe kako je prvostupanjski sud odbio njegov prijedlog da se provede vještačenje po specijaliziranim vještacima za seksualno nasilje kako bi se utvrdilo je li bio izložen seksualnom nasilju u logoru za vrijeme Domovinskog rata, čime je tužitelju uskraćeno dokazivanje odlučnih činjenica u ovom upravnom sporu kao i jednakost oružja stranaka u sporu, a što sve čini bitnu povredu Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", 36/24. - dalje: ZUS). Naime, iz svega navedenog proizlazi da niti u prvostupanjskom niti drugostupanjskom postupku, a niti u upravnom sporu nije utvrđeno je li tužitelj bio žrtva seksualnog nasilja, iako je dužnost upravnih tijela u upravnom postupku te suda u upravnom sporu, bila na nedvojben način utvrditi je li tužitelj bio žrtva seksualnog nasilja, a što nije učinjeno. Smatra da je na temelju dostavljene dokumentacije, kao i provođenjem svih predloženih dokaza, prvostupanjski sud, cijeneći svaki dokaz posebno i u njihovoj ukupnosti, trebao utvrditi da tužitelj ispunjava zakonske uvjete za stjecanje statusa žrtve seksualnog nasilja iz Domovinskog rata. Predlaže Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske usvojiti žalbu u cijelosti te pobijanu presudu poništiti u smislu odredbe članka 135. ZUS-a, uz naknadu troškova postupka tužitelju te predmet vratiti na ponovno postupanje drugom vijeću prvostupanjskog suda.

4. Tuženik, iako uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući presudu Upravnog suda u granicama žalbenih razloga, u skladu s člankom 134. stavkom 1. Sud žalbene razloge ocjenjuje neosnovanima.

7. Na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja prvostupanjski sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan. U obrazloženju presude izložio je sve bitne činjenice koje proizlaze iz provedenih dokaza te, imajući na umu relevantne propise, naveo valjane razloge zbog kojih je odbio tužbeni zahtjev, odgovorivši pri tome na sve tužbene navode (članak 119. stavak 5. ZUS-a).

8. Suprotno navodima tužitelja, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio činjenice koje su odlučne za rješavanje predmetne upravne stvari, uzimajući u obzir činjenice utvrđene u postupku donošenja osporene odluke tuženika, kao i činjenice koje je sam utvrdio u sporu na temelju priloženih dokaza i navoda tužitelja iznesenih tijekom upravnog spora. Sud je, ocjenjujući provedene dokaze, na utvrđeno činjenično stanje primijenio odredbe mjerodavnog Zakona o pravima žrtava seksualnog nasilja za vrijeme oružane agresije na Republiku Hrvatsku u Domovinskom ratu („Narodne novine“, 64/15. i 98/19., dalje: Zakon) te za svoju odluku dao dostatno i razumno obrazloženje koje ovaj Sud prihvaća u cijelosti.

9. Članak 3. Zakona propisuje da je žrtva seksualnog nasilja u smislu ovoga Zakona osoba prema kojoj je počinjeno ili koja je, u okolnostima zatočeništva, nad samom sobom ili trećom osobom navedena na počinjenje jednog ili više oblika seksualnog nasilja iz članka 2. ovoga Zakona, od strane vojne ili policijske osobe te pripadnika paravojnih postrojbi i skupina ili civilne osobe koja je na počinjenje seksualnog nasilja potaknuta ili prisiljena od strane tih osoba.

10. Prema članku 14. Zakona, status žrtve seksualnog nasilja može se utvrditi kada su, uz uvjete propisane ovim Zakonom, ispunjeni i slijedeći uvjeti: da je stranka državljanin Republike Hrvatske ili države članice Europske unije (točka 1.), da je stranka u vrijeme počinjenja seksualnog nasilja imala prijavljeno prebivalište ili boravište na području [adresa] (točka 2.), da je Povjerenstvo dalo pozitivno mišljenje (točka 3.) te da stranka nije bila pripadnik, pomagač ili suradnik neprijateljskih vojnih i paravojnih postrojbi ili pravomoćno osuđena zbog sudjelovanja u neprijateljskim vojnim i paravojnim postrojbama, odnosno zbog ugrožavanja ustavnog poretka i sigurnosti Republike Hrvatske (točka 4.).

