Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1387/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja,u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Andrine Raspor Flis predsjednice vijeća, Željke Rožić Kaleb, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ane Gradišek, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice VHZ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Vatroslav Šego, odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu Marko Gracin & Vatroslav Šego u Zagrebu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Sesvetama, Stalna služba u Dugom Selu, poslovni broj P-209/2025-16 od 29. siječnja 2026., u sjednici vijeća održanoj 7. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika Privredna banka Zagreb d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sesvetama, Stalna služba u Dugom Selu, poslovni broj P-209/2025-16 od 29. siječnja 2026.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

"I Utvrđuju se ništetnima odredbe Ugovora o stambenom kreditu br. [broj kredita] sklopljenoga 12. listopada 2010. između tužiteljice VHZ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, i tuženika Privredne banke Zagreb d.d., iz [adresa], OIB: 02535697732, kao kreditora, potvrđen 13. listopada 2010. od strane Ivana Adžije, javnog bilježnika u [adresa], pod brojem ovjere OV- 20629/2010., i to:

odredba iz točke 2.1. u dijelu u kojemu je određeno da se kredit odobrava za plaćanje naknade iz točke 13.3.,

odredba iz točke 3.3. u dijelu u kojemu je određen način korištenja kredita plaćanjem naknade za obradu kreditnog zahtjeva,

odredba iz točke 13.3. koja glasi: Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,60% (slovima: jedan cijelih šezdeset posto) od iznosa kredita.

II Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., iz [adresa], OIB: 02535697732, u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici VHZ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 929,06 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 22. listopada 2010. do isplate, po stopi do 31. srpnja 2015. određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa nadalje po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., iz [adresa], OIB: 02535697732, u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici VHZ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka, u iznosu od 789,82 Eur-a (sedamsto osamdeset i devet eura i osamdeset i dva centa), uvećano za zakonske kamate koje na taj iznos teku od 29. siječnja 2026. pa do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine."

2. Protiv prvostupanjske presude žali se tuženik zbog pogrešne primjene materijalnog prava i povrede parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. i st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19. i 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25 - dalje: ZPP) s prijedlogom, prvostupanjsku presudu preinačiti a podredno ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbe.

3. Žalba je neosnovana.

4. Ispitujući presudu suda prvog stupnja kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP a budući da je prvostupanjska presuda jasna i razumljiva te se može ispitati, nije počinjena niti bitna povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

5. Predmet prijepora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnim odredbi Ugovora o stambenom kreditu kojega su nesporno sklopile stranke 12. listopada 2010. (dalje: Ugovor o kreditu) i to u dijelu gdje je određeno kako se kredit odobrava uz plaćanje naknade te je određen način korištenja kredita a tužiteljica se obvezala prije korištenja kredita ili istovremeno s korištenjem kredita platiti tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,60% od iznosa kredita kao i zahtjev za isplatu plaćenog u ispunjenju označenih ugovornih odredbi.

6. Prvostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev na utvrđenje budući da je saslušanjem tužiteljice utvrđeno kako je Ugovor o kreditu pripremio tuženik uz upozorenje da se ova naknada mora platiti ili neće dobiti kredit a nitko ju nije obavještavao vezano za tu naknadu niti na što se ona odnosi pri čemu kod sklapanja Ugovora nije bilo mogućnosti pregovora niti ponude bilo kakvih drukčijih uvjeta od strane tuženika.

7. Stoga primjenom odredbe čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09 - dalje: ZZP) u svezi čl. 99. i 102. st. 1. ZZP utvrđuje predmetne odredbe Ugovora ništetnim te nalaže tuženiku isplatu svote naplaćene naime naknade za obradu kredita, visina koje naknade nije sporna.

8. Donoseći pobijanu odluku je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da tuženik nije pregovarao o sadržaju predmetnih odredbi Ugovora o kreditu već je tuženik samostalno sastavio tipski ugovor u smislu odredbe čl. 295. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23, dalje u tekstu: ZOO) koji je tužiteljici ponuđen na potpis pri čemu tužiteljica objektivno nije mogla utjecati na sadržaj tih odredbi što predstavlja nepošteno postupanje suprotno odredbama ZZP koje su potom ništetne.

