REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-5387/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Dražena Jakovine predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Željka Pajalića člana vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i Jadranke Anić-Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Ana Srok Lopar, odvjetnica u Rijeci, protiv tuženice Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, koju zastupa punomoćnica Marija Vujasin, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Kožul i Petrinović u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o prijedlogu tuženice za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Puli- Pola broj Gž-235/2025-3 od 1. rujna 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci broj P-1563/2022-29 od 23. prosinca 2024., u sjednici održanoj 8. travnja 2026.,

r i j e š i o  j e:

I. Prijedlog tuženice za dopuštenje revizije odbija se u dijelu koji se odnosi na postavljena pravna pitanja.

II. Prijedlog tuženice za dopuštenje revizije odbacuje se u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Obrazloženje

1. Tuženica je podnijela prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola broj Gž-235/2025-3 od 1. rujna 2025. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci broj P-1563/2022-29 od 23. prosinca 2024. pozivajući se na čl. 385.a st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku.

1.1. U prijedlogu za dopuštenje revizije tuženica je postavila pravna pitanja:

„1. Dovodi li tužba potrošača podnesena u pojedinačnom postupku, a radi utvrđenja ništetnosti i isplate temeljem utvrđene ništetnosti odredbe ugovora sklopljenog između potrošača i trgovca (u konkretnom slučaju odredba o naknadi za obradu kredita) do prekida tijeka zastarnog roka u smislu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima?

2. Od kada nastaje obveza plaćanja zateznih kamata na iznos stečenog bez osnove kao posljedice utvrđene ništetnosti dijela ugovorne odredbe potrošačkog ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita te odredbe o naknadi za slučaj prijevremene djelomične ili konačne otplate kredita sadržane u ugovoru o kreditu denominiranom u CHF/denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u CHF?

3. Protivi li se članku 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/2003) (članku 96. Zakona o zaštiti potrošača (NN br.79/2007) odluka suda kojom je odredba ugovora sklopljenog između potrošača i trgovca (u konkretnom slučaju odredba o naknadi za slučaj prijevremene djelomične ili konačne otplate kredita te naknadi za obradu kredita) utvrđena nepoštenom, odnosno ništetnom, samo na temelju utvrđenja da se o ugovaranju iste nije posebno pregovaralo, bez da je sud utvrdio uzrokuje li ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača?

4. Je li odredba potrošačkog ugovora o kreditu (u konkretnom slučaju odredba o naknadi za slučaj prijevremene djelomične ili konačne otplate kredita te naknadi za obradu kredita) jasna, razumljiva i lako uočljiva u smislu članka. 84. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/2003) (članka 99. Zakona o zaštiti potrošača NN br. 79/2007), ukoliko iz provedenog dokaznog postupka pred nižestupanjskim sudovima proizlazi da je tužitelju trenutku sklapanja Ugovora o kreditu znao procijeniti ekonomske i pravne posljedice ugovaranja navedene odredbe?

5. Je li počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku u slučaju kada nižestupanjski sud utvrdi da je odredba potrošačkog ugovora o kreditu (u konkretnom slučaju odredba o naknadi za slučaj prijevremene djelomične ili konačne otplate kredita te odredba o naknadi za obradu kredita) nejasna i nerazumljiva, ukoliko iz provedenog dokaznog postupka pred nižestupanjskim sudovima proizlazi kako je tužitelj u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu znao procijeniti ekonomske i pravne posljedice ugovaranja navedene odredbe?

6. Je li kreditor u obvezi detaljno navesti prirodu usluge koju, za slučaj prijevremene djelomične ili konačne otplate kredita, korisnik kredita plaća kreditoru sukladno poslovnoj politici kreditora?

7. Je li odredba ugovora o kreditu, kojom se za slučaj prijevremene djelomične ili konačne otplate kredita ugovara naknada koju korisnik kredita plaća banci sukladno poslovnoj politici kreditora, protivna ili sukladna odredbi čl. 1024. i čl. 354. st. 3. Zakona o obveznim odnosima?