11. U provedenom postupku navedene pretpostavke na strani tužitelja nisu utvrđene, stoga nije, prema mišljenju ovoga Suda, bilo osnove da se udovolji njegovom zahtjevu. Tužitelj nije dokazao da je žrtva seksualnog nasilja u smislu Zakona, kojem treba priznati pripadajuća prava sukladno Zakonu.

12. Osporavano rješenje tuženika doneseno je u ponovljenom postupku i to u izvršenju presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Usž- 3936/19 od 21. listopada 2020. kojom je poništena ranija presuda prvostupanjskog suda od 28. svibnja 2019. te predmet vraćen tuženiku s uputom da se u ponovljenom postupku ispita jesu li strah, sram i predrasude na strani tužitelja onemogućile tužitelja da se očituje o proživljenom nasilju, pri čemu je zauzet i stav o potrebi upućivanja na medicinsko vještačenje.

13. U ponovljenom postupku tuženik je odbio zahtjev tužitelja uz obrazloženje da iz provedenog upravnog postupka kao i iz nalaza i mišljenja Povjerenstvo koje je dalo negativno mišljenje, proizlazi da tužitelj ne ispunjava uvjete za ostvarivanje prava po toj osnovi.

14. Iz spisa prvostupanjskog suda proizlazi da je prvostupanjski sud izveo dokaze uvidom u osporavano rješenje tuženika, kao i u ostalu dokumentaciju koja prileži spisu tuženika.

15. Prvostupanjski sud je proveo raspravu u prisutnosti opunomoćenice tužitelja i opunomoćenice tuženika, čime je strankama, sukladno odredbi članka 6. ZUS-a, dana mogućnost da se izjasne o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

16. Tijekom spora izveden je dokaz kombiniranim vještačenjem po stalnim sudskim vještacima, specijalistu psihijatru Mileni Peša-Morožin i kliničkom psihologu Ireni Pastuović Terze, sa zadatkom vještacima da na temelju analize dokumentacije u spisu te pregleda i psihologijskog testiranja tužitelja daju mišljenje o tome je li tužitelj žrtva seksualnog nasilja u Domovinskom ratu, dok je u svojstvu svjedoka saslušan TE, kao i sudski vještaci Milena Peša Morožin i Irena Pastuović Terze. Iz nalaza i mišljenja, sačinjenog po obavljenom osobnom pregledu i psihologijskom testiranju tužitelja, u kojem je navedena sva dokumentacija spisa koja je uzeta u obzir (ne samo medicinska dokumentacija, već i zapisnici o izjavama tužitelja i druge isprave spisa predmeta) proizlazi da sudski vještaci zaključuju kako se ne dobiva dovoljno valjanih vjerodostojnih elemenata putem kojih bi se s potpunom sigurnošću moglo zaključiti je li tijekom zarobljeništva i logorskog zlostavljanja u Domovinskom ratu došlo i do spolnog zlostavljanja tužitelja, odnosno da je tužitelj žrtva seksualnog nasilja tijekom logorskog zlostavljanja u Domovinskom ratu.

17. Po ocjeni prvostupanjskog suda, sudski vještaci su naveli i obrazložili ključne razloge koji su bili odlučujući za donošenje njihovog nalaza i mišljenja, uslijed čega sud nalazi da je isti dovoljno pouzdan i vjerodostojan te ujedno potvrđen iskazom vještaka na raspravi pred sudom, radi čega mu je sud poklonio povjerenje kao dosljednom, jasnom i uvjerljivom. Sud nalazi ispravnim zaključak sudskih vještaka da postoji nejasna i nepouzdana te nedovoljno precizna rekonstrukcija događaja od strane tužitelja, koji na zapisnik saslušanja od 18. travnja 2016. iskazuje da o navedenom događaju do tada nije govorio nikome, niti svojoj nevjenčanoj partnerici niti ikom od prijatelja, osim pok. ŠE, za kojeg ni sam nije bio siguran je li ga ozbiljno doživljavao, dok uvidom u spis tuženika prvostupanjski sud nalazi da je iskaz samog tužitelja, koji se odnosi na opisani događaj silovanja (zapisnik o izjavi pred tuženikom od 18. travnja 2016.), u bitnim elementima u suprotnosti s iskazom svjedoka TE, danim tijekom ovog upravnog spora.

