REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: U-zpz-28/2022-9
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Darka Milkovića člana vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u upravnom sporu tužitelja Zagrebački Holding d.o.o., Zagreb, Ulica grada Vukovara 41, kojeg zastupa odvjetnik Vinko Knezović, Zagreb, Reljkovićeva 6, protiv tuženika Ministarstva pravosuđa, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49, radi naknade za oduzetu imovinu, odlučujući o zahtjevu za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude Državnog odvjetništva Republike Hrvatske poslovni broj GZ-DO-102/2022-2 od 30. rujna 2022., protiv presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž-799/21-5 od 18. veljače 2022. kojom je potvrđena presuda Upravnog suda u Zagrebu poslovni broj Usl-296/18-45 od 4. studenoga 2020., u sjednici održanoj 8. travnja 2026.,
p r e s u d i o j e:
Odbija se zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž-799/21-5 od 18. veljače 2022.
Obrazloženje
1. Djelomičnim rješenjem Grada Zagreba, Gradskog ureda za imovinsko-pravne poslove i imovinu Grada, Odjela za upravo-pravne poslove, Prvi područni odsjek, KLASA: UP/I-942-01/08-02/22, URBROJ: 251-14-11/104-16-177 od 29. siječnja 2019. ovlaštenicima naknade u njihovim suvlasničkim omjerima, pobliže navedenim u točki I. izreke rješenja tijela prvog stupnja, dan je u vlasništvo poslovni prostor u podrumu zgrade na adresi [adresa] – [adresa], koji se sastoji od dvije prostorije, predprostora i zajedničkog ulaza, arhive, stubišta, sanitarnog čvora i ostave, ukupne površine 100,29 m2 u 4599/10029 dijela i poslovni prostor u prizemlju zgrade na adresi [adresa], koji se sastoji od dvije prostorije, sanitarija, skladišta, ulaza iz dvorišta i knjižare, ukupne površine 178,37 m2 u 14134/17837 dijela, korisnika "AGM" d.o.o. iz Zagreba, Mihanovićeva 28, s kojim su vlasništvom neodvojivo povezani odgovarajući suvlasnički dijelovi nekretnina oznake zkč. [katastarska čestica], kuća pop.br. [adresa] i dvorište, pov. 267,7 čhv (963 m2) upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] i zkč. [katastarska čestica], dvorište površine 40,3 čhv (145 m2), upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] obje k. o. [katastarska općina].
2. Rješenjem Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske, KLASA: UP/II-942-01/16- 01/171, URBROJ: 514-04-02-01-01-17-05 od 1. prosinca 2017. odbijena je žalba Zagrebačkog holdinga d.o.o. (u ovom postupku tužitelja) protiv djelomičnog rješenja Grada Zagreba, Gradskog ureda za imovinsko-pravne poslove i imovinu Grada, Odjela za upravo-pravne poslove, Prvi područni odsjek, KLASA: UP/I-942-01/08- 02/22, URBROJ: 251-14-11/104-16-177 od 29. siječnja 2019.
3. Presudom Upravnog suda u Zagrebu poslovni broj Usl-296/18-45 od 4. studenoga 2020. odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za poništavanje rješenja tuženika KLASA: UP/II-942-01/16-01/171, URBROJ: 514-04-02-01-01-17-05 od 1. prosinca 2017. (točka I. izreke), kao i zahtjev za naknadu troška upravnog spora (točka II. izreke) te je naloženo tužitelju naknaditi zainteresiranim osobama pobliže navedenim u izreci presude trošak upravnog spora u ukupnom iznosu 4.687,50 kuna (točka III. izreke).
4. Presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž-799/21-5 od 18. veljače 2022. odbijena je žalba tužitelja i potvrđena presuda Upravnog suda u Zagrebu poslovni broj Usl-296/18-45 od 4. studenoga 2020. (točka I. izreke) te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava žalbe (točka II. izreke).
5. Protiv navedene presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž-799/21-5 od 18. veljače 2022., Državno odvjetništvo Republike Hrvatske (dalje u tekstu: Podnositelj) podnijelo je zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude (dalje u tekstu: Zahtjev) zbog pogrešne primjene odredbe čl. 7., čl. 45.,čl. 47., čl. 52. i čl. 53. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine", broj 92/96, 92/99, 39/99, 42/99, 43/00, 131/00, 27/01, 34/01, 65/01, 118/01, 80/02, 81/02, 98/19 - dalje u tekstu: Zakon o naknadi), jer smatra da je Visoki upravni sud Republike Hrvatske pogrešno dosudio naturalnu restituciju nekretnina, koje su bile u vlasništvu oduzetog poduzeća, ovlaštenicima naknade kao pravnim slijednicima udjeličara u navedenom poduzeću.
6. Odgovor na zahtjev nije podnesen.
7. Zahtjev nije osnovan.
8. Ovaj sud pobijanu odluku ispituje samo u granicama zahtjeva, na temelju odredbe čl. 78. st. 6. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17, 110/21 - dalje u tekstu: ZUS/10), a koji se primjenjuje na temelju odredbe čl. 169. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj 36/24).
