REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-742/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Pajalića člana vijeća, mr.sc. Igora Periše člana vijeća i Jadranke Anić -Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice-protutuženice (dalje: tužiteljice) LU, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] , koju zastupa punomoćnica Nicole Kwiatkowski, odvjetnica u Zagrebu protiv tuženika-protutužitelja (dalje: tuženika) Impuls-leasing d.o.o., OIB: 65918029671, Zagreb, Velimira Škorpika 24/1, kojeg zastupa punomoćnik Zlatko Knezović, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Knezović & Krpan u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž - 4662/2024-2 od 30. rujna 2025., kojom je djelomično potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3651/2014-70 od 27. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 8. travnja 2026.,

r i j e š i o  j e:

I. Odbija se prijedlog tuženika za dopuštenje revizije u odnosu na postavljena pravna pitanja.

II. Odbacuje se prijedlog tuženika za dopuštenje revizije u odnosu na povrede temeljnih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava.

Obrazloženje

1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-4662/2024-2 od 30. rujna 2025., kojom je djelomično potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3651/2014- 70 od 27. svibnja 2024.

2. Tuženik u prijedlogu za dopuštenje revizije postavlja slijedeća pravna pitanja:

„Prilikom provođenja kontrole nepoštenosti ugovorne odredbe u smislu članka 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003), je li materijalno pravo pogrešno primijenjeno ako sud zanemari pretpostavku suprotnosti načelu savjesnosti i poštenja i pretpostavku znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača?

ii. Je li ugovorna odredba o ugovornoj kazni suprotno načelu savjesnosti i poštenja iz razloga jer je ugovoreno da će ugovorna strana koja ne podmiruje svoje mjesečnu ugovornu obvezu, isplatiti ugovornu kaznu u visini jednog mjesečnog obroka uvećano za 50%?

iii. U slučaju da iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da tužitelj prije svega nije bio prosječan potrošač, već diplomiran ekonomist, može li se isti smatrati potrošačem u smislu odredaba ZPP-a i Direktive 93/13 EEZ?

iv. Primjenjuje li se potrošačko zakonodavstvo i na ugovor kojeg je sklopio tužitelj, kao diplomirani ekonomist, osoba visoke stručne spreme?

v. U slučaju restitucije na osnovi ništetnosti odredbi ugovora o leasingu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, teku li zakonske zatezne kamate od dana uplate svakog pojedinog iznosa ili od dana podnošenja tužbe?“.

2.1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije i u smislu odredbe članka 385. a stavka 2. ZPP-a.

3. Tužitelj nije podnio odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije.

4. Polazeći od odredbe članka 385.a i 387. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP-a), revizijski sud je ocijenio da pravna pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu. Sudovi su utvrdili da je tužiteljica, kao potrošač, sklopila ugovor o leasingu s tuženikom kao tipski ugovor i nije bila u dovoljnoj mjeri obaviještena o tome da švicarski franak predstavlja tzv. "valutu utočišta", odnosno da tuženik tužiteljicu nije obavijestio ili pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula vezana za švicarski franak niti ju je obavijestila o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu. Dakle, u odnosu na prvo i drugo postavljeno pravno pitanje predlagatelj polazi od drugačijih pretpostavki u odnosu na utvrđenja nižestupanjskog suda. U trećem i četvrtom pitanju predlagatelj problematizira pojam prosječnog potrošača u situaciji kada je tužiteljica diplomirani ekonomist po struci. Navedena okolnost, prema zaključku nižestupanjskih sudova nije od utjecaja na činjenicu informiranosti tužiteljice i rizicima ugovaranja valutne klauzule, jer takav rizik nije mogla predvidjeti. U odnosu na peto pitanje, valja reći da to pitanje nije odlučno u situaciji kada je pobijana odluka u dijelu koji se odnosi na zahtjev za isplatu ukinuta i predmet je vraćen nižestupanjskom sudu na ponovni postupak.

5. Nadalje, ocijenjeno je da tuženik nije učinio vjerojatnim da mu je u postupku pred (prvostupanjski i) drugostupanjskim sudom zbog osobito teške povrede odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno temeljno pravo zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10, 5/14, dalje: Ustav) i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ - Međunarodni ugovori broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17, dalje: Konvencije) i to pravo na pravično suđenje, a kako to tuženik tvrdi u prijedlogu za dopuštenje revizije.

6. Slijedom svega navedenog, valjalo je na temelju odredbe članka 389.b stavka 1. i članka 389.a stavka 4. ZPP-a odlučiti kao pod točkom I. i II. izreke.

Zagreb, 8. travnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Renata Šantek