Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1481/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Gabriele Topić Kordej kao predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice Sandre Artuković Kunšt univ.spec.iur. i Suzane Radaković kao članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje OIB:84397956623 iz Zagreba, A. Mihanovića 3, zastupanog po punomoćnicama EHK, EH i SH, zaposlenicama tužitelja, protiv tuženika KH OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima Ines Bilandžić Arbutina, odvjetnici u Garešnici i Ninu Ćosiću, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Daruvaru poslovni broj P-364/2019-62 od 6. studenog 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 09. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Daruvaru poslovni broj P-364/2019-62 od 6. studenog 2024. u pobijanom dijelu iz stavka I izreke u dijelu u kojem je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju iznos od 12,42 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 31. listopada 2014. do isplate.

II Uvažava se žalba tuženika kao djelomično osnovana, preinačava se presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Daruvaru poslovni broj P-364/2019-62 od 6. studenog 2024. u pobijanom dijelu iz stavka I izreke preko iznosa od 12,42 eura do iznosa od 64.266,09 eura ili za iznos od 64.253,67 eura i iz stavka III izreke i sudi:

1. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"I. Nalaže se tuženiku KH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] da je dužan platiti tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, Antuna Mihanovića 3, Zagreb, OIB: 84397956623, na račun broj: [broj bankovnog računa] Državni proračun Republike Hrvatske, model HR64, poziv na broj odobrenja 7234- 23911-95222863448, opis plaćanja: ovrha po Ovr-1934/14 iznos od 64.253,67 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na navedeni iznos od dana 31. listopada 2014. pa do isplate, po stopi u skladu s čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 774,15 eura, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe." kao neosnovan.

2. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 1.990,84 eura u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.1. Presudom posl. br. P-364/2019-62 Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Daruvaru naloženo je tuženiku da ispati tužitelju iznos od 64.266,09 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 31. listopada 2014. do isplate, kao u stavku I izreke prvostupanjske presude.

1.2. U stavku II izreke presude suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev preko iznosa od 64.266,09 eura do zatraženog iznosa od 64.359,39 eura, iz čega slijedi da je zahtjev odbijen u iznosu od 93,30 eura

1.3. Tuženiku je naloženo naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 774,15 eura, kao u stavku III izreke prvostupanjske presude.

2. Protiv navedene presude u dijelu iz stavka I i III izreke žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga i predlaže prvostupanjsku presudu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, podredno ju preinačiti i tužbeni zahtjev u cijelosti odbiti.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4.1. Za razliku od žalbenih navoda, u presudi suda prvog stupnja nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11 Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991 i "Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP) jer je presuda suda prvog stupnja razumljiva, nije proturječna i sadrži jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u proturječnosti s izrekom presude i sukladni su stanju spisa te se presuda kao takva može ispitati. Ujedno se u prvostupanjskoj presudi i u postupku koji joj je prethodio ne uočavaju bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 ZPP na koje ovaj sud kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP.

4.2. Iz činjenica što ih je utvrdio prvostupanjski je sud izveo nepravilan zaključak o postojanju drugih činjenica a na tim je činjenicama utemeljio presudu. Ostvaren je žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 1111. i čl. 1113. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 , 156/22, 145/23 i 155/23, dalje ZOO).

5.1. U tužbi podnesenoj 3. svibnja 2019. tužitelj je tvrdio kako je tuženik u ovršnom postupku pred Općinskim sudom u Daruvaru posl br. Ovr-1934/14 bez valjane pravne osnove za isplatu stekao iznos od 64.908,30 eura (489.051,62 kn[1] ) jer da ovršna isprava na temelju koje je predmetna ovrha određena ne opravdava tu isplatu i da je nastupila zastara te je zahtijevao povrat tog iznosa sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 31. listopada 2014. do isplate, pozivom na pravo vraćanja stečenog bez osnove,

5.2. Prvostupanjski je sud utvrdio da je tuženik dana 22. rujna 2014. podnio prijedlog za ovrhu protiv ovdje tužitelja radi naplate tražbine iz rješenja Područne službe u Bjelovaru KLASA: UP-I-140-18/03-01-OB [broj] od 13. veljače 2003.

5.3. Općinski sud u Daruvaru prihvatio je navedeni prijedlog i u svrhu naplate tražbine ovdje tuženika iz razdoblja od 1. siječnja 1997. do 23. travnja 2004. u iznosima od po 1.806,46 kn mjesečno ili ukupno 158.968,48 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog mjesečnog iznosa do isplate i uz naknadu troška od 3.125,00 kn odredio ovrhu na novčanim sredstvima ovdje tužitelja kao ovršenika, kao u rješenju o ovrsi posl. br. Ovr-1934/14-2 od 24. rujna 2014.