8. Ima li kreditor pravo na naknadu štete u smislu odredbe čl. 1024. st. 3. Zakona o obveznim odnosima u slučaju kad se o zakonom propisanoj obvezi korisnika kredita nije posebno pregovaralo prije sklapanja ugovora o kreditu ili ako ugovor o kreditu u odredbi o naknadi za slučaj prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita ne sadrži izričitu pravnu formulaciju iz čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima, nego unaprijed formuliranu odredbu o naknadi koja se obračunava sukladno poslovnoj politici kreditora?

9. Pripada li potrošaču kao posljedica utvrđene ništetnosti odredbe potrošačkog ugovora o kreditu denominiranog u CHF/denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF o valutnoj klauzuli, isplata razlike između iznosa kamate izračunatog po prosječnoj kamatnoj stopi za kredite u kunama i iznosa kamate izračunate po stopi određenoj odlukom banke ili isplata razlike između iznosa koji je potrošač platio i iznosa izračunatog na temelju početno ugovorene kamatne stope?“.

2. Odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije nije podnesen.

3. Polazeći od odredbe čl. 385.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP) i čl. 387. ZPP vijeće je ocijenilo da pravna pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za odluku u sporu, za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni niti za razvoj prava kroz sudsku praksu.

3.1. Prema ocjeni vijeća prvo pravno pitanje postavljeno u prijedlogu za dopuštenje revizije nije važno u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP. U odnosu na prvo postavljeno pravno pitanje tuženicu se upućuje na objedinjeno pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022.

3.2. Tuženici se u odnosu na drugo postavljeno pravno pitanje u prijedlogu za dopuštenje revizije ukazuje na pravno shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženo u odlukama U-III-5475/2021 od 30. lipnja 2022., U-III-4613/2021 od 30. lipnja 2022. i U-III-3540/2021 od 30. lipnja 2022., prema kojem s obzirom na to da je u konkretnom slučaju utvrđena ništetnost (nepoštenost) ugovorne odredbe zbog povrede načela savjesnosti i poštenja koja se dogodila već u predugovornoj fazi (propustom banke da potrošaču da odgovarajuće obavijesti o spornoj ugovornoj odredbi prije sklapanja ugovora), Ustavni sud Republike Hrvatske ne nalazi ništa proizvoljno u tumačenju sudova da je banka nesavjesni stjecatelj koji duguje zatezne kamate od dana stjecanja.

3.3. Prema ocjeni vijeća pravna pitanja označena u tuženičinom prijedlogu za dopuštenje revizije kao treće i četvrto pravno pitanje nisu važna u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP jer odgovor na pitanje uzrokuje li naknada za obradu kreditnog zahtjeva, odnosno odredba o naknadi za slučaj prijevremene djelomične ili konačne otplate kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovisi o okolnostima svakog pojedinačnog slučaja, a konkretnom slučaju sud drugog stupnja je osim testa transparentnosti pravilno proveo i test poštenosti spornih odredbe, pa nije riječ o pitanjima u odnosu na koja bi bilo potrebno preispitati sudsku praksu.

3.4. Peto pravno pitanje postavljeno u prijedlogu za dopuštenje revizije utemeljeno je na činjenici (da je tužiteljica u trenutku sklapanja ugovora znala procijeniti ekonomske i pravne posljedice ugovaranja te odredbe) koja nije utvrđena u postupku pred nižestupanjskim sudovima pa se ono ne može smatrati važnim pravnim pitanjem u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP.

3.5. Šesto, sedmo i osmo pitanje naznačeno u prijedlogu za dopuštenje revizije, nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primijeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu. To stoga što je riječ o pitanjima glede kojih navedena odluka ne odstupa od pravnog shvaćanja revizijskog suda iznesenog u presudi ovog suda broj Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022. Osim toga, prema pravnom shvaćanju ovoga suda nije riječ niti o pitanjima u odnosu na koja bi bilo potrebno preispitivati ustaljenu sudsku praksu.

