Poslovni broj: Usž-804/2026-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sanje Štefan, predsjednice vijeća, Silvija Čovića i Ljiljane Karlovčan -Đurović, članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Marte Sraka, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice FD (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], koju zastupa opunomoćenik Marin Đudarić, odvjetnik u Rijeci, Slavka Krautzeka 84 b, protiv tužene Primorsko-goranske županije, Upravnog odjela za proračun, financije i nabavu (OIB: 32420472134), Rijeka, Slogin kula 2/IV, radi utvrđivanja poreza na kuću za odmor, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-2057/2025-6 od 19. siječnja 2026., na sjednici vijeća održanoj 8. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I- 2057/2025-6 od 19. siječnja 2026.

II. Poništava se rješenje tužene Primorsko-goranske županije, Upravnog odjela za proračun, financije i nabavu Klasa: UP/II-410-03/25-01/147, Urbroj: 2170-02-01/5-25-3 od 5. rujna 2025.

III. Poništava se rješenje Općine Baška, Jedinstvenog upravnog odjela Klasa: UP/I-410-15/24-01/401, Urbroj: 2170-15-03-02/4-24-1 od 2. kolovoza 2024.

IV. Dužna je tužena, u roku 15 dana od dana primitka ove odluke, nadoknaditi tužiteljici troškove upravnog spora u iznosu od 812,50 (osamstotinadvanaesteurapedesetcenti) eura, dok se odbija njezin zahtjev za naknadu troškova spora u preostalom dijelu za iznos od 200,00 eura kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Osporenom presudom, u točki I. izreke, odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika Klasa: UP/II-410-03/25-01/147, Urbroj: 2170-02-01/5-25-3 od 5. rujna 2025. i Općine Baška, Jedinstvenog upravnog odjela K lasa: UP/I-410-15/24- 01/401, Urbroj: 2170-15-03-02/4-24-1 od 2. kolovoza 2024., a, u točki II. izreke, odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadom troškova upravnog spora.

2. Tužiteljica je pravovremeno podnijela žalbu protiv navedene presude zbog svih zakonskih razloga, bitne povrede upravnog spora, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Tvrdi da je sud zaključio da se predmetna nekretnina koristi povremeno, odnosno sezonski. Tvrdi i da iz raspoloživih dokaza o potrošnji vode i električne energije, suprotno zaključku suda, proizlazi kontinuitet potrošnje navedenih energenata. Istaknula je da iz dostupnih podataka proizlazi potrošnja vode od minimalno 1 m3 u svakom mjesecu i potrošnja struje od 1. rujna 2022. do 28. veljače 2023. u količini od 333 kwh, od 1. ožujka do 31. kolovoza 2023. u količini od 552 kwh i u razdoblju od 1. rujna do 29. veljače 2024. u količini od 1.494 kwh. Tvrdi i da je riječ o količinama potrošnje vode i električne energije koje su dobivene zbrajanjem potrošnje iz svih mjernih mjesta. Ocijenila je da se analizom potrošnje vode i električne energije može zaključiti da je nekretnina koja je predmet oporezivanja korištena tijekom cijele godine, a ne povremeno. Ocijenila je i arbitrarnim, neživotnim i nepotkrijepljenim zaključak suda da potrošnja količine vode nije dostatna za stalno stanovanje u nekretnini, jer ona, kao osoba starije životne dobi, sama živi u predmetnoj kući, ne zalijeva vrt, ne koristi vodu za pranje dvorišta i slično i jer ona vodu koristi samo za osobnu higijenu, piće i kuhanje. Smatra nebitnim razliku između potrošnje vode u zimskim i ljetnim mjesecima, jer tijekom ljeta kuću korist i više osoba, dio se iznajmljuje u turističke svrhe, voda se koristi za zalijevanje, pranje dvorišta i punjenje bazena. Smatra i da su joj javnopravna tijela utvrdila poreznu obvezu bez provođenja ispitnog postupka, iako iz službenih evidencija nije razvidno da je riječ o kući za odmor. Zaključno smatra da, iako prijava prebivališta nije relevantan dokaz da se kuća koristi za stalno stanovanje, ona svakako ima učinak prebacivanja tereta dokaza na porezno tijelo da dokaže i utvrdi da se kuća koristi sezonski ili povremeno. Stoga je predložila poništiti osporenu presudu i rješenja javnopravnih tijela, a, podredno, poništiti ju i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Tužena nije odgovorila na žalbu, iako joj je ona uredno dostavljena.

4. Žalba je osnovana.

5. Ispitujući ju u granicama žalbenih razloga te pazeći po službenoj dužnosti na razloge ništavosti u skladu s odredbom članka 134. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24., u daljnjem tekstu: ZUS), Sud ocjenjuje da presuda nije zakonita i pravilna te da je prvostupanjski sud o činjeničnom stanju izveo pogrešan zaključak i posljedično tomu pogrešno primijenio materijalno pravo.

6. Predmet spora je ocjena zakonitosti odluka koje su donijete u postupku utvrđivanja tužiteljici obveze plaćanja poreza na kuću za odmor u [adresa], korisne površine 347,59 m2, u iznosu od 1.390,36 eura za 2024, a koja joj je utvrđena na temelju odredbi članka 2. stavka 1. točke 12. i članka 25. Zakona lokalnim porezima („Narodne novine“, broj: 115/16., 101/17., 114/22. i 114/23., u daljnjem tekstu: ZLP) i Odluke o lokalnim porezima („Službeni novine Primorsko -goranske županije“, broj: 41/23. i 34/24.).