18. Stoga, po izvođenju svih dokaza u ovom upravnom sporu, te po analizi tako izvedenih dokaza, ovaj Sud prihvaća stajalište prvostupanjskog suda prema kojem nema osnove za zaključak da je tužitelj pretrpio seksualno zlostavljanje u Domovinskom ratu na način kako je to tijekom postupka opisao na zapisnicima saslušanja od 18. travnja 2016. i 1. prosinca 2016. Razmatranjem svih činjeničnih i pravnih pitanja, ovaj Sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno tužbeni zahtjev ocijenio neosnovanim.

19. Sud žalbene navode tužitelja smatra neosnovanima i bez utjecaja na drugačije rješavanje predmetne upravne stvari. Iz pobijane presude vidljive su sve relevantne činjenice i utvrđenja na kojima je Upravni sud utemeljio svoje pravno stajalište o neosnovanosti tužbenog zahtjeva te ovaj Sud smatra da u konkretnom slučaju nije počinjena bitna povreda pravila sudskog postupka jer je prvostupanjski sud predmetni upravni spor vodio i pobijanu presudu donio na temelju pravilne primjene ZUS-a, a nije došlo niti do pogrešne primjene materijalnog prava s obzirom na to da je sud mjerodavne pravne odredbe pravilno protumačio, a njihovu primjenu dostatno, razumno i argumentirano obrazložio.

20. Tužitelju se ukazuje da sud, u skladu s člankom 49. ZUS-a, slobodno ocjenjuje dokaze i utvrđuje činjenice, uzima u obzir činjenice utvrđene u postupku donošenja osporene odluke, kojima nije vezan, i činjenice koje je sam utvrdio, a stranke mogu predlagati koje činjenice treba utvrditi te dokaze kojima se one mogu utvrditi, ali sud nije vezan tim prijedlozima. Prvostupanjski sud je, iz spisu priležećih materijalnih dokaza, izjava svjedoka i sudskih vještaka, osnovano utvrdio da tužitelj nije ispunio kumulativne uvjete iz Zakona za priznanje statusa žrtve seksualnog nasilja za vrijeme oružane agresije na Republiku Hrvatsku u Domovinskom ratu niti je u skladu s člankom 51. ZUS-a predložio dokaze koji bi utjecali na drugačije rješenje predmetne upravne stvari, pri čemu se tužitelju napominje da iskazi svjedoka, sami za sebe, nisu dostatan dokaz za utvrđenje traženog statusa.

21. Tužitelj razlozima navedenim u žalbi nije doveo u sumnju zakonitost pobijane presude koja je donesena na temelju pravilno utvrđenih činjenica te uz pravilnu primjenu materijalnog prava, dok povrede pravila postupka, kao i razloge ništavosti pojedinačne odluke na koje pazi po službenoj dužnosti ovaj Sud nije našao.

22. Sud stoga žalbene navode smatra neosnovanim i bez utjecaja na drugačiju odluku ovog Suda. Radi se o navodima koje je tužitelj isticao tijekom upravnog postupka i spora, o kojima su se javnopravna tijela i prvostupanjski sud izjasnili, a s čim je suglasan i ovaj Sud. Obrazloženje pobijane presude sadrži razumne i dostatne razloge koji opravdavaju njezino donošenje i koji ujedno otklanjaju sumnju da bi ta presuda mogla biti rezultat arbitrarnog postupanja.

23. Trebalo je stoga, na temelju članka 135. stavka 1. ZUS-a, odlučiti kao u izreci presude.

24. Budući da je žalba odbijena, Sud je o trošku žalbenog postupka odlučio na temelju članka 147. stavka 1. ZUS-a kojim je propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora.

U Zagrebu 9. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Mira Kovačić