9. Suprotno navodima žalbe tuženika prvostupanjski sud je pravilno, iskazom tužiteljice utvrdio da je navedena ugovorna odredba ništetna te je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i narušila načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima jer se radi o odredbi koja je bila sastavni dio ugovora unaprijed sastavljenog od tuženika a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo niti je tužiteljica imala utjecaj na njezin sadržaj gdje joj je nametnuta obveza koju objektivno nije mogla sagledati u cjelini, niti razumjeti na što se ta naknada odnosi.

10. Prema odredbi čl. 96, st. 4 .ZZP koji je važio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o predmetnoj naknadi i njezinoj visini dok tuženik, ne samo da nije navedeno dokazao već sadržajem odredbi Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora te se tako radi o odredbama Ugovora koje su prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača a to znači, da se radi o nepoštenim odredbama Ugovora o kreditu, u smislu odredbe čl. 96. st. 1. ZZP, koje su ništave u smislu odredbe čl.102. st. 1. ZZP.

11. Jednako tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke a presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

12. Kako je iskazom tužiteljice utvrđeno da prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije imala nikakvih mogućnosti pregovaranja o njegovim, već pripremljenim odredbama, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da tužiteljica kao potrošač nije bila u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi predmetne naknade zbog čega nisu osnovani žalbeni navodi tuženika kojima upućuje na razumljivost ovih odredbi.

13. Naime, tužiteljici je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbe ugovora kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz tih odredbi ugovora proizlaze a o kojima tužiteljica nije bila u poziciji pregovarati, slijedom čega se ovdje, zbog nedostatka mogućnosti pregovaranja radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

14. Uz iznijeto, odredbama čl. 1021.-1024. ZOO nije predviđeno plaćanje naknade za obradu kredita a naročito ne u postotku iznosa kredita pa nisu ostvareni žalbeni razlozi tuženika glede ovih odredbi koje su , suprotne načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača.

15. Ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc) a prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano kako je, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno, naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

16. Kako je tuženik sastavio predmetni Ugovor o kreditu i isključivo on predložio prema unaprijed pripremljenom sadržaju taj Ugovor, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je tuženik nepošteni stjecatelj te u smislu odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO mora vratiti, ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

17. Tuženik također neosnovano osporava tijek zatezne kamate jer odredba čl. 1115. ZOO ne ostavlja nikakve sumnje od kojeg dana nepošteni stjecatelj mora platiti zateznu kamatu budući da određuje kako, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi zatezne kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva.

18. Kako je tuženik povrijedio interese i prava tužiteljice potrošača, budući da je u potrošačkom ugovoru koristio nepoštene ugovorne odredbe, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo a uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, te su stoga te ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne, što dovodi do toga da je tuženik, koji je odgovoran za ugovaranje, jer ih je nametnuo tužiteljici, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1111. ZOO tužiteljica ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja.

19. Žalbeni navodi tuženika glede ništetne odredbe Ugovora te činjenice da je tužiteljica bila upoznata sa visinom naknade nisu osnovani i ne dovode u sumnju odluku suda prvog stupnja, jer je tužiteljici kao potrošaču onemogućeno pregovaranje o njezinoj visini, o čemu se izjasnio i Vrhovni sud RH na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenog 2020., a isto tako su žalbeni navodi tuženika glede dospjelosti novčane obveze, pa time i tijeka zakonske zatezne kamate razriješeni odlukom Vrhovnog suda RH Revd-1294/21 gdje je naznačeno da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva. Početak tijeka zateznih kamata ovisi stoga o savjesnosti stjecatelja što se procjenjuje prema okolnostima svakog konkretnog slučaja pa kako je sud prvog stupnja pravilno utvrdio tijek zakonske zatezne kamate tj. pitanje nepoštenog stjecanja, nisu ostvareni žalbeni razlozi tuženika niti glede ovog dijela pobijane odluke.

20. I naposlijetku, pravilno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim prigovor zastare, sukladno zaključku Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice od 30. siječnja 2020. kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno, u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništavost ugovora, pa je prvostupanjski sud pravilno ocijenio prigovor zastare neosnovanim.

21. Slijedom svega iznijetog, cijeneći činjenicu da visina kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva između stranaka nije sporna, je žalbu tuženika trebalo odbiti kao neosnovanu primjenom odredbe čl. 368. st. a. ZPP i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkom I i II izreke.

22. Odluka o parničnom trošku donijeta je pravilnom primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i 155. ZPP te odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 138/23).

U Zagrebu 7. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Andrina Raspor Flis