7. Nije sporno da je tužiteljica vlasnica konkretne kuće, gdje ima prijavljeno prebivalište. Nije sporna ni visina poreza.

8. No, pokazalo se spornim je li tužiteljica koristi navedenu kuću povremeno ili sezonski te je li riječ o kući za odmor.

9. Prema odredbi članka 2. stavka 1. točke 12. ZLP-a kuća za odmor je svaka zgrada ili dio zgrade ili stan koji se koriste povremeno ili sezonski, a njome se ne smatraju gospodarstvene zgrade koje služe za smještaj poljoprivrednih strojeva, oruđa i drugog pribora.

9.1. Člankom 25. stavkom 1. ZLP-a je propisano da porez na kuće za odmor plaćaju pravne i fizičke osobe koje su vlasnici kuća za odmor, dok prema stavku 2. toga članka obveza plaćanja poreza na dohodak s osnove obavljanja djelatnosti iznajmljivanja stanova, soba i postelja putnicima i turistima te organiziranja kampova prema odredbama posebnog propisa o porezu na dohodak nema utjecaja na utvrđivanje statusa kuće za odmor.

10. Sud smatra da je obveza plaćanja poreza na kuću za odmor utemeljena na korištenju objekta. Smisao (cilj) citiranih zakonskih odredbi je da se oporezuju imovina koja se koristi povremeno/sezonski.

11. Sud smatra i da je smisao unošenja citiranog stavka 2. u članak 25. ZLP-a zakonodavnim promjenama iz 2023. da se oporezuje i imovina koja služi za stjecanje dohotka od pružanja ugostiteljskih usluga u domaćinstvu i koja se oporezuje posebnim porezom (porezom na dohodak od iznajmljivanja stanova, soba i postelja-porez iz obavljanja ugostiteljske djelatnosti u domaćinstvu). To proizlazi i iz Konačnog prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o lokalnim porezima Klasa: 022- 02/23-01/53, Urbroj: 65-23-8 od 8. rujna 2023. (obrazloženje uz članak 7.).

12. Iz sadržaja obrazloženja osporene presude i poreznih rješenja proizlazi da su prvostupanjski sud i javnopravna tijela spornu činjenicu utvrdila, odnosno izvela zaključak da je riječ o kući za odmor i da je tužiteljica nju u 2024. koristila povremeno ili sezonski na temelju podataka o potrošnji vode i električne energije za 2023.

13. Sud ocjenjuje da način na koji su prvostupanjski sud i porezna tijela protumačila i primijenila mjerodavne zakonske norme može se smatrati u cijelosti arbitrarnim, budući da za svoje tumačenje i ocjenu da je tužiteljica obveznica plaćanja poreza na kuću za odmor za 2024. nisu dali razloge rješavanja upravne stvari koji bi imali svoje uporište u činjenicama koje su utvrđene tijekom postupka te logično i racionalno utemeljenje u materijalnom propisu. S obzirom na izvedene dokaze i ako se uzme u obzir da je prvostupanjsko rješenje donijeto početkom kolovoza 2024., valja primijetiti da su prvostupanjski sud i porezna tijela o ključnoj dvojbenoj činjenici – je li se konkretna kuća koristila stalno ili povremeno u 2024. izveli pogrešan zaključak, odnosno on je proturječan sadržaju spisa predmeta poreznog tijela. Posljedično tomu je pogrešno primijenjen materijalni propis.

14. Valja istaknuti da je porez na kuću za odmor propisan ZLP -om kao godišnji porez. To znači da su za nastanak i opstanak toga poreza bitne samo činjenice i okolnosti koje su postojale u godini za koju se on utvrđuje.

15. Stoga je valjalo, na temelju odredbe članka 135. stavka 2. ZUS-a, poništiti prvostupanjsku presudu i osporene odluke javnopravnih tijela.

16. Odluka o troškovima upravnog spora, sadržana u točki IV. izreke, utemeljena je na odredbama članka 144., 147. i 148. ZUS-a i Tbr. 27. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 138/23. i 107/25.).

16.1. S obzirom da se pri odlučivanju o zahtjevu stranke na naknadu troškova vrijednost predmeta spora smatra neprocjenjivom, a cijeneći uspjeh stranaka u sporu, unutar granica zahtjeva, tužiteljici, koja je bila zastupana po odvjetniku, valjalo je priznati za sastavljanje tužbe i zastupanje na jednom ročištu (12. siječnja 2026.) po 100 popisanih bodova i za sastavljanje žalbe popisanih 125 bodova, odnosno ukupno 325 bodova, što pomnoženo s vrijednošću boda od 2,00 eura iznosi 650,00 eura, a uvećano za iznos PDV-a od 25% (162,50 eura) iznosi ukupno priznatih 812,50 eura, a što je obvezana platiti tužena koja ga je uzrokovala svojim nezakonitim postupanjem. Nije osnovano traženje naknade troška s osnova plaćanja sudskih pristojbi, budući da tužiteljica nije ni u obvezi njihova plaćanja s obzirom na ishod spora i budući da joj s te osnove nije niti nastao ikakav izdatak u skladu s odredbom članka 22. stavka 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj: 118/18. i 51/23.).

U Zagrebu 8. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Sanja Štefan