5.4. Ovdje tužitelj je kao ovršenik podnio žalbu protiv navedenog rješenja o ovrsi posl. br. Ovr-1934/14-2 od 24. rujna 2014.

5.5. Rješenjem Županijskog suda u Bjelovaru posl. br. Gž Ovr-3567/2014-2 od 15. travnja 2016. je žalba ovdje tužitelja kao ovršenika odbijena kao neosnovana i potvrđeno je rješenje o ovrsi posl. br. posl. br. Ovr-1934/14-2 od 24. rujna 2014., koje je time postalo pravomoćno.

6.1. Povodom žalbenih razloga iz čl. 50. st. 1. toč. 9 i 11 Ovršnog zakona ("Narodne novine" br: 112/12, 25/13 i 93/14, dalje: OZ), dakle žalbenih razloga koji se odnose na prestanak tražbine i zastaru, ovdje tužitelj je s opugnacijskim zahtjevima upućen u parnični postupak rješenjem Općinskog suda u Daruvaru posl. br. Ovr -1934/14-7 od 29. listopada 2014. Žalba ovdje tužitelja protiv navedenog rješenja o upućivanju u parnicu je odbijena rješenjem Županijskog suda u Bjelovaru posl. br. Gž- 3567/2014-3 od 15. travnja 2016.

6.2. Iz priloženog spisa prvostupanjskog suda posl. br. P-720/2016 je razvidno da je pravomoćnim rješenjem posl. br. P-720/2016-12 od 11. siječnja 2017. ispravljenim rješenjem toga suda posl. br. P-720/2016-21 od 8. svibnja 2017. utvrđeno da je tužba ovdje tužitelja povučena. Žalba tužitelja protiv tog rješenja je odbijena i ono je potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Bjelovaru posl. br. Gž-1312/2017-2 od 15. svibnja 2018.

7.1. Iz činjeničnog utvrđenja slijedi kako nije sporno da su u ovršnom postupku pred Općinskim sudom u Daruvaru sredstva s tužiteljeva računa prenesena tuženiku na temelju pravomoćnog rješenja o ovrsi posl. br. Ovr-1934/14-2 od 24. rujna 2014. Stoga ta naplata tuženika u sudskom postupku ima svoju osnovu u zakonu i tužitelj ne može s uspjehom zahtijevati povrat tako stečenih iznosa jer je to suprotno odredbi čl. 1111. ZOO. Prema toj odredbi je stjecatelj dužan vratiti onu imovinu koja je na bilo koji način prešla u njegovu imovinu ako taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu. Nakon što je rješenje o ovrsi postalo pravomoćno, ovršni je sud bio dužan u skladu s odredbama OZ prisilno provesti naplatu iznosa za koji je ovrha određena u korist tuženika. Stoga naplata te tražbine, ostvarena u ovršnom postupku temeljem pravomoćnog rješenja o ovrsi posl. br. Ovr-1934/14-2 ima osnovu u zakonu, iz kojih razloga tužitelj nema pravo na povrat tako stečenih iznosa.

7.2. Zahtjev kojim se traži povrat onog što je stečeno temeljem pravomoćne sudske odluke u suprotnosti je s temeljnim ljudskim pravima na pravično suđenje i mirno uživanje vlasništva (čl. 6. i čl. 1. Protokola I Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, "Narodne novine - Međunarodni ugovori“ br. 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17), i to stoga što je izmjena pravomoćne sudske odluke donesene u korist tuženika protivna načelu pravne sigurnosti a ne postoje nikakve izvanredne okolnosti koje bi opravdale ukidanje pravomoćne sudske odluke niti to tužitelj traži. Naprotiv, tuženik je, sukladno načelu pravne sigurnosti, imao pravo pouzdati se u pravomoćnu sudsku odluku i stoga nije dužan vraćati ono što je po pravomoćnom temelju stečeno.

7.3. Odredbom čl. 6. st. 3. Zakona o sudovima ("Narodne novine" br. 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22, 60/22, 16/23, 155/23, 36/24 i136/25) naloženo je svakome u Republici Hrvatskoj da poštuje pravomoćnu sudsku odluku i njoj se pokori a tako i tužitelj u odnosu na pravomoćno rješenje o ovrsi posl. br. Ovr- 1934/14-2 od 24. rujna 2014.

8.1. Iako je ovršnom ispravom – rješenjem Područne službe u Bjelovaru KLASA: UP-I- 140-18/03-01-OB [broj] od 13. veljače 2003. tužitelju priznato pravo na isplatu razlike između plaće koju prima kao zaposlenik i plaće koju bi primao kao pripadnik gardijske postrojbe oružanih snaga Republike Hrvatske istog čina i ustrojbenog mjesta a koja plaća u odnosu na koju se ta razlika računa iznosi 1.806,46 kn, dakle ne bi mu pripala mjesečna naknada u iznosu od 1.806,46 kn za koju je određena ovrha i provedena naplata po rješenju o ovrsi posl. br. Ovr-1934/14-2 od 24. rujna 2014., valja reći kako se jamstvo sudske kontrole zakonitosti pojedinačnih akata iz čl. 19. st. 2. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ br. 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14) ostvaruje u zakonom propisanom postupku.