3.6. Nadalje, niti deveto pravno pitanje postavljeno u prijedlogu za dopuštenje revizije nije važno pravno pitanje u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP jer je pravno shvaćanje drugostupanjskog suda podudarno ustaljenoj praski ovog, revizijskog suda i zauzetih pravnih shvaćanja u odlukama ovoga suda i to: primjerice u odluci broj Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018., broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., broj Rev-308/22 od 19. travnja 2022. i drugim.

4. Budući da u odnosu na postavljena pravna pitanja u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu ispunjene zakonske pretpostavke za dopuštenje revizije propisane odredbom čl. 385.a st. 1. ZPP, ovaj sud je na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP odlučio kao u točki I. izreke ovog rješenja.

5. U odnosu na navode predlagateljice iznesene u prijedlogu za dopuštenje revizije da su joj pobijanom drugostupanjskom odlukom povrijeđena temeljna prava i to: pravo na jednakost svih pred zakonom, pravno na djelotvoran pravni lijek te pravo na pravično suđenje, zajamčena odredbama čl. 14. st. 2. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14 – dalje: Ustav), čl. 18. st. 1. Ustava i čl. 29. Ustava te čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori“ broj 18/97, 6/99, 8/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06,2/10 i 13/17 – dalje: Konvencija) vijeće je ocijenilo da tuženica nije učinila vjerojatnim da su joj u postupku pred nižestupanjskim sudovima bila povrijeđena navedena temeljna prava.

5.1. U odnosu na navode tuženice kojima obrazlaže povrede temeljnih prava treba navesti da u primjeni čl. 385.a st. 2. ZPP nije svaka nezakonitost ili nepravilnost u radu suda ujedno i povreda temeljnoga prava, niti je ta zakonska odredba osnova za pretjerano širenje privatne funkciju revizije po dopuštenju jer i ta revizija ima javnu funkciju (kao što je imala i izvanredna revizija) koja je funkcija primarno vezana uz donošenje presuda s precedentnim učinkom, a ne uz kontrolu zakonitosti. Primjenjivo na okolnosti konkretnog slučaja, revizijski sud u prijedlogu za dopuštenje revizije ne nalazi elemente koji bi upućivali na vjerojatnost povreda temeljnih prava na koje ukazuje u prijedlogu za dopuštenje revizije, koje se tiču pogrešne primjene materijalnog prava.

5.2. Što se tiče navoda predlagateljice iznesenih u prijedlogu za dopuštenje revizije koji se odnose na navodnu povredu prava na djelotvorno pravno sredstvo, zajamčenog čl. 13. Konvencija, ovaj sud primjećuje da je tuženica na raspolaganju imala žalbu kojom se i koristila. Pritom činjenica da tuženica nije uspjela u sporu ne čini to pravno sredstvo nedjelotvornim.

5.3. Nadalje, u odnosu na navode tuženice valja istaći da odredba čl. 6. st. 1. Konvencije i čl. 29. st. 1. Ustava sadrže samo određena procesna jamstva. Stoga do povrede tog prava na pravično suđenje ne može doći zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, osim ako je pobijana presuda arbitrarna ili očito nerazumna, o čemu nije riječ u konkretnom slučaju jer su presude nižestupanjskih sudova detaljno obrazložene i ne mogu se smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima.

5.4. Naime, u postupku pred nižestupanjskim sudovima tuženici je bilo omogućeno da se izjasni o zahtjevima i navodima tužiteljice, iznosi činjenice i predlaže dokaze te na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku. U svojim presudama nižestupanjski sudovi su odgovorili na sve odlučujuće tuženičine navode. Presude nižestupanjskih sudova su detaljno obrazložene te se ne mogu smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima. Stoga ništa ne upućuje na zaključak da tuženica nije imala pravično suđenje.

6. Zbog navedenoga vijeće je ocijenilo da tuženica navodima iznesenima u prijedlogu za dopuštenje revizije nije učinila vjerojatnim da su joj u postupku pred nižestupanjskim sudovima bila povrijeđena temeljna prava pa je na temelju čl. 389.a st. 1. i 4. ZPP odlučeno kao u točki II. izreke ovog rješenja.

Zagreb, 8. travnja 2026.

Predsjednik vijeća:

mr. sc. Dražen Jakovina