9. Podnositelj smatra da su u pobijanoj presudi pogrešno primijenjene odredbe čl. 7., čl. 45., čl. 47., čl. 52. i čl. 53. Zakona o naknadi, jer ovlaštenici naknade nisu imali pravo na naturalni povrat imovine pravilnom primjenom materijalnog prava i to odredbe čl. 45. i 47. Zakona o naknadi, koja je po shvaćanju predlagatelja posebna odredba koja uređuje naknadu za oduzeta poduzeća te se ne može dovoditi u vezu s odredbom čl. 53. Zakona o naknadi koja je u osporenoj odluci primijenjena (a niti odredbom čl. 52. Zakona o naknadi), jer se po shvaćanju podnositelja odnose na situaciju oduzete imovine drugim vlasnicima. Nadalje, smatra da nekretnina koja je vraćena u vlasništvo predstavlja novu zgradu jer su gabariti povećani te su od stare zgrade ostali samo vanjski zidovi, pa je stoga pobijanom presudom protivno odredbi čl. 7. Zakona o naknadi priznato pravo vlasništva na imovini koja više ne postoji.
10. Sporna je primjena Zakona o naknadi, jer podnositelj smatra da nije bilo mjesta povodom zahtjeva za povrat oduzete imovine, naturalnoj restituciji nekretnina ovlaštenicima naknade, koji su pravni slijednici udjeličara poduzeća, u čijoj su se imovini nalazile sporne nekretnine.
11. Iz stanja spisa u bitnom proizlazi:
- da je prednicima ovlaštenika naknade na temelju presude Kotarskog suda u Orebiću Kz-542/45 i K-26/45 izvršena konfiskacija udjela koje su imali u društvu Jadransko levantsko parobrodsko društvo s.o.j., a koje društvo je imalo u vlasništvu nekretnine za koje je podnesen zahtjev za povrat,
- da je predmetne nekretnine pravni prednik tužitelja (prvotno OUR Izdavačka djelatnost, kasnije AGM d.o.o.) dobio na korištenje, ali da iste nisu ušle u društveni kapital bilo kojeg poduzeća,
- da su nekretnine u dijelu rekonstruirane i adaptirane te imaju danas veću površinu za ukupno 91,33 m2 u odnosu u vrijeme oduzimanja, ali se ne radi o novoizgrađenoj zgradi.
12. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sudovi zaključuju da se radi o imovini ranije oduzetog društvenog poduzeća, koja u pretvorbi nije ušla u društveni kapital bilo kojeg trgovačkog društva te nema mjesta primjeni odredbe čl. 53. Zakona o naknadi, već isključivo odredbe čl. 40. tog Zakona. Nadalje otklanjaju primjenu i odredbe čl. 7. Zakona o naknadi, pozivajući se na utvrđenje da objekt koji je konfisciran i dalje postoji samo je rekonstruiran i adaptiran.
13. Odredbom čl. 7. Zakona o naknadi je propisano:
"Odredbe ovoga Zakona ne odnose se na imovinu koja je u društveno vlasništvo prenesena na temelju propisa iz članka 2. te akata i načina propisanih člankom 3. ovoga Zakona, a koja na dan donošenja ovoga Zakona u naravi ne postoji."
13.1. Prema čl. 45. Zakona o naknadi, oduzeta poduzeća se ne vraćaju, a prijašnjim vlasnicima pripada pravo na naknadu, s time da se prema čl. 45. st. 2. Zakona o naknadi, pod poduzećem smatra vrijednost oduzetih nekretnina, uključujući i poslovni prostor. Prema tome, sadržaj same zakonske norme određuje povrat izravno obuhvaćenih nekretnina oduzetog poduzeća.
13.2. Oblik naknade je propisan čl. 47. Zakona o naknadi kao "pravo na naknadu u dionicima ili udjelima" i to:
a) Primarno, ono društvo u kojem se nalazi imovina konfisciranog poduzeća,
b) Podredno, nekoga drugog društva iz portfelja Hrvatskog fonda za privatizaciju u slučaju da prijenos dionica/udjela društva u koje je unesena imovina (nekretnine konfisciranog poduzeća nije moguć, i to zbog već stečenog prava trećih osoba). Zakon ne govori o generalnoj nemogućnosti prijenosa dionica /udjela društva u koje su unesene nekretnine konfisciranog poduzeća nego isključivo o onoj koja izvire iz činjenice da su treće osobe stekle pravo na tu imovinu. To konkretno znači da je društvo u koje je unesena imovina konfisciranog poduzeća tom imovinom (nekretninama) raspolagalo na način da su treće osobe ostvarile status titulara stečenog prava.