8.2. Budući da je zakonom predviđeni postupak pravnih lijekova protiv rješenja o ovrsi posl. br. Ovr-1934/14-2 od 24. rujna 2014. iscrpljen i okončan pravomoćnošću toga rješenja dok ovdje tužitelj u parničnom postupku na koji je upućen nije dokazao osnovanost svog opugnacijskog zahtjeva jer je tužba u predmetu prvostupanjskog suda posl. br. P-720/2016 pravomoćno povučena, nije bilo mjesta upuštanju u preispitivanje pravomoćnog rješenja o ovrsi posl. br. Ovr-1934/14-2.

8.3. U okolnostima predmetnog slučaja u kojem je tužitelj utuženi iznos stekao na valjanoj pravnoj osnovi – pravomoćnom rješenju o ovrsi posl. br. Ovr-1934/14-2, nema pretpostavki za primjenu čl. 1111. ZOO.

9.1. Tužitelj je u predmetnoj tužbi od 3. svibnja 2019. priložio isplatne liste o isplati razlike plaće pozivajući se na odredbu čl. 1113. ZOO s tvrdnjama o dvostrukoj isplati duga.

9.2. Kao što je navedeno, pravomoćno rješenje o ovrsi posl. br. Ovr-1934/14-2 od 24. rujna 2014. obuhvaća tražbine tužitelja iz razdoblja od 1. siječnja 1997. Stoga je bez utjecaja pozivanje tužitelja na priložene isplatne liste vezane za 1995. i 1996. S druge strane, upravo priložene isplatne liste dokazuju kako za razdoblje 1998.-2004. nije bilo nikakvih isplata, što uostalom tužitelj i potvrđuje u svojim navodima iz toč. II tužbe. U tom je smislu zaključak suda prvog stupnja o redovitim isplatama tuženiku za razdoblje od 1. siječnja 1997. pa do 23. travnja 2004. u suprotnosti s priloženim ispravama u spisu i taj zaključak svakako ne proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka, kako to pogrešno zaključuje prvostupanjski sud.

9.3. Po pitanju eventualne dvostruke isplate duga preostaju isplate koje je tužitelj izvršio tuženiku u 1997. godini a radi se o isplati iznosa od 24,32 kn u travnju 1997. i iznosa od 69,28 kn u srpnju 1997. (list 52 spisa), iz čega slijedi da je tužitelj isplatio tuženiku za 1997. ukupno 93,60 kn ili 12,42 eura. Stoga je tužbeni zahtjev za vraćanje dvostruko isplaćenog duga temeljem čl. 1113. ZOO osnovan samo u tom iznosu u kojem je dug dvostruko plaćen dakle u iznosu od 12,42 eura dok se za preostalih 64.253,67 eura, za koje nema dokaza da bi uz naplatu u ovrsi i drugi puta bili plaćeni tuženiku, ne bi radio o dvostrukoj isplati duga.

9.4. Time su se pretpostavke za primjenu čl. 1113. ZOO djelomično ostvarile i to samo za iznos od 12,42 eura jer je tužitelj priloženim ispravama dokazao da je uz iznose naplaćene u ovršnom postupku posl. br. Ovr-1934/14 za 1997. platio i navedeni iznos od 12,42 eura dok je za preostalo razdoblje sám potvrdio kako isplata nije bilo.

10. Slijedom iznesenog i primjenom čl. 368. st. 1. i čl. 373. toč. 2. ZPP odlučeno je kao u stavku I i II, toč. 1. izreke.

11.1. Posljedično je preinačena i odluka o naknadi parničnog troška tužitelju, o kojem je zahtjevu odlučeno primjenom čl. 380. toč. 3 u vezi čl. 154. st. 1. ZPP, kao u stavku II. toč. 1. izreke.

11.2. Tuženiku zastupanom po odvjetnicima je naknada parničnih troškova odmjerena temeljem čl. 151. i čl. 154. st. 5. ZPP te primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/2023, dalje: Tarifa) za one radnje za koje je naknada zatražena a radi se o sastavu odgovora na tužbu i podnesaka od 11. rujna 2020. i 9. veljače 2022. (Tbr. 8. toč. 1. Tarife). Naknada je primjenom čl. 2. st. 1. ZPP odmjerena u okviru traženja (15.000,00 kn) u iznosu od 1.990,84 eura, kao u stavku II, toč. 2. izreke.

U Zagrebu, 09. travnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Gabriela Topić Kordej