13.3. Iz sadržaja čl. 47. Zakona o naknadi jasno proizlazi da se predmetna odredba odnosi isključivo na situaciju u kojoj su nekretnine (uključujući i poslovni prostor) oduzetog poduzeća unesene u imovinu nekog društva, što znači da su procijenjene u vrijednost društvenog kapitala poduzeća u procesu pretvorbe i privatizacije. Ako se te nekretnine i dalje egzistentno nalaze u imovini poduzeća nad kojim je provedena pretvorba, prijašnjem vlasniku će na ime naknade biti prenesene dionice/udjeli pretvorbom pravno transformiranom društvu, a ako je to društvo istom imovinom raspolagalo na način da treće osobe ostvare status ovlaštenika iz te imovine, naknada će biti određena u vidu prijenosa/udjela drugog društva iz portfelja Hrvatskog fonda za privatizaciju.
13.4. Članak 47. Zakona o naknadi uopće ne regulira situaciju u kojoj imovina (nekretnine, poslovni prostor) konfisciranog poduzeća ne bi bila procijenjena u vrijednost društvenog kapitala nekog trgovačkog društva koje je provelo pretvorbu i privatizaciju sukladno važećim propisima. Naime, takva bi (u procesu pretvorbe neprocijenjena) imovina, izolirano gledano izvan konteksta određivanja naknade za oduzetu imovinu načelno potpadala pod primjenu čl. 47. Zakona o privatizaciji ("Narodne novine", broj 21/96 i dr.) i po toj osnovi bi bila prenesena Fondu za privatizaciju, a predmetne nekretnine sukladno odredbi čl. 58. st. 4. Zakona o upravljanju državnom imovinom ("Narodne novine", broj 145/10 i dr.) postale bi vlasništvo Republike Hrvatske.
14. Međutim, u slučaju u kojem je riječ o nekretninama (poslovni prostor) koje nisu obuhvaćene procijenjenom vrijednosti društvenog kapitala, a predstavlja imovinu koja je predmet postupka koji se provodi prema Zakona o naknadi, na njih se ne primjenjuje odredba čl. 47. Zakona o privatizaciji (kojim se samo općenito uređuje što se događa s imovinom koja nije procijenjena u vrijednost društvenog kapitala), posljedično čemu se treba primijeniti Zakon o naknadi, kao lex specialis. To je stajalište potvrdio i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III-628/2000 od
20. veljače 2002. (točka 9.).
14.1. Imajući u vidu gore navedeno tumačenje čl. 47. Zakona o naknadi prema kojem ta norma obuhvaća naknadu ako su nekretnine oduzetih poduzeća unesene u kapital trgovačkog društva u procesu pretvorbe, tumačenjem a contrario valja zaključiti da, u slučaju u kojem je ta imovina ostala neprocijenjena u društvenom kapitalu nekog poduzeća u procesu pretvorbe, pa je i nadalje u dispoziciji javne vlasti (države), nema zapreke za naknadu u vidu naturalnog povrata, jer je takvo tumačenje usklađeno s legitimnim ciljem Zakona o naknadi da se oduzeti poslovni prostor vrati u vlasništvo prijašnjim vlasnicima (čl. 40. Zakona o naknadi). To je i stajalište Ustavnog suda Republike Hrvatske iz već naprijed navedene odluke – "imovina koja nije obuhvaćena pretvorbom vraća se prijašnjem vlasniku". U načelno usporedivom slučaju, takav je stav zauzeo i ovaj sud u predmetu U-zpz-47/2017 od 16. studenoga 2023. (točka 12. i 13.). Treba pri tome uzeti u obzir i da je Državno odvjetništvo Republike Hrvatske bilo aktivni sudionik u postupku povrata imovine u kojem je stajalište o pravu prijašnjih vlasnika na naturalni povrat nekretnina konfisciranog poduzeća izrazilo i argumentiralo prvostupanjsko upravno tijelo u upravnom aktu od 29. siječnja 2019. pozivajući se na usvojenu upravnosudsku praksu (Us-6247/2002 od 14. ožujka 2005.) u slučajevima u kojima je bila riječ o imovini koja u pretvorbi nije unesena u društveni kapital bilo kojeg poduzeća. Državno odvjetništvo Republike Hrvatske nije tijekom postupka dovodilo u pitanje naturalnu restituciju niti je podnosilo žalbu, niti pokretalo upravni spor u kojem ni sam tužitelj nije ni pokušao problematizirati pitanje povrata prema odredbama čl. 45. i 47. Zakona o naknadi, u čemu se iscrpljuje zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti presude, nego je ukazivao na okolnost da predmet povrata odnosno oduzimanja više ne postoji i da je nastala nova stvar drugačijeg identiteta, kao i da je tužitelj kao treća osoba stekao vlasnička prava na predmetu povrata, što su sve upravna tijela i sudovi dokazano utemeljenim i valjano argumentiranim utvrđenjima otklonili kao neutemeljeno, pa je u tom smislu ponavljanje istih navoda u cijelosti neosnovano.
15. Stoga je valjalo odlučiti kao u izreci, na temelju odredbe čl. 78. st. 3. i 6. ZUS/10.
Zagreb, 8. travnja 2026.
Predsjednik vijeća:
Ivan Vučemil
